Opozicija u civilu

Nije prošlo mnogo, a opozicija je ponovo odigrala onako kako najviše odgovara šestodecenijskoj vladavini partije na vlasti. Zemlje regiona se pripremaju da obilježe dvadesetogodišnjicu uvođenja višestranačja i pada berlinskog Zida jedino kod nas vlast ni jednom nije promijenjena, jedino kod nas isti donose ključne odluke – do konačne propasti u kojoj ćemo ostati bez svih resursa, svedeni na viziju Veselina Vukotića.

Ako manje od jednog procenta građana Crne Gore kontroliše bukvalno sve u državi postavlja se logično pitanje kako im to dozvoljava 99% preostalih, koji su u najvećem procentu osiromašeni bez obzira kojoj partijskoj, vjerskoj ili nacionalnoj zajednici pripadali. U čemu je kvaka? Pitanje posebno dobija na težini kada se zna da svaki građanin ima pravo na jedan glas. Dakle, izbori bi trebali predstavljati prirodan način da ovih manje od 1% na izborima budu i bukvalno očišćeni?

Razum nam nalaže da se zapitamo zašto se to ne dešava već punih 20 godina. Ako toliko dugo mogu da nas lažu, moramo se zapitati da li je takav izborni sistem i takve opozicione partije koje na njega pristaju u stvari glavno oružje kojim se sistem legitimiše i u očima međunarodne javnosti predstavlja kao demokratski. Podrška koju u tom smislu režim ima od opozicije neprocjenjiva je i samo na prvi pogled neshvatljiva. U Crnoj Gori definicije ne važe, pa tako ni definicija opozicije.

Najnovija dešavanja oko ideje bojkota izbornog procesa i institucija od strane opozicije i njena ubitačna manipulacija svjedoči najbolje u prilog ovoj tezi. Kako je opozicija i ovoga puta odigrala u korist mafije koja vlada danas je potpuno jasno. Prvo je na Žabljaku opozicija zbrisana. Izbori su organizovani između par rođaka (Šljivančanin). Partije koje u tom gradu uopšte nemaju svoje odbore šutke su sve posmatrale iz Podgorice, a one koje imaju odbore gurnule su ljude u političku igranku. Rezultat je poznat. Nakon Žabljaka dominantna tema postao je totalni bojkot.

Pošto su opozicione partije skontale da očajni građani nemaju ka čemu pogledati kao realnoj političkoj odluci koja ima snagu počeli su se lagano okretati ovoj ideji. Sve je započelo sa Kotorom. Bombastične najave kvazilidera opozicije koji obožavaju da se slikaju u teatru naših apsurda, pod tepih su gurale, (ali nikad sahranile i raščerečile) zvaničan stav medijskog antiratnog tajkuna Miodraga Perovića da Đukanovića treba ponovo popravljati!? Bijela knjiga kriminala koja je osvojila izbore na Žabljaku kao i svuda po Crnoj Gori uostalom, sada je konačno stavljena ispred besmislenih izbora. Odluka je pala, ide se na bojkot kotorskih izbora. Vlast je ostala bez rješenja. Morala je iz svojih redova kandidovati nekoga i to su uradili.

Umjesto da u tom trenutku kompletna opozicija da vjetar u leđa bojkotu i napusti republički parlament SNP izlazi sa stavom, i to samo par dana pred iste te lokalne izbore, koji glasi: „Razlog nelegitimnosti kotorskih izbora leži u nepostojanju političke volje vladajuće većine, i njenoj nespremnosti da promijeni dvije rečenice u članovima 1. i 3. Zakona o izboru predsjednika opštine“.

Srušena brda Boke u more, skraćivanje zaliva, bijele knjige kriminala, tone droge, skori procesi u Bariju… Ništa od svega, SNP samo zanimaju dvije rečenice. Ostatak „jedinstvene“ parlamentarne opozicije PZP i NOVA ovu očiglednu podršku SNP-a vladajućoj garnituri prećutale su… Bavili su se Milošem Bešićem, Darmanovićevim pulenom kakvih je oko Darmanovića u svakom trenutku na desetine spremnih da hitro skoče u po dana i u po noći i odmijene Bešića.

Što je opozicija najavila kao bojkot kotorskih izbora – aktivan bojkot. Krilatica “aktivan bojkot” značila je da pokažu kako su toboš bolji od ovih koji bojkotuju, ali su kao, neaktivni. Da nije tužno bilo bi smiješno. Pošto su sve opozicione glasače prevarili da će aktivno bojkotovati bilo bi dobro da onima koji su pomislili da je taj aktivan bojkot možda i dobar odgovore na sljedeća pitanja: koliko su propagandnog materjala podijelili? Koliko su TV i radijskih spotova snimili u pravcu kampanje aktivnog bojkota? Na kojim se kotorskim stanicama emitovala, u kom iznosu sekundi? Itd…

Što se, međutim, desilo sa njihovim aktivnim bojkotom? Aktivisti i šefovi partija koje su, kao, za bojkot (DC), aktivno “kao građani” pomagali su kandidatu vladajuće koalicije u kampanji! „Moramo se svi pogledati u oči i ako treba izviniti i oprostiti jedni drugima“ – bile su riječi Emina Durakovića bivšeg poslanika PZP i danas jednog od šefova Demokratskog centra. Ovo je trebalo da znači da je njihova partija za bojkot i kako reče, „pravi zamajac (bojkotu) može da se dobije na Cetinje“. Ovo je bila priča za novine. Na terenu je bila puna podrška režimskom kandidatu koji se zahvalio članovima Demokratskog centra u Kotoru, koji u njegovoj kampanji, kako je kazao, „intenzivno učestvuju kao grupa građana“!?

Ovakve beskrupulozne manipulacije na koje svi pristaju dokazuju po ko zna koji put da opozicija nije ništa drugo do produžena ruka mafije u njenom konačnom cilju vladanja, pored prirodnih i svim ljudskim resursima Crne Gore! Monstruozno!

Kako bi se građani što je moguće više zbunili, snaga poruke bojkota izbora i institucija stavljena u 16. plan! Na red je došlo Certinje. Kada je vlast vidjela da se preko bivših liberala ne može uraditi ništa, skinuli su sa čiviluka lokalni SNP. Partija koja je po nalogu DPS-a 2004. glat predala istom sve opozicione gradove koje je držala sa LSCG-om, lažno pravdajući to moralnom obavezom zbog sramne rasprodaje Trstena, ponovo se stavila na raspolaganje.

Dakle, pored eventualno nekoliko pridruženih bivših kupljenih liberala i dvije režimske stranke SDP i DPS za Cetinje su ipak morali da uključe i SNP, partiju koja na svim cetinjskim izborima ima manje glasača nego što je bilo gimnazijalaca koji su protestovali zbog izbora direktora. Krenuli su citati šefa lokalnog SNP-a, sve iz „Bijele knjige kriminala“.

“Vjerujem da će SNP učestvovati na izborima, jer nema razloga da tako ne bude” poručivao je lokalni SNP! Bijela knjiga, mafija, droga, tone, duvanska mafija, Duško Jovanović, itd… sve zaboravljeno. A onda je Čavor omaškom iskreno iznio suštinu: “Mi smo dali podršku DPS-u kad god je u pitanju bio interes Cetinja!” Ovu toplu vodu otkrio je samo onima koji ne prate kako podigravaju jedni drugima već punu deceniju, od kad su se prepolovili i od kad ih je prvo u svoje dvorište u Beogradu prigrlio DOS da bi zajedničkim snagama isporučili Miloševića. Onda je na red došao posao sa Đukanovićem sa kojim su udarnički gradili referendumsku Sivu zonu, pa onda Marović sa kojim su gradili Zavalu i Avalu.

Ostatak opozicije i dalje ćuti.

Biće da Medojević ozbiljno vaga kada će Srđan Milić da prelomi. Iz Milićevih usta, međutim, danas možete čuti i kako SNP nikada nije pominjao bojkot. U to ime PzP je spremao džentlmenski sporazum sa SNP-om za Mojkovac. Po riječima Medojevića, pored toga što je on za bojkot još od prije Velikog praska (koji se desio prije oko 15 milijardi godina), Pokret za promjene je još ranije odlučio da bojkotuje sve nedemokratske izbore, ali su htjeli da „ispoštuju SNP“ i da se pojave na mojkovačkim izborima!?

Ima li ovoj igranci kraja?

Koje nam događaje za to vrijeme medijski proizvodi političko okruženje Miodraga Perovića preko Vijesti i Slobodne Evrope? Milan Popović se pojavljuje kao tumač ideje bojkota predlažući „mapu puta“ koja predstavlja „siguran, brz i pozitivan izlazak, iz aktuelne krizne odnosno krimi-situacije, razvodnjavajući stvar pričom o vladi u sijenci, kao da nije sve mrkli mrak, a u njemu bojkot jedina upaljena svijeća.

Umjesto da se predloži promptno napuštanje svih krimi-institucija, koje su nas dovele u krimi-situacije, Popović navija za vladu u sjenci. Vladu poznatih mudrica, među kojima je do juče bio i savjetnik Ranka Krivokapića premudri Nikolaidis, a koja bi nam solila pamet sa svojih naučno fantastičnih visina i dokazivala da je mudrija od vlade van sjenke, dok političko podzemlje ne uspije da se konsoliduje i potrguje i izpregovara sa kime će se praviti novo zdravo jezgro „očuvane, osvojene, državnosti“ Crne Gore. Vjerovatno bi ta vlada iz sjenke danima razmatrala što je Šelzi mislio kada je rekao da je Đukanovića jedino imunitet spasio od onoga što ga neminovno čeka kad se Crna Gora defeudalizuje.

Rezultat je da se čista situacija bojkota i napuštanja institucija pretvorila u razvodnjeni politički mulj kroz koji je uvijek najbolje plivao onaj koji je prao ratni kapital Radovana Karadžića i njegovog brata Luke preko svoje banke. A sve u ime borbe za nezavisnu Crnu Goru. Raduje me i pozdravljam pisanje Filipa Kovačevića koji je filigranski nacrtao stvarnost i podržao jedini mogući način da se izađe iz političkog živog blata: „Bojkot svih izbora i bojkot svih političkih institucija na svim nivoima. Odbijanjem učešća u procesima koji i prije nego što su otpočeli imaju jasno zacrtane pobjednike i gubitnike osvaja se prijeko potrebno političko-moralna dimenzija za izgradnju novih vrijednosti, za nove početke i za drugačije, nekorumpirane institucije. Bojkotom se cijeli sistem na kome počiva nihilizam moći obesmišljava jer je bojkot utemeljen u političkom prostoru koga taj sistem ne zna kako da kontroliše.“

Svaki dan odlaganja ključnih odluka koje se moraju donijeti Crnu Goru udaljava od kvalitetnijeg života njenih građana, od slobodnog društva, od društva koje će se konačno iščupati iz ralja Veselina Vukotića i ostalih demagoga i zaštitnika Prve familije.

Prije par dana u razgovoru sa jednim prijateljem pominjali smo nova obraćanja javnosti šefa Univerziteta Donja Gorica koji često voli citirati Bernarda Šoa, „Kamen bačen u blato ne diže talase“. Ova ključna doktrina gurua crnogorske ekonomije Veselina Napoleonova Vukotića pokušava zamijeniti ulogu proizvođača blata i bacača kamena. Moj prijatelj je tom prilikom primijetio da ništa tu nije čudno, zato što kreatoru crnogorskog blata samo rijetki oponiraju „potpuno svjesno svo kamenje se prekotrljalo, a blato je postalo kaljuga, i još gore, i još infektivnije“ rekao je. Ja nemam što da dodam.

I prođoše kotorski izbori. Građani su se probudili i shvatili da nova era sa ovakvom opozicijom u stvari nikada i neće početi. Desilo se najgore. Njihov bijes, bunt i energija su prevareni, oni nijesu uništeni iako je opozicija uradila sve kako bi pokušala tu energiju promjene da pretvori u novi modni trend. A vladari su isti, bez obzira da li dolaze iz Prve ili iz Druge familije, alavi i pohlepni otimači koji proždiru sve čega se dohvate, glođući posljednje parče mesa sa do kosti oglodane Crne Gore. Bježeći od genetske gladi iz koje potiču, a koja ih razjeda iznutra, duboko svjesni „da im ni jedna jedina šminka ne može pomoći da pobjegnu od sebe“.

____________________

U nastavku možete komenatrisati, a  danas slušamo Marillion i Sugar Mice. Uživajte.

Napuštanje “institucija”

Ideja bojkota izbornog procesa i institucija, koju je LSCG na najdrastičniji način i dokazao i pokazao sopstvenim primjerom samoukidajući se marta 2005. i tako ne pristajući na političke uslove iz kojih se nepogrešivo mafija pojavljuje kao pobjednik, svakoga dana ima sve više pristalica. Ključni igrač koji ne želi promjenu sistema, vlasnik medijsko finansijske imperije napravljene u debeloj sjeni prve familije, profesor Miodrag Perović saopštio je prilikom posjete Berlinu da Đukanovića treba popraviti. Ovo je nastavak stare i tragične Perovićeve orijentacije, a sa njim je saglasna i nova generacija raspoređena među kolumnistima privatnog dnevnog lista Vijesti, čekajući nove instrukcije “generala”. Prilikom posjete profesor Perović sastao se, prema pisanju njegovog, ili ako hoćete ličnog, ili ako hoćete privatnog, dnevnog lista Vijesti, sa predsjednikom Bundestaga Lamertom, državnim sekretarom za odbranu Šmitom, državnom sekretarkom za privredu Dagmar Verl i doskorašnjim premijerom Bavarske Ginterom Bekštajnom. Ovom posjetom pokušao je impresionirati svoje sljedbenike. Prevara.

Nakon desetina neriješenih ubistava, nakon kompletne pljačke i rasprodaje državnih resursa, nakon stotina dokaza o švercu svega i svačega po Crnoj Gori, nakon maltretiranja njegovih novinara, nakon objave fotografije pajserovanog Željka Ivanovića, nakon pištolja na grudi i izbušenih obraza, nakon sve češćih najava sa značajnih adresa da je vlast nelegitimna i da je samo bojkot može promijeniti, profesor Perović se usudio da ponovo podrži sistem.

Zajednička istorija sramnog pakta koji je od 1997-e na ovamo oglodao do kosti kompletnu Crnu Goru splela je u čvor sve čega se profesor dotakne. Ono što raduje jesu sve češća javna istupanja pojedinaca iz njegovih političkih partija, a i medija koji smatraju da je jedino rješenje bojkot. Ipak, posljednji njegov stav prezentiran u Berlinu da se borba ZA Đukanovića “vratila na početak” i da će biti, kako reče, potrebno neko vrijeme, „ne znam da li je to godina ili pet, da ponovo, kao što smo početkom devedesetih, promijenimo društvo i da prinudimo ovaj režim na još jednu promjenu, ovog puta demokratsku“, iznenađuje ovako eksplicitno saopšten. Profesor nastavlja da sve oko sebe posmatra kao brave i u tome je isti Đukanović.

Lekcija koju su cijeloj Crnoj Gori zadnjih dana održali cetinjski gimnazijalci impresivna je. Stavimo po strani sve za što se zalažu, stavimo po strani imena i sve baš sve. Lično stavljam po strani i to da me je Sreten Zeković kao liberalnog gradonačelnika Cetinja “rasturio” u Jevremovom CKL-u zato što sam Đurišića na prijedlog učenika podržao za direktora, što je bio raskid sa dotadašnjom praksom DPS političke podobnosti. Đurišić je svoj posao odradio bolje nego svi njegovi prethodnici u posljednjih 20 godina. Znaju to gimnazijalci, i nikome ne dozvoljavaju da im soli pamet! Smjena Škuletića treba da im bude konačan cilj i protesti treba da se makar jednom nedjeljno prenesu u Podgoricu uz podršku đaka srednjih škola, zašto ne i studenata Podgorice. Naprotiv, moraju za ruke da uhvate studente i da ih isprozivaju za ćutanje. Cetinjski srednjoškolci su jedini u istoriji obrazovanja u komunističkoj diktaturi koja je započela poslije WWII i traje do danas, koji su se pobunili i koji su na najboljem putu da kao takvi uđu u istoriju. Ali moraju biti istrajni do ispunjenja njihovih zahtjeva. A sve političke partije koje pokušavaju da na njima stiču jeftine politikantske poene moraju da ih ostave na miru, naravno ne i NVO.

Klinci su dokazali da je sistem na koljenima istog časa kad mu se sa ulice kaže – DOSTA JE! Ovaj, za crnogorske političke marionete Đukanovića i Perovića neshvatljiv čin, plastično potvrđuje da je to jedini način da se njihova ministarska svetost dovede za pregovarački sto. Ako su to uspjeli maloljetnici cetinjske gimnazije, postavlja se pitanje što je potrebno da se desi pa da ovo postane jasno i politički izbezumljenom Medojeviću, Miliću ili Mandiću. Koja je to sila koja ih sprečava da prostu matematiku jednačine sa jednom jedinom nepoznatom riješe i njihovi glavni i izvršni odbori. Nepoznata “X” nije ništa drugo nego budućnost Crne Gore. Algoritmi kojima pokušavaju da je riješe, vode nas uvećavanju broja nepoznatih. Uvećavanje broja nepoznatih odgovara samo šefu koji na lovorikama uživa na srpsko-crnogorskim nepoznatim, na četničko-partizanskim nepoznatim, na bjelaško-zelenaškim nepoznatim, itd.

Godinama traje brutalno gušenje energije koja se slivala sa crnogorskih trgova u domove i grijala nadu da će jednog dana i nama Krenuti. Pretposljednje obraćanje Filipa Kovačevića još je jedan lavor vode na tu vatru. Zasuo je upravo onako kako to rade partije Miodraga Perovića. Floskule, da više nisu potrebni harizmatični lideri jer, kako reče, to ubija kritičko mišljenje, nastavljaju se montiranim pitanjima agencije Mina o tome koliko su članovi političkih partija „vojnici“ svojih stranaka, s obzirom da uglavnom u parlamentu glasaju kako partija kaže, čak i kada imaju drugačiji stav, onda je to „prvenstveno pitanje ličnog integriteta“. Po ovome ispada da Andrija Popović danas izlazi na izbore za gradonačelnika Kotora kao borac protiv harizme Slavka Perovića koja je gušila političku misao Vida Draškovića (ne mogu, a da ne prsnem u smijeh!), a ne zbog toga što su za interes mafije i ekipe kojoj je “prodala” Trsteno pokušali da mačetama izrežu LSCG. Ovakvim stavovima Profiterovo okruženje ponovo vraća na stav koji je prosipao Medojević govoreći da je od ondašnje vlasti gora jedino ondašnja opozicija, gađajući direktno LSCG. Iz ovakvog stava “rodio” nam se PZP spektakularnom petom udbinom brzinom i istom tom brzinom, ali i glupošću njenog lidera potrošio. Da li će se iz današnjeg stava izroditi nova profiterova partija kojoj će se pripojiti stare nastale u udbinim kuhinjama ostaje da se vidi. Takođe: da li će se Vanja Ćalović već naredne 2010. pretvoriti u Nebojšu Medojevića iz 2001, da li će se Filip Kovačević pretvoriti u Srđu Darmanovića iz 2002.?

Vlasnici crnogorskog pozorišta ka kojima su se svjetla sa pozornice opasno nakrivila uvijek i na svim mjestima igraju po identičnoj matrici. Njihova doktrina je takva da se teško mijenja, ali se lako čita. Međutim, iz dana u dan, uticaj Profiterovih medija je sve slabiji. Sraman čin koji je na svojoj koži osjetio Željko Ivanović (objava fotografije sa Ade), a koji svako razuman mora osuditi, govori da je sljedeća udbina prijetnja trebala biti mnogo oštrija i zato je lagano povlačenje.

Ne ide im na ruku samo jedno. Ali jedno veliko – Narod. Virus bojkota besmislenih institucija u kojima figurišu politički poslušnici širi se samo zahvaljujući internetu. Kotorski lokalni izbori sa „kineskim“ liberalima Andrije Popovića i njihovim koalicionim partnerima iz DPS-a sa kojima organizuju predstavu za karnevalskog kapetana Martinovića i Bokelje koji su onako trijumfalno za potrebe UDBE spalili Vesnu Perović kao karnevala, pred vratima su. Zatim idu cetinjski lokalni izbori na kojima će se za potrebe izbornog procesa formirati nekoliko lista kako bi se pokušao prevariti svaki crnogorski liberal do koga mogu da dođu i tako daju ponovo legitimitet mafiji. Ovi izbori biće novi test.

Pogubljene političke partije smatraju da je bojkot pitanje njihovog političkog djelovanja. Gluposti. Ovoga puta pitanje bojkota je pitanje svakog građanina pojedinačno. Da bi bojkot lokalnih izbora dobio punu snagu, opozicija može da mu da vjetar u leđa samo na jedan jedini način. Da trajno napusti republički parlament. Sluginih slugu sluge, ubiše se da dokažu kako je to glupost. Zašto? Zato što znaju da je to jedini spas Crnoj Gori: da prestane da izlazi na izbore koji su unaprijed namješteni. To je jedini način da normalni svijet prestane da nam se smije u lice. To je jedini način da strancima zapušimo usta da nikad više ne mogu da kažu „Pa građani glasaju za tu istu, kako vi rekoste, mafiju“. Drugi put ne postoji. Ako opozicija ne želi da izađe iz parlamenta i bojkotuje institucije koje ne rade ništa sem služe porodičnom feudu, ona sigurno završava na smetlištu istorije. Od toga ih ne može spasiti ni sveti Svetozar Marović.

Za one koji prirodno i snažno podržavaju bojkot cetinjskih izbora, moram da kažem da će, kratkoročno posmatrano, najveću korist od obaveznog bojkota imati SDP. Razlozi leže u činjenica da je bojkot svih ostalih jedini način da SDP koji je uvijek na Cetinju imao jedva par stotina glasova sada pokuša da uzme i u Prijestonici veće parče vlasti. Zbog toga i ne čudi akcija njihovih istaknutih članova, lukavo sakrivenih iza poznatih imena, koja se vodi po internetu promovišući bojkot. Dugoročno posmatrano SDP će svakako završiti na smetlištu istorije, makar u sastavu u kom danas obitava rasprodajući i posljednje žile kucavice elektroenergetskog sistema skrivajući se iza socijaldemokratije masakrirane zemlje, decenijama izmučene upravo njihovim komunističkim sklopovima koji ne dozvoljavaju ni razvoj univerziteta, ni nauke, ni kulture, uprkost velikom broju talenata koji su trbuhom za kruhom morali da napuste Crnu Goru i odu širom zemaljskog šara gdje se njihov talenat i znanje cijeni. SDP pečat na vladavinu mafije vjerovatno je i najznačajniji poslije profiterovog.

Slažem se sa Đukanovićevim i Profiterovim stavom da je „odlično“ imati privatnu državu podijeljenu između dvije porodice. Međutim, ako bi to bio prirodan i normalan poredak stvari sve države na svijetu bi bile privatne. Na našu sreću i mi ćemo se izboriti za slobodu. Danas ili sjutra, stvari su se pokrenule!

____________________

U nastavku možete komenatrisati, a  danas slušamo Calexico i Two Silver Trees. Uživajte.

Dvije godine

Prošle su pune dvije godine od kako se družimo na ovim stranicama. Želim da se zahvalim svima koji učestvuju u raspravama iz kojih, nadam se, svi možemo nešto novo da naučimo. Danas i prije dvije godine način informisanja sa blogova bio je neuporediv. Prema zvaničnoj statistici danas se u svijetu objavljuje preko 500 hiljada blogova na dan. Prije dvije godine taj broj je bio 70% manji. Trend je jasan.

Od posljednjeg javljanja imali smo prilike da pratimo novo ublažavanje političkog garda između okruženja Miodraga Perovića i Đukanovića, odlazak velikog komada Elektroprivrede kompaniji koja se nikad od svog postojanja nije bavila proizvodnjom električne energije, sve uz cvrkutavo smijuljenje SDP-ovaca čije su okice, posebno u Vujice Lazovića podsjećale na oči Baje Patka pred jutarnje kupanje u bazen zlatnih dolara.

U regionu smo imali nastavak priče o duvanskoj mafiji sa blagim približavanjem pozicija hrvatske i srpske policije oko atentatora na Pukanića, a čiji razvoj događaja u ovom trenutku niko ne može predvidjeti. Desilo se i obavještenje koje je bukvalno morao da saopšti svaki ministar zdravlja kako će na jesen trećina populacije u njegovoj zemlji biti zaražena svinjskim gripom. Čudi me da se nekom nije omaklo kako će ostatak zahvatiti kravlje ludilo, sars ili antraks.

Postaje očigledno da će smjena generacije biti redovno stanje, ali joj se tajming u ovom trenutku još ne može sasvim precizno utvrditi. Politička grupacija okupljena oko Miodraga Perovića od LP – PZP – DC – GP pa do redovnih kolumnista u Vijestima iz NVO sektora nikako da se konsoliduje i da konačno izađe sa svojim političkim paketom mjera o Crnoj Gori sa „zdravim jezgrom“ DPS-a kakvu namjeravaju graditi u budućnost, kako bi sistem ostao netaknut. Stidljivo je to ipak uradio moj profesor Ilija Vujošević saopštavajući da ne isključuje da će i naredna vlada imati dio pročišćenog DPS-a. Normalno, dan ranije je sve podmazao sam Miodrag Perović u svom obraćanju Đukanoviću tvrdeći da treba sačuvati državu koja bez Đukanovića ne bi bila moguća, što je teška laž kojom pokušava da opravda sopstvenu političku podršku mafiji i njenoj pljački državnih resursa od Pakta 1997. na ovamo.

Željko Ivanović nam je takođe lijepo pobrojio u svom najnovijem obraćanju sve od Leopolda preko Paraskeva, Mugoša i sinova, ali jedino ne pominje lokalne Amerikance, kao da oni nemaju nikakve veze sa „blagostanjem“ u kom bitišemo.

A onda je i Danilović pokušao da u istu ravan smjesti Medojevića i Slavka Perovića saopštavajući da ni „Slavka Perovića devedesetih, ni Nebojšu Medojevića danas nijesu diskreditovali Srbi i njihova elita, već crnogorski intelektualci i DPS“. Iskidao sam se od smijeha.

Sjutra dan se javio Medojević da kaže kako intelektualci trebaju zajedno sa njima u front. Ovaj teren za dekorativne promjene priprema se još od kad je LSCG izašao iz parlamenta 2004-e godine, kada je većini postalo sasvim jasno da je parlament izlaskom LSCG izgubio svaki smisao, i da oni koji upravljaju Crnom Gorom preko Đukanovića nemaju nikakav interes za slobodom na ovim prostorima. Opozicija je ostala slijepa na očiglednu poruku liberala: napustite parlament, zauvijek. Jedini put internacionalizacije pitanja slobode u Crnoj Gori je trajno napuštanje parlamenta, time se za pregovarački sto dovode svi zainteresovani subjekti, i sa tog stola se ne ustaje dok se ne napravi minimum dogovora. Do tada samo protesti. Ne pominjem slučajno ponovo Zariju Pejovića koji je ovo jasno prepoznao, ali kakva je to partija pa i sami Zarija, ako njen visoki funkcioner saopštava dijametralno suprotan stav po pitanju političkog djelovanja od same stranke (i nije jedini), a da sve samo mjesec dana kasnije prekrije debeli sloj prašine. I nikom ništa.

Kolateralne žrtve, u međuvremenu, ovoga puta, bili su novinar i fotoreporter Vijesti. Pištolj koji je bio prislonjen na grudi tipično crnogorski je nestao, dok je Miomir Mugoša na „bijelom konju ujahao i poharao“ Žabljak. O Mugošinim ranijim zabavama i djevojkama koje plešu oko stolova njegove gradonačelničke veličine obavijestili su nas slikom i riječima mlađani iz Pokreta za promjene, pokretači Facebook kampanje protiv Mugoše. Porijeklo fotografija nije navedeno. Kada sam ugledao fotografiju u glavi su mi se nanizale slike pokojnog Miroslava (Vickovića). Sjetio sam se njegovog strašnog govora kada je iz poslaničkih klupa LSCG-a poručio građanima da ako nastave putem savijanja šije pred DPS-om, da ćemo dočekati da im, njima tamo, naša djeca igraju po stolovima za po nekoliko eura. To vrijeme je odavno pred očima građana, i nikom ništa.

O samom porijeklu fotografije nismo saznali ništa, a na internet je postavio frontmen mladih PZP-a koji je prethodno obavijestio javnost kako se u porodici profesora Svetozara Jovićevića gledaju filmovi iz arhive službe državne bezbjednosti! Jovićević je u vrijeme “gledanja” bio visoki funcioner PZP. Jovićević ćuti kao riba pa nam ostaje da razmišljamo na temu: ko to Jovićeviću ne smije u oči da kaže da je radnik udbe, pa za ovako tešku optužbu  koristi drugog, mlađeg, naivnog… Ili je stvar u tome da Jovićević zna sve o starijem, i obratno, haha, stara crnogorska priča.

Današnji front nije ništa drugo nego temeljita priprema za smjenu vlastodržačke generacije uz očuvanje istog sistema. Svuda po zemaljskom šaru tehnologija ovakve „promjene“ je ista, a ostvaruje se u onom trenutku kada beskrupuloznost i bahatost domaćih vlastodržaca postane toliko očigledna da počne da kompromituje i one koji povlače konce lutkicama iz našeg teatra. Tek tada počne da nervira nepropisno parkiranje gradonačelnika, do tada ne smeta ni njegov način raspolaganja stotinama miliona eura ne samo podgoričkog budžeta, nego i raspolaganje evropskim i svjetskim donacijama. Tal je čudo.

Zadatak je jasan raščistiti one koji su ovasili, jer ako se to ne uradi reflektori će se sa pozornice okrenuti ka vlasnicima pozorišta.

Zajednički kandidat opozicije na Žabljačkim izborima prošao je kao što prolaze svi kandidati na izborima koji su namješteni sa tolerancijom od +/- 1,5%. Potalaušeno su odćutali rezultat prepuštajući da SNP kao što samo oni znaju zaljulja političke duhove pod Durmitorom, taman kao što su ih zaljuljali i pod Zavalom.

Za Live fest Marović ove godine nije uspio da nađe pare, ali je kredit budvanskoj opštini još jednom došao iz srpske Komercijalne banke a.d. Čudno da kvalitetnu garanciju iz Budve nisu dali u zamjenu za novac nekoj domaćoj banci, recimo Prvoj. A baš su se tih dana nekako prenaglašeno „šutirali“ sa Marovićem mnogi iz Nove generacije. Bili su veseli u svojim redovnim kolumnama u Profiterovim Vijestima, a šlag na tortu zalila je svojim novinarskim talentom Tamara Nikčević, sačekavši Marovića iza ćoška nedjeljnika NIN. Od kompletnog intervjua na mene su najveći utisak, ipak, ostavile fotografije. Sasvim sigurno ih Nikčevićka nije birala.

Prije nešto više od mjesec dana imali smo prilike da u državnom dnevniku ispratimo, moguće i najduže, izvještaje iz parlamenta u posljednjih ko zna koliko godina. Svrha ovakvog načina izvještavanja i ponašanja opozicije bila je filigranski uigrana i dogovorena. Medojević je „ljutito“ oštrio jezik na direktoru policije Veljoviću. Roćen je takođe junački „podnio“ unakrsnu paljbu opozicionih glumaca, sve u svemu presmiješno. Kafanski službenici i oni koji za to primaju platu sjutra dan su nosili „Vijesti“ ulicama klikćući kako je opozicija „rasturila“ i Roćena i Veljovića. A onda su se kao i u svakom teatru zavjese spustile. Sve veći broj građana, naime, uviđa da opozicija ostajući u parlamentu, pumpa vlast. Oštre riječi ništa ne mijenjaju, izlazak opozicije iz parlamenta mijenja sve!

Posjetila nas je i Pamela Anderson, došavši direktno iz svijeta u kom je najbitnije koje je cipelice jutros obula pudlica Paris Hilton. Doček je bio “impresivan” kakav samo dolikuje Mugoši i Dušku Kneževiću. Koalicioni partneri se nisu uslikali pored bivše supruge Tomija Lija, a čak ni pored Sandre Models koja je svojom svemirskom jahtom posjetila teritorijalne vode Marovićevog feuda, moguće da je time ostao sačuvan američki interes u regionu. Ko zna…

Amerika je “donijela” demokratiju Iraku. Samo prekjuče je u Bagdadu poginulo najmanje 95 osoba, a 563 su ranjene u napadima na zgrade ministarstava spoljnih poslova i finansija. Najviše ljudi poginulo je u centru kada je kamion – bomba eksplodirao ispred ministarstva spoljnih poslova, nekoliko desetina metara od “zelene zone” u kojoj se nalaze sjedište vlade i ambasada SAD. Obama kao što je i obećao privodi kraju povlačenje snaga iz Iraka. S druge strane američki nacionalni interes se seli ka Avganistanu. Nastavlja se lov na one koji su sa samo dva aviona zabodena u dvije zgrade World Trade Centera uspjeli da obore čak tri zgrade, od kojih se treća nalazi na bezbjednoj udaljenosti od dvije koje su stvano pogođene.

Kao snaga koja se nalazi na čelu NATO pakta Amerika je u rat pozvala i građane Crne Gore. Ratovati za oko 150 eura dnevno cijena je koja se nudi našim sugrađanima ako se pridruže alijansi na putu “širenja” demokratije. Prvi kontigenti naših momaka su spremni. Doduše niko nije ni pokušao da građanima preko medija objasni kakav je to rat, ko ga vodi, za čiji interes, u ime kojih ciljeva… Takođe, niko nije naveo ni koliko se leševa svakog vikenda brodovima vraća kući na vječiti odmor iz Avganistana.

Možda se zamislimo makar malo nad, prije par dana saopštenim, riječima Baraka Obame: “Ma o kojoj misiji bila riječ, mi moramo očuvati vojnu dominaciju SAD”, onako, baš pomirljivo. Ali je uz to i dodao nešto što ni jedan predsjednik nije imao hrabrosti da prizna, a vezano za one koji se živi vraćaju iz misija: “Za mnoge veterane rat i dalje bijesni, bližnji su postali stranci. Depresija je mnoge otjerala u smrt. Rane današnjeg rata su posttraumatski stres i psihičke patnje.” Odgovor mu je ubrzo stigao od mnogih političkih komentatora. Bio mi je zanimljiv ovaj: „Ako predsjednik Obama misli da situaciju može da preokrene jačanjem vojnih snaga i kupovanjem avganistanskih plemenskih vođa veoma se vara. Umjesto toga, prijeti mu drugi Vijetnam, ovog puta uz njemačko učešće. Nije neophodno povući se na vrat, na nos, ali je potreban plan povlačenja tokom sledećih godinu – dve. Tvrdnje da bi tada Al Kaidi bio ostavljen prazan prostor nemaju veze sa stvarnošću. Naime, Al Kaidi baze u Avganistanu nisu ni potrebne, jer se odavno učvrstila u Pakistanu.“

Dodao bih takođe da će za ovo posljednje biti neophodno i malo keša. A ukoliko prifali keša dozvoliće šverc najprofitabilnijeg avganistanskog proizvoda, kao što su onda po riječima Montgomerija u nedostatku keša dozvolili šverc cigareta. Jedino nas nije obavijestio o tome koliko su ubistava dozvolili u tom paketu mjera podrške. Možda bi i povjerovali ovim bezočnim lažima da ga Amerikanci sa terena ne demantuju. Podsjetiću samo na knjigu „Igra sjenki“ Tima Maršala, koji je detaljno opisao prenošenje džakova dolara iz Budimpešte u Beograd kad je trebalo rušiti Miloševića, posebno za potrebe „otporaša“.

____________________

Komentarišite u nastavku, a danas slušamo Dave Stewart & Candy Dulfer “Lilly Was Here”, uživajte…

Panbalkanska mafija

Prije nekoliko dana, Miodrag Vuković, jedan od svjetskih rekordera po broju napisanih ustava, ostao je zabrinut zbog irskog odbijanja Lisabonskog sporazuma. Razloga za brigu nema. Postalo je očigledno da proces približavanja EU kompletnog regiona oko Crne predstavlja ireverzibilan proces, bez obzira na kriminogenu dominaciju u društavima regiona. Turska će ostati najduže upitna zbog svoje demografske strukture i Kipra. Crna Gora, recimo, sva u komadu da traži iseljenje u druge zemlje EU, jedva da predstavlja 0,15% strukture EU. Glavna procjena koja je opredijelila EU, da pridruživanje regiona u kom vlada, mahom, organizovani kriminal, ide ovim intenzitetom, data je na osnovu iskustava iz Češke, Mađarske i Slovačke, u nešto manjoj mjeri i Poljske. To je bio i ključ da se i Bugarska primi u EU, uz procjenu da će slabljenje kriminalnih struktura manjim ili većim intenzitetom teći kao proces u periodu od 10 do 15 godina od momenta prijema.

Zbunjenost Miodraga Vukovića i gest odvažnih Iraca nemaju blage veze jedan s drugim. I to je vjerovatno svakome jasno sem eventualno – Vukoviću. Irci su odbili nešto što je zamjena Evropskog ustava, koji su Francuzi i Holandezi odbili još 2005-e, pa proces pridruživanja nije zaustavljen. Dakle, odbili su listu od 50 članova koji sadrže ustanovljena prava uključujući slobodu govora i vjeroispovijesti. Predsjednika EU i ministra inostranih poslova, koji bi kontrolisali budžet pomoći koju daje EU, kao i veliku mrežu diplomata. Odbili su smanjenje komisije nakon 2014-e sa 27 na 18 članova. Odbili su veća ovlašćenja evropskog parlamenta i smanjenje broja članova sa 785 na 751. Odbili su ukidanje prava veta među 27-oricom u mnogim oblastima, nakon čega bi se odluke umjesto opštom saglasnošću donosile većinski, čime bi se vlast centralizovala. Odmah nakon irskog ne uslijedilo je britansko da. Tako da je “irska” priča vladajućoj i lojalnim opozicionim marionetama, samo još jedna tema za zabavu, pred sezonu odmora.

Širenjem EU stvara se ogroman poslovni sistem, odnosno tržište bez granica. Nešto što bi trebalo, dugoročno posmatrano, predstavljati stvaranje superdržave koja bi faktički predstavljala Sjedinjene Evropske Države. S druge strane ključni problem Balkana, koji će biti najteže i najsporije rješiv, predstavlja mafija, za koju evropski analitičari smatraju da može biti pobijeđena i svedena na nivo evropske statistike za deceniju, deceniju i po maksimum. Na stvaranje tog ogromnog evropskog tržišta organizovani kriminal morao je dati odgovor. I taj odgovor bio je ubitačno surov, posebno prema građanima bivših jugoslovenskih država. Neki analitičari idu čak dotle da je finalni proizvod ratova vođenih na ovim prostorima tokom devedesetih godina činjenica da su kriminalne strukture dobile svoje države, koje se koriste kao meki trbuh Evrope za šverc svega i svačega. Te strukture su savršeno povezane u jedinstvenu organizacionu cjelinu, koja se zove panbalkanska mafija.

Miša Gleni novinar BBC-a, autor knjige «Mekmafija – kriminal bez granica», koja treba da se pojavi u par sljedećih mjeseci na balkanskim jezicima, tvrdi da “je pravi pokretač u pozadini exyu ratova veoma malo imao veze sa nacionalnim konfliktom, već da se radilo o tome da organizovani kriminal osvoji što veća područja, na kojima će imati ekonomsku moć. Te da se kriminalci pozicioniraju kao ključni ekonomski igrači u ovim zemljama.” Dakle, uvaljeni nacionalizam predstavljao je potrebnu površinsku masku ispod koje su se dešavale tektonske “promjene” u vlasništvima nad imovinom kompletnih država. Politički su i lančano uslijedila uništenja svih demokratskih pokreta u korist nacionalnih, što radikalnijih. Ovo je jedan od razloga zbog kojih je, recimo, crnogorska UDBA od LSCG-a pokušavala da ka Srbiji i ka svijetu šalje sliku o teškoj nacionalističkoj partiji, a što je bila notorna laž, koja je imala za svrhu spinovanje javnosti. Taman kao što je bila jednako velika laž i ona, koja je na osnovu izvještaja ljudi iz Crne Gore uspjela da se ugura u izvještaj Stejt Dipartmenta za 2002. godinu, o stanju ljudskih prava u Crnoj Gori – kako LSCG ima svoju paramilitarnu formaciju koja je na lokalnim izborima u Nikšiću uticala na izborni proces. Pečat na te izvještaje udario je Antiratni Profiter koji je to žestoko naplatio. Trebalo je teškim budalaštinama od LS-a praviti nacionaliste i pravdati vreće švercerskog novca kojima se finansirao Đukanović kao jedini mogući lider u borbi protiv Miloševića. Demokratski pokreti u svim exyu državama predstavljali su ključnog unutrašnjeg neprijatelja, tako da je sasvim očekivano bilo pojavljivanje dokumenta sa IO DPS-a u kom je stajalo da je jedini neprijatelj naroda i države Crne Gore – upravo LSCG.

No vratimo se relacijama iz knjige engleskog novinara Glenija. On smatra da može i prepoznati ključni momenat kada su u stvari trasirani preko Blakana putevi droge, trafikinga ljudi, cigareta i sve robe koju treba švercovati, i kao takvu je uvaliti neoporezovanu ili zabranjenu rastućem evropskom tržištu. Po njegovim riječima to se dogodilo: “na sastanku koji su dogovorili italijanski advokati na karipskom ostrvu Arubi, između Solneceva, najveće bande iz Moskve, i dva kolumbijska narko-kartela. U to vrijeme Kolumbija je maksimalnu količinu droge plasirala u Ameriku i Amerika je dostigla tačku zasićenja. Amerikanci čine 5 odsto svjetske populacije, ali troše 40 odsto kokaina proizvedenog u svijetu. Tražila su se tržišta u Evropi. Sastali su se sa Rusima na Arubi i dogovorili su otvaranje novih tržišta i novih tranzitnih puteva, preko Albanije, Bugarske i Hrvatske. Bugarska je najvažnija, droga iz Južne Amerike stizala je u luku Varna, iz Varne u Sofiju, onda u Beograd. U to je direktno bio umiješan Zemunski klan.“

Na ovo se naslanja i priča o sudbini nesrećne Moldavke S.Č. čija sudbina, bez obzira na zahtjev svih međunarodnih kancelarija u Crnoj Gori, nije nikada doživjela sudski epilog. Nakon užasnih seksualnih tortura uspjela je da se spasi pod krov Sigurne ženske kuće, a tadašnji ministar policije Andrija Jovićević pokrenuo je akciju za koju je tvrdio da vodi do vrha države. Na kraju S.Č. je, nakon posredovanja američkog konzula Brajan Hojt Jia, predata na ruke Helgi Konrad, tadašnjoj šefici Pakta za stabilnost JE, i sklonjena na sigurno, ako bi eventualno, po pisanju tadašnje štampe, nekada bilo potrebno pritegnuti neposlušne sigurnim svjedokom saradnikom, kome je dodijeljen i novi identitet.

Ugroženo srpstvo, ugroženo hrvatstvo, prava ovih ili onih, jezici i crkve, azbuke i abecede, onima koji znaju stvarnu pozadinu tokova novca postaju smiješni fakti za narodne mase. Mediji predstavljaju kopču do narodnih masa kojima se te priče prosipaju, dok se “biznis” odvija, sa sankcijama ili bez njih, sasvim je svejedno. Sve partije koje nisu državni neprijatelji predstavljaju super dekor.

Pljačka unutrašnjih državnih resursa započela je u paketu sa rastom stope kriminaliteta društva. Kada je u prvoj polovini devedesetih Milošević sagradio u Crnoj Gori jedinstven DPS privjesak, na čelu KAP-a, iz crnogorskog reprolanca, nalazio se visoki funkcioner SNP-a Danilo Vuksanović. Znači, upravo u njegovom direktorovanju, kumova Vektra (osnovana 10. Aprila 1990. godine) dobija pravo na ekskluzivan ugovor o uvozu repromaterjala za potrebe KAP-a i istovremeno za izvoz aluminijum. Aluminijum je tih godina bio jedan od rijetkih izvoznih proizvoda, onoga što se zvalo Crna Gora. Njegovu cijenu definisao je londonski stock market i u momentu jurcanja na Dubrovnik, jednako kao i u momentu kada su Hrvati Đukanoviću oprštali i zaboravljali Dubrovnik i Konavle. Da bi se izvozio aluminijum u pogon je morala biti stavljana Elektroprivreda sa Rudnikom uglja, Rudnik boksita, Željeznica, Kombinat aluminijuma i na kraju Luka Bar. To je dugo godina bila jedina proizvodno-izvozna stavka koja je peglala crnogorski budžet razvaljen jezdama i dafinama Miloševićevih crnogorskih junoša. Ona se uvaljivala sa TV-a kao statistika koja pokazuje kako, ipak, nije sve tako crno u Crnoj, i kako je «važno da je mir». Vuksanović, naravno, nikada nije ispričao kako je Crna Gora do kosti pljačkana preko repro-lanca, a znao je sve. Kao što ni Predrag Bulatović nikad nije ispričao kako je pokradena Narodna sloga 1996. godine. A bez dileme, znao je sve, jer je upravo on bio u DPS-u odgovoran za izborne manipulacije.

Baš te 1998-e godine, kad je krenula otimačina crnogorskog repro-lanca, kao glavni savjetnici pojavili su se francuski lobisti. A pravac oduzimanja žile kucavice Crne Gore podstican je advokatskim kancelarijama koje su zaključile i čuveni ugovor sa Glenkorom. Čak je i Mihailo Banjević 29. Marta 2002. godine saopštio kao je spreman da stavi na uvid javnosti obimnu dokumentacija o “reprogramiranju dugova, koje je izvršeno uz koordinaciju Vlade SAD i uz stručnu pomoć advokatske kancelarije Skaden Arps iz Pariza i CCF-a, koje je angažovala vlada.”

I što je jedino ostalo upitno. To je istina. Odnosno pranje hiljada biografija i stvaranje od njih biznismena koji su špurijus za biznis, ili kako to voli reći Miodrag Perović – humanizam, dobili u genetskom kodu. I ponovo se vraćam Glenijevoj knjizi i tvrdnji da će članstvo u EU, a po procjeni njihovih analitičara, uništiti organizovani kriminal ili ga svesti na prihvatljivu meru. Ukoliko ostanemo van EU, onda će se otvoriti mogućnosti da organizovani kriminal dodatno ovlada našom zemljom. Tamo ili ovamo suština je u sljedećem, državni resursi su oteti. A oteto će se braniti svim raspoloživim sredstvima.

Kod pranja biografija, pada mi na pamet i jedan intervju Srbljanovićke, kada su je pitali koju bi knjigu željela da je napisala upravo ona. Iz topa je odgovorila da je to, između ostalih, prvi dio “Njujorške trilogije” Pola Ostera “Grad od stakla”. U trilogiji sam po ko zan koji put naišao i na onu analizu Don Kihota, kako se, u stvari, Servantes trudio da ubijedi čitaoca da on nije autor. “Nego da je knjigu na arapskom napisao izvjesni Sid Hamete Benengeli. I opisuje, kako je rukopis slučajno otkrio jednog jutra na pijaci u Toledu. Unajmljuje nekog da mu ga prevede na španski i predstavlja se kao priređivač prevoda. S tim što ističe, kako je Benengelijeva verzija jedina prava o Don Kihotu. Da su sve ostale falsifikati iz pera prevaranata. Žestoko insistira da se sve o čemu piše u knjizi zaista odigralo. A sve iz razloga što se knjiga na kraju krajeva bori protiv izmišljotina. Želio se baviti eksperimentom, stati pred svijet i sa krajnjom samouvjerenošću prosipati laži i besmislice. Drugim riječima – do koje bi mjere ljudi prosipali besmislice i bogohuljenje, ukoliko bi im to bilo zabavno. Odgovor je bio užasan i glasio je – preko svake mjere. Čak ih je lako bilo ubijediti da se slože i ako im ne vjeruju.”

Ja sam siguran da većinski zdrav razum u Crnoj Gori režimu ne vjeruje, ali se po komandi ponaša kao da je u sve ubijeđen. I na kraju specijalna poruka od Pola Ostera: “Čovjek koji život provede skrivajući se od drugih sigurno će se potruditi da za sobom ukloni sve tragove.“

____________________

U nastavku možete ostaviti, kao i obično, komentar. Nezaobilazni Clapton i Layla.

Izborne magluštine

„Kad pobijedi Savez komunista, počinje vrijeme mira i slobode, razuma i demokratije, razvoja i socijalne pravde“ – riječi su Mila Đukanovića, saopštene, sada već daleke, 1990-te godine 13. Novembra. Nakon što su u AB revolucionarnom prevratu sa ulice, očistili staro komunističko rukovodstvo, predvođeni Slobodanom Miloševićem i tajnim službama bezbjednosti, nije se ni slutilo da to predstavlja prevaru kojom se izbjegava da Berlinski zid padne i na njihovu glavu. Ni Gorbačov, ni Tačerka, ni Kol nisu znali da je na zidu postojao prozor koji je prilikom pada pao baš na Crnu Goru (kao u kultnim komedijama Buster Keatona) i time sistem neokrnjen preživio. Danas, punih 18 godina kasnije, dok provijavaju stavovi kako je vlast smjenjiva jedino sa ulice, nalazimo se pred još jednim izbornim procesom. Moj stav je da što god uradite – izbori ne postoje, o čemu sam pisao u ranijim tekstovima prilično detaljno, čini mi se. Ono što mi se ovom prilikom čini zanimljivim jeste pozicija međunarodne zajednice i njihovi izborni monitorinzi u ovakvim situacijama.

U Crnoj Gori su svi izborni procesi bili nelegalni, iako je OEBS tražio razne vrste gimnastika kako bi ih učinio legalnim. Dakle, mjera regularnosti izbora emitovana ka međunarodnoj javnosti, je stav OEBS-a. Prateći njihov rad i širom Evrope postoji mnogo primjera grubog kršenja legalnosti izbora na koje OEBS nije reagovao, ili je davao prećutnu saglasnost. Crnogorska iskustva sa OEBS-om počinju još 1997-e godine kada su dozvolili skandalozan upis novih birača izmedju dva izborna kruga predsjedničkih izbora, što je apsolutno protivzakonito, preko svih onih prijava o političkim pritiscima u državnim firmama, pružanje ruku vlasti u ponovnom preuzimanju državnih medija, te kupovinama glasova koje su se čak oglašavale u dnevnim novinama, do posljednjih poslovnih angažovanja partijskih aktivista vlasti na raznim projektima, posebno reformi zatvora.

Što se tiče međunarodne prakse, najviše su se obrukali na Kosovu te Makedoniji kada je recimo u Novembru 1999-te godine nakon predsjedničkih izbora za malo izbio građanski rat zbog nelegalnosti izbora. Kada je na izborima pobijedio Boris Trajkovski, protivnički kandidat Petkovski je održao press konferenciju na kojoj se pojavilo na stotine kontrolora koji su ispričali novinarima da su izbacivani s biračkih mjesta pošto je od njih traženo da kažu „da nisu viđeli ono što su viđeli“. U otvoren napad na OEBS tada je ušao predstavnik britanskog Helsinškog komiteta Mark Almond oksfordski profesor koji je radio monitoring mnogih izbora od Ortege i Paname pa do svih svjetskih žarišta sličnog karaktera. Tom prilikom je Almond nacrtao da su zapadni ambasadori u Skoplju prihvatali stav OEBS-a, da je bilo neregularnosti, ali da one nisu uticale na konačni ishod glasanja. Dakle sve je u redu, iako se glasalo sa puškama na biralištima, iako su kontrolori istjerivani sa biračkih mjesta uz ubacivanje u kutije listića i živih i mrtvih glasača, u nekim slučajevima čak i prije nego što su birališta otvorena, a u nekim slučajevima poslije 14 časova, kada je izgledalo da će odziv Albanaca biti mali. Almond je zaključio da je kao posmatrač pratio pedesetak izbora, ali to što se događalo u zapadnoj Makedoniji niđe do tada nije vidio.

Mnogo je sličnih primjera. Presmiješno je bilo njihovo blamiranje na ruskim (parlamentarnih) izborima i budalaština iz OEBS-ovog saopštenja u kome rekoše kako su izbori upitni zbog toga što se Putinov kabinet previše miješao u izborni proces. Kao da se to ne dešava svuda, posebno kod nas. Tim Maršal, američki novinar koji je pratio događaje oko 5. Oktobra 2000. godine u Srbiji napisao je knjigu „Igra sjeki“ u kojoj je saopštio da je opozicija, odmah nakon upada u Saveznu skupštinu, nakon što se domogla izbornog materjala, isti spalila. Kada je Milošević tražio ponovno brojanja glasova, od glasova je ostao samo pepeo. Sve ovo, naravno, ne umanjuje njegov poraz, i potrebu da bude smijenjen, ali plastično govori koliko sam čin ne znači ništa u situaciji kada za novu politiku postoji saglasnost međunarodne zajednice koja tome daje podršku sa strane zbog sopstvenih interesa.

Zanimljiv primjer direktnog miješanja demonstrirao je i američki konzul u Crnoj Gori prilikom prošlih lokalnih izbora u Tivtu kada se na izborni dan prošetao sa šefom lokalnog DPS-a i šetajući se Pinama pijuckao sa njim kafu dok su glasači prolazili pored njih ka glasačkim mjestima. Opozicija je naravno ignorisana i sve je vuklo na zonu sumraka. Ali se, ipak, sasvim jasno moglo pročitati, ko je htio da pročita – kome je, Đukanović, u stvari te 1997-e, dugovao crnogorski presto. Iglberger, Zimerman, Norman, Eskobar, Montgomeri od Vašingtona do Beograda i nazad. Na žalost, nakon toga se Crna Gora pretvara u mjesto na kome ljudi više nisu pripadali Bogu – nego čovjeku, na način kako je to nekada opisivala nesrećna Moldavka S.Č. uz istovremenu otimačinu i trpanje po džepovima imovine, sirovina, fabrika, hotela i sličnih “sitnica”.

U Crnoj Gori, na nepravilnosti i krađe, LSCG je ukazivao na hiljade puta. Građanima oči nisu značile ništa. Zanimljivo je da nisu reagovali ni kada na krađu ukazuju i ljudi koji dolaze direktno iz srca sistema. Imamo slučaj Momira Bulatovića koji je do 1997. godine sa Đukanovićem lažirao sve izbore, a što mu se baš te godine obilo o „glavu“ uz podršku zapada Đukanovićevoj struji. U svojoj knjizi „Pravila ćutanja“ zapisao je kako je masakrirana Narodna sloga na izborima 1996-te godine. Nakon izbora 2001. godine, 21. Aprila, predsjednik albanske DUA-e Fuad Nimani saopštio je, prije nego je DUA smirena ministarskom foteljom, da izbori predstavljaju „manipulacije i nekorektnu kombinatoriku i da to neće prihvatiti – ukoliko se ispostavi da su zakinuti, krenuće u objelodanjivanje mahinacija koje su priređene tokom izbora“. Naravno da je nakon par dana zaćutao.

Aktuelni gradonačelnik Cetinja bio je direktan kao i Bulatović. On je saopštio: “Na izboru u našoj Skupštini Opštine, sa tadašnjim rukovodstvom doživio sam situaciju lažiranih izbora. Tada sam promijenio partiju i prešao u SK-PJ. Ti su izbori lažirani! Lažiralo ih je tadašnje rukovodstvo Skupštine opštine Cetinje. Naravno, oni su pripadali Demokratskoj partiji socijalista. Na to sam ukazao i predsjedniku države. Ja sam saznao, poslije četiri do pet godina, nažalost, da je to istina. To me uvrijedilo, kao čovjeka.” Sve ovo mu, naravno, nije smetalo da pršutama, čerecima mesa i kobasicama osvoji vlast na isti način sa istom tom logistikom krajem 2006. godine.

Kupovina glasova, ličnih dokumenata, ucjene i pritisci danas su na svakom koraku kao i obično – isti. Statistika je takva da će rezultat biti kao i obično. Marović je sve dodatno betonirao stavom da će DPS u buduće sa svima praviti koaliciju, otvarajući time, javno, najjači koalicioni potencijal svojoj partiji, a u suštini namigujući svima onima koji su spremni da se prodaju za manje-više iste pare. Samo da se budvanske kule, konačno, počnu uzdizati ka nebu, a njegov brat brojati novac od „komunalija“ i ostalih blagodeti koje sa sobom donosi mjesto lokalnog prvog brata i Sekretara sekretarijata za investicije opštine Budva.

Mnogi će se složiti sa mnom, mnogi će se okrenuti i zarežati u sebi, ali svi zajedno moramo biti svjesni da je mnogo lakše doći do istine – nego li joj pogledati u oči. Sjetih se jedne lijepe konstrukcije o tome kako se „na licu jedino oči nikada ne mijenjaju. Od djetinstva do starosti ostaju iste, i čovjek koji umije to da vidi, on gleda i dječaka i momka i starca istovremeno.“ U besmisao predstojećih izbora pogledajte iskreno. Saberite 2+2, pa ako dobijete kao rezultat 28 progutajte svoj ponos i pokrijte se jastukom. Ili ispljunite gorčinu koja se skuplja godinama i konačno postanite – SLOBODNI.

____________________

Ukoliko želite ostaviti komentar, uz pjesmu “China Girl” koju izvodi David Bowie, uživajte u nastavku…

Hotelski renome?!

 

Kada sam prvi put čuo za ovaj pojam, posebno kao ljudsku osobinu, koja kao takva ulazi u opis ličnosti i njenog karaktera, mislio sam da je autor „renomea“ za isti saznao iz priča o nekom grofu, careviću, knezu ili njegovoj ekselenciji u bilo kom smislu te riječi. Često su naslovi filmova, knjiga, pjesama, slika, crteža, fotografija predstavljali ljude „sa nečim“. Tako je sasvim poznato da postoje naslovi kao što je čovjek: sa gvozdenom maskom, sa kišobranom, sa satom, sa 101 glasom, sa 1000 lica, sa zlatnim pištoljem (James Bond), sa šibicama, sa dva života (Dylan Dog), sa četiri noge, čak i čovjek sa mjesecom u oku, ali nikad, baš nikad, čovjek sa hotelskim renomeom. Pardon, nikad do sad. U životima ljudi koji žive pod maskama i koji se kao kameleoni po potrebi uklapaju u ovaj ili onaj ambijent zavisno od situacije, postoji skala renomea o kojima se non stop razmišlja kako bi slika o velikom sebi ostala netaknuta, po mogućnosti uljepšana, a u stvari skrivala misli istog, na njegovom putu koji gazi prelazeći preko leševa.

Pokušao sam da čovjeka sa „hotelskim renomeom“ ukucam i predstavim Googlu, anglosaksonskoj bazi znanja – Britannici, te La Rusovoj enciklopediji itd, odgovor na moj upit je glasio – Your search – “hotelski renome” – did not match any documents. Ako isti pojam ukucate na svim jezicima ovoga svijeta i pokušate ga povezati sa personom, ponovo dobijate isti odgovor. Ipak, Crna Gora je iznjedrila ljude koji vole da „gaje svoj hotelski renome“. Posebno, ako uz njega gaje laži, fažizam u elementarnom obliku i isijavaju govor mržnje, a sve za potrebe izgradnje sistema u kakav se crnogorska stvarnost dijamantski brusi.

Graditi „hotelski renome“ nije moguće, ako preko puta Vas ne sjede ljudi koji prate kako to radite. Koji se dive, i koji se čak plaše da zapišu, jer ne žele grešku, zbog ne znanja. Ipak je to – renome. Svjetska istorija je imala tu “čast” da Jevrem Brković o tome po nešto i zapiše. Svijet, do tog momenta ne razmišljajući o pomenutom pojmu konačno je progledao. I bi – Čovjek sa hotelskim renomeom!

Kao nekada Egipćani koji su slagali svoje piramide, ili Vavilonci koji su gradili kulu do neba, kako bi prkosili Bogu, nakon čega im je Bog pomiješao jezike i više nisu mogli da se sporazumijevaju. E isto tako pisac, gradio je svoj „hotelski renome“. U “najcrnogorskijoj” Crnoj Gori je u njemu uglavnom uživao, a gradio ga je ranije obično sa Matijom Bećkovićem, Radovanom Karadžićem, Milićem od Mačve, tokom svoje velikosrpske mentalne faze. Danas to radi po crnogorskim hotelima, mahom skupljaonicama u kojima postoji jedan sto, a koji je njegov, koji ne smije biti zauzet, koji se cijeni kao tek otkrivene mošti nekog velikog sveca, koji ne smije biti oskrnavljen, koji je prosto – njegov. Po povratku u najcrnogorskiju Crnu Goru nastavio je i sa „dogradnjom“ u hotelu “Crna Gora”, o čemu piše u svojim Dnevničkim zabilješkama, citat: “Mikan je Zec, direktor hotela “Crna Gora”, uspio da našem stolu prinese sveukupnu svoju obimnost i gotovo kvintalsku težinu. I on me prilično srdačno i patetično pozdravlja, čestita i kaže da će od ove noći to biti sto moj i mojega društva! Zahvalio sam mu za takvu pažnju, govoreći mu kako ja zaista mnogo držim do svog hotelskog renomea, to jest renomea hotelskog gosta, pića koja pijem, pa i o jelovniku najdražih jela.”

Autor najmonstruoznije novine koja je ikada štampana u Crnoj Gori, kome bi i Hitlerov ministar propagande, a i sam Marović sigurno pozavidjeli – Crnogorskog književnog lista, konačno je javno saopštio da je novina nastajala tako što su lokalni starci, po službenoj dužnosti širili udbaške laži o ljudima po Crnoj Gori, on štampao u hiljade primjeraka, a onda dijelili građanima kao novinu. Autor knjige Misija, i dugogodišnji urednik „Onogošta“ Rajko Zorić, Brkovića je nazvao „isluženim policijskim smetlarom“. U svojoj polemici sa Jevremom Brkovićem direktor crnogorske policije Veselin Veljović, rekao je da Brković ima “dnevnu potrebu da vrijeđa i omalovažava ljude”, ali su ipak, dodaje Veljović “pripadnici jedinice kojom sam ja rukovodio vršili njegovo obezbjeđenje, ta mjera primijenjena je po nalogu, u to vrijeme, mojih neposrednih starješina”.

“Najcrnogorskiji” pisac i privatna partijsko-policijska država Crna Gora jednojajčani su blizanci, kako po mentalitetu, tako i po porukama i činjenju koje su kao takvi emitovali oko sebe, gradeći crnogorsku kulu, prkoseći svojim parama i bogatstvom, zdravom razumu. Iz faze Sodome i Gomore, gradova zbrisanih vatrom sa neba zbog nemorala, čak i faze pada rimskog carstva kada je Aurelije Viktor objavio brevijar “O carevima” u kome je uzroke slabljenja (a zatim pada) carstva vidio u stalnom kvarenju tradicionalnih moralnih načela, u nepoštovanju vrijednosti obrazovanja i kulture, dolazimo do faze današnjeg crnogorskog carstva. Slažem se da je smiješno poređenje, posebno kada imamo u vidu pregnuća koja je čovječanstvu ostavio Rim, ali razumijemo se. Isto tako će i crnogorski porodiči feud završiti na smetlištu istorije – kad tad.

___________________

U nastavku možete komentarisati tekst, a moj današnji favorit je akustična verzija “Sweet Sixteen”, Billy Idola sa Storytellers-a, uživajte…

Povratak u budućnost

1989. godina – Bulatovića za predsjednika, Đukanovića za premjera, Đukanovića za predsjednika, Vujanovića za premjera, Đukanovića za predsjednika, Vujanovića za premjera, Vujanovića za predsjednika, Šturanovića za premjera, Đukanovića za „šampiona“ biznisa, Vujanovića za predsjednika do 2013-te, Đukanovića za premjera do kraja. Sve u svemu – Crnu Goru za Porodicu – 2008. godina. Ovim je faktičko političko stanje u Crnoj Gori ponovo vraćeno iz podzemlja u „institucije“. Odluka GO DPS-a donesena je, jednoglasno, taman kao šte se donose odluke u Lukašenkovoj, Kastrovoj i ostalim partijama – državama. Hodnicima u zgradi koja je pripadala bivšim društveno-političkim institucijama, mahom Savezu komunista, a koju je svu (imovinu) protiv-pravno zadržao u svom posjedu DPS, ponovo će se strecati i cijediti znojevi pred samom pomisli da bi na istim, iza ugla moglo biti ukazano „njegovo kraljevsko veličanstvo“ Milo Đukanovićem. Kad mi je nakon sjednice GO DPS-a prijateljica iz Crne javila da je, ipak, on mandatar bio sam blago iznenađen, pomislivši na one koji su ga po hitnom postupku, nakon referenduma, detronizirali. Izgleda da sam ih precijenio, ili su oni, pak, podcijenili Porodicu.

Pamtim i 2002. godinu, kada je LS predložio ostatku opozicije da se Milo od strane većine u parlamentu proglasi za doživotnog vladara, koga bi naslijedio njegov sin Blažo. Niko nije imao, ni u naznakama, sluha za težinu ove odluke kojom bi se u suštinskom smislu problematizovao i internacionalizovao problem crnogorskog diktatora i satelitskih porodica koje u lancima, iza gvozdene zavjese, drže vezane građane Crne Gore. Biće zanimljivo posmatrati nastavak partije. Pretpostavljam da se Vukotić i kompanija upravo kuckaju čašama – čestitajući. Sad ćemo da završimo ovo, sad ono… „stvarno nas je Šturanović kočio, a bio je dobar momak, a pošten, a neiskvaren, a ovakav, a onakav. A medalje, a ajmo dalje.“

Tri dana za redom Porodični dnevni magazin „Republika“ donosi tekstove sa sljedećim porukama. Prvo je 1. Februara Danilo Burzan, urednik, ispalio prvi „metak“ u papir: „Milo ode, ali se prava zamjena ne nađe. A, za posebnu je priču u kojoj su mjeri njegova nesporna harizma i državnički dometi – dakle i praksa “gospodara” koju je i sam tvorio – bili i generator za indukovanje političke i kadrovske slike kakvu danas u Crnoj Gori imamo? No, koliko god nekome ne bilo po volji, svuda u svijetu lideri najjačih partija (pobjednica na izborima) na najvišim su državnim funkcijama. Za dobro Crne Gore biće najbolje ako Milo pokaže da mu je odmor – prijao…” Nakon toga su iz dana u dan pisali kako je Šturanovićeva vlada bila loša i kako će je Milo popraviti. Uvodnik su pratili naslovi “Povratak Đukanovića smjena ministara”. Izvori Republike iz vrha DPS-a govorili su da je izvjesna rekonstrukcija Vlade, od kojih jedan tvrdi da bi mogla ostati samo trećina aktuelnih ministara. Sve su, normalno, pokrili “objektivnom” anketom sedam građana Podgorice od kojih se šest izjavilo kako bi voljeli da se Đukanović vrati, a sedmi, kako navija za Igora Lukšića, Đukanovićevog kandidata za mandatara u vrijeme izbora Šturanovića. Ipak, što se urednika crnogorskih medija tiče, od Đukanovića će večeras, jedino slađe zaspati Darko Šuković, s tim što sam siguran da će sjutra veče posteljina biti druga…

Još mi je ostalo samo da, vezano za prethodni blog, podsjetim na Đukanovićevu izjavu datu pred uskrs 2007 godine da termoelektranu i državne akcije u Rudniku uglja Pljevlja treba, što prije, prodati ruskoj En plus grupi. Privatizacija je, poučavao je Đukanović, neminovan proces jer je “proizvodnja električne energije biznis, a biznisom treba da se bave privatni investitori i preduzetnici. Ne vjerujem u efikasnost državnog preduzetništva“. To što je crnogorski Telekom prodao njemačkom državnom Dojče telekomu ne broji se. Izgleda da se ne broji ni to što je Jugopetrol prodat grčkoj državnoj kompaniji Helenik petroleum, etc.

Bilo je najsmješnije pročitati Đukanovićevu izjavu da će se, ako ne bude druge – morati žrtvovati. Ostaviće svoje dvogodišnje bavljenje biznisom, koje mu je mjesečno donosilo milione eura, i prihvatiće premjersku platu od nekoliko stotina eura. Čak će se izgleda i nje odreći. Ovo nisam rekao ja. Ovo je rekao Milo, lično, u pismu Miodragu Peroviću, kada se oglasio onako usputno, bez želje da Perovića uznemirava, kako reče, u njegovoj samodovoljnosti, izrazitoj i udobnoj uprkos biranom društvu Isusa i Sokrata. „Samo se usputno oglašavam, za 17 godina obavljanja državnih poslova, ni u miru, ni dok su oko nas bješnjeli ratovi, nijesam pokušao da zaradim niti jedan cent. Ne zato što je nemoralno baviti se biznisom, nego zato što je nemoralno to činiti dok ste na državnom poslu, profesore Peroviću.” Dakle, moramo ga razumjeti, Šturanović se morao žrtvovati, inače Milo presahnu na grbači porodice. Sad je milioner, pa ponovo može da “ne zarađuje ni jedan cent”.

Da slika bude potpuna, Milovim povratkom, nad građanima Crne Gore, nadvila se još jedna „ptica“ iz tmurne prošlosti. Svoju predsjedničku kandidaturu, najavio je i „stručnjak za prirodni zakon i joga letač“ – lider Stranke prirodnog zakona Milan Radulović. Čisto da slika vlasnika Crne Gore i brda bude kompletna. Time se budućnost Crne Gore pretvara u njenu prošlost i obratno. Na svakom pojedinačno je da odabere da li se vraća u prošlost ili u budućnost. Po mom skromnom sudu, nastavlja se budućnost – Osme sjednice…

___________________

U nastavku možete komentarisati tekst, a moj današnji favorit je Sinead O’Connor i kompozicija “Don’t Cry For Me Argentina”, uživajte…

Zastupnici podzemlja

Komunistička baza je poslušala Medojevićeve želje i od opštine do opštine nepogrešivo se izjašnjava o tome kako je idealan kandidat za novog predsjednika Crne Gore Milo Đukanović. Gradonačelnik Podgorice kaže da je pritisak “stravičan”. Ovim bi se vlast političkog podzemlja ponovo vratila u institucije i vladalac dobio imunitet suverene i međunarodno priznate države. Time bi se njegova vlast produžila za novih pet godina, odnosno ni manje ni više nego punih (od 1989-te do 2013-te) 24 godine. S druge strane poruke koje svakodnevno stižu iz EU daju neki pramen optimizma, u smislu promjene stava prema događajima u Crnoj Gori. Još od referenduma na ovamo, kada je EU priznala Crnu Goru kao nezavisnu, iako su zvanični rezultati uslijedili tek nedjelju dana kasnije, (čime je dogovorena Bulatovićeva press konferencija o neprebrojanih 30 hiljada glasova koju je održao na veče referenduma izgubila svaki smisao), uočljiv je bič kojim se Crna Gora pokušava usmjeriti na putu ka EU, bez obzira na Roćenovu pobunu. Ovakav stav EU – raduje. Ali događaji na terenu režimu ostavljaju mnogo izlaznih strategija od kojih je i najnepovoljnija za sistem – spas. A ona bi bila prebacivanje jedne od kvazi-opozicionih partija u narednom izbornom prelaznom roku u skute vlasti.

U zemlji u kojoj se lojalnost dokazuje i sjedenjem na istoj tribini sa šefom, posebnu potrebu za istim sinoć je iskazao i gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša. Šef DPS-a je pod pritiskom članstva u vezi predsjedničke kandidature i Mugoša vjeruje da će Milo prihvatiti ono što bude tražila baza. On je podsjetio da je ranije molio Đukanovića da ostane tamo gdje mu pripada – na funkciji predsjednika Vlade ili šefa države – dok ne donesemo Ustav, ne završimo pojedine privatizacije i integracije.

S obzirom da je već privatizano više od 80% CG privrede, Mugoša je vjerovatno pikirao Elektroprivredu i hotelske komplekse koji još uvijek nisu oteti, a u čemu će kapo ponovo biti bez obzira na svoju političku funkciju – glavni pregovarač. “Na njega je sada jedan stravičan pritisak od članstva”, kazao je Mugoša Televiziji IN. Na pitanje da li će Đukanović pokleknuti, Mugoša je kazao da lider vladajuće partije neće pokleknuti. “Mislim da će prihvatiti ono što bude tražila baza. Vidjećemo”, rekao je on. “Mi smo pobjednici i partija pobjedničkog duha”, poručio je veselo. Čudo je podsvijest, pogotovo ako joj je lajt motiv knjiga. S druge strane “Premjer pobjedničkog duha” tvrdi da su “svi razlozi kojima se rukovodio kada je odlučio da se povuče sa premijerske funkcije i dalje aktuelni”, ali nije eksplicitno odbio da prihvati kandidaturu na izborima za predsjednika države.

Dok Mugoša čeka zlatnu ribicu Mareze koja bi mu ispunila želju, ostalo mi je zanimljivo kako to da javnost zaobilazi još jednu sistemsku poruku i ne čita je. A sve je pred svima nama toliko eksplicitno samo treba postaviti prava pitanja. Ponovo se vraćam suđenju protiv Vijesti i Ivanovića, ali ne ni zbog Vijesti ni zbog Ivanovića, ni zbog Đukanovića i porodice koja se osjetila uvrijeđenom. Ne, ovoga puta se radi o braniocu. Nebrojeno puta je sa najvećih adresa Evrope crnogorski pravosudni sistem, tužilačka organizacija obilježena kao kolijevka korupcije, s tim što tu nema ništa novo, posebno ako se zna da je sistem bez ove sprege već na koljenima. Vraćajući se 11 godina u nazad kada su Milo, Momir i Sveto zajednički politički progonili po sudovima tadašnjeg lidera Narodne sloge Slavka Perovića, (a Momir i Sveto, bez Mila – i Novaka Kilibardu) posebno je bilo zanimljivo suđenje koje se dogodilo na Cetinju.

“Na ulazu u zgradu Suda bilo je jako policijsko obezbedenje. Iako je za izricanje presude sudija odabrao salu Skupštine opštine Cetinje, sa oko 250 mjesta, policija nije dozvolila ulazak u “sudnicu” mnogim poslanicima Narodne sloge, nekim novinarima, čak ni najbližoj rodbini tuženoga Slavka Perovića. Incidentu je prethodila svađa na ulazu u sudnicu. Prije ulaska Slavka Perovića u sudnicu obezbjeđenje je propustilo punomoćnika tužioca Bulatovića, Marovića i Ðukanovića, podgoričkog advokata Branislava Lutovca. Sa Lutovcem su ušla i dvojica njegovih tjelohranitelja, policajaca MUP-a Crne Gore u civilu. Kada je u sudnicu ulazio Perović, policajci nijesu dozvolili da prođu i njegovi tjelohranitelji. Ispred vrata sudnice ostali su i Perovićev brat, supruga, snaha… ”

Advokat Lutovac je u pratnji policijskog obezbjeđenja do suda, a kasnije na sudu, štitio interese Miloševićevih namještenika za Crnu Goru. Tom prilikom i rekorder u intervjuima sa Đukanovićem Darko Šuković kontaktirao je advokata Lutovca i sa njim popričao o događajima: “Kilibarda i Perović su veoma lično i porodično vrijeđali i omalovažavali na javnim političkim skupovima tu trojicu najviših crnogorskih funkcionera, zbog čega oni kao građani u parničnom postupku traže novčanu nadoknadu, zbog povrede njihovog građanskog ugleda i časti” – rekao je advokat Lutovac. U advokatskim krugovima, dodaje Šuković, on je, inače, poznat kao čovjek koji je naslijedio “posao” aktuelnog ministra unutrašnjih poslova, a bivšeg ministra pravde, Filipa Vujanovića, koji je prije ulaska u Vladu Crne Gore u nekoliko procesa bio advokat predsjednika Bulatovića. Lutovac je naglasio da je cilj tužbe “moralna satisfakcija, a ne materijalna korist”, jer će, ukoliko sud usvoji tužbeni zahtjev, dosuđeni iznos biti uplaćen u humanitarne svrhe.” Mislim da možemo vjerovati Darku Šukoviću – zar ne… Šukovićeve riječi potvrđuje i Šeki Radončić koji je takođe pratio rad Lutovca i o tom događaju zapisao: “Pošto je pročitao tužbu protiv Perovića, punomoćnik Branislav Lutovac se, ničim izazvan, u stilu Muhameda Alija, pohvalio – Šestorica Perovićevih advokata nijesu bila u stanju da ukrste koplja sa mnom.”

Pretpostavljam da veliki broj vas zna da se pred Višim sudom u Podgorici vodi krivični postupku protiv pet bivših policijskih funkcionera osumnjičenih za deportaciju muslimanskih izbjeglica iz Herceg Novog, od kojih je većina nakon protjerivanja iz Crne Gore završilo u fočanskom i okolnim logorima u kojima su i pobijeni. Ovaj proces se smatra za jedan od najsuptilnijih sistemskih sudskih procesa jer se kao svjedok pojavljivao Momir Bulatović, a deportacija se često pominje u izvještajima EU kao jedan od slučaja koji obavezno mora biti raščišćen. Jedan od advokata osumnjičenih policijskih funkcionera je ponovo Branislav Lutovac.

Kada je ubijen visoki policijski funkcioner Slavoljub Šćekić, uhapšeno je nekoliko osumnjičenih koji su istovremeno bili povezani sa bombaškim napadima na “Splendid”. Ubistvo Šćekića se takođe nalazi u mnogim izvještajima EU koji govore o stopi kriminalizovanosti crnogorskog društva. Interesantno je da je ponovo jedan od zastupnika osumnjičenih Branislav Lutovac.

A onda je pretučen i Željko Ivanović koji se nakon toga direktno obratio crnogorskoj javnosti porukom, kako je to: “Čestitka od onih koji vladaju Crnom Gorom, a to je Milo Ðukanović i njegova familija, bilo biološka ili kriminalna.” Zbog ove izjave sva Porodica se našla u sudnici i stala u odbranu časti i dostojanstva familije, tužeći Ivanovića i tražeći mu milion eura na ime odštete za pretrpljeni duševni bol. Prema današnjem izvještaju Centralne depozitarne agencije Ivanović posjeduje 3.034.334 akcija privatizacionog fonda Moneta (u kom su glavni akcionari okupljeni oko porodice Miodraga Perovića), a koje danas na crnogorskom tržištu kapitala vrijede oko 635 hiljada eura. Ako su Đukanovići ovo pikirali onda se najviše mogu radovati manjinski akcionari Monete. Prema riječima Milove sestre i zastupnice Ane Kolarević: „Taj iznos predstavljao bi svojevrstan ugođaj za tužioca“.

Ne znam kako će vam ovo zvučati, ali Vijesti i Željko Ivanović, pored svega što imaju u logističkom i finansijskom smislu, odlučili su da će ih pred sudom najbolje zastupati crnogorski advokat za koga je Darko Šuković rekao da je upravo taj advokat “poznat kao čovjek koji je naslijedio “posao” aktuelnog ministra unutrašnjih poslova, a bivšeg ministra pravde, Filipa Vujanovića”. Ne varate se, radi se o istom – Branislavu Lutovcu. Uživajte u pozorištu!

___________________

U nastavku možete komentarisati tekst, a moj današnji favorit je Patricia Barber i kompozicija “Persephone”, uživajte…