Ideolog Demokratske partije socijalista Svetozar Marović, ovih dana se ponovo vratio na javnu scenu u svojstvu medijatora koji bi trebao da posreduje između opozicije i vlasti i pokuša po posljednji put doći do što je moguće većeg stepena njihove saglasnosti, kako Ustav ne bi išao na referendum. Davno se nisam izasmijao kao kada sam čitao Marovićev intervju dat beogradskom Profilu od prije nekih pola godine čini mi se. Često sam ga ponovo iščitavao i nisam mogao čudu da se načudim nad pojedinim rečenicama.

Intervju je odradila Tamara Nikčević, tako da je bilo za očekivati plasiranje nečega što će javnost popiti lako, a opet, Marovića učinjeti prirodnim izborom, koji ga svih ovih godina, od Saveza komunista kome je promijenio ime, ne zaboravljajući da usput prisvoji i imovinu za DPS, čini čovjekom kompromisa. Naravno da nije bilo pitanja o Marovićevom vaskrsenju kada je davno iz Budve podržavajući ujutro staro, a popodne novo rukovodstvo, sebe lansirao u stratosferu crnogorske političke stvarnosti, kao ni o tome kako je uspio da kompletnu imovinu Saveza komunista Crne Gore prepiše na DPS, iako Savez komunista i danas postoji u Crnoj Gori, dok zakon kojim bi se definisalo polaganje prava države na imovini bivših društveno političkih organizacija, ne postoji. Takođe nije bilo pitanja o tome kako to da Vlada plaća DPS-u za korišćenje nekadačnje imovine CK itd itd.

Intervju počinje tiketom kladionice, po kome je Marović veliki dobitnik i samo je jednom na svjetskom prvenstvu pogriješio. Nevjerovatno, čovjek baš zna da igra na sigurno. Ostao sam zbunjen kako to da Rat za mir nije bio isto tako siguran fix. Posebno siguran, za one koji se sa dubrovačkog ratišta nikada nisu vratili. Ili je ratni plijen iz pohare konavskih podruma i kuća bio upravo fix koji je Maroviću tih godina bio u glavi. Njegov fudbalski favorit davno je bila Crvena zvijezda, vjerovatno do Barija, kad je osvojila evropsku, a nakon toga i svjetsku krunu. Nakon čega se Marović u svom pobjedničkom duhu prebacuje na Milan. Bile su to godine kada su harali evropskim kontinentom, holandski trio Van Basten, Gulit i Rajkart. Marovićev nos prema Milanu poznat je i Miodragu Lekiću, ali nikako da prevali preko usana davno započetu priču: “Marović zaobilazi zvanične institucije Italije, a nalazi se na mjestima i punktovima koji nijesu zvanični, i sve je jasno. Riječ je o punktovima koje nadgledaju neke službe koje su istražnog karaktera kao i mjesta koja su pod njihovom opservacijom!” Ili u drugom navratu: “Ako predsjednik Skupštine Crne Gore godinama, tajno i bez obavještavanja crnogorske javnosti i Parlamenta putuje državnim avionom u Milano, gdje je gost problematičnog punkta koji je kao takav pod nadzorom raznih službi, onda to nije pitanje njegovog provoda i privatnosti koji me ne interesuju, nego kompromitovanje Crne Gore.” Kako tada tako danas, Lekić se na ovome zadržao.

Kao gost Berluskonija u njegovoj privatnoj rezidenciji, a u društvu Fatos Nana i Anana Terzića znao je da bude dirnut gestom koji je domaćina ponovo prikazao u “nevjerovatnom spoju neposrednosti, iskrenosti i samopouzdanja”. Kako mu je malo potrebno, pomislili bi naivni, dok se sa druge strane Jadrana ratuje za veliku Srbiju, u svim ratovima sve do 1999 kada se čak i glasovima Marovićeve stranke Milošević dovodi na čelo SRJ. Oktobra 2000-te Milošević je pao. I ova Marovićeva procjena bila je čist fiks. Ali to veče u Berluskonijevom domu bio je ganut. Pred počinak, njegova umorna politička misao začula je kako je neko pokucao na vrata. “Ko je? – zapita. Sveto! Ja sam Silvio, samo sam htio da provjerim da li ste ponijeli aparat za brijanje.” Sav sam se naježio, na ove Silvijeve riječi i kamen bi proplakao.

Znači, čitam intervju i ne mogu da vjerujem da ovo postoji. Lagano se prelazi na Šredera koga Marović opisuje maestralno: “Taj čovjek ima predivne plave oči, tako da nije ni čudno što ga žene vole. Ženio se tri ili četiri puta. Jako je šarmantan.” Pa se prebacuje na Boda Hombaha njihovog zajedničkog prijatelja od koga upija svaki savjet, a posebno onaj da nikad na sastanku sa državnicima velikih zemalja ne treba pokretati više od dvije teme. Sjajno, malo mi je čudno da ga Hombah nije obavijestio tom prilikom da se baš sprema da objavi nakon preuzimanja “Vijesti” od strane Wazza (čiji je Hombah jedan od vlasnika) transkripte duvanskih telefonskih razgovora u kojima je bilo i maženja. Ove razgovore možete naći integralno u Vijestima od 6. Jula 2003. godine.

U razgovoru br. 3366 od 24.2.2001. sa početkom u 22.13 Jeknić je predsjedniku referisala o ishodu sastanka koji je bio održan u “Hotel Four Seasons” u Milanu u kom su učestvovali Jeknić, Savino Paolo i Barović Veselin (Vesko). Do rekonstrukcije susreta i njegovog sadržaja, došli smo preslušavanjem sljedećih razgovora: br. 56 od 19.2.2001 sa početkom u 19.14 i 57 od 20.2.2001 sa početkom u 13.03. br. 3076 sa početkom u 12,56 i 3081 sa početkom u 13.16, oba od 20.2.2001. br. 59 od 21.2.2002. sa početkom u 22.03 kao i izvještajem službe nadgledanja i pripremljenim uhodama datuma 24.2.2001. upravo u pomenutom hotelu u Milanu. Razgovor br 3366 od 24.2.2001 .sa početkom u 22.13 registrovan na br 0335/6341767 čiji je korisnik Jeknić Dušanka – dec.br 2563/00

Jeknić: Halo, halo?
Đukanović: Gdje si (izostavljeno)?
Jeknić: Evo me kući (izostavljeno), spremna sam i čekam da me zovne Vesko da idem s njim na večeru. A ti, (izostavljeno), gdje si?
Đukanović: Igrao sam basketa, čitav dan sam radio kući, igrao sam basket i sad se spremam, vraćam se kući a onda idem… ne znam… nešto… Duško Knežević… pozvao je… (nerazumljivo)
Jeknić: A Duško, onaj Atlas… A, a sad sam se smijala jer je Miloš danas otišao do hotela… zato što je Vesko…. pasoši…. su se… zato što je ostavio pasoše u sobu i pare… sinoć ih je sobarica pomjerila i stavila u sef hotela, a on jutros kad se probudio… i ja sam mu poslala Dada da vidi što se desilo… a Miloš me pita (prepričava komentar sina Miloša) …izostavljeno…

A i raspad Jugoslavije mu je strašno teško pao. Marović tvrdi da je “u Sloveniji i Hrvatskoj pred rat bila jako narasla potreba emancipacije od Beograda i Jugoslavije i samo je pitanje forme postalo kako će se to završiti.” A baš se ražalostio, što je u Hrvatskoj sve bilo mnogo tragičnije nego u Sloveniji, a to mi je bilo veoma zanimljivo, kao da je Dubrovnik na Jupiteru, a Rat za mir pisao Henri Kisindžer za Vašington post, a Milošević i Tuđman nikakve dogovore nisu pravili u Svetovo ime, Hmmm. I ništa – čovjek ubijeđen u svoje riječi, u svoju stvarnost, u svoju istoriju. U susretu s poglavarom Rimokatoličke crkve Papom Jovanom Pavlom drugim Marović je bio jako iznenađen njegovom “intelektualnom koncentrisanošću i upućenošću u probleme sa kojima su se suočavale Srbija i Crna Gora”. Malo li mu treba da se iznenadi. Baš me iznenadilo da Marović nije bio upućen u činjenice koje govore da je zbog svog intelekta, obrazovanja itd, Jovan Papa Pavle drugi bio najmlađi ikada izabrani kardinal za poglavara, i to od kad postoji rimokatolička crkva. I dodaje da ne trepne: “Jovana Pavla Drugog sam ipak doživljavao samo kao papu, duhovnog poglavara. Sa Benediktom XVI sam razgovarao nekako opuštenije, kao sa intelektualcem.” Nakon što se, zbunjen brojem poljubaca ,izcmakao sa Kolinom Pauelom, naletio je na Džordža Buša, koji ga je u letu zamijenio sa Borisom Tadićem…

“Sjećam se da sam ga (Buša) prvi put sreo na nekom NATO samitu u Istambulu. Krenuo sam prema svom mjestu i naletim na Kolina Pauela. Srdačno smo se pozdravili i izljubili. Moram da Vam priznam da sam prilikom takvih susreta po pravilu u dilemi: da li da se poljubim i treći put. Međutim, uvijek krenem i nametnem svoje. Tako je bilo i sa Pauelom. U trenutku dok sam se pozdravljao sa Kolinom Pauelom, naišao je predsjednik Buš. Pauel ga je zaustavio i odmah me predstavio.
– O, moram da Vam čestitam pobjedu na izborima! – rekao je, grleći me prisno.
Na koje izbore je mislio?
– Predsedničke. Boris Tadić je upravo bio izabran za predsjednika Srbije. Bio sam jako zbunjen i iznenađen, ali on je nastavio svoju priču.
– Morate mi otkriti kako ste uspjeli. I mene uskoro isto čeka. “

Ipak, sve ovo je samo dio samo jednog Marovićevog intervju, ovo je vođa građanima Crne Gore na njihovom putu ka evropskim emancipacijama. Ovo je šampion crnogorske demokratije. Intervju koji svaka kuća treba imati u svojoj porodičnoj arhivi. Bombardovanje Dubrovnika naravno da su odradili Liberali. Da ne trepne, zaključuje: “Sjetićete se da se u to vrijeme veliki broj građana Crne Gore oduševljeno odazvao pozivu JNA na mobilizaciju. Uniforme su obukli ne samo simpatizeri DPS-a, nego i liberali, i mnogi drugi.” Da, Slavko je ujutro išao na dubrovačko ratište, a popodne konkordom za Njujork, na sastanak sa Butrosom Galijem, kao jedini čovjek sa ex yu prostora koji je bio u grupi ljudi koji su inicirali formiranje Tribunala u Hagu za ratne zločine. Ne znam koji osjećaj nakon ovakvih intervjua može imati normalan čovjek, nakon “prekrasnih plavih Šrederovih očiju” i “Sveto, to sam ja Silvio…” do Liberala koji ruše Dubrovnik, moj osjećaj je bio da u Crnoj Gori nema nade. Na kraju bih citirao Sašu Markovića koji je na inauguraciji Marovića, za predsjednika SiCG, u jednoj rečenici nacrtao njegov portret. “Gospodin Marović “ratom za mir”, što je njegova čuvena izreka, došao je do rata, borbom za demokratiju sačuvao je komunističke monopole, a zalaganjem za pravnu državu – stvorio ambijent za organizovani kriminal.”

I sjetio sam se Miljkovićevog “Groba na Lovćenu” i stihova od kojih se ledi krv u žilama:

“… Mrtve su gore, odakle ta riječ dođe…”
“… Vidim smjele mostove, preko kojih nema ko da prođe.
Spavaj ti i tvoja sudbina pretvorena u brdo, kruta
Gdje provijava smrt i ljubav ne spasava.
Dan i noć si pomirio u svojoj smrti što nas obasjava…”

____________________

Komentarišite u nastavku, a meni je došlo da čujem Simple minds i Hypnotized, uživajte…

Advertisements