Izvor: Disput.me
Duboko sam ubijeđen da samo pojedinac može vratiti nadu. Pojedinac koji stalno uči i radi na sebi. Pojedinac kome se principijelnost, patriotizam, karakter i lojalnost neće mjeriti novcem. Pojedinac koji će tražiti istog takvog pojedinca i sa njim se povezati u strateški i neraskidiv savez zbog interesa da im obojici bude bolje, a da će to dobro biti dio kolektivnog dobra. U konačnici pojedinac koji će biti slobodan.
D: Šta se dešava u Crnoj Gori? Mišljenja domaćih centara politike, ali i stranih, o ovoj temi su veoma oprečna. Čemu smo poslednjih dana prisustvovali?
Aleksić: Kako su dani šatorskog naselja odmicali tako ih je vrijeme svelo na nekoliko desetina ljudi. Ključni moleban odnosio se na predsjednika Skupštine koji je pozivan da se pridruži protestima. Za to vrijeme lideri pod šatorima razvlačili su pečene svinje „bijesni“ na javni servis koji su nazivali pogrdnim imenima i pozivali na bojkot istog, dok su njihovi supružnici uredno na TVCG promovisali svoj društveni aktivizam. Bio je to idealan način da glasače onih koji protestuju dovode svjesno u zabludu. Oni to nisu radili slučajno. Ako je kojim slučajem Krivokapić tih dana usnio da bi i on mogao zaleći pod šator, ta opcija je pokrivena dolaskom Mitropolita Amfilohija. Rezultat je bio taj da su izvještaji koji su pisani po ambasadama u Podgorici mogli poslužiti jedino za političko ismijavanje. Očigledno je da to nije bio cilj protesta. Skup koji se gasi u polupraznom šatorskom naselju po riječima bivšeg šefa ANB „neko je reinkarnirao“ odlukom da komunalne gradske službe uz asistenciju policije uklone šatore. Ni to nije urađeno slučajno.
Uslijedili su ozbiljniji događaji sa novim ishodima. Organizovan je veći skup ljudi koji su dolazili iz svih krajeva Crne Gore. U skladu sa zakonom, za događaje proizvedene na skupovima odgovaraju organizatori. Partije koje javnosti šalju poruku o blagoj političkoj emancipaciji od sistemskog centra moći okupljenog oko Druge porodice organizovale su svoje pristalice, a ministarstva sile organizovali su DPS i SDP, još preciznije Krivokapić i Konjević, kako bi odbranili sistem od „državnog udara“ (kako rekoše u skladu sa Ustavom i zakonima). Dakle, imamo dva elementa koja se mogu smatrati organizatorima skupa. I jedni i drugi kao jedinu nepoznatu pokušavaju da predstave onu grupu ljudi koja je došla maskirana i sakrivena i od partija i od policije, a koji su započeli napad na policiju koja je odgovorila brutalnim nasiljem po ulicama glavnog grada. Dakle, oni su lagano prošli kroz okupljene, započeli svoju akciju i proizveli ostale događaje. Kako identifikacija i procesuiranje maskiranih napadača teče na način da niko nikoga ne prepoznaje, kao i kod policajaca koji zbog opreme za razbijanje demonstracija koja je skrivala i njihova lica takođe ne mogu da se presaberu, to znači da su i jedni i drugi odgovorni za njihove akcije, ili su i jedni i drugi nesposobni da dokažu ko su ti ljudi i da se eventualno od njih ograde. Ovo znači da je i jednima i drugima slika koja je otišla u svijet odgovarala i bila potrebna. Teatar apsurda. Čast ogromnom broju pojedinaca koji su na tom skupu još jednom iskazali svoj najiskreniji stav protiv režima, ali demokratski, ljudski, dostojanstveno i hrabro, gledajući Sistemu ravno u oči vjerujući da režim broji svoje posljednje dane.
Novi događaji proizveli su po ambasadama nove izvještaje, a novi izvještaji pokriveni slikama brutalnih intervencija i sa jedne i sa druge strane otvaraju nove „opravdane“ mogućnosti za djelovanje zagraničja. Glavna politička rezultanta odnosiće se na izvještaje o stanju institucija sistema u Crnoj Gori. Ti izvještaji poslužiće da se ne pošalje poziv Crnoj Gori da se pridruži NATO savezu. Odluka je već dodatno pokrivena izmišljenim anketama agencija o tome kako je danas podrška učlanjenju u NATO oko 45%, čime šalju poruku da još nema natpolovične većine raspoloženih za pristup, iako je stvarno raspoloženje manje i od 25%. U tom smislu se otvara perspektiva slojevitosti iz koje svi pokušavaju da izvuku najveću korist. Rusko ministarstvo inostranih poslova bilo je savršeno precizno, kao i Lavrov u septembru 2014. kada je saopštio stav Moskve o tome što bi značilo proširenje NATO saveza, nakon čega je uslijedio francuski i njemački veto na proširenje, usklađen sa američkom spoljnom politikom. Snažan prodor Rusije u Ukrajini, Gruziji, na Bliskom Istoku, u Šangajskoj grupi, te BRIKS-u, može značiti i neku vrstu kompenzacije na Balkanu što ćemo ubrzo vidjeti, ostaje nam da sačekamo još mjesec dana. Ali ne treba previdjeti ni činjenicu da su ambasadori zemalja NATO, predvođeni Stoltenbergom, ostavili preciznu i jasnu poruku koja glasi – ne igrajte se referendumom (o prijemu u NATO), a što je potvrdio i Jelko Kacin. Da li je upravo ova direktna prijetnja prvi politički sediment koji treba čitati iz brutalnog obračuna policije i demonstranata ili je to pak stav ruskog MIP-a da je glavni uzrok krize „potpuno ignorisanje mišljenja značajnog dijela društva“ onemogućenim izborom koji „crnogorski narod mora slobodno da učini“, na referendumu o pristupu NATO savezu? Mišljenja sam da je veća vjerovatnoća da u decembru Crna Gora neće dobiti poziv.
D: Šta su po Vama uzroci sadašnje krize u Crnoj Gori? Koliko duboko i daleko oni sežu?
Aleksić: Dubina krize mora se mjeriti po odgovornosti i težini. Po mom skromnom mišljenju prije svega današnji trenutak odredila je komunistička kreacija Republika Titograd (1945-danas), a odmah zatim i Mojkovačka bitka nakon koje je nada za civilizovanost, zasnovana na Njegošu, Oktoihu, Berlinskom kongresu, okrenuta bratskom strateškom savezu sa Srbijom i Rusijom, svezana u čvor brutalnom izdajom i smrznutim konfliktom iz koga već sto godina nemamo snage izaći. Dubina krize u Crnoj Gori je proporcionalna udaljenosti onih koji se osjećaju danas Srbima i onih koji se osjećaju Crnogorcima. Dubina krize u Crnoj Gori može se mjeriti i sudbinom Cetinja, i rezultatima popisa koji pokazuju da je sudbina namijenjena gradu takva da je prema zvaničnim podacima između dva popisa Cetinje izgubilo blizu 20% stanovnika. Nedobronamjerni bi rekli da to nije ugroženost, a politički podlaci da je to zasluženo. Dubina krize, nesporno, može se mjeriti i ugroženošću prava Srba u Crnoj Gori. Naravno, zbog zajedničke, a nikad manje izvjesne budućnosti, i još više zbog zajedničke prošlosti, ruka pomirenja ka bratskom srpskom narodu mora ostati ispružena.
Crna Gora danas nema elitu sposobnu da vodi srednjoročnu i dugoročnu politiku. Zbog toga se politika u takvoj i sličnim državama vodi na nivou četvorogodišnjeg mandata vlade u skladu sa međunarodnim agendama. Današnje agende nisu iste kao one koje su važile početkom devedesetih i danas živimo epohu nove podjele interesnih sfera u novom multipolarnom svijetu. Ali je istorija izgradnje ozbiljnih društava ista – to je istorija izgradnje institucija u tim društvima. Ako se okrenete oko sebe teško da za neku instituciju možete reći da je toliko ozbiljna i referentna da može obezbijediti progres i sačuvati biološki opstanak društva. A zakon je uvijek jedini alat kojim se ljudi mogu učiniti ravnopravnim, pod jednim uslovom – da važi za sve. U Crnoj Gori kao što to svi znaju pravda je jedna priča, a oni koji je sprovode su nešto sasvim drugo.
D: Ko su akteri krize? Kako vidite vezu između unutrašnjih i spoljašnjih aktera?
Aleksić: Ključni unutrašnji akteri krize su sa jedne strane sistemski igrači kojima je dozvoljeno sve osim da zaustave politički proces i uđu u bojkot, a sa druge strane je narod. Sistemski igrači se utrkuju u nuđenju svojih političkih usluga geopolitičkim interesima SAD, dok narod posmatraju kao ovce, a u izbornim procesima kao predatore koji jedva sastavljaju kraj sa krajem, spremni da za preživljavanje učestvuju i u namještenim izbornim igrankama na način da kupoprodajom sopstvenog glasačkog prava i prava svojih porodica ostvare kratkotrajnu finansijsku dobit. U tom smislu uslovi za rad političkih stranaka u Crnoj Gori ne postoje, osim ukoliko su sistemske i glume u teatru predpolitičke stvarnosti.
Aktivirane afere koje završavaju presudama bez pravosnažnosti samo su obris obračuna u maloj barici prepunoj krokodila, u kojoj ratuju ostaci stečajne mase Prve i Druge familije sa logistikama filovanim iz prvobitne akumulacije kapitala. I jedni i drugi znaju da put do pastira vodi upravo preko gore pomenutih ovaca kako u najboljem slučaju tretiraju građane.
Spoljašnji akteri su oni koji povlače linije razgraničenja interesnih sfera. Interes Crne Gore nikada ne smije biti protivan interesu njenih građana koji jedini jesu Crna Gora. Građani nisu ni predatori, ni ovce, građani znaju da sparing ratovi Prve i Druge porodice ne donose nikakvo dobro običnom čovjeku, dok god se rezultati mjere u broju banaka koje su dobile licence i u broju mikrokreditnih institucija kojima vodeće NVO po zelenaškim kamatama uvećavaju novac dobijen na ime grantova za „neke buduće projekte“, dok lideri istih tih NVO izigravaju budale koje vjeruje da u poslu kojim se bave svaki segment njihovog života neće biti javan. Građani znaju da u ovom trenutku u Crnoj Gori nema lidera koji se predstavlja kao opozicija, a dolazi iz srca Sistema, kome mogu da vjeruju. Građani znaju da ne postoji osoba dobrog ukusa koja se sebi sviđa, pa makar to bio i potpredsjednik Skupštine. Građani znaju da na namještenim izborima rezultati ne znače ništa. Građani znaju da je laž tražiti povratak u institucije kako bi se vratilo povjerenje u izborni proces. Građani znaju da povjerenje u izborni proces nikada nije postojalo. A i da ne znaju, u političkoj teoriji postoje samo dva oblika države, onaj u kojem je moguće režim promijeniti na izborima glasanjem, i drugi, u kojem je to nemoguće.
D: Da li možete anticipirati razvoj događaja? Kuda ide crnogorsko društvo?
Aleksić: Razvoj događaja treba posmatrati iz ugla unutrašnjih političkih elemenata sistema i onih prekograničnih koji danas ponovo povlače linije razgraničenja među interesnim sferama. Vektori sila koje proizvode prekogranični interesi su, u slabo civilizovanim zajednicama bez ideja strateškog razvoja, važniji.
Živimo u važnoj epohi u kojoj se američka imperija mijenja i iz godine u godinu slabi na mnogim poljima. S druge strane Rusija je ustala kao jedno biće. Kina ne odustaje od dvocifrenih stopa godišnjeg rasta. Dolar razmišlja o tome da se vrati kući, a tome kumuje i ozbiljna nova preraspodjela svjetske moći. Na horizontu nema rješenja. Zapad se ponaša i radi kao da poslije lošeg može doći samo još gore. Majka svih kriza samo što nije izašla na svjetlost dana. Svi indikatori postoje za novi Veliki rat, a rat se ipak ne dešava. Razlog je samo jedan – 8484 nuklearne bojeve glave Rusije, što je više nego što imaju svi ostali na svijetu zajedno. Jasno je saopšteno da u „nenuklearnom ratu nuklearna velesila ne može biti poražena“. Mišljenja sam da svaki pojedinac u Crnoj Gori koga zanima geopolitika Evrope kojoj pripadamo (XX i početka XXI vijeka) treba da pročita najbolju knjigu na tu temu napisanu u Crnoj Gori, Manifest protiv imperije, autora Saše Markovića. U njoj se nalaze svi ključevi za razumijevanje današnjeg trenutka.
U Crnoj Gori se vodi samo jedna politika važna za zagraničje. To je politika za ulazak i protiv ulaska Crne Gore u NATO. Ulaskom u NATO i zvanično nadležnost u svim ministarstvima sile prenosi se na veći nivo. Kao što sud u Strazburu daje konačan sud o pravednosti odluka lokalnih sudova u sporovima, tako će u sektoru ministarstava sile konačan sud po eventualnom ulasku u NATO davati NATO. Ulaskom u NATO Crna Gora teško može da preživi, od nje će ostati Republika Titograd kao politički trag pod šatorom teritorije koju su nastanjivali oni koji od 1945. do danas nikada nisu promijenili vlast, i gdje ljudski život nema vrijednost.
Smjena Prve porodice desiće se tek onoga dana kada svi indikatori društvenih kretanja budu upaljeni na crveno. Ne može doće do smjene, a da je uz Prvu porodicu ambasada SAD, da je uz Prvu porodicu idealna polovina partija Druge porodice. Ne može doći do smjene, a da MANS još nije ispunio zahtjev donatora da preraste u političku partiju. Ne može doći do smjene, a da Slobodna Evropa kao najozbiljnije analitičare događaja poziva isključivo ombudsmana Vijesti i pobjednike katunske Piramide sa TV Vijesti. Teško može doći do smjene dok je god Đukanović sposoban da u svim partijama proizvodi podjele tačno u onoj mjeri koja mu je u datom vremenu i kontekstu potrebna. Smiješno je i pomisliti na smjenu, dok god se sistemske partije vlasti i opozicije u novogodišnjem plesu razlijeću po hodnicima Skupštine i igraju basket pred biračima koji trebaju da povjeruju kako je to „samo onako“, i kako to ne važi. Teško može doći do smjene ako glava Druge porodice ostaje pri ludostima da je „Pozitivna Crna Gora prva elita koja nije učestvovala u ratovima“ ili da stranci „vlast doživljavaju kao faktor koji sprečava da se plemena u Crnoj Gori ne pobiju“.
I kada se dogodi, smjena Prve porodice neće značiti ništa ako umjesto Prve, na vlast dođe Druga. Usudio bih se reći da će time Crna Gora biti nepovratno izgubljena.
Sve ovo predstavlja važan korpus faktora koji oivičava i limitira mogući manevar u kom život za sve u Crnoj Gori može promijeniti zauzeti pravac. Jedna francuska izreka kaže da ne postoje diktatori i diktature, postoje samo robovi. Duboko sam ubijeđen da samo pojedinac može vratiti nadu. Pojedinac koji stalno uči i radi na sebi. Pojedinac kome se principijelnost, patriotizam, karakter i lojalnost neće mjeriti novcem. Pojedinac koji će biti svjestan da kada ga neko ruši ne ruši njegovu ideju nego njegove odnose sa drugim ljudima. Pojedinac koji će tražiti istog takvog pojedinca i sa njim se povezati u strateški i neraskidiv savez zbog interesa da im obojici bude bolje, a da će to dobro biti dio kolektivnog dobra. Pojedinac koji će vjerovati da mu od nečijeg dobra samo može biti bolje. Pojedinac koji će učiti od boljih od sebe, a pomagati slabijim. Pojedinac koji će tačno znati ko priča gluposti, a čija riječ je referentna. Pojedinac koji će znati da je autoritet osjećanje poštovanja prema nekom, a da to osjećanje nije izazvano prisilom. U konačnici pojedinac koji će biti slobodan.
D: Šta će po Vama biti posljedice aktuelnih društvenih procesa?
Aleksić: Krećemo se ka onom mjestu na kom je Solženjicin vidio društvo nakon rušenja Berlinskog zida kada je zapisao: „Časovnik je otkucao sate komunizma, ali njegovo betonsko postolje još nije srušeno. Hoćemo li se umjesto oslobođeni, naći zatrpani pod njegovim razvalinama?“ Betonsko postolje je očuvanje Sistema nakon Đukanovića. Zadatak da ga sačuva ima Miodrag Perović i on na tom zadatku ozbiljno radi. Druga porodica je projektovana da Crnu Goru drži u stanju odložene zrelosti proizvodnjom desetina politički impotentnih partija i pokreta i sve do jedne će pokušati da objedini na način da na njihovom čelu dovede Rakčevića ili njegove alotropske modifikacije – Krivokapića, Jelušićku, Bojovića itd, za onaj trenutak kada će se desiti „postolje“. Dok se to ne desi sve konje će sedlati na način da im prethodno obavezno ne provjeri zube. Upravo to je i ultimativni zahtjev SAD, uz razbijanje porodice kao osnovne ćelije društva u kojoj se rađa slobodan pojedinac. Jedino ozbiljne porodice čvrsto povezane mogu da odbrane sistem vrijednosti i načela na kojima je Dobro nepobjedivo, a za budućnost probuđena nada. Jedino povezane ozbiljne porodice mogu promišljati budućnost na jednoj teritoriji. Jedino organizovane ozbiljne porodice međusobno povezane mogu stvoriti ozbiljne institucije. Jedino ozbiljne porodice mogu stvoriti tvrđavu iz koje će se braniti i napadati sigurne da im niko neće zabiti nož sleđa. Što prije to shvate akteri društvenih procesa, to će prije preći rijeku Rubikon – korakom bez povratka.
Aleksandar Aleksić 