Cijena – STAN!

I prije, a i nakon, što je afera sa nesrećnom moldavskom državljankom S.Č. završena, tako što je predata u ruke i pod zaštitu Helge Konrad šefice Pakta za stabilnost jugoistočne Evrope, cnogorski trgovci ljudima su se vratili staroj robi – domaća radinost. Mladi, stari, dobrodržeći, lijepi, pametni, mudri, profesori, šefovi plemena, poglavice, lutke, polulukte, lutke u pokušaju, starine… Svi na tržište – svi na prodaju. A Montenegro – Bog je dao malu, s malim biračkim tijelom, pa se sva pretvorila u pjacu, pazar… Cijene ne rastu baš kao što to biva s kompanijama iz portfelja Eurofonda, ali ipak rastu. Sjetih se skeča cetinjskih Booksovaca kad Popaj na livadi, okićen đerdanima s trenerkom u gaćama, prodaje stričeve, ujake i zaovičiće. Šteta što se iko tome smijao – bilo je surovo istinito i mračno. Najveća cijena – stan, po mogućnosi u Podgorici.

Od minimalnih izbornih cijena, u kojima se po selima masakrirano osiromašeni starci, prodaju za po vreću brašna, pa preko kobasica i plećki presušenih u okolini Njeguša, od mesa iz Holandije ili Brazila, pa sve do posla za “onoga mi maloga”, dolazimo i do Montenegro glavara koji su se prodavali za stanove. A glavari su po definiciji u Crnoj Gori ljudi koji mogu svojim riječima uticati na 50 i više ljudi, posredno ili neposredno, za koga će i kako glasati na izborima. Kada je LS sve ove istine otkrivao preko sopstvene kože, jer su Šuković, Čović i mnogi drugi bivši liberali svoju cijenu prema kupcu sasvim jasno definisali, niko na to nije reagovao. Javnost je snažno spinovana u sasvim drugom smjeru, a po jasnoj režimskoj direktivi koje je radila sve da uništi LS. Danas se ovom problematikom bave svi CG mediji, ali niti jedan ne postavlja pitanje, čime će poklonjeni stan biti plaćen. Građani i dalje uživaju, zato što se oni najčešće zapitaju ono, što im osvane na naslovnici Vijesti ili Dana, a na svom završetku ima onako pompezan i velik “upitnik” (?).

Spiskovi koji se pojavljuju, datirani su upravo na 1997-u, na godinu, kada je Crna Gora jednom za svagda imala šansu da na smetlište istorije pošalje i Đukanoviće i Marovića i Bulatoviće i Vujanovića i Kontića i Maraša i Mugošu i Bebu Džaković i Kroivokapića i Popovića i Rifka i Medenice i sve na gomilu – “lopatama”. Ne, Kilibarda je rekao istorijsko Ne. Njegovo prvo istorijsko Da bio je pristanak da mu, po sopstvenom priznanju, služba DB-a formira političku stranku.

Vrijedni aktivista po crnogorskim selima, brdima i proplancima ministar Simović četiri puta je rješavao stambeno pitanje (40.000 ND novih dinara, 490.000 ND, 40.000 DM njemačkih maraka, 30.000 Eura). Ključne odluke u tužilaštvu pokrivala je Vesna Medenica, tako da je dobila stan u Vektri od 80,66m2, a nakon toga 20.000 Eura. Predsjednik Vrhovnog suda sa svojih 65 godina takođe u Vektri 103m2. Ranko Krivokapić 137m2 na Kruševcu. Miodrag Iličković, kao poslanik, dobio je 2000. godine 17 hiljada DEM za rješavanje stambenog pitanja, Borislav Banović, kao pomoćnik republičkog sekretara za informisanje, iste godine 80 hiljada DEM. Ramo Bralić, kao ministar trgovine, dobio je 2001. godine 60 hiljada DEM, navodi se u odgovoru Vladine komisije za stambena pitanja na poslaničko pitanje. Ivan Brajović je 2003. dobio 30 hiljada EUR, Andrija Lompar, kao ministar pomorstva i saobraćaja, 20 hiljada, Rifar Rastoder, kao potpredsjednik Skupštine, 10 hiljada, koliko i Branislav Radulović, tadašnji šef kabineta Krivokapića. Za rješavanje stambenog pitanja ministra zdravlja Miodraga Pavličića, taj resor je dobio 2006. godine 25 hiljada EUR, a za ministra unutrašnjih poslova Jusufa Kalamperovića 20 hiljada EUR.

Prema pisanju Monitora: “Neće biti da je namjerno, al’ slikovito jeste: pod rednim brojem 241 piše – Vinka Jovović, savjetnik Predsjednika Republike, za rješavanje stambenog pitanja – 50.000 maraka. Broj 242: Elektrotehnički fakultet – za rješavanje stambenih potreba šestorice zaposlenih 65.000 maraka. Godine dvijehiljadite. Na drugom mjestu, jedan za drugim: profesor Mašinskog fakulteta – 30.000; službenik MUP-a – 80.000, ljekar u KBC-u – 35.000 maraka. Važno je znati ko je važan.”

Kad je Krsto Pavićević pokušavao da lomi LSCG baš tada je vlada odlučila da i njemu treba poboljšati uslove stanovanja. Ovaj put sa 5000 Eura. Pa dobro, na to još poslaničke plate, pa partijsko sljedovanje u parlamentu sa liste DPS-a, pa potpredsjednik posao u Mugošinom kabinetu itd. Zatim profesori koji su svi od reda od 1997 na ovamo klicali Vladi u glas, pa umjetnici, pa muzičari, pa kompletan tadašnji vrh Narodne stranke, Peco Popović prvo 600.000 dinara, a onda stan od 72,25m2. Predrag Drecun, kao ministar rada i socijalnog staranja, dobio je stan od 85,44 kvadrata, Dragan Šoć, kao ministar pravde, 109, Budimir Dubak 101. Poslanik Čedomir Vračar dobio je 2000. stan od 72 kvadrata u Nikšiću. Savo Marković je dobio stan od 67 kvadrata, a Novak Kilibarda, kao potpredsjednik Vlade, 103 kvadrata.

U međuvremenu se na sajtu vladine agencije za nekretnine i čuveni Miodrag Živković preporodio. Po pisanju Vijesti prijavio je Komisiji 20.000 kvadrata zemljišta u Kotoru i na ime supruge Milice porodičnu kuću od 250 kvadratnih metara. U evidenciji Uprave, u naselju Orahovac, u Kotoru, umjesto kuće koja se vodi na Milicu, evidentirana je 650 kvadrata pašnjaka. Dok je zaboravio da prijavi, ako je suditi po podacima Uprave za nekretnine, da je i vlasnik 32 kvadrata stana u potkrovlju zgrade Velji vinogradi bb, Budva. “Zaboravio” je, prema listu nepokretnosti, i da je njegova supruga Milica, vlasnik porodične kuće od 123 kvadratna metra sa dvorištem na Svetom Stefanu. Sjećam se kako se duugo hvalio kako je on za Milicu u stvari udat i kako od imovine nema ništa.

I sad samo jedno pitanje. Kako se zove društveno uređenje, tj sistem u kome se na ovaj način odlučuje i frleca sa stanovima? Sumnjam da će se to učiti na podgoričkom pravnom. Iako je u Podgorici davno cijena m2 u prosjeku prešla 2000 Eura za tih dvije hiljade po kvadratu ne dobija se apsolutno NIŠTA. Obrazovanje, među najlošijim u Evropi, kulturna ponuda, najsiromašnija u Evropi, zabava među najlošijim u Evropi. Al dobro, sad su se ovi stručnjaci svi parkirali u Podgoricu, možda i od nje nešto i naprave. Uz čuvenog neimara Mugošu ima sve to da im bude pjesma. Kum Barović će sve posmatrati sa berze, dok se ošašavljeni građani otimaju oko akcija Izbora iz Bara koji ima godišnji prihod nula Eura, a na crnogorskoj berzi vrijedi taman kolko i većinski paket Telekoma koji ima prihod preko 40 miliona Eura. Realno nema što.

Izgleda da se u Veskovom portfelju nalaze i mnogi brkatiji Crnogorci, onako zvučnih imena i prezimena, koji mogu dosta da povuku. Koji mogu da okupe mase i kad im se najmanje čovjek nada da ugroze sistem. Možete da zamislite kolko bi brkača mogli da pokupuju zajedno Vesko Barović, Dragan Brković i recimo Aco Đukanović. Pa to je ludilo. Mada ima i onih koji se bune, kao što je recimo Milan Popović koji za crnogorski Univerzitet kaže da “po pravilu, slobodni profesori i programi su i profesionalno dobri, kartelizovani i profesionalno loši, i to upućenima u ovu oblast i ne treba posebno i detaljno obrazlagati. Zbog toga ni ovdje prava opozicija nije državni-privatni, nego slobodni-kartelizovani.” Ili je Milan Popović zakasnio deset godina, ili se profesori dijele na one sa spiska za stan i one koji nisu zakačili nikakvu “kobasicu”. Pitanje je sad? Aha, baš smo se zapitali!

____________________

Komentarišite u nastavku, a kao što pretpostavljate, George Michael i Roxanne, uživajte…