Onaj ko vlada energijom – taj vlada svijetom. Mišljenja su podijeljenja, ali stvarnost je neumoljiva. Borba za svjetske resurse ne jenjava, a biološka goriva su ograničenog vijeka. U regionu je takođe strahovita bitka. Rusi su uspjeli da na najvećem nivou izdejstvuju kupovinu srpske Naftne industrije, sa planom izgradnje magistralnog gasovoda kojim će se upravo preko Bugarske i Srbije, jugo-zapadna Evropa jednim velikim dijelo snadbijevati upravo ovim ruskim energentima. Hrvati su odmah skočili do neba, uviđajući da bi ovaj koncept mogao ugroziti poziciju njihove INE, a rusko-srpski planovi (uz zaštitu Kosova u SB UN-a) grade nove odnose u regionu. Ostala je još garancija uspješnosti rada crnogorskog KAP-a, koja je nemoguća bez otimanja Elektro-privrede.

Prije nekoliko mjeseci, na istom ovom mjestu, ni sam ne znam koliko uspješno, pokušao sam dati odgovor na prosto pitanje – Čija je Crna (Gora)? Pisao o onima koji su resurse prisvojili za sebe i svoje porodice, a svima im je zajednički parametar bio i ostao jedan – okupljeni su oko porodice Đukanović. Na karikaturi koju sam upotrijebio kako bih slikovito prikazao da se u pauzama male nužde (u ko zna kom Grand cafe-u, van institucija sistema) privodi kraju posljednji zahvat otimačine crnogorskog energetskog kompleksa, nisam ni slutio da će šef biti apsolutno nezadovoljan učinjenim od strane kabineta, do juče, aktuelnog premjera Šturanovića.

Osmog Novembra prošle godine Vijesti pišu kako su saznale da je dugogodišnji potpredsjednik Savjeta za privatizaciju Veselin Vukotić, podnio ostavku na tu funkciju, i da namjerava da se potpuno posveti radu na svom privatnom Univerzitetu, zbog čega je nadavno napustio i državni Ekonomski fakultet. Godinama je kreirao i učestvovao u privatizaciji oko 80 odsto privrede. Oslobuđen optužbi da je zloupotrijebio službeni položaj prilikom prodaje Jugopetrola, dobija žestok šamar, zato što Šturanović nije uspio da na vladi progura “novu” Vukotićevu Agendu ekonomskih reformi. Za direktnu posljedicu se smatra zaustavljanje privatizacije energetskog sektora, čiju je prodaju Vukotić zdušno zagovarao.

A što je pisalo u Vukotićevom dokumentu koji su Vlada i parlament odbili: “Elektroprivreda Crne Gore će do kraja 2011. godine biti u potpunosti privatizovana. Biće izgrađeno 30 malih hidroelektrana, pet elektrana na vjetar i grade se dvije velike hidroelektrane. Ekspertski tim nije bio zadužen da pogađa šta misli Vlada ili većina u parlamentu. Stoga, sve kritike ovog dokumenta, a bez predloga konkretne alternative nećemo doživljavati kao uzbuđujuće, niti shvatiti kao obavezujuće. Svako odlaganje investiranja u povećanje proizvodnih kapaciteta zapravo predstavlja direktnu prepreku ukupnom razvoju Crne Gore. Posljedice pripadaju svim građanima. Investicije u energetici imaju visok rizik, a eventualne greške povlače dugoročne troškove.” Tim koji je radio na Nacrtu agende imao je 65 članova, sastavljen od predstavnika poznatih finansijskih lobija i instituta poniklih u tzv. neoliberalnoj školi okupljenoj oko Vukotića, ali i državnih agencija i Vladinih resora. Osim njih, među članovima tima su i predstavnici agencija za radio-difuziju i energetiku, kao i kompanija T-Com, Promonte, “Čelebić”, Montenegrostars i fonda Moneta. Iz ovoga proizilazi da je interes za tihu smjenu Šturanovića bio velik i da se hitno moralo djelovati.

Pošto je, od strane parlamenta i vlade sredinom juna, prekinut postupak prodaje Termoelektrane Pljevlja ruskoj En plus grupi, koja je namjeravala da gradi drugi blok i poveća proizvodnju, Vukotić je 27. Decembra komentarisao: “Mene ne brine toliko greška što nijesu privatizovani Rudnik i termoelektrane, već upornost sa kojom se i danas brani taj katastrofalni potez. Spriječiti takvu privatizaciju, a nemati alternativu, sem na nivou medijskog zamajavanja javnosti je, u svakom pogledu, neodgovorno. Upravo ta neodgovornost i nespremnost da se uči na greškama usporava naš civilizacijski rast i razvoj.”

Smušenost i neodlučnost koja je demonstrirana pri pokušaju privatizacije pljevaljskog basena, definitivno je diskvalifikovala aktuelnu vladu u očima onih koji su im povjerili ovaj “posao”. Zato je strategija laganog izlaska iz zlatne rupe crnogorskog političkog podzemlja smišljena po hitnom postupku. Uz spinovanje javnosti izjavama davanim od strane Petra Ivanovića, Veselina Vukotića, brokera i dilera koji su ovo smatrali zaustavljanjem privatizacije i lomom lokalne berze, krenulo se u kontraakciju. Krajem Novembra Petar Ivanović je saopštio da: “Postoje donosioci odluka, koji iz meni nerazumljivih razloga vjeruju da možemo igrati u ligi šampiona sa nižerazrednim timom. Ali da ne bi bilo ubjeđivanja koja je firma bolja a koja lošija, najjednostavnije je dati tender, pa ko pobijedi. U svakom slučaju, moramo shvatiti da bez energije nema razvoja i da nas svako odlaganje i te kako mnogo košta.” Vukotić je dodao da “foliranti i demagozi nijesu snaga koja privlači kapital, niti svjetsku poslovnu elitu. A takvih je sve više na javnoj sceni. Sa takvima se ne igraju ni svjetske, ni evropske utakmice.” I završni udarac kojim je poručio kako bi se on svima “toplo zahvalio na saradnji. Nama su potrebni savjetnici za biznis, oni koji znaju kako se stvara novac. Oni koji znaju kako se svojina pretvara u kapital. Onih koji nas uče samo kako novac treba trošiti imamo i kod kuće sasvim dovoljno.”

Bila je to više nego jasna poruka da se sa ovom vladom ne može dalje, po bilo koju cijenu. Čak i po cijenu suprodstavljanja međunarodnoj zajednici, koja je bila protiv Đukanovićevog nastavka vladanja, i koja je lansirala tezu o tome kako je Šturanovićeva vlada u stvari “Briselska vlada”. Odgovor na ovu tezu stigao je odmah u vidu potvrde, od strane Šturanovića, da će i njegova vlada biti vlada kontinuiteta.

Đukanović je već, u stidljivim javnim nastupima, preuzeo na sebe ulogu tumača regionalnih političkih prilika. Ispred Šturanovića na sarajevskoj “Hajat” televiziji izašao je sa stavom da Crna Gora neće žuriti sa eventualnim priznanjem Kosova: “U razgovoru sa međunarodnim saradnicima svima skrećem pažnju da rješavanjem tog pitanja ne smijemo ostaviti bilo kakav prostor za obnovu ideja o stvaranju nekih velikih država kroz objedinjavanje po etničkom principu. To apsolutno ne smijemo dozvoliti, jer rane iz tih tema još su svježe i na ovom prostoru i u sjećanju Evrope” – kazao je Đukanović. Iz nastale situacije Đukanovićevog formalnog povratka na vlast, za koji još uvijek smatram da nije siguran, moguća su samo dva tumačenja. Prvo – da je direktno preveslao svoje bivše “međunarodne saradnike”, kao nekad Miloševića, ili da je svojim novim “međunarodnim saradnicima” upravo on – jedini garant realizacije onoga za što Šturanović nije bio sposoban. Kako god bilo, jedini nezainteresovan za najvitalniji sopstveni interes ostaje prosječan crnogorski glasač, on sve i dalje posmatra iz sopstvenog neznanja. Čisto da se prebrojimo, ovim je Savez komunista na vlast punih 63 godine, od toga Đukanović punih 19. Od 89-te, kada ga je Milošević ustoličio. Malo je reći – “blagostanje”…

___________________

U nastavku možete komentarisati tekst, a moj današnji favorit je Seal i kompozicija “Future Love Paradise”, uživajte…


Advertisements