„Kad pobijedi Savez komunista, počinje vrijeme mira i slobode, razuma i demokratije, razvoja i socijalne pravde“ – riječi su Mila Đukanovića, saopštene, sada već daleke, 1990-te godine 13. Novembra. Nakon što su u AB revolucionarnom prevratu sa ulice, očistili staro komunističko rukovodstvo, predvođeni Slobodanom Miloševićem i tajnim službama bezbjednosti, nije se ni slutilo da to predstavlja prevaru kojom se izbjegava da Berlinski zid padne i na njihovu glavu. Ni Gorbačov, ni Tačerka, ni Kol nisu znali da je na zidu postojao prozor koji je prilikom pada pao baš na Crnu Goru (kao u kultnim komedijama Buster Keatona) i time sistem neokrnjen preživio. Danas, punih 18 godina kasnije, dok provijavaju stavovi kako je vlast smjenjiva jedino sa ulice, nalazimo se pred još jednim izbornim procesom. Moj stav je da što god uradite – izbori ne postoje, o čemu sam pisao u ranijim tekstovima prilično detaljno, čini mi se. Ono što mi se ovom prilikom čini zanimljivim jeste pozicija međunarodne zajednice i njihovi izborni monitorinzi u ovakvim situacijama.

U Crnoj Gori su svi izborni procesi bili nelegalni, iako je OEBS tražio razne vrste gimnastika kako bi ih učinio legalnim. Dakle, mjera regularnosti izbora emitovana ka međunarodnoj javnosti, je stav OEBS-a. Prateći njihov rad i širom Evrope postoji mnogo primjera grubog kršenja legalnosti izbora na koje OEBS nije reagovao, ili je davao prećutnu saglasnost. Crnogorska iskustva sa OEBS-om počinju još 1997-e godine kada su dozvolili skandalozan upis novih birača izmedju dva izborna kruga predsjedničkih izbora, što je apsolutno protivzakonito, preko svih onih prijava o političkim pritiscima u državnim firmama, pružanje ruku vlasti u ponovnom preuzimanju državnih medija, te kupovinama glasova koje su se čak oglašavale u dnevnim novinama, do posljednjih poslovnih angažovanja partijskih aktivista vlasti na raznim projektima, posebno reformi zatvora.

Što se tiče međunarodne prakse, najviše su se obrukali na Kosovu te Makedoniji kada je recimo u Novembru 1999-te godine nakon predsjedničkih izbora za malo izbio građanski rat zbog nelegalnosti izbora. Kada je na izborima pobijedio Boris Trajkovski, protivnički kandidat Petkovski je održao press konferenciju na kojoj se pojavilo na stotine kontrolora koji su ispričali novinarima da su izbacivani s biračkih mjesta pošto je od njih traženo da kažu „da nisu viđeli ono što su viđeli“. U otvoren napad na OEBS tada je ušao predstavnik britanskog Helsinškog komiteta Mark Almond oksfordski profesor koji je radio monitoring mnogih izbora od Ortege i Paname pa do svih svjetskih žarišta sličnog karaktera. Tom prilikom je Almond nacrtao da su zapadni ambasadori u Skoplju prihvatali stav OEBS-a, da je bilo neregularnosti, ali da one nisu uticale na konačni ishod glasanja. Dakle sve je u redu, iako se glasalo sa puškama na biralištima, iako su kontrolori istjerivani sa biračkih mjesta uz ubacivanje u kutije listića i živih i mrtvih glasača, u nekim slučajevima čak i prije nego što su birališta otvorena, a u nekim slučajevima poslije 14 časova, kada je izgledalo da će odziv Albanaca biti mali. Almond je zaključio da je kao posmatrač pratio pedesetak izbora, ali to što se događalo u zapadnoj Makedoniji niđe do tada nije vidio.

Mnogo je sličnih primjera. Presmiješno je bilo njihovo blamiranje na ruskim (parlamentarnih) izborima i budalaština iz OEBS-ovog saopštenja u kome rekoše kako su izbori upitni zbog toga što se Putinov kabinet previše miješao u izborni proces. Kao da se to ne dešava svuda, posebno kod nas. Tim Maršal, američki novinar koji je pratio događaje oko 5. Oktobra 2000. godine u Srbiji napisao je knjigu „Igra sjeki“ u kojoj je saopštio da je opozicija, odmah nakon upada u Saveznu skupštinu, nakon što se domogla izbornog materjala, isti spalila. Kada je Milošević tražio ponovno brojanja glasova, od glasova je ostao samo pepeo. Sve ovo, naravno, ne umanjuje njegov poraz, i potrebu da bude smijenjen, ali plastično govori koliko sam čin ne znači ništa u situaciji kada za novu politiku postoji saglasnost međunarodne zajednice koja tome daje podršku sa strane zbog sopstvenih interesa.

Zanimljiv primjer direktnog miješanja demonstrirao je i američki konzul u Crnoj Gori prilikom prošlih lokalnih izbora u Tivtu kada se na izborni dan prošetao sa šefom lokalnog DPS-a i šetajući se Pinama pijuckao sa njim kafu dok su glasači prolazili pored njih ka glasačkim mjestima. Opozicija je naravno ignorisana i sve je vuklo na zonu sumraka. Ali se, ipak, sasvim jasno moglo pročitati, ko je htio da pročita – kome je, Đukanović, u stvari te 1997-e, dugovao crnogorski presto. Iglberger, Zimerman, Norman, Eskobar, Montgomeri od Vašingtona do Beograda i nazad. Na žalost, nakon toga se Crna Gora pretvara u mjesto na kome ljudi više nisu pripadali Bogu – nego čovjeku, na način kako je to nekada opisivala nesrećna Moldavka S.Č. uz istovremenu otimačinu i trpanje po džepovima imovine, sirovina, fabrika, hotela i sličnih “sitnica”.

U Crnoj Gori, na nepravilnosti i krađe, LSCG je ukazivao na hiljade puta. Građanima oči nisu značile ništa. Zanimljivo je da nisu reagovali ni kada na krađu ukazuju i ljudi koji dolaze direktno iz srca sistema. Imamo slučaj Momira Bulatovića koji je do 1997. godine sa Đukanovićem lažirao sve izbore, a što mu se baš te godine obilo o „glavu“ uz podršku zapada Đukanovićevoj struji. U svojoj knjizi „Pravila ćutanja“ zapisao je kako je masakrirana Narodna sloga na izborima 1996-te godine. Nakon izbora 2001. godine, 21. Aprila, predsjednik albanske DUA-e Fuad Nimani saopštio je, prije nego je DUA smirena ministarskom foteljom, da izbori predstavljaju „manipulacije i nekorektnu kombinatoriku i da to neće prihvatiti – ukoliko se ispostavi da su zakinuti, krenuće u objelodanjivanje mahinacija koje su priređene tokom izbora“. Naravno da je nakon par dana zaćutao.

Aktuelni gradonačelnik Cetinja bio je direktan kao i Bulatović. On je saopštio: “Na izboru u našoj Skupštini Opštine, sa tadašnjim rukovodstvom doživio sam situaciju lažiranih izbora. Tada sam promijenio partiju i prešao u SK-PJ. Ti su izbori lažirani! Lažiralo ih je tadašnje rukovodstvo Skupštine opštine Cetinje. Naravno, oni su pripadali Demokratskoj partiji socijalista. Na to sam ukazao i predsjedniku države. Ja sam saznao, poslije četiri do pet godina, nažalost, da je to istina. To me uvrijedilo, kao čovjeka.” Sve ovo mu, naravno, nije smetalo da pršutama, čerecima mesa i kobasicama osvoji vlast na isti način sa istom tom logistikom krajem 2006. godine.

Kupovina glasova, ličnih dokumenata, ucjene i pritisci danas su na svakom koraku kao i obično – isti. Statistika je takva da će rezultat biti kao i obično. Marović je sve dodatno betonirao stavom da će DPS u buduće sa svima praviti koaliciju, otvarajući time, javno, najjači koalicioni potencijal svojoj partiji, a u suštini namigujući svima onima koji su spremni da se prodaju za manje-više iste pare. Samo da se budvanske kule, konačno, počnu uzdizati ka nebu, a njegov brat brojati novac od „komunalija“ i ostalih blagodeti koje sa sobom donosi mjesto lokalnog prvog brata i Sekretara sekretarijata za investicije opštine Budva.

Mnogi će se složiti sa mnom, mnogi će se okrenuti i zarežati u sebi, ali svi zajedno moramo biti svjesni da je mnogo lakše doći do istine – nego li joj pogledati u oči. Sjetih se jedne lijepe konstrukcije o tome kako se „na licu jedino oči nikada ne mijenjaju. Od djetinstva do starosti ostaju iste, i čovjek koji umije to da vidi, on gleda i dječaka i momka i starca istovremeno.“ U besmisao predstojećih izbora pogledajte iskreno. Saberite 2+2, pa ako dobijete kao rezultat 28 progutajte svoj ponos i pokrijte se jastukom. Ili ispljunite gorčinu koja se skuplja godinama i konačno postanite – SLOBODNI.

____________________

Ukoliko želite ostaviti komentar, uz pjesmu “China Girl” koju izvodi David Bowie, uživajte u nastavku…

 

Advertisements