Fenomen “Balašević”

Davno sam pisao ovaj tekst i morao sam ga postirati na ovom mjestu, a tiče se svima nama dobro poznatog fenomana “Balašević”. Svega sam se ponovo prisjetio slušajući muziku zajedno sa “Exeter-om, u Devonu tačnije sa EX46SD”. Ne znam zašto, ali svoju sopstvenu glupost na ovaj način želim “zguliti” sa svoje kože zato što u startu nisam pročitao licemjera, ali bio sam mlad, tako da se nadam da mi se prašta. Ovaj tekst je nastao par dana nakon što je Balašević izvršio ateriranje pod “noge” Đukanovićevog referendumskog zeza, iz koga je nastala Crna Gora, na ogromno zadovoljstvo Cetinja i svih onih ljudi koji su živjeli za taj dan. Tako da je i Boris Buden, nesporno, u svom Arkzinu, objašnjavajući isti fenomen, definitivno bio u pravu.

Ni danas mi nije žao što sam danima i noćima u svojim srednjo-školskim sazrijevanjima, između rijetkih muzičara sa bivših jugoslovinskih prostora, izabrao da slušam i pjesme Đorđa Balaševića. Naravno, radi se o afinitetu, i, tada, mom dubokom uvjerenju, da Balašević jeste čovjek koji ima principe koje slijedi i na kojima počiva njegov karakter. Skupljao sam bukvalno sve što je radio, od knjiga, muzike, intervjua… Danas deceniju, i malo više, kasnije, duboko sam razočaran njegovim političkim vratolomijama koje posebno na prostorima sa kojih ja dolazim, mogu predstavljati ubijanje nade onim ljudima kojima je nada jedina ostala. Da ne ostane nejasnoća – dolazim iz Crne, u narodu poznate kao Crna Gora. I pripadam onim ljudima koji su se i rukama i nogama i čime su god mogli, borili da Srbi i Crnogorci u Crnoj Gori zajedno izgrađuju bolje društvo, jer bez njihovog zajedničkog rada Crna Gora će ostati na margini viševjekovnih podjela na bijele i zelene, na petokrake i kokarde, na besmisleno i surovo, na krvavo i polupismeno…

Balaševićev ogroman doprinos ovim podjelama predstavlja njegova direktna politička podrška režimu Mila Đukanovića i njegovih kumova koji su sva nacionalna bogatsva Crne Gore prelili u džepove svojih familija ubijajući svaki dašak slobode na ovim prostorima, u narodu, koji je lažno proglašen za hrabar, a suštinski duboko lojalan i podanički svakoj vlasti. U svom prvom romanu “Tri posleratna druga” Balašević je zapisao da Crnogorci još dugo neće moći prisustvovati Dubrovačkim ljetnjim igrama zbog Milovih i Momirovih “Dubrovačkih zimskih igara”. Slika klavira iz kuće Tereze Kesovije koju su vojnici urnisali i popljačkali takođe je fino oslikana iz Balaševićevog pera.

Međutim, na ovim prostorima, odustajanje od svojih principa i izdaja sopstvenih sebe – nije ništa novo. I to nas sve spaja po šavu dvoličnosti i kukavičluka. Tako je i Jevrem Brković, vjerovatno najpoznatiji, usuđujem se reći, crnogorski fašista svih vremena, koga je urednik nedjeljnika “Onogošt standard” Rajko Zorić nazvao “isluženo policijsko smeće” iz svojih pjesama u novim izdanjima izbacivao sve stihove u kojima se, kao istorijski zapis, generacijama ostavlja istina o Đukanovićevim pohodima na Dubrovnik. Zatim je stihove zemijenio predsjedničkom foteljom izmišljene NVO Dukljanska akademija (sa kog je svojevoljno “detroniziran”) i službenim šoferom (koji je ubijen u napadu na Brkovića, a ubica nikada otkriven) i autom MUP-a Crne Gore (koji mu je u međuvremenu oduzet). U Brkovićevom duhu i Balašević je Đukanoviću poklanjao koncerte na kojima je kompletna crnogorska UDBA mentalno “masturbirala” ismijavajući sve one koji su se borili za istinu o, i u, Crnoj Gori, i koji su vjerovali da je Balašević sa njima u istom frontu. Da ne bude zabune, za mene su i Jevrem Brković i Matija Bećković i Bora Đorđević i Dobrica Ćosić i Radovan Karadžić i Milić od Mačve i Milošević i Đukanović i Bulatović i Marović sinovi vremena koje nas davi i koje mehanizam vladanja na ovim prostorima ne mijenja – ni makac, cijelu drugu polovinu XX i sad već cijeli XXI vijek. Film pokojnog Živka Nikolića “U ime naroda” predstavlja pravu sliku. Tek kad ga ministarstvo kulture Crne Gore, umnoži u milion kopija i svaka kuća dobije besplatno po dva primjerka, prvi koji će da razbiju o zid i drugi koji će njih da razbije o zid, dobićemo šansu da napravimo korak ka budućnosti. Do tada, slušaćemo moralna predavanja iz usta Balaševića koja danas mogu biti jedna, sjutra druga, a preksjutra – ko zna kakva. Ovim osuđujem njegov rad kao jako talentovan, ali neiskren i dvoličan. Čime se talenat pretvara u svoju suprotnost, jer se njime kiti sam Đavo, koji na najperfidniji način čini zla djela, ubjeđujući narod da to radi u ime DOBRA. I svako pravdanje najboljim namjerama prezirem, zato što je i “put do pakla popločan najboljim namjerama”.

Kruna svega je pismo koje je Balašević uputio Đukanoviću, čestitajući mu na nezavisnoj Crnoj Gori. Te večeri na Đukanovićevom licu nije bilo osmijeha, Evropa je priznala nezavisnu Crnu Goru i bez zvaničnih rezultata i isto veče Miroslav Lajčak, specijalni Solanin izaslanik, je čestitao. Siva zona je ostala kao nedosanjani san u sivoj zoni Đukanovićevog i Bulatovićevog moždanog tkiva. Od gradova, jedino se Cetinje radovalo – iskreno, ljudski… U svom siromaštvu u kome ga je Đukanović zbog svih pobuna koje su sa Cetinja dolazile, u decenijama iza nas, i doveo do statusa najsiromašnije opštine u Crnoj Gori. Ipak da se vratim pismu koje je Vojvođanin uputio crnogorskom premjeru. U pismu se između ostalog kaže:

“I izdržaću nekako da ovu čestitku i potpišem samo imenima Alekse, Jelene, Jovane, Olje i svojim imenom, kako sam je i započeo, ali bar ću nagovestiti da ovde ima puno ljudi koji misle kao mi. Nema ih dovoljno, ali ima ih puno, jako puno. I posle ovih reči biće mi malo lakše kad ih u prolazu sretnem među onima koji su umesto izbledelih majica sa simbolima izgubljenih ratova i likovima Junaka Koji Se Godinama Kriju već navukli majicu s originalnim ”Ne idem u Crnu Goru na more”, što nas konačno dovodi i do jednostavne poente ove priče… Ja ću, naime, majicu za nastupajuću sezonu prošetati i ovog leta po manekenskoj pisti obale u Pržnom, pa kud puklo da puklo… Jer, svašta sam bio u ovom životu… Jedino još nisam bio stranac u Crnoj Gori… Dok i to ne probam, želim vam, još jednom, puno sreće, i državu kakvu i sebi želim ali je, kanda, nikad neću imati…“

Zbog sebe, a nadam se, i u ime svih onih Cetinjana koji su se borili za drugačiju Crnu Goru moram da zapišem, da mi ne mislimo kao Đukanović. Mi smo protiv deportacija Muslimana Karadžiću pod nož, mi smo protiv bombardovanja Dubrovnika, mi smo protiv lažnog sukoba između Đukanovića i Amfilohija Radovića, mi smo protiv uslužnih Đukanovićevih medija i lažnih NVO-a, mi smo protiv lažnih dvorskih intelektualaca, pisaca i muzičara, mi smo protiv šverca droge, ljudi i duvana. Mi smo protiv kiča, polupismenosti i podjela, mi smo protiv zatvorenih vrata za Srbe u Crnoj Gori, mi smo bili i protiv protjerivanja Vuka Draškovića pa i Vojislava Šešelja iz Crne Gore, mi smo bili za slobodu kretanja uvijek, za razmjenu ideja i kulturnu razmjenu, za otvaranje prema svima koji nas mogu povući sa ove mrtve tačke ka normalnom svijetu od koga nas je upravo familija Balaševićevog prijatelja Đukanovića odvajala, mi smo protiv afera i njegovih kumova, ali i protiv lojalne opozicije koja je sva u službi režima i koja stvara najsofisticiraniji sistem formalne demokratije u Evropi, pardon u srcu Evrope, u kolijevci civilizacije, na Mediteranu. Zato će Balašević uvijek biti stranac u našem svijetu, a ja se nikada neću osjećati strancem među ljudima koji stvaraju i koji se bore za bolje, i za dobro, za lijepo, ma đe da žive i ma kako da se osjećaju. To su principi u koje vjerujem i na kojima ću vaspitavati svoju đecu. Ako u to ne bih vjerovao, više ne bih imao u što vjerovati… Žao mi je što je tako ispalo…

JuLLL 2006.

____________________

Komentarišite u nastavku. Danas sam osluškivao zadnji album Arsena Dedića, zato za sve Vas koji volite njegovu muziku, u duetu sa Mladenom Burnacom u pjesmi – Jer ti ljubiš drugoga…