Izvor: (Nebojša Popović, Sputnjik)
Priča o gasu iz Azerbejdžana, koji bi preko gasovoda TANAP trebalo da dobije i Crna Gora, dio je angloameričkog koncepta ekonomski neopravdanog pokrivanja energetskih deficita u Evropi. Gasno nalazište Šah Deniz u Azerbejdžanu ima proizvodnju od svega 16,7 milijardi kubnih metara, što je jedva pet odsto potreba EU, smatra analitičar Aleksandar Aleksić.
Početak rada Transanadolijskog gasovoda (TANAP) koji će dopremati prirodni gas iz Azerbejdžana preko Gruzije i Turske do Evrope, za Crnu Goru znači korak bliže u pravcu gasifikacije države i mogućnosti približavanja značajnom tržištu gasa, kažu u Ministarstvu ekonomije te zemlje.
Planirano je, naime, da jedan krak TANAP-a, Jadransko-jonski gasovod (IAP), u dužini od 511 kilometara prođe kroz Albaniju, Hrvatsku, Crnu Goru i BiH, što nadležni smatraju najrealnijom opcijom za gasifikaciju Crne Gore.
„S obzirom na to da je energetika jedan od stubova razvoja Crne Gore, realizacija projekta IAP će imati veliki doprinos stabilnosti i diversifikaciji energetskih izvora. Kroz razvoj ovog projekta, Crna Gora će, sa susjednim zemljama, biti svojevrsni most između Kaspijskog regiona i Zapadne Evrope“, istakao je državni sekretar u Ministarstvu Ekonomije Nikola Vujović.
Da Crna Gora ozbiljno računa da će realizacijom projekta TANAP biti omogućena gasifikacija regiona, kao i „otvorena mogućnost za plasman sopstvenog gasa“ potvrđuje i prisustvo ministarke ekonomije Dragice Sekulić na svečanosti organizovanoj povodom puštanja u rad gasovoda TANAP u turskom gradu Eskišehiru, koji su otvorili predjsednik Turske Redžep Tajip Erdogan i Azerbejdžana Ilham Alijev.
Takođe, u okviru ovog projekta, Ministarstvo ekonomije Crne Gore intenziviralo je u prethodnom periodu saradnju sa Ministarstvom za infrastrukturu i energetiku Republike Albanije, a već je pripremljena i zajednička aplikacija za izradu projekta Jadransko-jonskog gasovoda(IAP) za Crnu Goru i Albaniju, za šta je odobren grant u iznosu od 2,5 miliona evra.
Inače, krak Jadransko-jonskog gasovoda koji je zamišljen da prođe kroz Crnu Goru kao dio glavnog Transanadolijskog gasovoda TANAP vrijednog 7,2 milijarde evra i dugačkog 1.850 kilometara, mnogi analitičari posmatraju dijelom šire bitke Rusije i Zapada za gasne koridore na Balkanu. Kako je ranije ocijenila američka agencija AFP, projekat Transjadranski gasovod (TAP) koji podržava EU, trebalo bi da azerbejdžanski gas dopremi preko Turske, Grčke i Albanije, i preko Jadranskog mora do Italije, dok bi prve isporuke trebalo da krenu 2020. godine.
Priča o gasu iz Azerbejdžana, koji bi trebalo da dobije i Crna Gora, nije zapravo ništa novo, kaže za Sputnjik analitičar Aleksandar Aleksić.
Bitka za gasne koridore je jedna od najvažnijih u ekonomskim ratovima koji bijesne na planeti. U njoj se prije svega mora poći od onih koji su vlasnici rezervi i izvorišta sa sopstvenom sposobnošću da grade infrastrukturu. Kada se 11. marta 2011. godine dogodila nuklearna katastrofa u Fukušimi, na evropskom kontinentu je došlo do nekoliko tektonskih političkih pomjeranja. Njemačka je ogromnom većinom poslanika Bundestaga 1. jula 2011. (513 – za, i 79 – protiv) donijela odluku o hitnom potpunom zatvaranju osam zastarelih nuklearnih reaktora, koji su isključeni u martu odmah nakon havarije u Japanu, dok je ista odluka predviđala da će preostalih devet reaktora biti ugašeno do kraja 2022. godine. Njemačka je do tad četvrtinu svojih energetskih potreba zadovoljavala iz nuklearnih izvora. Sprečavanje deficita koji bi se pojavio 2022. godine Njemačka je riješila da sprovede strateškim partnerstvom sa Rusijom u oblasti energetike kroz Sjeverni tok 2. U tom momentu je Sjeverni tok 1 uredno snadbijevao tržište sjeverne Evrope gasom iz Rusije, a Južni tok bio na pragu realizacije. Sve važne regionalne odluke u zemljama kojima je trebala da prođe infrastruktura Južnog toka su već bile donesene. Ovi događaji su značili uzbunu u Vašingtonu i Londonu.
Pojavila se prijetnja da Evropa može ući u fazu emancipacije od anglo-američkog uticaja i proces oslobađanja. Džordž Fridman šef važne američke geopolitičke institucije Stratfor potpuno otvoreno voli saopštiti ono što su bili i glavni razlozi za dva velika svjetska rata: “Razlog najvećeg američkog straha je objedinjavanje tehnologije evropskog poluostrva sa prirodnim resursima Rusije. To bi stvorilo silu koja bi bila u stanju da izazove američku supremaciju. To bi bilo ono oko čega se vrtio kompletan 20. vijek”. Continue reading “Bitka za gasne koridore jedna je od najvažnijih u ekonomskim ratovima koji bijesne na planeti” →