Umjesto bloga: Odgovor Raju Vojinoviću

Srpske novine su naprasno prekinule polemiku sa mnom. Nijesu mi dale da odgovorim na zadnji članak Raja Vojinovića.

“Manastirska pamet” nema nikakav valjani razlog da a priori odbije saradnju Srba i Crnogoraca pa očajnički pokušava naći kakav takav izgovor. Sa svakim pokušajem upada dublje i dublje u kontradikcije koje je sve teže objasniti sopstvenoj publici. Zato je valjalo prekinuti polemiku.

Vojinović je popravio ton. To je za pohvalu. Svejedno je njegov odgovor skup kontradikcija i apsurda. Počeću sa njegovom tezom da su Srbi tradicionalno rasrbljavani u Crnoj Gori. To nijedan crnogorski vladar nije radio, a kralj Nikola, najdugovječniji među njima, je učino neviđeni napor, sa prilično uspjeha, da od Crnogoraca napravi političke Srbe.

Nije manje apsurdna teza da na Cetinju nije bilo bilo kakvih civilizacijskih vrijednosti. To je refleks stare teze: “Ta šaka jada koja zna jedino da ratuje.” Logika “šake jada” odzvanja u kompletnom Vojinovićevom odgovoru. Ne pomaže ni to što je na početku polemike Vukić, naravno preskačući kralja Nikolu, pomenuo velike srpske duhove sa Cetinja koji su ujedno bili crnogorski vladari. Bilo bi zanimljivo da čujemo njihov odgovor na pitanje kako recimo Njegoša mogu smatrati najvećim srpskim pjesnikom ako na Cetinju nije bilo kulturnih i cvilizacijskih tekovina?

A tek naslov Vojinovićevog teksta – Nemoć cetinjske državotvornosti. Doduše, to je godinama bilo ključno opravdanje za izdaju 1916. Cetinjska državotvornost je bila nemoćna pa joj je zato bilo opravdnao zabiti nož u leđa u ratu. Ako kažete da je bila tako nemoćna zašto je onda trebalo tako mučki ubiti?

Zamislite da je recimo naslov bio “Nemoć crnogorske državnosti”? Jasno je, to bi bilo u duhu “iskrenog” priznanja Crnogoraca koje “manastirska pamet” od nedavno propovijeda. Očigledno je u naslovu progovorio iz srca. Crnogorce smatra poluabortivnim rezultatom cetinjske državnosti. A cetinjsku državnost ne smatra crnogorskom nego inferiornim oblikom srpske. Ona, zbog svoje inferiornosti, mora ustupiti mjesto superiornoj beogradskoj. Pritom, naravno, treba pljunuti na sve sopstveno, to jest crnogorsko. Ako neće to milom da uradi, a ja ne znam ko bi to mogao milom uraditi, onda mora silom. Ako treba i mučki kao 1916. Vojinoviću, kao i svim pristalicama tog agresivnog nonsensa, ne mogu da padnu na pamet riječi integrisati, sarđivati itd. Nasljeđe pašićevsko-pešićevske politike je još uvijek sveprisutno.

Ipak, kruna kontradikcija “manastirske pameti” je odustajanje od nadsrpstva. Ne definiše se doduše što je to nadsrpstvo. Vjerovatno bi protivnici te ideje upotrijebili termin velikosrpstvo, a pristalice svesrpstvo. Sama izjava da se odustaje od nadsrpstva zvuči ne samo hrabra nego i kao radikalno nova. Ali i to je samo na izgled.

Odustajanjem od nadsrpstva treba da se diskredituje kralj Nikola. Stara priča da je kralj izadao 1916-te ne ide. Ne ide jer su se prilike promijenile. Kralj Nikola se politički osjećao Srbinom. Vidio je prosperitet u zajedničkoj državi svih balkanskih pravoslavnih Slovena. Jasno etnički je bio Crnogorac. Nešto slično kao jugoslovenstvo. Mnogi Srbi i Crnogorci su se osjećali politički Jugoslovenima. Željeli su zajedničku državu. To ih naravno nije sprečavalo da ostanu Srbi i Crnogorci. Raspad Jugoslavije je to učinio očiglednim.

Ali političko srpstvo Beograda nije bilo isto kao političko srpstvo kralja Nikole. Za Beograd je ujedinjenje Srbije i Crne Gore značilo proširenje Srbije i ništa više. Zato je došlo i do one izdaje 1916. Ovo je manje više danas svakome poznato jer su razgrnute debele naslage laži o kralju Nikoli. I to je problem za “manastirsku pamet”. Tu je problem, kako održati mit o kralju Nikoli kao izdajniku, kad je bio najiskreniji mogući politički Srbin. Iznad svega, kako to objasniti sopstevnoj publici? Upravo to pokušava da se postigne navodnim odbacivanjem nadsrpsta. To je poruka: “Jeste kralj Nikola bio nadsrbin, ali mi ne priznajemo nadsrpstvo. Samim tim kralj je protivnik srpstva jer je mutio vodu.”

Da je “manastirska pamet” iskrena u odbacivanju nadsrpstva odnosno u priznanju Crnogoraca onda bi preispitala što je SPC. Je li SPC srpska ili nadsrpska? Ako je srpska onda se postavlja pitanje kojim pravom “manastirska pamet” sjedi na tronu crnogorskih vladika. Ali pošto je ona do srži nadsrpska onda se na tom tronu osjeća, ne kao uzurpatorska, nego kao svoja na svome. Naravno nas Crnogorce, koje ona navodno iskreno priznaje, ništa i ne pita. Hoće li ikad shvatiti da je takvo stanje neodrživo?

Vojinovićev ton se popravio, ali je poruka ista: “S uživanjem ćemo pratiti totalno posrnuće Crnogoraca i Crne Gore, jer nijeste htjeli da budete Srbi. S tim posrnućem ćete vi mnogo više izgubiti nego mi. Kad se proces dovede do kraja nećete imati kud nego da postanete Srbi. Ono što nijesmo uspjeli 1916. do 1920. uspjećemo tada.”

Upravo su to razlozi zbog kojih treba odbiti savaku pomisao na saradnju, traženje kompromisa, poreći postojanje niza preliva u osjećanju kod građana Crne Gore. Od onih koji se osjećaju Srbima bez ostatka do onih koji se osjećaju Crnogorcima bez ostatka. Polemiku sa mnom treba naprasno prekinuti jer ona pokazuje apsurdnost te pozicije.

Koliko god se tvrdoglavili, ja ipak ne gubim nadu. Ako ne sada, a onda drugom prilikom. Do dijaloga i saradnje mora doći. Stvari su jednostavne, druge alternative ne postoji.

Advertisements

Umjesto bloga: Srpskim novinama

Srpske novine

Poštovana redakcijo,

Iza vašeg odgovora i Vukićevog intervjua, stoji isti mentor – ista kanonska pamet. Ona ex cathedra izvrće činjenice da zadovolji svoju dogmu da Crnogorci mogu postojati samo kao antisrpska zavjera. A priori, bez ikakvih racionalnih razloga, odbija i pomisao na prirodnu i neophodnu političku saradnju Srba i Crnogorca. Nudi apsurdne izgovore, da su liberali nacisti, sljedbenici Hitlera, te srbomrsci koji sve rade da napakoste Srbima.

Da stvarno priznaje Crnogorce – saradnja bi bila prirodna. Umjesto toga implicitno poručuje: “Nećete da ste Srbi. Znači da ste antisrbi (o apsurda) pa ćemo mi biti politički destruktivni, i to do krajnosti.” Pita li se gdje ta destruktivnost vodi Srbe, ako mu već do Crnogoraca nije stalo? Naš stav je dijametralno suprotan: “Postoje Srbi, ne ‘posrbice’, to je degutantan izraz nespojiv sa LSCG-om, prihvatamo i poštujemo njihovo srpsko osjećanje. To smo i riječju i djelom pokazali. Smatramo da bez zajedničke političke akcije nema budućnosti za Crnu Goru.” To nije ništa drugo do upravo Miletićeva maksima “i Srbi i građani” na koju se vi pozivate. Mi nemamo nikakav problem da baštinimo najbolje i iz srpske tradicije.

Implicirate da pominjem Miloševića da bih diskreditovao Srbe. Liberali nikad nijesu mislili da Srbi ne mogu i ne zaslužuju bolje od Miloševića, te velike nesreće Srba koju oni mogu i moraju da prevaziđu.

Mentor nažalost hoće da dokaže da su devedesetih Srbi, a ne Crnogorci, bili ugroženi. Kako razumjeti taj period bez Miloševićeve isključivosti, nespremnosti na kompromis i agresivnosti koje su donijela mnogo zla? Ne spočitavam ni mentoru što ga je nosila miloševićevske bujica. SPC je preživjela strašnu traumu tokom komunizma pa je nesnalaženje u Miloševićevo vrijeme i razumnjivo i oprostivo. Ali objektivan čovjek nikad neće prihvatiti da su na vrhuncu Miloševićevog ludila – Srbi, a ne Crnogorci, bili ugroženi.

Miloševićevo poimanje Crnogoraca, koje mentor apsolutno nije dijelio, je komunističko. “Crnogorci su ime bez sadržine”. Takvo poimanje je bilo pogubno za Crnogorce i za Crnu Goru. Uništenje Cetinja, grada bez koga je Crna Gora apsolutno besmislena, je najbolji dokaz. To poimanje je islo na ruku mentorovoj dogmi, a ne Crnogorcima.

Prećutkujete period 1915-1920 jer je od pada komunizma lako dokazati da nijesu kralj Nikola i Crnogorci izdali. Slažemo se da niko normalan ne može negirati da se kralj Nikola osjećao Srbinom. Valjda se slažemo i oko njegove megalomanije, ali ni jedno ni drugo ne mogu biti izgovor za ono što je Petar Pešić po nalogu pretpostavljenih izdao savezničku Crnu Goru, savezničke crnogorske vojnike ali ne manje i Srbe i srpstvo, ni što su svalili sopstevnu krivicu na kralja Nikolu i Crnogorce, ni za poniženje Crne Gore, njene tradicije, kulture i svih svetinja koje oslikava ono ritualno zapišavanje Svetog Petra, knjaza Danila i kralja Nikole od strane srpskih vojnika. Svesti srpski narod na tu sramnu politiku ili politiku Miloševića je besramna redukcija srpske tradicije i kulture, rasizam nespojiv sa LSCG-om.

Skoro cio vijek je politika Pešićevih pretpostavljenih prauzrok većine naših nesporazuma i mnogih naših nesreća. Zajednička budućnost i hrišćanska etika zahtijevaju da se pređe i preko Pešića i preko Miloševića, ali isto tako da politika i jednog i drugog bude napisana u udžbenicima istorije kao primjer uništavanja povjerenje, a sa njim i zajedničke budućnosti.

Mentor nažalost ne vidi neodrživost stanja u kojem potomci onih koji su ginuli za crnogorske vladike i cetinjski manastir, samo zato što su Crnogorci, nemaju pomirujući pristup manastiru. On bira nastavak nesporazuma i nesreća mjesto sporazuma i saradnje. On računa da Crna Gora Mila Đukanovića, ogrezla u kriminalu, garantuje dugorčnu kompromitaciju Crnogoraca, a samim tim i pobjedu njegove dogme da su Crnogorci antisrpska izmišljotina. Slavko Perović je “neprijatelj” jer želi demokratsku Crnu Goru za sve uključujući i Srbe što bi afirmisalo Crnogorce. Koja je to sljepoća.

Ostajte i vi meni zdravo u nadi da ćete se prizvati pameti i uvidjeti da saradnja nema alternativu.

Aleksandar Aleksić
Bivši gradonačelnik Cetinja

Umjesto bloga: Vukićevi falsifikati

Srpske novine

Poštovana redakcijo,

U intervjuu sa istoričarem, Predragom Vukićem, objavljenom u vašem listu iznesena je, baš odavno, neviđena količina neistina o Cetinju i LSCG-u. Neke od njih, kao što je recimo izjednačavanje LSCG sa nacistima, su zapanjujuće. Ili, ako hoćete još preciznije, danas su zapanjujuće. Takvo pisanje bilo je društvena norma ranih devedesetih godina prošlog vijeka. Danas, ovo ostavlja bez teksta, pa čak i bez obzira na to što Vukić živi u svijetu svojih ubjeđenja, ko zna na kojoj „istorijskoj“ planeti i ko zna u kom vremenu te njegove sopstvene istorije.

Kada sa neke „planete“ imate samo jednu liniju komunikacije sa planetom Zemljom, a na Zemlji, sa druge strane veze, imate nekoga ko je izgubio osjećaj za realnost, onda je lako manipulisati. Očigledno je da i Vukićem neko manipuliše, i to ne bilo ko. Njime manipuliše neko ko je naučio da govori ex cathedra! S Jupitera se da primijetiti da je i taj neko izgubio osjećaj za realnost. Nerijetko, u praksi se dešava da kada neko godinama priča ex cathedra, a niko ne dovodi u sumnju njegove navode, on sam gubi ključni osjećaj koji govori da priča mora imati veze sa realnošću i biti, bar donekle konzistentna. To je ovdje slučaj sa Vukićevim mentorom. Primjeri su nebrojeni, izdvajam neke.

U intervjuu kaže da je LSCG na Cetinju izabran plebiscitom, te da su za njega uglavnom „glasali neobrazovani lumpen-proleteri bez posla“. Ostavimo na stranu to što su obije premise netačne. Kada bi to tako bilo onda bi jedini zaključak, koji bi se mogao izvesti, bio da je Cetinje grad u kome isključivo, ili apsolutno dominantno, žive lumpen-proleteri. U nastavku se dodaje da je Cetinje dalo 49 narodnih heroja među partizanima, ali se ne vidi da je upravo pobjeda tih partizana, 65 goduna kasnije, dovela do toga da Cetinje bude grad lumpen-proletera, niti se vidi da je dan komunističke pobjede dan grada Cetinja. U situaciji kada partizane treba isključivo svesti na antisrpsku zavjeru ovo se, naravno, i „ne može vidjeti”. Objektivnija slika svijeta ukazivala bi da su partizani donijeli dosta zla svima, uključujući i srpski narod, ali i Cetinje. (O sistematskom uništavanju Cetinja, realizovanom od strane pokreta kome je Cetinje dalo 49 heroja i 1.800 žrtava, možete naći temu na blogu Slavka Perovića.)

Tvrdi se da nije Cetinje od 1945. antisrpsko, ono je od Božićne pobune 1919. „dezintegrativno“. Nijednom riječju se ne pominje da je pobuna izbila zbog uništenja crnogorske vojske 1916. od strane Srbije. Sve u režiji srpskog generala Petra Pešića. Pitanje se samo nameće – što je uništenje savezničke vojske, koja je pri tom sebe smatrala srpskom, ako ne kristalno čist antisrpski čin?

Bilo je kaže se „velikih duhova i Srba na Cetinju“. Između ostalih i Sveti Petar Cetinjski, međutim, nema ni riječi o tome da su tog istog Svetog Petra Cetinjskog ritualno pokopali i zapišali vojnici, kraljevine Srbije. Posebno nema ni riječi o tome da je jedno takvo ponašanje dijela srpske vojske – antisrpsko.

Među velikim Srbima sa Cetinja se ne pominje kralj Nikola. Vukićevom mentoru je potpuno nebitno to što je kralj Nikola učinio više od ikoga za srpstvo u Crnoj Gori. Kad je tako „prirodno“ je da ne pominje ni da je njegovo antisrpstvo u stvari laganje da je on bio izdajnik. Ovo prećutkivanje, da ne kažem ponovo laganje, neophodno je kako bi se opravdao Pešićev čin. Da li je kroz mentorovu glavu ikada prošlo pitanje „kako su se osjećali oni koji su (slijepo) slijedili kralja Nikolu poslije ujedinjenja 1918“? Odgovor je jasan – poniženo i prevareno.

Zbog svega navedenog ne čudi da se ništa bolje ne tretira ni početak devedesetih. Usred Miloševićeve bujice srpskog nacionalizma ispada da je djelovanje LSCG bilo problem. Kaže se da je to „spojivo“ sa njemačkim nacional-socijalizmom tridesetih godina. Čak ni novinaru koji u ime redakcije radi intervju ne izgleda čudno to što se u istom intervjuu kaže da usred te „anti-srpske“ kampanje smijeniše Crnogorca Slavka Perovića sa mjesta direktora državnog arhiva.

A pogledajte samo ovaj katalog budalaština:

„Slavko je mesija koji je htio da pokatoliči Crnu Goru“. Čudno, do nedavno su ga optuživali da želi pravu, a ne policijsku, pravoslavnu autokefalnu crnogorsku crkvu. Kada činjenice govore ex cathedra, onda svaka laž prolazi. Sigurno je da Slavko Perović gaji poštovanje i respekt za kulturu i civilizaciju Zapada. Prirodno je da smatra da je Crna Gora dio i toga civilizacijskog kruga. Ali on, ne manje, osjeća i smatra svojom i kulturu istoka Evrope. Ako nekome treba dokaz neka vidi na njegovom blogu s kakvim je iskrenim divljenjem pisao o jednom Solženjicinu ili jednoj Nini Berberov.

„Liberali su katunsko-cetinjska partija“. Ovaj natpis ne čudi ako se zna da su liberali devedesetih važili i za muslimansku partiju. Činjenice su na sreću rušilački nastrojene prema intervjuu. Na zadnjim republičkim izborima na kojima je izašao, od ukupnog broja osvojenih glasova u republici Liberalni savez Crne Gore (2002) dobio je samo jednu petinu glasova na Cetinju.

„Narodna sloga nije bila ništa drugo do pocrnogorčenje Srba“. Tako reći ispada da je svaki Srbin koji je glasao za nju morao reći da je Crnogorac. To nema nikave veze sa realnim svijetom, sa istinom još manje. Na mitizima Narodne sloge su se vidjela tri prsta skupa sa dva prsta – bratski zagrljeni.

„Đukanović je ukrao ideologiju LSCG-a“ – netačno. Istina je da je izvitoperio ideologiju LSCG-a. Nastavio je da se krade kao – „borac“ za Crnu Goru, na identičan način kao što je i ranije krao, a bio „borac“ za Veliku Srbiju.

„Đukanović je bolji od Slavka Perovića“. Očekivano, u intervjuu se ne kaže zašto je bolji. Ipak, da se naslutiti koja je računica onoga koji govori ex cathedra. Upravo zato što Đukanović nepovratno vezuje Crnu Goru i Crnogorce za kriminal, a što je najbolji način da zauvijek nestanu i Crna Gora i Crnogorci. Nedvosmisleno osjećam da je Slavko Perović za stvarnog pisca Vukićevih redova očigledna noćna mora. Razumljivo, jer upravo Slavko svim svojim srcem želi, i što je najbitnije ima pun kapacitet, da pomiri Srbe i Crnogorce u Crnoj Gori.

Zapisano je i da bi reaktiviranje LSCG-a bila katastrofa za Srbe, „jer su liberali srpski neprijatelj“. To što su branili listom Srbe kad su bili ugroženi nema izgleda nikakve veze. Nema veze ni to što su uvijek nudili iskrenu ruku saradnje Srbima. I to je jasno zašto. LSCG nudi alternativu u kojoj bi i Crna Gora i Crnogorci mogli da prerastu u modernu državu. Nikako na uštrb Srba ili Srbije ili bilo koga drugoga.

Bojim se da mentor veoma žali zbog činjenice da je na zadnjim lokalnim izborima na Cetinju ubjedljivo pobijedio bojkot, a da je kompletno Cetinje, nepodijeljeno i nedvosmisleno, stalo u odbranu direktora gimnazije Mija Đurišića – Srbina.

Na kraju me iznenađuje da su vaše novine uopšte i mogle da objave ovakav intervju. Posebno boli to što je izabran ovaj trenutak, dok Slavko Perović leži u bolnici.

Vrijeme je da onaj ko govori ex cathedra konačno prestane da živi u svom svijetu, prizna realnost, prizna Crnu Goru i Crnogorce, a onda skupa da prekinemo ovu nepotrebnu i destruktivnu agoniju koja je započela izdajom crnogorske vojske 1916.

Mi liberali smo u svakom trenutku spremni na to. To je naša ideologija i naša potreba. Uvjereni smo da je to, ne manje, i potreba Srba u Crnoj Gori.

S poštovanjem,
Aleksandar Aleksić
bivši gradonačelnik Cetinja

Umjesto bloga: Vujanovićev falsifikat

NIN

Poštovana redakcijo,

U NIN-u broj 3084, u autorskom članku Filip Vujanović je napisao da je politika LSCG-a bila takva da “Crna Gora treba da gradi dobre odnose sa svima osim sa Srbijom”. Takav falisifikat je neviđen, čak napisan i od Vujanovića. Istina je upravo suprotna. LSCG je uvijek bio, i riječju i djelom, za najbližu saradnju Crne Gore i Srbije i Crnogoraca i Srba u samoj Crnoj Gori. Čak što više, Vujanović i njegova partija su često denuncirali LSCG kao “četničke saradnike” upravo zbog saradnje sa Srbima u Crnoj Gori.

Iako je grubost falsifikata nevjerovatna, Vujanovićeva želja da prikaže LSCG kao antisrpsku partiju ne iznenađuje. Komunisti, punih 65 godina od kada su na vlasti u Crnoj Gori, bilo u svojoj neprikrivenoj KPJ/SKJ fazi ili ukriveno u kriptokomunističko-mafijaškoj DPS fazi, koriste se produbljivanjem podjela između Srba i Crnogoraca kao jednim od najvažnijih načina da tu vlast zadrže.

I Narodnom Slogom, koalicijom Narodne stranke i LSCG-a, a i kasnije, liberali su razbili mit o netrpeljivosti Srba i Crnogoraca u Crnoj Gori. Razbivši taj mit najozbiljnije su ugrozili sami temelj DPS vladavine i stekli status nepomirljivog protivnika kriptokomunista.

LSCG je uvijek insistirao da se ni jedan problem u Crnoj Gori ne može riješiti ako i Srbi nisu punopravno uključeni u njegovo rješavanje. Takav stav liberala je proizalazio iz samih načela na kojima je LSCG bio postavljen. Za liberale je isključivanje Srba bila diskrimnacija jadnako kao isključivanje i bilo kog drugog.

Upravo je DPS na čelu sa Đukanovićem, Vujanovićem i Marovićem proizveo najprimitivnije antisrpstvo po modelu istovjetnom onom kojim se Milošević obračunavao sa drugim nacijama. Moram napomenuti, u ovako podijeljenim ulogama koje nijesu prirodno, već naprotiv grubo nametnuto stanje, jako važnu ulogu igraju i pojedini lideri srpskih stranaka u Crnoj Gori. Oni iz njima znanih razloga fokusiraju probleme isključivo na identitetska pitanja. Upravo je to formula za odbranu režima pri čemu će dežurni branioci srpstva u Crnoj Gori svojom iskrivljenom političkom optikom fokusirati probleme, na žalost, u onom pravcu koji odgovara režimu. Vlast će se na taj način prikazivati zaštitnikom Crne Gore i “crnogorstva”, kao što su nekada glumili zaštitnike “srpstva” (u vrijeme služenja Miloševiću), a u suštini je to nekontrolisana, nedemokratska vlast duboko impregnirana sa balkanskom mafijom. Zato je LSCG 2005. godine otišao u aktivan bojkot, zamrzavajući svoj politički rad, jer u Crnoj Gori, ni na današnji dan februara 2010, kao ni u posljednjih 20 godina ne postoji ni minimum demokratskih uslova za bavljenje politikom.

Grubost Vujanovićevog falisifikata pokazuje da DPS u ‘zamrznutom’ LSCG-u vidi opasnost zato što su liberali dokazali da je saradnja Srba i Crnogoraca ne samo moguća nego i potpuno prirodna. Za ovakve riječi Vujanović bi u Crnoj Gori bio ismijan. Očigledno računa da je javnost u Srbiji manje upućena.

Aleksandar Aleksić
Bivši gradonačelnik Cetinja

Psycho f(r)o(nt)rum

Moja fascinacija Čaplinovim životnim djelom ovih dana je potisnuta u korist Alfreda Džozefa Hičkoka i njegovog proučavanja fenomena podvojene ličnosti. Do Hičkoka koji je preobrazio žanr horora i učinio ga dostojnim poštovanja, strava i užas nalazili su se u domenu fantastike. On ih je hrabro i agresivno prenio u domen svakodnevice, ukazujući na to da se strava krije u ovozemaljskom, a ne natprirodnom, da pohodi ruralne pejzaže i živopisne domove, a ne groblja i laboratorije. Film Psycho poznat je po mnogo čemu čak i po tome da je u njemu prvi put u američkoj kinematografiji prikazana klozetska šolja, meni je ovom prilikom pažnja zadržana na prepariranoj majci Normana Bejtsa koja govori iz njegove podvojene ličnosti.

Kada su lideri crnogorske opozicije najavili zajedničku politiku djelovanja do smjene režima, šepureći se po trotoarima crnogorske političke scene, odmah se vidjelo da rezultat njihovog plana neće biti – na riječima odmah i u letu prihvaćeni bojkot, nego naprotiv – njegovo gušenje. Iako su nakon rezulata koji su cetinjski gimnazijalci postigli bojkotom isti potvrđeni i na kotorskim lokalnim izborima, jedinstvena opoziciona politika, uvidjevši da će vlast bojkotom biti ugrožena odlučuje da, jedna po jedna, napusti jedinu ideju koja sigurno smjenjuje vlast. Tako je prvo SNP sa Cetinja odlučio da obznani kako podržava DPS u svim odlukama „dobrim za grad“ (čitaj: svim odlukama koje cetinjskom DPS-u odgovaraju), a onda je isto uradio i PZP i NOVA najavljujući učešće u budućim namještenim izbornim utakmicama za Podgoricu.

U svojoj gluposti (ili bezobrazluku, ili umišljenosti?) najdalje je ipak otišao Branko Radulović pozivajući Slavka Perovića da stane na čelo virtuelnog fronta koji je Medojević promovisao preko svoje facebook stranice, nakon čega mu je odmah uslijedio odgovor od strane Predraga Bulatovića, koji je, sjetimo se, 2002-ge umjesto ponuđenog premjerskog mjesta ispred parlamentarne većine, odabrao “izbore” na kojima je DPS ponovo preuzeo kontrolu parlamenta i svih segmenata društva. Bulatović je, nakon ovoga, SNP “uveo” u narednu fazu zvanu Srđan Milić.

Kako ova “faza” djeluje poznato je, ali sad se vratimo u neposrednu prošlost. Sjetimo se Srđana Milića u emisiji Načisto TV “Vijesti” gdje je saopštio kako su Medojević na facebook-u i Medojević u parlamentu u stvari divije ličnosti koje nemaju puno sličnosti jedna sa drugom. Ali, isto se može reći i za one koji jednog dana saopšte kako im „Vijesti“ kasape tekstove i izazivaju zabunu u partiji, opoziciji, a sjutra dan ti isti brže bolje pojedu papir na kome su to napisali, na isti način na koji su „miševi pojeli naše decenije“. Mada, nisam siguran da nisu mislili i na zbunjivanje javnosti Evropske unije, pošto ipak navedeni urednik Vijesti svoju političku misao prostire i izvan okvira naše male domovine, a talas globalizacije je odavno zapljuskuje.

„Najnoviju“ staru političku pritoku ponornicu u vidu islandskih vrelih gejzira ponovo je lansirao Miomir Mugoša reklamirajući umišljenog vlasnika crnogorske verzije Halliburtona, grupe „Šajo“, što je Medojević dočekao zavaljen u opoziciono jezersko korito u čije se vode, kako poetski primijeti, sve ponornice ulivaju. Pošto me je vijest o „pritoci“ dočekala uz neki lagani džez i prijatno društvo, da što ne propustim, ipak privirih do lokalnog portala koji uređuje njegovo veličanstvo Draško Đuranović. Shvatih da ovaj „Šajo“ politički cunami prijeti da ugrozi i ulazak Indonezije u veliku četvorku u svijetu poznatu kao BRIC (Brasil, Russia, India, China) umjesto BICI (Brasil, India, China, Indonesia). Oštre se koplja i mačevi za novi izborni “okršaj”, a tupe za bojkot. Samo da mačevi ne ostanu u koricama ulijepljeni onim vezivnim građevinskim parcelama kojim je Šajo rušio Narodnu slogu zajedno sa svojim drugovima i drugaricama.

Ubacujući „jabuku“ u džep, zadnje čega se sjećam, od tog ulaska na nepreglednu globalnu mrežu, bila je informacija da akcije Apple-a ipak 2009. godinu završavaju na svom istorijskom maksimumu od 209,04$. Čudno, posebno u svijetlu činjenice da proizvode iPhone za kojim je poludjela kompletna planeta, a koji je jedini telefon kome je nemoguće skinuti bateriju i tako efikasno preduprijediti bilo kakvu vrstu prisluškivanja, pa sad viđite.

Želim da vjerujem da je profesor Filip Kovačević prepoznao prevare opozicije. Potpuno se slažem sa svim što je saopštio Dan-u 13. Decembra, zato se i čudim da ćuti na najavu portala Analitika da će upravo on biti dio foruma „Shajo“ Group-a. Tom prilikom Kovačević je rekao: „Sigurno će doći i do konstituisanja novih političkih snaga i faktora. Zajedno sa reformisanom opozicijom, koja neće upasti u zamku identitetskih pitanja, one mogu omogućiti da Crna Gora pređe najteži dio puta sopstvenog uobličavanja u evropsku demokratiju.“ Šajo forum, nasuprot Kovačevićevom stavu, zauzima isključivo identitetsku busiju koja je već obradovala i nepostojeći Demokratski centar i režimsku Liberalnu partiju: „Iskreno nas raduje najava Rakčevića o formiranju građanskog foruma koji bi vjerujemo zajedno sa državotvornim vanparlamentarnim strankama i ostalim iskonskim suverenistima mogli biti alternativa ovoj vlasti“. U svom tekstu Kovačević je poslao jasnu poruku i frontu PZP i NOVE: „Mora se jasno staviti do znanja i Vašingtonu i Briselu da ono što zanima opoziciju nije samo smjena jednog čovjeka, nego i uspostavljanje drugačijeg funkcionisanja političkog sistema u Crnoj Gori”. Ovim se Kovačević jasno distancirao i od Medojevićeve budalaštine sa tačkicama i planom i programom rada gdje je pod jedan bila ostavka Đukanovića. S druge strane Kovačević se jasno odredio i prema budućnosti DPS-a koja, ukoliko želimo promjenu sistema, mora biti opoziciona. Želim da vjerujem da će Kovačević biti dosledan u svojim stavovima.

Na zdravlje Filipu, njegov prezimenjak Rajko već uživa u razrušenom bojkotu, saopštavajući da je takav kotorski stav opozicije konačno sahranjen, jer je, kako reče, „opozicija ovoga puta popravila dojučerašnju, čvrstu i zajedničku odluku o bojkotu lokalnih izbora, donesenu na osnovu instrukcija sa internet bloga“.

No, manimo se blogova, da se vratimo „Norveškoj na Mediteranu“. Premjer nas je obavijestio kako je Crna Gora zemlja bez mafije. Još samo da nas obavijesti o tome koja ekspozitura „Crvenog krsta“ s vremana na vrijeme prebacuje tone kokaina iz južne Amerike, ubija po ulicama što snajperima, što u sačekušama, švercuje Moldavke i cigarete. Ako se ove švercerske aktivnosti ipak odnose na „Save the children“ ili UNICEF onda bi i međunarodni sud u Hagu morao uzeti svoje učešće u istom. U interesu lokalne zajednice i svetog NVO sektora bilo bi dobro da to ne urade onako kako je to opisala u svojoj knjizi Florans Artman rekavši da „krivični tribunal u Hagu nije stvoren da bi sudio najvišim političkim i vojnim krivcima za krvoproliće u bivšoj Jugoslaviji, nego da bi mogao da obezbijedi mir u zamjenu za njihovu nekažnjivost”.

Za to vrijeme forumi i frontovi dobijaju medijsku podršku sa brda Gorica na kom se u laganom ćaskanju i šetnji uređuje nedjeljnik Monitor. Simbolika upravo tog brda, kao i zavjesa koje su se devedesetih iz dubrovačkog hotela Libertas popisivale i kačile po garnišlama lokalnih bokeljskih bolnica, a i samog „moračkog zavežljaja“ nije baš toliko nevidljiva. Kao što je nekada „vladika“ Blažo Jovanović za interes komunističe partije „golih i drugih otoka“ uređivao strukturu političkog djelovanja u Crnoj Gori. Paralele između tog vremena i današnjeg dana mogu se svesti na prije par dana saopštene riječi profesora Milana Popovića: „Akademske slobode u Crnoj Gori danas su gore nego u vrijeme jednopartijskog sistema, jer, kako je kazao, postojeći navodni višepartijski sistem funkcioniše po principu i pravilima “koza nostre””.

Ipak se slažem sa Esadom Kočanom kada kaže da je ćutanje univerziteta „opasan znak“. Međutim, period ćutanja Monitora i pakt Prve i Druge familije bio je još znakovitiji i još opasniji. Posebno po vitalne interese i resurse ove države. Taj period buši svaku njegovu riječ na svakom razmaku između slova. Prosto se osjeća promaja čiji je sa jedne strane vratar Veseljko Koprivica, Esadov zamjenik, a sa druge strane Miodrag Perović, vlasnik Monitora i don Druge familije. Priznanje, izvinjenje, pa ko zna gdje dalje, i ko zna što bi bila granica… Tako je sa svim bolesnicima koji znaju da su bolesni, a koji ne žele da se liječe iako im lijek stoji u svakom pogledu onih koji žele bolju Crnu Goru, ne nikako „Drugačiju“ iz predizbornog slogana Miodraga Živkovića i Demokratskog centra. Ako u najskorije vrijeme ovo ne uvidi i Esad i ekipa, nema spasa ni Filipu Kovačeviću, ni Milanu Popoviću, a ni svima nama. Time će biti ubijena svaka klica univerziteta i to upravo zbog pacifikacije pobune kojom je 1997. inteligenciju namamio da se „autokastrira“ upravo Miodrag Perović. Dok se ne desi katarza, sukob Prve i Druge familije neće biti ništa drugo do sukob za obezbjeđivanje budućih pozicija ratnog i antiratnog kapitala stečenog na pljački i sveopštvoj rasprodaji Crne Gore.

Opet mi se vraća Hičkok, danas su građani Crne Gore obaviješteni da će se i čovjek, koji je po sopstvenim riječima na raspolaganju i bivšem i sadašnjem predsjedniku SDP-a Blagoje Grahovac, transformisati u dvojnu ličnost. Valja se podsjetiti sve češćeg koketiranja PZP-a, SDP-a i DPS-a, a nije zgoreg da se podsjetimo Rakčevićevih riječi i polemike sa svojim, da li bivšim, partijskim drugovima, (koji su ga častili epitetom landlorda), ponudom „da svu imovinu članova Glavnog odbora SDP-a zamijene za zgrade, stanove, placeve, hotele i mlinove koje je Rakčević “stekao” u “opozicionoj saradnji” i vlasti sa Demokratskom partijom socijalista. Rakčević je ponudu odbio saopštavajući da bi to moglo proizvesti nove slučajeve podvojenih ličnosti: “Eventualna zamjena onoga što sam ja uzeo iz budžeta i onoga što je vrh SDP-a uzeo iz budžeta bi i vrhu i Službi za informisanje SDP-a nanijelo teške duševne bolove.”

Kada je Joseph Stefano, koji je par godina ranije napisao i scenario za Crnu Orhideju, ipak odlučio da Psycho završi psihijatrovim objašnjenjem Normanove psihoze, Hičkok je znao da je to najslabija scena u filmu – okrenuo se ka scenaristi i rekao mu da je ta scena idealna „za kupljenje prnja“, misleći da će gledaoci zbog nje pokupiti prnje i napustiti biskopsku salu.

Ipak, na kraju je „majčina“ riječ bila posljednja. Posljednje dvije scene. Norman je u zatvorskoj ćeliji i „mjauče“ majčinim glasom izgovarajući da ona ni muvu ne bi povrijedila dok sjenka njene lobanje prelazi preko Normanovog lica. Posljednja scena, u kojoj Marionin auto izvlače iz močvare, nagovještava da je u pitanju tek početak procesa prekopavanja močvare u potrazi za ostalim žrtvama. Podvojene ličnosti bile su idealne za nastavke filma, bez Hičkoka naravno.

U Crnoj Gori je to pokušaj vladara da okonča proces – bojkota, naravno. Crnogorski Psycho nastavlja da se smije u lice građanima služeći posljednjem komunističkom mutantu na tlu Evrope, vjerno i lojalno ubijajući šansu i još nerođenim generacijama. Kako će se u svemu ponašati general “koji se stavlja na raspolaganje” ostaje da se vidi. Sa Normanom Bejtsom čija je uračunljivost postala upitna američka filmska industrija je nahvatala ne malu količinu dolara. Ipak, ni jedan nije postigao ništa od onoga što je uradio veliki Alfred u prvom dijelu. Te 1961, ovjenčan je i Oskarom – zasluženo. Udario je novu stazu u filmskoj umjetnosti i u njoj pokrenuo svjetove. Baš kao što je iste godine i nobelov komitet udario Nobelovu nagradu na ceremoniji kojoj je prisustovao i Jovo Kapičić, general UDBE, koji je po nalogu partije i drugova poslao ondašnjih 300 hiljada dolara za kupovinu Gajger-Milerovog brojača kako bi pokušao da otkrije uranijum u Jugoslaviji, koja je imala namjeru da tako otpočne stvaranje sopstvene Atomske bombe. Time je udaren novi pečat na beskrajnu Atomsku glupost partije i drugova, pošto je Gajger-Milerov brojač i tada koštao par stotina dolara.

Na registarskim tablicama „crnogorskog auta“ lancima izvučenog iz močvare Hičkokovog filma Psycho, piše da opozicija ubija bojkot za interes vladara.

I tu nema pomoći – za sad…

____________________

U nastavku možete komenatrisati, a danas slušamo Rundeka i “Señor”. Uživajte.

Continue reading “Psycho f(r)o(nt)rum”

Opozicija u civilu

001Nije prošlo mnogo, a opozicija je ponovo odigrala onako kako najviše odgovara šestodecenijskoj vladavini partije na vlasti. Zemlje regiona se pripremaju da obilježe dvadesetogodišnjicu uvođenja višestranačja i pada berlinskog Zida jedino kod nas vlast ni jednom nije promijenjena, jedino kod nas isti donose ključne odluke – do konačne propasti u kojoj ćemo ostati bez svih resursa, svedeni na viziju Veselina Vukotića.

Ako manje od jednog procenta građana Crne Gore kontroliše bukvalno sve u državi postavlja se logično pitanje kako im to dozvoljava 99% preostalih, koji su u najvećem procentu osiromašeni bez obzira kojoj partijskoj, vjerskoj ili nacionalnoj zajednici pripadali. U čemu je kvaka? Pitanje posebno dobija na težini kada se zna da svaki građanin ima pravo na jedan glas. Dakle, izbori bi trebali predstavljati prirodan način da ovih manje od 1% na izborima budu i bukvalno očišćeni?

Razum nam nalaže da se zapitamo zašto se to ne dešava već punih 20 godina. Ako toliko dugo mogu da nas lažu, moramo se zapitati da li je takav izborni sistem i takve opozicione partije koje na njega pristaju u stvari glavno oružje kojim se sistem legitimiše i u očima međunarodne javnosti predstavlja kao demokratski. Podrška koju u tom smislu režim ima od opozicije neprocjenjiva je i samo na prvi pogled neshvatljiva. U Crnoj Gori definicije ne važe, pa tako ni definicija opozicije.

Najnovija dešavanja oko ideje bojkota izbornog procesa i institucija od strane opozicije i njena ubitačna manipulacija svjedoči najbolje u prilog ovoj tezi. Kako je opozicija i ovoga puta odigrala u korist mafije koja vlada danas je potpuno jasno. Prvo je na Žabljaku opozicija zbrisana. Izbori su organizovani između par rođaka (Šljivančanin). Partije koje u tom gradu uopšte nemaju svoje odbore šutke su sve posmatrale iz Podgorice, a one koje imaju odbore gurnule su ljude u političku igranku. Rezultat je poznat. Nakon Žabljaka dominantna tema postao je totalni bojkot.

002Pošto su opozicione partije skontale da očajni građani nemaju ka čemu pogledati kao realnoj političkoj odluci koja ima snagu počeli su se lagano okretati ovoj ideji. Sve je započelo sa Kotorom. Bombastične najave kvazilidera opozicije koji obožavaju da se slikaju u teatru naših apsurda, pod tepih su gurale, (ali nikad sahranile i raščerečile) zvaničan stav medijskog antiratnog tajkuna Miodraga Perovića da Đukanovića treba ponovo popravljati!? Bijela knjiga kriminala koja je osvojila izbore na Žabljaku kao i svuda po Crnoj Gori uostalom, sada je konačno stavljena ispred besmislenih izbora. Odluka je pala, ide se na bojkot kotorskih izbora. Vlast je ostala bez rješenja. Morala je iz svojih redova kandidovati nekoga i to su uradili.

Umjesto da u tom trenutku kompletna opozicija da vjetar u leđa bojkotu i napusti republički parlament SNP izlazi sa stavom, i to samo par dana pred iste te lokalne izbore, koji glasi: „Razlog nelegitimnosti kotorskih izbora leži u nepostojanju političke volje vladajuće većine, i njenoj nespremnosti da promijeni dvije rečenice u članovima 1. i 3. Zakona o izboru predsjednika opštine“.

003Srušena brda Boke u more, skraćivanje zaliva, bijele knjige kriminala, tone droge, skori procesi u Bariju… Ništa od svega, SNP samo zanimaju dvije rečenice. Ostatak „jedinstvene“ parlamentarne opozicije PZP i NOVA ovu očiglednu podršku SNP-a vladajućoj garnituri prećutale su… Bavili su se Milošem Bešićem, Darmanovićevim pulenom kakvih je oko Darmanovića u svakom trenutku na desetine spremnih da hitro skoče u po dana i u po noći i odmijene Bešića.

Što je opozicija najavila kao bojkot kotorskih izbora – aktivan bojkot. Krilatica “aktivan bojkot” značila je da pokažu kako su toboš bolji od ovih koji bojkotuju, ali su kao, neaktivni. Da nije tužno bilo bi smiješno. Pošto su sve opozicione glasače prevarili da će aktivno bojkotovati bilo bi dobro da onima koji su pomislili da je taj aktivan bojkot možda i dobar odgovore na sljedeća pitanja: koliko su propagandnog materjala podijelili? Koliko su TV i radijskih spotova snimili u pravcu kampanje aktivnog bojkota? Na kojim se kotorskim stanicama emitovala, u kom iznosu sekundi? Itd…

Što se, međutim, desilo sa njihovim aktivnim bojkotom? Aktivisti i šefovi partija koje su, kao, za bojkot (DC), aktivno “kao građani” pomagali su kandidatu vladajuće koalicije u kampanji! „Moramo se svi pogledati u oči i ako treba izviniti i oprostiti jedni drugima“ – bile su riječi Emina Durakovića bivšeg poslanika PZP i danas jednog od šefova Demokratskog centra. Ovo je trebalo da znači da je njihova partija za bojkot i kako reče, „pravi zamajac (bojkotu) može da se dobije na Cetinje“. Ovo je bila priča za novine. Na terenu je bila puna podrška režimskom kandidatu koji se zahvalio članovima Demokratskog centra u Kotoru, koji u njegovoj kampanji, kako je kazao, „intenzivno učestvuju kao grupa građana“!?

004Ovakve beskrupulozne manipulacije na koje svi pristaju dokazuju po ko zna koji put da opozicija nije ništa drugo do produžena ruka mafije u njenom konačnom cilju vladanja, pored prirodnih i svim ljudskim resursima Crne Gore! Monstruozno!

Kako bi se građani što je moguće više zbunili, snaga poruke bojkota izbora i institucija stavljena u 16. plan! Na red je došlo Certinje. Kada je vlast vidjela da se preko bivših liberala ne može uraditi ništa, skinuli su sa čiviluka lokalni SNP. Partija koja je po nalogu DPS-a 2004. glat predala istom sve opozicione gradove koje je držala sa LSCG-om, lažno pravdajući to moralnom obavezom zbog sramne rasprodaje Trstena, ponovo se stavila na raspolaganje.

Dakle, pored eventualno nekoliko pridruženih bivših kupljenih liberala i dvije režimske stranke SDP i DPS za Cetinje su ipak morali da uključe i SNP, partiju koja na svim cetinjskim izborima ima manje glasača nego što je bilo gimnazijalaca koji su protestovali zbog izbora direktora. Krenuli su citati šefa lokalnog SNP-a, sve iz „Bijele knjige kriminala“.

“Vjerujem da će SNP učestvovati na izborima, jer nema razloga da tako ne bude” poručivao je lokalni SNP! Bijela knjiga, mafija, droga, tone, duvanska mafija, Duško Jovanović, itd… sve zaboravljeno. A onda je Čavor omaškom iskreno iznio suštinu: “Mi smo dali podršku DPS-u kad god je u pitanju bio interes Cetinja!” Ovu toplu vodu otkrio je samo onima koji ne prate kako podigravaju jedni drugima već punu deceniju, od kad su se prepolovili i od kad ih je prvo u svoje dvorište u Beogradu prigrlio DOS da bi zajedničkim snagama isporučili Miloševića. Onda je na red došao posao sa Đukanovićem sa kojim su udarnički gradili referendumsku Sivu zonu, pa onda Marović sa kojim su gradili Zavalu i Avalu.

005Ostatak opozicije i dalje ćuti.

Biće da Medojević ozbiljno vaga kada će Srđan Milić da prelomi. Iz Milićevih usta, međutim, danas možete čuti i kako SNP nikada nije pominjao bojkot. U to ime PzP je spremao džentlmenski sporazum sa SNP-om za Mojkovac. Po riječima Medojevića, pored toga što je on za bojkot još od prije Velikog praska (koji se desio prije oko 15 milijardi godina), Pokret za promjene je još ranije odlučio da bojkotuje sve nedemokratske izbore, ali su htjeli da „ispoštuju SNP“ i da se pojave na mojkovačkim izborima!?

Ima li ovoj igranci kraja?

Koje nam događaje za to vrijeme medijski proizvodi političko okruženje Miodraga Perovića preko Vijesti i Slobodne Evrope? Milan Popović se pojavljuje kao tumač ideje bojkota predlažući „mapu puta“ koja predstavlja „siguran, brz i pozitivan izlazak, iz aktuelne krizne odnosno krimi-situacije, razvodnjavajući stvar pričom o vladi u sijenci, kao da nije sve mrkli mrak, a u njemu bojkot jedina upaljena svijeća.

Umjesto da se predloži promptno napuštanje svih krimi-institucija, koje su nas dovele u krimi-situacije, Popović navija za vladu u sjenci. Vladu poznatih mudrica, među kojima je do juče bio i savjetnik Ranka Krivokapića premudri Nikolaidis, a koja bi nam solila pamet sa svojih naučno fantastičnih visina i dokazivala da je mudrija od vlade van sjenke, dok političko podzemlje ne uspije da se konsoliduje i potrguje i izpregovara sa kime će se praviti novo zdravo jezgro „očuvane, osvojene, državnosti“ Crne Gore. Vjerovatno bi ta vlada iz sjenke danima razmatrala što je Šelzi mislio kada je rekao da je Đukanovića jedino imunitet spasio od onoga što ga neminovno čeka kad se Crna Gora defeudalizuje.

MauzolejRezultat je da se čista situacija bojkota i napuštanja institucija pretvorila u razvodnjeni politički mulj kroz koji je uvijek najbolje plivao onaj koji je prao ratni kapital Radovana Karadžića i njegovog brata Luke preko svoje banke. A sve u ime borbe za nezavisnu Crnu Goru. Raduje me i pozdravljam pisanje Filipa Kovačevića koji je filigranski nacrtao stvarnost i podržao jedini mogući način da se izađe iz političkog živog blata: „Bojkot svih izbora i bojkot svih političkih institucija na svim nivoima. Odbijanjem učešća u procesima koji i prije nego što su otpočeli imaju jasno zacrtane pobjednike i gubitnike osvaja se prijeko potrebno političko-moralna dimenzija za izgradnju novih vrijednosti, za nove početke i za drugačije, nekorumpirane institucije. Bojkotom se cijeli sistem na kome počiva nihilizam moći obesmišljava jer je bojkot utemeljen u političkom prostoru koga taj sistem ne zna kako da kontroliše.“

Svaki dan odlaganja ključnih odluka koje se moraju donijeti Crnu Goru udaljava od kvalitetnijeg života njenih građana, od slobodnog društva, od društva koje će se konačno iščupati iz ralja Veselina Vukotića i ostalih demagoga i zaštitnika Prve familije.

Prije par dana u razgovoru sa jednim prijateljem pominjali smo nova obraćanja javnosti šefa Univerziteta Donja Gorica koji često voli citirati Bernarda Šoa, „Kamen bačen u blato ne diže talase“. Ova ključna doktrina gurua crnogorske ekonomije Veselina Napoleonova Vukotića pokušava zamijeniti ulogu proizvođača blata i bacača kamena. Moj prijatelj je tom prilikom primijetio da ništa tu nije čudno, zato što kreatoru crnogorskog blata samo rijetki oponiraju „potpuno svjesno svo kamenje se prekotrljalo, a blato je postalo kaljuga, i još gore, i još infektivnije“ rekao je. Ja nemam što da dodam.

I prođoše kotorski izbori. Građani su se probudili i shvatili da nova era sa ovakvom opozicijom u stvari nikada i neće početi. Desilo se najgore. Njihov bijes, bunt i energija su prevareni, oni nijesu uništeni iako je opozicija uradila sve kako bi pokušala tu energiju promjene da pretvori u novi modni trend. A vladari su isti, bez obzira da li dolaze iz Prve ili iz Druge familije, alavi i pohlepni otimači koji proždiru sve čega se dohvate, glođući posljednje parče mesa sa do kosti oglodane Crne Gore. Bježeći od genetske gladi iz koje potiču, a koja ih razjeda iznutra, duboko svjesni „da im ni jedna jedina šminka ne može pomoći da pobjegnu od sebe“.

____________________

U nastavku možete komenatrisati, a  danas slušamo Marillion i Sugar Mice. Uživajte.

Continue reading “Opozicija u civilu”

Napuštanje “institucija”

berlinIdeja bojkota izbornog procesa i institucija, koju je LSCG na najdrastičniji način i dokazao i pokazao sopstvenim primjerom samoukidajući se marta 2005. i tako ne pristajući na političke uslove iz kojih se nepogrešivo mafija pojavljuje kao pobjednik, svakoga dana ima sve više pristalica. Ključni igrač koji ne želi promjenu sistema, vlasnik medijsko finansijske imperije napravljene u debeloj sjeni prve familije, profesor Miodrag Perović saopštio je prilikom posjete Berlinu da Đukanovića treba popraviti. Ovo je nastavak stare i tragične Perovićeve orijentacije, a sa njim je saglasna i nova generacija raspoređena među kolumnistima privatnog dnevnog lista Vijesti, čekajući nove instrukcije “generala”. Prilikom posjete profesor Perović sastao se, prema pisanju njegovog, ili ako hoćete ličnog, ili ako hoćete privatnog, dnevnog lista Vijesti, sa predsjednikom Bundestaga Lamertom, državnim sekretarom za odbranu Šmitom, državnom sekretarkom za privredu Dagmar Verl i doskorašnjim premijerom Bavarske Ginterom Bekštajnom. Ovom posjetom pokušao je impresionirati svoje sljedbenike. Prevara.

Nakon desetina neriješenih ubistava, nakon kompletne pljačke i rasprodaje državnih resursa, nakon stotina dokaza o švercu svega i svačega po Crnoj Gori, nakon maltretiranja njegovih novinara, nakon objave fotografije pajserovanog Željka Ivanovića, nakon pištolja na grudi i izbušenih obraza, nakon sve češćih najava sa značajnih adresa da je vlast nelegitimna i da je samo bojkot može promijeniti, profesor Perović se usudio da ponovo podrži sistem.

djukZajednička istorija sramnog pakta koji je od 1997-e na ovamo oglodao do kosti kompletnu Crnu Goru splela je u čvor sve čega se profesor dotakne. Ono što raduje jesu sve češća javna istupanja pojedinaca iz njegovih političkih partija, a i medija koji smatraju da je jedino rješenje bojkot. Ipak, posljednji njegov stav prezentiran u Berlinu da se borba ZA Đukanovića “vratila na početak” i da će biti, kako reče, potrebno neko vrijeme, „ne znam da li je to godina ili pet, da ponovo, kao što smo početkom devedesetih, promijenimo društvo i da prinudimo ovaj režim na još jednu promjenu, ovog puta demokratsku“, iznenađuje ovako eksplicitno saopšten. Profesor nastavlja da sve oko sebe posmatra kao brave i u tome je isti Đukanović.

Lekcija koju su cijeloj Crnoj Gori zadnjih dana održali cetinjski gimnazijalci impresivna je. Stavimo po strani sve za što se zalažu, stavimo po strani imena i sve baš sve. Lično stavljam po strani i to da me je Sreten Zeković kao liberalnog gradonačelnika Cetinja “rasturio” u Jevremovom CKL-u zato što sam Đurišića na prijedlog učenika podržao za direktora, što je bio raskid sa dotadašnjom praksom DPS političke podobnosti. Đurišić je svoj posao odradio bolje nego svi njegovi prethodnici u posljednjih 20 godina. Znaju to gimnazijalci, i nikome ne dozvoljavaju da im soli pamet! Smjena Škuletića treba da im bude konačan cilj i protesti treba da se makar jednom nedjeljno prenesu u Podgoricu uz podršku đaka srednjih škola, zašto ne i studenata Podgorice. Naprotiv, moraju za ruke da uhvate studente i da ih isprozivaju za ćutanje. Cetinjski srednjoškolci su jedini u istoriji obrazovanja u komunističkoj diktaturi koja je započela poslije WWII i traje do danas, koji su se pobunili i koji su na najboljem putu da kao takvi uđu u istoriju. Ali moraju biti istrajni do ispunjenja njihovih zahtjeva. A sve političke partije koje pokušavaju da na njima stiču jeftine politikantske poene moraju da ih ostave na miru, naravno ne i NVO.

Klinci su dokazali da je sistem na koljenima istog časa kad mu se sa ulice kaže – DOSTA JE! Ovaj, za crnogorske političke marionete Đukanovića i Perovića neshvatljiv čin, plastično potvrđuje da je to jedini način da se njihova ministarska svetost dovede za pregovarački sto. Ako su to uspjeli maloljetnici cetinjske gimnazije, postavlja se pitanje što je potrebno da se desi pa da ovo postane jasno i politički izbezumljenom Medojeviću, Miliću ili Mandiću. Koja je to sila koja ih sprečava da prostu matematiku jednačine sa jednom jedinom nepoznatom riješe i njihovi glavni i izvršni odbori. Nepoznata “X” nije ništa drugo nego budućnost Crne Gore. Algoritmi kojima pokušavaju da je riješe, vode nas uvećavanju broja nepoznatih. Uvećavanje broja nepoznatih odgovara samo šefu koji na lovorikama uživa na srpsko-crnogorskim nepoznatim, na četničko-partizanskim nepoznatim, na bjelaško-zelenaškim nepoznatim, itd.

miodragperovicGodinama traje brutalno gušenje energije koja se slivala sa crnogorskih trgova u domove i grijala nadu da će jednog dana i nama Krenuti. Pretposljednje obraćanje Filipa Kovačevića još je jedan lavor vode na tu vatru. Zasuo je upravo onako kako to rade partije Miodraga Perovića. Floskule, da više nisu potrebni harizmatični lideri jer, kako reče, to ubija kritičko mišljenje, nastavljaju se montiranim pitanjima agencije Mina o tome koliko su članovi političkih partija „vojnici“ svojih stranaka, s obzirom da uglavnom u parlamentu glasaju kako partija kaže, čak i kada imaju drugačiji stav, onda je to „prvenstveno pitanje ličnog integriteta“. Po ovome ispada da Andrija Popović danas izlazi na izbore za gradonačelnika Kotora kao borac protiv harizme Slavka Perovića koja je gušila političku misao Vida Draškovića (ne mogu, a da ne prsnem u smijeh!), a ne zbog toga što su za interes mafije i ekipe kojoj je “prodala” Trsteno pokušali da mačetama izrežu LSCG. Ovakvim stavovima Profiterovo okruženje ponovo vraća na stav koji je prosipao Medojević govoreći da je od ondašnje vlasti gora jedino ondašnja opozicija, gađajući direktno LSCG. Iz ovakvog stava “rodio” nam se PZP spektakularnom petom udbinom brzinom i istom tom brzinom, ali i glupošću njenog lidera potrošio. Da li će se iz današnjeg stava izroditi nova profiterova partija kojoj će se pripojiti stare nastale u udbinim kuhinjama ostaje da se vidi. Takođe: da li će se Vanja Ćalović već naredne 2010. pretvoriti u Nebojšu Medojevića iz 2001, da li će se Filip Kovačević pretvoriti u Srđu Darmanovića iz 2002.?

Vlasnici crnogorskog pozorišta ka kojima su se svjetla sa pozornice opasno nakrivila uvijek i na svim mjestima igraju po identičnoj matrici. Njihova doktrina je takva da se teško mijenja, ali se lako čita. Međutim, iz dana u dan, uticaj Profiterovih medija je sve slabiji. Sraman čin koji je na svojoj koži osjetio Željko Ivanović (objava fotografije sa Ade), a koji svako razuman mora osuditi, govori da je sljedeća udbina prijetnja trebala biti mnogo oštrija i zato je lagano povlačenje.

Ne ide im na ruku samo jedno. Ali jedno veliko – Narod. Virus bojkota besmislenih institucija u kojima figurišu politički poslušnici širi se samo zahvaljujući internetu. Kotorski lokalni izbori sa „kineskim“ liberalima Andrije Popovića i njihovim koalicionim partnerima iz DPS-a sa kojima organizuju predstavu za karnevalskog kapetana Martinovića i Bokelje koji su onako trijumfalno za potrebe UDBE spalili Vesnu Perović kao karnevala, pred vratima su. Zatim idu cetinjski lokalni izbori na kojima će se za potrebe izbornog procesa formirati nekoliko lista kako bi se pokušao prevariti svaki crnogorski liberal do koga mogu da dođu i tako daju ponovo legitimitet mafiji. Ovi izbori biće novi test.

Pogubljene političke partije smatraju da je bojkot pitanje njihovog političkog djelovanja. Gluposti. Ovoga puta pitanje bojkota je pitanje svakog građanina pojedinačno. Da bi bojkot lokalnih izbora dobio punu snagu, opozicija može da mu da vjetar u leđa samo na jedan jedini način. Da trajno napusti republički parlament. Sluginih slugu sluge, ubiše se da dokažu kako je to glupost. Zašto? Zato što znaju da je to jedini spas Crnoj Gori: da prestane da izlazi na izbore koji su unaprijed namješteni. To je jedini način da normalni svijet prestane da nam se smije u lice. To je jedini način da strancima zapušimo usta da nikad više ne mogu da kažu „Pa građani glasaju za tu istu, kako vi rekoste, mafiju“. Drugi put ne postoji. Ako opozicija ne želi da izađe iz parlamenta i bojkotuje institucije koje ne rade ništa sem služe porodičnom feudu, ona sigurno završava na smetlištu istorije. Od toga ih ne može spasiti ni sveti Svetozar Marović.

Za one koji prirodno i snažno podržavaju bojkot cetinjskih izbora, moram da kažem da će, kratkoročno posmatrano, najveću korist od obaveznog bojkota imati SDP. Razlozi leže u činjenica da je bojkot svih ostalih jedini način da SDP koji je uvijek na Cetinju imao jedva par stotina glasova sada pokuša da uzme i u Prijestonici veće parče vlasti. Zbog toga i ne čudi akcija njihovih istaknutih članova, lukavo sakrivenih iza poznatih imena, koja se vodi po internetu promovišući bojkot. Dugoročno posmatrano SDP će svakako završiti na smetlištu istorije, makar u sastavu u kom danas obitava rasprodajući i posljednje žile kucavice elektroenergetskog sistema skrivajući se iza socijaldemokratije masakrirane zemlje, decenijama izmučene upravo njihovim komunističkim sklopovima koji ne dozvoljavaju ni razvoj univerziteta, ni nauke, ni kulture, uprkost velikom broju talenata koji su trbuhom za kruhom morali da napuste Crnu Goru i odu širom zemaljskog šara gdje se njihov talenat i znanje cijeni. SDP pečat na vladavinu mafije vjerovatno je i najznačajniji poslije profiterovog.

Slažem se sa Đukanovićevim i Profiterovim stavom da je „odlično“ imati privatnu državu podijeljenu između dvije porodice. Međutim, ako bi to bio prirodan i normalan poredak stvari sve države na svijetu bi bile privatne. Na našu sreću i mi ćemo se izboriti za slobodu. Danas ili sjutra, stvari su se pokrenule!

____________________

U nastavku možete komenatrisati, a  danas slušamo Calexico i Two Silver Trees. Uživajte.

Continue reading “Napuštanje “institucija””

Dvije godine

JutroProšle su pune dvije godine od kako se družimo na ovim stranicama. Želim da se zahvalim svima koji učestvuju u raspravama iz kojih, nadam se, svi možemo nešto novo da naučimo. Danas i prije dvije godine način informisanja sa blogova bio je neuporediv. Prema zvaničnoj statistici danas se u svijetu objavljuje preko 500 hiljada blogova na dan. Prije dvije godine taj broj je bio 70% manji. Trend je jasan.

Od posljednjeg javljanja imali smo prilike da pratimo novo ublažavanje političkog garda između okruženja Miodraga Perovića i Đukanovića, odlazak velikog komada Elektroprivrede kompaniji koja se nikad od svog postojanja nije bavila proizvodnjom električne energije, sve uz cvrkutavo smijuljenje SDP-ovaca čije su okice, posebno u Vujice Lazovića podsjećale na oči Baje Patka pred jutarnje kupanje u bazen zlatnih dolara.

U regionu smo imali nastavak priče o duvanskoj mafiji sa blagim približavanjem pozicija hrvatske i srpske policije oko atentatora na Pukanića, a čiji razvoj događaja u ovom trenutku niko ne može predvidjeti. Desilo se i obavještenje koje je bukvalno morao da saopšti svaki ministar zdravlja kako će na jesen trećina populacije u njegovoj zemlji biti zaražena svinjskim gripom. Čudi me da se nekom nije omaklo kako će ostatak zahvatiti kravlje ludilo, sars ili antraks.

Postaje očigledno da će smjena generacije biti redovno stanje, ali joj se tajming u ovom trenutku još ne može sasvim precizno utvrditi. Politička grupacija okupljena oko Miodraga Perovića od LP – PZP – DC – GP pa do redovnih kolumnista u Vijestima iz NVO sektora nikako da se konsoliduje i da konačno izađe sa svojim političkim paketom mjera o Crnoj Gori sa „zdravim jezgrom“ DPS-a kakvu namjeravaju graditi u budućnost, kako bi sistem ostao netaknut. Stidljivo je to ipak uradio moj profesor Ilija Vujošević saopštavajući da ne isključuje da će i naredna vlada imati dio pročišćenog DPS-a. Normalno, dan ranije je sve podmazao sam Miodrag Perović u svom obraćanju Đukanoviću tvrdeći da treba sačuvati državu koja bez Đukanovića ne bi bila moguća, što je teška laž kojom pokušava da opravda sopstvenu političku podršku mafiji i njenoj pljački državnih resursa od Pakta 1997. na ovamo.

Željko Ivanović nam je takođe lijepo pobrojio u svom najnovijem obraćanju sve od Leopolda preko Paraskeva, Mugoša i sinova, ali jedino ne pominje lokalne Amerikance, kao da oni nemaju nikakve veze sa „blagostanjem“ u kom bitišemo.

A onda je i Danilović pokušao da u istu ravan smjesti Medojevića i Slavka Perovića saopštavajući da ni „Slavka Perovića devedesetih, ni Nebojšu Medojevića danas nijesu diskreditovali Srbi i njihova elita, već crnogorski intelektualci i DPS“. Iskidao sam se od smijeha.

Sjutra dan se javio Medojević da kaže kako intelektualci trebaju zajedno sa njima u front. Ovaj teren za dekorativne promjene priprema se još od kad je LSCG izašao iz parlamenta 2004-e godine, kada je većini postalo sasvim jasno da je parlament izlaskom LSCG izgubio svaki smisao, i da oni koji upravljaju Crnom Gorom preko Đukanovića nemaju nikakav interes za slobodom na ovim prostorima. Opozicija je ostala slijepa na očiglednu poruku liberala: napustite parlament, zauvijek. Jedini put internacionalizacije pitanja slobode u Crnoj Gori je trajno napuštanje parlamenta, time se za pregovarački sto dovode svi zainteresovani subjekti, i sa tog stola se ne ustaje dok se ne napravi minimum dogovora. Do tada samo protesti. Ne pominjem slučajno ponovo Zariju Pejovića koji je ovo jasno prepoznao, ali kakva je to partija pa i sami Zarija, ako njen visoki funkcioner saopštava dijametralno suprotan stav po pitanju političkog djelovanja od same stranke (i nije jedini), a da sve samo mjesec dana kasnije prekrije debeli sloj prašine. I nikom ništa.

Kolateralne žrtve, u međuvremenu, ovoga puta, bili su novinar i fotoreporter Vijesti. Pištolj koji je bio prislonjen na grudi tipično crnogorski je nestao, dok je Miomir Mugoša na „bijelom konju ujahao i poharao“ Žabljak. O Mugošinim ranijim zabavama i djevojkama koje plešu oko stolova njegove gradonačelničke veličine obavijestili su nas slikom i riječima mlađani iz Pokreta za promjene, pokretači Facebook kampanje protiv Mugoše. Porijeklo fotografija nije navedeno. Kada sam ugledao fotografiju u glavi su mi se nanizale slike pokojnog Miroslava (Vickovića). Sjetio sam se njegovog strašnog govora kada je iz poslaničkih klupa LSCG-a poručio građanima da ako nastave putem savijanja šije pred DPS-om, da ćemo dočekati da im, njima tamo, naša djeca igraju po stolovima za po nekoliko eura. To vrijeme je odavno pred očima građana, i nikom ništa.

MiroslavO samom porijeklu fotografije nismo saznali ništa, a na internet je postavio frontmen mladih PZP-a koji je prethodno obavijestio javnost kako se u porodici profesora Svetozara Jovićevića gledaju filmovi iz arhive službe državne bezbjednosti! Jovićević je u vrijeme “gledanja” bio visoki funcioner PZP. Jovićević ćuti kao riba pa nam ostaje da razmišljamo na temu: ko to Jovićeviću ne smije u oči da kaže da je radnik udbe, pa za ovako tešku optužbu  koristi drugog, mlađeg, naivnog… Ili je stvar u tome da Jovićević zna sve o starijem, i obratno, haha, stara crnogorska priča.

Današnji front nije ništa drugo nego temeljita priprema za smjenu vlastodržačke generacije uz očuvanje istog sistema. Svuda po zemaljskom šaru tehnologija ovakve „promjene“ je ista, a ostvaruje se u onom trenutku kada beskrupuloznost i bahatost domaćih vlastodržaca postane toliko očigledna da počne da kompromituje i one koji povlače konce lutkicama iz našeg teatra. Tek tada počne da nervira nepropisno parkiranje gradonačelnika, do tada ne smeta ni njegov način raspolaganja stotinama miliona eura ne samo podgoričkog budžeta, nego i raspolaganje evropskim i svjetskim donacijama. Tal je čudo.

Zadatak je jasan raščistiti one koji su ovasili, jer ako se to ne uradi reflektori će se sa pozornice okrenuti ka vlasnicima pozorišta.

NIN01Zajednički kandidat opozicije na Žabljačkim izborima prošao je kao što prolaze svi kandidati na izborima koji su namješteni sa tolerancijom od +/- 1,5%. Potalaušeno su odćutali rezultat prepuštajući da SNP kao što samo oni znaju zaljulja političke duhove pod Durmitorom, taman kao što su ih zaljuljali i pod Zavalom.

Za Live fest Marović ove godine nije uspio da nađe pare, ali je kredit budvanskoj opštini još jednom došao iz srpske Komercijalne banke a.d. Čudno da kvalitetnu garanciju iz Budve nisu dali u zamjenu za novac nekoj domaćoj banci, recimo Prvoj. A baš su se tih dana nekako prenaglašeno „šutirali“ sa Marovićem mnogi iz Nove generacije. Bili su veseli u svojim redovnim kolumnama u Profiterovim Vijestima, a šlag na tortu zalila je svojim novinarskim talentom Tamara Nikčević, sačekavši Marovića iza ćoška nedjeljnika NIN. Od kompletnog intervjua na mene su najveći utisak, ipak, ostavile fotografije. Sasvim sigurno ih Nikčevićka nije birala.

Prije nešto više od mjesec dana imali smo prilike da u državnom dnevniku ispratimo, moguće i najduže, izvještaje iz parlamenta u posljednjih ko zna koliko godina. Svrha ovakvog načina izvještavanja i ponašanja opozicije bila je filigranski uigrana i dogovorena. Medojević je „ljutito“ oštrio jezik na direktoru policije Veljoviću. Roćen je takođe junački „podnio“ unakrsnu paljbu opozicionih glumaca, sve u svemu presmiješno. Kafanski službenici i oni koji za to primaju platu sjutra dan su nosili „Vijesti“ ulicama klikćući kako je opozicija „rasturila“ i Roćena i Veljovića. A onda su se kao i u svakom teatru zavjese spustile. Sve veći broj građana, naime, uviđa da opozicija ostajući u parlamentu, pumpa vlast. Oštre riječi ništa ne mijenjaju, izlazak opozicije iz parlamenta mijenja sve!

pamelaPosjetila nas je i Pamela Anderson, došavši direktno iz svijeta u kom je najbitnije koje je cipelice jutros obula pudlica Paris Hilton. Doček je bio “impresivan” kakav samo dolikuje Mugoši i Dušku Kneževiću. Koalicioni partneri se nisu uslikali pored bivše supruge Tomija Lija, a čak ni pored Sandre Models koja je svojom svemirskom jahtom posjetila teritorijalne vode Marovićevog feuda, moguće da je time ostao sačuvan američki interes u regionu. Ko zna…

Amerika je “donijela” demokratiju Iraku. Samo prekjuče je u Bagdadu poginulo najmanje 95 osoba, a 563 su ranjene u napadima na zgrade ministarstava spoljnih poslova i finansija. Najviše ljudi poginulo je u centru kada je kamion – bomba eksplodirao ispred ministarstva spoljnih poslova, nekoliko desetina metara od “zelene zone” u kojoj se nalaze sjedište vlade i ambasada SAD. Obama kao što je i obećao privodi kraju povlačenje snaga iz Iraka. S druge strane američki nacionalni interes se seli ka Avganistanu. Nastavlja se lov na one koji su sa samo dva aviona zabodena u dvije zgrade World Trade Centera uspjeli da obore čak tri zgrade, od kojih se treća nalazi na bezbjednoj udaljenosti od dvije koje su stvano pogođene.

Kao snaga koja se nalazi na čelu NATO pakta Amerika je u rat pozvala i građane Crne Gore. Ratovati za oko 150 eura dnevno cijena je koja se nudi našim sugrađanima ako se pridruže alijansi na putu “širenja” demokratije. Prvi kontigenti naših momaka su spremni. Doduše niko nije ni pokušao da građanima preko medija objasni kakav je to rat, ko ga vodi, za čiji interes, u ime kojih ciljeva… Takođe, niko nije naveo ni koliko se leševa svakog vikenda brodovima vraća kući na vječiti odmor iz Avganistana.

obama2Možda se zamislimo makar malo nad, prije par dana saopštenim, riječima Baraka Obame: “Ma o kojoj misiji bila riječ, mi moramo očuvati vojnu dominaciju SAD”, onako, baš pomirljivo. Ali je uz to i dodao nešto što ni jedan predsjednik nije imao hrabrosti da prizna, a vezano za one koji se živi vraćaju iz misija: “Za mnoge veterane rat i dalje bijesni, bližnji su postali stranci. Depresija je mnoge otjerala u smrt. Rane današnjeg rata su posttraumatski stres i psihičke patnje.” Odgovor mu je ubrzo stigao od mnogih političkih komentatora. Bio mi je zanimljiv ovaj: „Ako predsjednik Obama misli da situaciju može da preokrene jačanjem vojnih snaga i kupovanjem avganistanskih plemenskih vođa veoma se vara. Umjesto toga, prijeti mu drugi Vijetnam, ovog puta uz njemačko učešće. Nije neophodno povući se na vrat, na nos, ali je potreban plan povlačenja tokom sledećih godinu – dve. Tvrdnje da bi tada Al Kaidi bio ostavljen prazan prostor nemaju veze sa stvarnošću. Naime, Al Kaidi baze u Avganistanu nisu ni potrebne, jer se odavno učvrstila u Pakistanu.“

Dodao bih takođe da će za ovo posljednje biti neophodno i malo keša. A ukoliko prifali keša dozvoliće šverc najprofitabilnijeg avganistanskog proizvoda, kao što su onda po riječima Montgomerija u nedostatku keša dozvolili šverc cigareta. Jedino nas nije obavijestio o tome koliko su ubistava dozvolili u tom paketu mjera podrške. Možda bi i povjerovali ovim bezočnim lažima da ga Amerikanci sa terena ne demantuju. Podsjetiću samo na knjigu „Igra sjenki“ Tima Maršala, koji je detaljno opisao prenošenje džakova dolara iz Budimpešte u Beograd kad je trebalo rušiti Miloševića, posebno za potrebe „otporaša“.

____________________

Komentarišite u nastavku, a danas slušamo Dave Stewart & Candy Dulfer “Lilly Was Here”, uživajte…

Continue reading “Dvije godine”

Ofanziva informacija

FutureNa globalnom planu dolazi do tektonskog udara u medijski sistem iz koga će se izaći tako što više nećemo juriti za informacijama nego bježati od njih. Informacije će pojuriti za nama, i uz svaku će biti upakovana po neka reklama koja je plaćena onoliko koliko je validan izvor informacije (čitaj: onoliko koliko ljudi želi da bude informisano putem baš toga medija). S druge strane ljudska priroda je takva da ako joj zdrav razum govori da nešto ne štima u činjenici da je nekome zabranjeno da se njegov glas čuje u nekim medijima onda tim medijima ne treba skroz vjerovati jer su zatvoreni. Ako isti ti mediji manipulišu i spinuju javnost onda te medije ne treba čitati informišući se, nego (ako ih uopšte i treba čitati) pokušavajući prozreti u namjere vlasnika medija iza kojih stoji politički lobi. Ovo će, nesporno, rušiti dosadašnji način poimanja informacija čak i u predpolitičkoj Crnoj Gori. U tom smislu sam pokušao sprovesti i mali eksperiment. Želio sam dobiti povratnu informaciju o tome na koji način blog utiče na brojeve. Bio sam iznenađen u najpozitivnijem smislu, naravno, zahvaljujući svima Vama koji čitate ove stranice.

Nakon što je Slavko Perović na svom blogu otvorio priču o podršci Florans Artman uradio sam najobičniji banner do potpisivanja peticije podrške, na njegovom i svom blogu, iako je do završetka suđenja pred Haškim tribunalom, u tom trenutku, bilo ostalo svega nedjelju dana. U tom smislu sam imao i privatnu prepisku sa saradnicom gospođe Artman iz koje sam saznao nekoliko, naizgled, nevjerovatnih podataka. Njene riječi su bile: “Evo pokušavam od dana podizanja optužnice (protiv g. Artman) organizovati i putem interneta i preko raznih organizacija podršku gospođi Hartmann. Niti jedne novine na cijelom Balkanu, niti jedna radio stanica nije željela objaviti niti naša saopštenja, kada smo slali, niti da se potpisuje peticija na našem websajtu, samo dva internet portala. Vjerovali ili ne sa Balkana imamo samo 250 potpisa podrške i to većinom dijaspora. Više imamo iz Indonesie i Ujedinjenih Arapskih Emirata.” Nemam dilemu da se Artmanovoj sudi samo zbog toga što je filigranski objasnila da: “Krivični tribunal u Hagu nije stvoren da bi sudio najvišim političkim i vojnim krivcima za krvoproliće u bivšoj Jugoslaviji, nego da bi mogao da obezbijedi mir u zamjenu za njihovu nekažnjivost”.

FutureIVOvo govori da je posljednje pakovanje regiona bilo uspješno i da igrači na terenu rade na dugme (puce) bez mogućnosti da propuste ono za što su upravljači marionetama odlučili da ne smije da prođe. Posljednji put je dugme pritisnuto kad je Đukanović rekao kako postoji mogućnost da se u Parlamentu preispita odluka o priznanju Kosova ako sud u Hagu donese odluku da je priznanje bilo nelegalno. Da nije tužno bilo bi presmiješno. Ovo saopštava čovjek koji je otišao u Beograd da potpiše ustavnu povelju za stvaranje Srbije i Crne Gore, a da prethodno nije konsultovao o tome ni Vladu, ni sopstvenu partiju, ni parlament, o javnosti da i ne govorimo. Posebno o onoj javnosti koja prodaje glasove na izborima.

U međuvremenu smo saznali od američke ambasade u Albaniji, kako ovakvi  izbori nijesu legitimni, upravo zbog prodaja, a samo nekoliko kilometara vazdušne linije ka Crnoj Gori takvi izbori su, čak i kada se prodaja glasova reklamira u dnevnim novinama, proglašeni za legitimne. I to je mjesto na kome stav američkog osoblja u Crnoj Gori u potpunosti korespondira sa stavom “šefice” Vesne Medenice. Izgleda da Albanija nema svoju svoju Medenicu i ko zna kako bi se u tom slučaju ponašao ambasador John Withers Drugi. Ili možda Albanija nema svog Rodericka Moorea, ko će ti ga znati…

FutureIINije mi baš najjasnije o kakvom negativnom odnosu prema medijima u Crnoj Gori ovih dana govore vlasnici osuđujući činjenicu da vlada želi selektivno da podrži samo neke medije, sebi lojalne. Da nije tako sve bi predstavljalo diskontinuitet, koga naravno nema. Ovakva reakcija govori da direktori i vlasnici crnogorskih medija, posebno štampanih, vjerovatno ni ne znaju da su njihovi štampani mediji i sa i bez svjetske krize, i sa i bez Vlade Crne Gore osuđeni na gašenje i zatvaranje. Prije nekoliko dana je preminuo Michael Jackson. Dnevna štampa je objavila vijest na papiru dok su se online mediji već „tukli“ oko informacija o njegovom nasljedstvu i zaostavštini. Izgleda da je Jackson prekasno umro to veče po “crnogorskom” vremenu. Online mediji odavno grabe velikim koracima anulirajući sve one koji su spori, inertni, a posebno će poništiti one koji su neistiniti, koji održavaju monopole u informisanju i kao takvi bivaju osuđeni na propast.

Naspram online medija štampani izgledaju kao retro walkmani s kraja osamdesetih iz čuvene “My SONY” kampanje koja je tadašnjem japanskom gigantu donijela ono što Apple-u danas donosi iPhone 2G-3GS. Generacije su izrasle na internetu, i to generacije koje nikad u svom životu neće ni znati da su se ljudi nekada pretplaćivali na stripove, na Galaksiju, na časopise i mjesečnike iz raznih oblasti… Dakle, ljudi se danas ne informišu iz štampe, ljudi se danas informišu preko twittera, preko facebooka, preko blogova, rss čitača, preko osoba u koje imaju povjerenje. I najveći broj ljudi je, čak i u Crnoj Gori, provalio način funkcionisanja urušene medijske scene. Ovo nesporno vodi rastućem tržištu online oglašavanja u kome je Crna Gora u stravičnom zaostatku, posebno kada se medijski sadržaji u online varijanti daju na odloženo sa odlaganjem od pola dana ili čak 24h. Tržište online medija u Crnoj Gori u najbukvalnijem smislu ne postoji što se vidi po interesovanju oglašivača.

MinaDalekovidost Frederik Pohla i Cyril Kornblutha koji su 1953. napisali “Reklamokratiju” (original: The Space Merchants) onda je izgledala kao naučna fantastika, danas je to stvarnost. Iz godine u godinu postajala je sve boljim i boljim SF djelom. Ono oko čega je trenutno podijeljen svijet po pitanju online medija jeste, da li naplaćivanje informacija može da preživi u digitalnom mrežnom svijetu. Borba je žestoka, ali sve je manje onih koji se slažu sa Rupertom Murdocom vlasnikom, pored ostalih medija i, Wall Street Journala, londonskog Timesa i moskovskih Ведомости, o tome da se mora konačno naći mehanizam naplate informacija sa interneta. Njega to ipak ne sprečava u naumu da do kraja godine počne da naplaćuje pristup mnogobrojnim internet sajtovima koje kontroliše. Naravno, “niko se još nije sjetio” onoga što rade Dan i Vijesti da informacije sa njihovih sajtova imamo na odloženo, kao da su samo informaciono blago, a ne lagani spinovi javnosti koji se iz dana u dan približavaju internet otpadu. Čudi da većinski vlasnici ovo još ne vide i da toliko podcjenjuju koliko toliko tehnološki pismene mlade naraštaje, pa i u Crnoj nam Gori. Da ne govorimo o tome da danas (4. Jula 2009.) na naslovnoj stranici jedine novinske agencije u Crnoj Gori i dalje stoji kao udarna vijest “Mur: Podgorica i Priština da razmijene ambasadore”. Tu vijest koja je stara više od mjesec dana na naslovnoj stranici Mine prati 11 (slovima jedanaest) identičnih fotografija Podgorice. Šta reći.

FutureVKada je New York Times odlučio da svoje stranice korisnicima učini besplatnim broj posjeta se popeo za rapidnih 40%. U Crnoj Gori se radi sve da pristup sajtovima bude što manje zanimljiv, što manje privlačan, o blogovima se među novinarima vodi prava mala kampanja kako se na njima svako “psuje” i kako im ne treba pristupati, zaboravljajući da je jedini validan podatak u tom smislu broj posjeta istim. I o mom prethodnom tekstu takođe je vođena prava mala online kampanja kako sam optužio Medojevića da je dio klana koji je ubio Đinđića što je notorna glupost i spin kojim se pokušava diskvalifikovati blog i okrenuti priča sa suštinskog pitanja, da li je Medojević još na samom početku, kako bi rekla profesorica Kuljak – “ODABRAN”. No, na to smo svi navikli, glupost je u Crnoj Gori prevelika, a vremena u jednom životu premalo da bi se gluposti posvećivalo.

PastIInternet saobraćaj će u narednih pet godina prema najnovijim istraživanjima porasti najmanje pet, a najviše osam puta. Ovo govori da će mediji kakvi su danas u Crnoj Gori, prestati da postoje ili će tradicionalne monopole na informisanje svojih ciljnih grupa morati okrenuti ka istraživačkom novinarstvu, odustajanju od štampanih izdanja, otpuštanju radnika u štampi i u konačnici okretanju ka nezavisnim istraživačima. Time će se doći do onoga što najčešće i daje publicitet najvećim, a to su inside informacije koje su prije objavljivanja morale da budu plaćene, a izvori istih zaštićeni. Čak je i jedan od nekoliko najbogatijih investitora planete Warren Buffett izjavio da „nikad ne bi investirao u štampu“. Iako, neki će znati, Buffet sjedi u Upravnom odboru Washington Posta, lista koji je otkrio aferu Watergate koja je srušila Nixona i dovela do Pulicerove nagrade Carla Bernsteina i Boba Woodwarda po čijem scenariju je 1976. snimljen film All the President’s Men.

Da li će ovo onemogućiti crnogorske manipulatore javnim mnjenjem ostaje da se vidi. Danas, imaju veliki problem da ubijede šefove kako to da su 1999. (13. Avgust) uspjeli svu Crnu Goru da zatvore u kuće sa spuštenim roletnama zbog pomračenja Sunca, a danas ne mogu da ubijede nikoga da Crna Gora treba da pristupi NATO paktu. Čak i 25% onih koji su se prijavili za misije odustaju.

Sve u svemu informacije će početi nas da traže, a ne mi njih. Počeće rovovska bitka za korisnike informacija kako bi im se uz informacije „uvalio“ šampon, prašak za rublje, itd… A da blogovi pokreću stvar govori i pismo koje sam prije nekoliko dana dobio od iste one gospođe koja sarađuje sa gospođom Artman. Dio tog pisma predstavlja zahvalnost svima Vama i želim da je podijelimo: „Zahvaljujući Vašem odazivu za pomoć, sada je već više potpisnika iz Crne Gore nego iz Srbije i Hrvatske zajedno, a ako izuzmemo bosansku dijasporu dobro ste se približili Bosni.

____________________

Komentarišite u nastavku, a danas slušamo Michael Jacksona i “Beat It” sa čuvenom solo dionicom koju je uradio Eddie Van Halen u produkciji Quincu Jonesa sa albuma “Thriller” koji je potukao sve moguće rekorde iz davne 1982. Na svjetskoj turneji iz 1992-e godine gitaru je svirala Jenniffer Batten koja je izabrana na audiciji između više od 100 kandidata, upravo zbog načina na koji je uspjela da ugradi sebe u pomenutu solo dionicu. Snimak koji slijedi je sa svjetske turneje iz Bukurešta kojom je promovisan album Dangerous, a baš tih dana sam boravio u Rumuniji. Uživajte…

Continue reading “Ofanziva informacija”