Aleksandar AleksićIzvor: Sputnjik

U Crnoj Gori se vodi samo jedna politika. Ona determiniše sve ostale politike u mjeri u kojoj ključna agenda ne smije biti mijenjana, a sve lokalne agende moraju biti samostalne isključivo u mjeri koju to dozvoljava glavna agenda (ovo se posebno odnosi na politiku Crne Gore prema Rusiji, Srbiji i ostatku regiona). Glavna agenda je uvlačenje zemlje u NATO protivno većinskoj volji građana, na način da poslanici u parlamentu većinski glasaju za takvu odluku, a da manjina u parlamentu učestvuje u tom procesu i na taj način dâ potpun legitimitet takvoj odluci. Takav razvoj događaja je upravo najpoželjniji scenario po interese SAD. Svi bi odigrali svoju ulogu, parlament bi stavio pečat na odluku, poraženi bi rekli da su uradili sve što je u njihovoj moći, a pobjednici – da je donesena odluka i legalna i legitimna. Prirodno, ovaj scenario se pokušava sakriti u mjeri u kojoj je to moguće od očiju javnosti. U toj matematici postoji jedna nepremostiva nepravilnost – građani Crne Gore su u ogromnoj većini protiv odluke da Crna Gora postane članica NATO.

Najnoviji manevar Đukanovića kojim pokušava da jednim udarcem pregrupiše političku stvarnost u Crnoj Gori u sopstvenu korist na kratak rok već daje rezultat. (Na srednji i dugi rok Đukanovićeva sudbina biće određena po istom ključu po kom su određene sudbine potrošenih američkih igrača.) Rezultat manevra predstavljaju dvije ključne poruke koje Đukanović šalje. Jednu ka međunarodnom faktoru i drugu unutar svoje teritorije djelovanja.

Prva, važnija poruka, usmjerena je ka SAD koje upravljaju procesima vezanim za pristup NATO vojnom savezu. Ta poruka glasi da je Đukanović spreman da ispoštuje svaki zahtjev koji mu se ispostavi i zbog toga je glatko ponudio svima koji to žele podjelu određenih instrumenata vlasti do izbora. Političko samopouzdanje kojim je to uradio govori nam da on tačno zna kakav će biti odgovor na ponudu. Spoljašnji faktor biće zadovoljen jer će vjerovati da je dodatno pojačao pritisak na Đukanovića i dodatno minimizirao mogućnost raspisivanja referenduma o pristupu NATO. Jelko Kacin je kao član delegacije NATO ambasadora predvođene Stoltenbergom neposredno pred NATO poziv u decembru 2015. godine posjetio Crnu Goru i tom prilikom uputio ozbiljnu poruku vlasti – ”ne igrajte se referendumom o ulasku u NATO”. Unutrašnji faktor reagovaće politički impotentno zbog snažno proizvedene podjele unutar opozicionog korpusa. Navedena impotentnost vidljiva je u svim segmentima opozicionog korpusa. Demokratski front simulira bojkot parlamenta na čijem je čelu u potpredsedničkoj funkciji jedan od lidera DF-a Branko Radulović. SDP više ne podržava vladu, a na čelu MUP-a i dalje se nalazi potpredsednik SDP-a Konjević. Ugovor o predizbornoj koaliciji između SDP i DPS javnosti se predstavlja kao raskinut, a Ranko Krivokapić ponosno ostaje na čelu Skupštine.

Druga, unutrašnja, manje važna poruka Đukanovićevog manevra odnosi se na način kojim se upravlja Crnom Gorom i koji se nipošto neće mijenjati. Sve partije koje je poželio da podijeli, Đukanović je podijelio na sistemu dovoljan broj djelova, od kojih su jedni završili sa opozicijom koja simulira bojkot, drugi su sa opozicijom koja je u parlamentu, a treći predstavljaju segment SDP-a koji je u vladi (ali danas kao nova partija predvođena ministrom saobraćaja Ivanom Brajovićem). Ovakav način vladanja kojim se u jednostavnim političkim trgovinama zna ko ima najveću platežnu moć, a kada je to potrebno i politički mač, Crnu Goru za budućnost određuje kao predpolitičko društvo bez institucija. Ako vlada i parlamentarna većina od početka višepartizma do danas kada god je to bilo potrebno sa političke police povuku i stave u funkciju dovoljan broj upotrebljivih poslanika onda i sve one institucije koje proističu iz ovakve organizacije krovnih institucija ne mogu imati ozbiljan kapacitet i kredibilitet.

Na čelu glavnog korekcionog faktora Đukanovića za interes SAD stoji Miodrag Perović čiju medijsku imperiju finansijski kroz učešće u vlasništvu podržava američki Media Development Loan Fund iz Njujorka. Ovaj fond je poznat po činjenici da je na njegovom čelu od 1995. do 2011. bio Saša Vučinić bivši urednik i direktor B92 iz vremena kada je Džordž Soroš snažno finansijski uticao na kreiranje medijske i političke scene u Srbiji. Interes Miodraga Perovića javno je saopšten od strane intelektualaca koji redovno u desetinama potpisuju ankete kojima se pokušava odrediti trajektorija po kojoj će se kretati Crna Gora. Oni često znaju reći kako će Đukanovića transformisati u ”ličnost koja će raditi u pravcu demokratizacije Crne Gore”. Postoji samo jedan mali uslov, takođe javno saopšten – demonopolizacija DPS-a (dakle podjela monopola u ključnim ekonomskim granama posebno bankarskom sektoru, Prva banka, Lovćen banka) i minimum dekriminalizacije društva (čime se pokušava zadovoljiti apetit evroatlanskih reformskih zahtjeva kojima se građanima bača NATO prašina u oči do ratifikacije odluke o ulasku u NATO kroz parlament.

Upravo Miodrag Perović sakuplja sve one političke ostatke koji u datom trenutku sistemu nisu potrebni i prepakuje ih u novi proizvod nudeći ih građanima kao ”novu alternativu” vlasti. Posljednji posao za Đukanovića obavilo je Perovićevo političko čedo Pozitivna Crna Gora, dok njene ostatke upravo Perović pakuje u Rakčevićevu URU.

Advertisements