Izvor: Disput.me

Aleksandar AleksicDuboko sam ubijeđen da samo pojedinac može vratiti nadu. Pojedinac koji stalno uči i radi na sebi. Pojedinac kome se principijelnost, patriotizam, karakter i lojalnost neće mjeriti novcem. Pojedinac koji će tražiti istog takvog pojedinca i sa njim se povezati u strateški i neraskidiv savez zbog interesa da im obojici bude bolje, a da će to dobro biti dio kolektivnog dobra. U konačnici pojedinac koji će biti slobodan.

D: Šta se dešava u Crnoj Gori? Mišljenja domaćih centara politike, ali i stranih, o ovoj temi su veoma oprečna. Čemu smo poslednjih dana prisustvovali?

Aleksić: Kako su dani šatorskog naselja odmicali tako ih je vrijeme svelo na nekoliko desetina ljudi. Ključni moleban odnosio se na predsjednika Skupštine koji je pozivan da se pridruži protestima. Za to vrijeme lideri pod šatorima razvlačili su pečene svinje „bijesni“ na javni servis koji su nazivali pogrdnim imenima i pozivali na bojkot istog, dok su njihovi supružnici uredno na TVCG promovisali svoj društveni aktivizam. Bio je to idealan način da glasače onih koji protestuju dovode svjesno u zabludu. Oni to nisu radili slučajno. Ako je kojim slučajem Krivokapić tih dana usnio da bi i on mogao zaleći pod šator, ta opcija je pokrivena dolaskom Mitropolita Amfilohija. Rezultat je bio taj da su izvještaji koji su pisani po ambasadama u Podgorici mogli poslužiti jedino za političko ismijavanje. Očigledno je da to nije bio cilj protesta. Skup koji se gasi u polupraznom šatorskom naselju po riječima bivšeg šefa ANB „neko je reinkarnirao“ odlukom da komunalne gradske službe uz asistenciju policije uklone šatore. Ni to nije urađeno slučajno. Read the rest of this entry »

Advertisements

Srpske novine su naprasno prekinule polemiku sa mnom. Nijesu mi dale da odgovorim na zadnji članak Raja Vojinovića.

“Manastirska pamet” nema nikakav valjani razlog da a priori odbije saradnju Srba i Crnogoraca pa očajnički pokušava naći kakav takav izgovor. Sa svakim pokušajem upada dublje i dublje u kontradikcije koje je sve teže objasniti sopstvenoj publici. Zato je valjalo prekinuti polemiku.

Vojinović je popravio ton. To je za pohvalu. Svejedno je njegov odgovor skup kontradikcija i apsurda. Počeću sa njegovom tezom da su Srbi tradicionalno rasrbljavani u Crnoj Gori. To nijedan crnogorski vladar nije radio, a kralj Nikola, najdugovječniji među njima, je učino neviđeni napor, sa prilično uspjeha, da od Crnogoraca napravi političke Srbe.

Nije manje apsurdna teza da na Cetinju nije bilo bilo kakvih civilizacijskih vrijednosti. To je refleks stare teze: “Ta šaka jada koja zna jedino da ratuje.” Logika “šake jada” odzvanja u kompletnom Vojinovićevom odgovoru. Ne pomaže ni to što je na početku polemike Vukić, naravno preskačući kralja Nikolu, pomenuo velike srpske duhove sa Cetinja koji su ujedno bili crnogorski vladari. Bilo bi zanimljivo da čujemo njihov odgovor na pitanje kako recimo Njegoša mogu smatrati najvećim srpskim pjesnikom ako na Cetinju nije bilo kulturnih i cvilizacijskih tekovina?

A tek naslov Vojinovićevog teksta – Nemoć cetinjske državotvornosti. Doduše, to je godinama bilo ključno opravdanje za izdaju 1916. Cetinjska državotvornost je bila nemoćna pa joj je zato bilo opravdnao zabiti nož u leđa u ratu. Ako kažete da je bila tako nemoćna zašto je onda trebalo tako mučki ubiti?

Zamislite da je recimo naslov bio “Nemoć crnogorske državnosti”? Jasno je, to bi bilo u duhu “iskrenog” priznanja Crnogoraca koje “manastirska pamet” od nedavno propovijeda. Očigledno je u naslovu progovorio iz srca. Crnogorce smatra poluabortivnim rezultatom cetinjske državnosti. A cetinjsku državnost ne smatra crnogorskom nego inferiornim oblikom srpske. Ona, zbog svoje inferiornosti, mora ustupiti mjesto superiornoj beogradskoj. Pritom, naravno, treba pljunuti na sve sopstveno, to jest crnogorsko. Ako neće to milom da uradi, a ja ne znam ko bi to mogao milom uraditi, onda mora silom. Ako treba i mučki kao 1916. Vojinoviću, kao i svim pristalicama tog agresivnog nonsensa, ne mogu da padnu na pamet riječi integrisati, sarđivati itd. Nasljeđe pašićevsko-pešićevske politike je još uvijek sveprisutno.

Ipak, kruna kontradikcija “manastirske pameti” je odustajanje od nadsrpstva. Ne definiše se doduše što je to nadsrpstvo. Vjerovatno bi protivnici te ideje upotrijebili termin velikosrpstvo, a pristalice svesrpstvo. Sama izjava da se odustaje od nadsrpstva zvuči ne samo hrabra nego i kao radikalno nova. Ali i to je samo na izgled.

Odustajanjem od nadsrpstva treba da se diskredituje kralj Nikola. Stara priča da je kralj izadao 1916-te ne ide. Ne ide jer su se prilike promijenile. Kralj Nikola se politički osjećao Srbinom. Vidio je prosperitet u zajedničkoj državi svih balkanskih pravoslavnih Slovena. Jasno etnički je bio Crnogorac. Nešto slično kao jugoslovenstvo. Mnogi Srbi i Crnogorci su se osjećali politički Jugoslovenima. Željeli su zajedničku državu. To ih naravno nije sprečavalo da ostanu Srbi i Crnogorci. Raspad Jugoslavije je to učinio očiglednim.

Ali političko srpstvo Beograda nije bilo isto kao političko srpstvo kralja Nikole. Za Beograd je ujedinjenje Srbije i Crne Gore značilo proširenje Srbije i ništa više. Zato je došlo i do one izdaje 1916. Ovo je manje više danas svakome poznato jer su razgrnute debele naslage laži o kralju Nikoli. I to je problem za “manastirsku pamet”. Tu je problem, kako održati mit o kralju Nikoli kao izdajniku, kad je bio najiskreniji mogući politički Srbin. Iznad svega, kako to objasniti sopstevnoj publici? Upravo to pokušava da se postigne navodnim odbacivanjem nadsrpsta. To je poruka: “Jeste kralj Nikola bio nadsrbin, ali mi ne priznajemo nadsrpstvo. Samim tim kralj je protivnik srpstva jer je mutio vodu.”

Da je “manastirska pamet” iskrena u odbacivanju nadsrpstva odnosno u priznanju Crnogoraca onda bi preispitala što je SPC. Je li SPC srpska ili nadsrpska? Ako je srpska onda se postavlja pitanje kojim pravom “manastirska pamet” sjedi na tronu crnogorskih vladika. Ali pošto je ona do srži nadsrpska onda se na tom tronu osjeća, ne kao uzurpatorska, nego kao svoja na svome. Naravno nas Crnogorce, koje ona navodno iskreno priznaje, ništa i ne pita. Hoće li ikad shvatiti da je takvo stanje neodrživo?

Vojinovićev ton se popravio, ali je poruka ista: “S uživanjem ćemo pratiti totalno posrnuće Crnogoraca i Crne Gore, jer nijeste htjeli da budete Srbi. S tim posrnućem ćete vi mnogo više izgubiti nego mi. Kad se proces dovede do kraja nećete imati kud nego da postanete Srbi. Ono što nijesmo uspjeli 1916. do 1920. uspjećemo tada.”

Upravo su to razlozi zbog kojih treba odbiti savaku pomisao na saradnju, traženje kompromisa, poreći postojanje niza preliva u osjećanju kod građana Crne Gore. Od onih koji se osjećaju Srbima bez ostatka do onih koji se osjećaju Crnogorcima bez ostatka. Polemiku sa mnom treba naprasno prekinuti jer ona pokazuje apsurdnost te pozicije.

Koliko god se tvrdoglavili, ja ipak ne gubim nadu. Ako ne sada, a onda drugom prilikom. Do dijaloga i saradnje mora doći. Stvari su jednostavne, druge alternative ne postoji.

Srpske novine

Poštovana redakcijo,

Iza vašeg odgovora i Vukićevog intervjua, stoji isti mentor – ista kanonska pamet. Ona ex cathedra izvrće činjenice da zadovolji svoju dogmu da Crnogorci mogu postojati samo kao antisrpska zavjera. A priori, bez ikakvih racionalnih razloga, odbija i pomisao na prirodnu i neophodnu političku saradnju Srba i Crnogorca. Nudi apsurdne izgovore, da su liberali nacisti, sljedbenici Hitlera, te srbomrsci koji sve rade da napakoste Srbima.

Da stvarno priznaje Crnogorce – saradnja bi bila prirodna. Umjesto toga implicitno poručuje: “Nećete da ste Srbi. Znači da ste antisrbi (o apsurda) pa ćemo mi biti politički destruktivni, i to do krajnosti.” Pita li se gdje ta destruktivnost vodi Srbe, ako mu već do Crnogoraca nije stalo? Naš stav je dijametralno suprotan: “Postoje Srbi, ne ‘posrbice’, to je degutantan izraz nespojiv sa LSCG-om, prihvatamo i poštujemo njihovo srpsko osjećanje. To smo i riječju i djelom pokazali. Smatramo da bez zajedničke političke akcije nema budućnosti za Crnu Goru.” To nije ništa drugo do upravo Miletićeva maksima “i Srbi i građani” na koju se vi pozivate. Mi nemamo nikakav problem da baštinimo najbolje i iz srpske tradicije.

Implicirate da pominjem Miloševića da bih diskreditovao Srbe. Liberali nikad nijesu mislili da Srbi ne mogu i ne zaslužuju bolje od Miloševića, te velike nesreće Srba koju oni mogu i moraju da prevaziđu.

Mentor nažalost hoće da dokaže da su devedesetih Srbi, a ne Crnogorci, bili ugroženi. Kako razumjeti taj period bez Miloševićeve isključivosti, nespremnosti na kompromis i agresivnosti koje su donijela mnogo zla? Ne spočitavam ni mentoru što ga je nosila miloševićevske bujica. SPC je preživjela strašnu traumu tokom komunizma pa je nesnalaženje u Miloševićevo vrijeme i razumnjivo i oprostivo. Ali objektivan čovjek nikad neće prihvatiti da su na vrhuncu Miloševićevog ludila – Srbi, a ne Crnogorci, bili ugroženi.

Miloševićevo poimanje Crnogoraca, koje mentor apsolutno nije dijelio, je komunističko. “Crnogorci su ime bez sadržine”. Takvo poimanje je bilo pogubno za Crnogorce i za Crnu Goru. Uništenje Cetinja, grada bez koga je Crna Gora apsolutno besmislena, je najbolji dokaz. To poimanje je islo na ruku mentorovoj dogmi, a ne Crnogorcima.

Prećutkujete period 1915-1920 jer je od pada komunizma lako dokazati da nijesu kralj Nikola i Crnogorci izdali. Slažemo se da niko normalan ne može negirati da se kralj Nikola osjećao Srbinom. Valjda se slažemo i oko njegove megalomanije, ali ni jedno ni drugo ne mogu biti izgovor za ono što je Petar Pešić po nalogu pretpostavljenih izdao savezničku Crnu Goru, savezničke crnogorske vojnike ali ne manje i Srbe i srpstvo, ni što su svalili sopstevnu krivicu na kralja Nikolu i Crnogorce, ni za poniženje Crne Gore, njene tradicije, kulture i svih svetinja koje oslikava ono ritualno zapišavanje Svetog Petra, knjaza Danila i kralja Nikole od strane srpskih vojnika. Svesti srpski narod na tu sramnu politiku ili politiku Miloševića je besramna redukcija srpske tradicije i kulture, rasizam nespojiv sa LSCG-om.

Skoro cio vijek je politika Pešićevih pretpostavljenih prauzrok većine naših nesporazuma i mnogih naših nesreća. Zajednička budućnost i hrišćanska etika zahtijevaju da se pređe i preko Pešića i preko Miloševića, ali isto tako da politika i jednog i drugog bude napisana u udžbenicima istorije kao primjer uništavanja povjerenje, a sa njim i zajedničke budućnosti.

Mentor nažalost ne vidi neodrživost stanja u kojem potomci onih koji su ginuli za crnogorske vladike i cetinjski manastir, samo zato što su Crnogorci, nemaju pomirujući pristup manastiru. On bira nastavak nesporazuma i nesreća mjesto sporazuma i saradnje. On računa da Crna Gora Mila Đukanovića, ogrezla u kriminalu, garantuje dugorčnu kompromitaciju Crnogoraca, a samim tim i pobjedu njegove dogme da su Crnogorci antisrpska izmišljotina. Slavko Perović je “neprijatelj” jer želi demokratsku Crnu Goru za sve uključujući i Srbe što bi afirmisalo Crnogorce. Koja je to sljepoća.

Ostajte i vi meni zdravo u nadi da ćete se prizvati pameti i uvidjeti da saradnja nema alternativu.

Aleksandar Aleksić
Bivši gradonačelnik Cetinja

Srpske novine

Poštovana redakcijo,

U intervjuu sa istoričarem, Predragom Vukićem, objavljenom u vašem listu iznesena je, baš odavno, neviđena količina neistina o Cetinju i LSCG-u. Neke od njih, kao što je recimo izjednačavanje LSCG sa nacistima, su zapanjujuće. Ili, ako hoćete još preciznije, danas su zapanjujuće. Takvo pisanje bilo je društvena norma ranih devedesetih godina prošlog vijeka. Danas, ovo ostavlja bez teksta, pa čak i bez obzira na to što Vukić živi u svijetu svojih ubjeđenja, ko zna na kojoj „istorijskoj“ planeti i ko zna u kom vremenu te njegove sopstvene istorije.

Kada sa neke „planete“ imate samo jednu liniju komunikacije sa planetom Zemljom, a na Zemlji, sa druge strane veze, imate nekoga ko je izgubio osjećaj za realnost, onda je lako manipulisati. Očigledno je da i Vukićem neko manipuliše, i to ne bilo ko. Njime manipuliše neko ko je naučio da govori ex cathedra! S Jupitera se da primijetiti da je i taj neko izgubio osjećaj za realnost. Nerijetko, u praksi se dešava da kada neko godinama priča ex cathedra, a niko ne dovodi u sumnju njegove navode, on sam gubi ključni osjećaj koji govori da priča mora imati veze sa realnošću i biti, bar donekle konzistentna. To je ovdje slučaj sa Vukićevim mentorom. Primjeri su nebrojeni, izdvajam neke.

U intervjuu kaže da je LSCG na Cetinju izabran plebiscitom, te da su za njega uglavnom „glasali neobrazovani lumpen-proleteri bez posla“. Ostavimo na stranu to što su obije premise netačne. Kada bi to tako bilo onda bi jedini zaključak, koji bi se mogao izvesti, bio da je Cetinje grad u kome isključivo, ili apsolutno dominantno, žive lumpen-proleteri. U nastavku se dodaje da je Cetinje dalo 49 narodnih heroja među partizanima, ali se ne vidi da je upravo pobjeda tih partizana, 65 goduna kasnije, dovela do toga da Cetinje bude grad lumpen-proletera, niti se vidi da je dan komunističke pobjede dan grada Cetinja. U situaciji kada partizane treba isključivo svesti na antisrpsku zavjeru ovo se, naravno, i „ne može vidjeti”. Objektivnija slika svijeta ukazivala bi da su partizani donijeli dosta zla svima, uključujući i srpski narod, ali i Cetinje. (O sistematskom uništavanju Cetinja, realizovanom od strane pokreta kome je Cetinje dalo 49 heroja i 1.800 žrtava, možete naći temu na blogu Slavka Perovića.)

Tvrdi se da nije Cetinje od 1945. antisrpsko, ono je od Božićne pobune 1919. „dezintegrativno“. Nijednom riječju se ne pominje da je pobuna izbila zbog uništenja crnogorske vojske 1916. od strane Srbije. Sve u režiji srpskog generala Petra Pešića. Pitanje se samo nameće – što je uništenje savezničke vojske, koja je pri tom sebe smatrala srpskom, ako ne kristalno čist antisrpski čin?

Bilo je kaže se „velikih duhova i Srba na Cetinju“. Između ostalih i Sveti Petar Cetinjski, međutim, nema ni riječi o tome da su tog istog Svetog Petra Cetinjskog ritualno pokopali i zapišali vojnici, kraljevine Srbije. Posebno nema ni riječi o tome da je jedno takvo ponašanje dijela srpske vojske – antisrpsko.

Među velikim Srbima sa Cetinja se ne pominje kralj Nikola. Vukićevom mentoru je potpuno nebitno to što je kralj Nikola učinio više od ikoga za srpstvo u Crnoj Gori. Kad je tako „prirodno“ je da ne pominje ni da je njegovo antisrpstvo u stvari laganje da je on bio izdajnik. Ovo prećutkivanje, da ne kažem ponovo laganje, neophodno je kako bi se opravdao Pešićev čin. Da li je kroz mentorovu glavu ikada prošlo pitanje „kako su se osjećali oni koji su (slijepo) slijedili kralja Nikolu poslije ujedinjenja 1918“? Odgovor je jasan – poniženo i prevareno.

Zbog svega navedenog ne čudi da se ništa bolje ne tretira ni početak devedesetih. Usred Miloševićeve bujice srpskog nacionalizma ispada da je djelovanje LSCG bilo problem. Kaže se da je to „spojivo“ sa njemačkim nacional-socijalizmom tridesetih godina. Čak ni novinaru koji u ime redakcije radi intervju ne izgleda čudno to što se u istom intervjuu kaže da usred te „anti-srpske“ kampanje smijeniše Crnogorca Slavka Perovića sa mjesta direktora državnog arhiva.

A pogledajte samo ovaj katalog budalaština:

„Slavko je mesija koji je htio da pokatoliči Crnu Goru“. Čudno, do nedavno su ga optuživali da želi pravu, a ne policijsku, pravoslavnu autokefalnu crnogorsku crkvu. Kada činjenice govore ex cathedra, onda svaka laž prolazi. Sigurno je da Slavko Perović gaji poštovanje i respekt za kulturu i civilizaciju Zapada. Prirodno je da smatra da je Crna Gora dio i toga civilizacijskog kruga. Ali on, ne manje, osjeća i smatra svojom i kulturu istoka Evrope. Ako nekome treba dokaz neka vidi na njegovom blogu s kakvim je iskrenim divljenjem pisao o jednom Solženjicinu ili jednoj Nini Berberov.

„Liberali su katunsko-cetinjska partija“. Ovaj natpis ne čudi ako se zna da su liberali devedesetih važili i za muslimansku partiju. Činjenice su na sreću rušilački nastrojene prema intervjuu. Na zadnjim republičkim izborima na kojima je izašao, od ukupnog broja osvojenih glasova u republici Liberalni savez Crne Gore (2002) dobio je samo jednu petinu glasova na Cetinju.

„Narodna sloga nije bila ništa drugo do pocrnogorčenje Srba“. Tako reći ispada da je svaki Srbin koji je glasao za nju morao reći da je Crnogorac. To nema nikave veze sa realnim svijetom, sa istinom još manje. Na mitizima Narodne sloge su se vidjela tri prsta skupa sa dva prsta – bratski zagrljeni.

„Đukanović je ukrao ideologiju LSCG-a“ – netačno. Istina je da je izvitoperio ideologiju LSCG-a. Nastavio je da se krade kao – „borac“ za Crnu Goru, na identičan način kao što je i ranije krao, a bio „borac“ za Veliku Srbiju.

„Đukanović je bolji od Slavka Perovića“. Očekivano, u intervjuu se ne kaže zašto je bolji. Ipak, da se naslutiti koja je računica onoga koji govori ex cathedra. Upravo zato što Đukanović nepovratno vezuje Crnu Goru i Crnogorce za kriminal, a što je najbolji način da zauvijek nestanu i Crna Gora i Crnogorci. Nedvosmisleno osjećam da je Slavko Perović za stvarnog pisca Vukićevih redova očigledna noćna mora. Razumljivo, jer upravo Slavko svim svojim srcem želi, i što je najbitnije ima pun kapacitet, da pomiri Srbe i Crnogorce u Crnoj Gori.

Zapisano je i da bi reaktiviranje LSCG-a bila katastrofa za Srbe, „jer su liberali srpski neprijatelj“. To što su branili listom Srbe kad su bili ugroženi nema izgleda nikakve veze. Nema veze ni to što su uvijek nudili iskrenu ruku saradnje Srbima. I to je jasno zašto. LSCG nudi alternativu u kojoj bi i Crna Gora i Crnogorci mogli da prerastu u modernu državu. Nikako na uštrb Srba ili Srbije ili bilo koga drugoga.

Bojim se da mentor veoma žali zbog činjenice da je na zadnjim lokalnim izborima na Cetinju ubjedljivo pobijedio bojkot, a da je kompletno Cetinje, nepodijeljeno i nedvosmisleno, stalo u odbranu direktora gimnazije Mija Đurišića – Srbina.

Na kraju me iznenađuje da su vaše novine uopšte i mogle da objave ovakav intervju. Posebno boli to što je izabran ovaj trenutak, dok Slavko Perović leži u bolnici.

Vrijeme je da onaj ko govori ex cathedra konačno prestane da živi u svom svijetu, prizna realnost, prizna Crnu Goru i Crnogorce, a onda skupa da prekinemo ovu nepotrebnu i destruktivnu agoniju koja je započela izdajom crnogorske vojske 1916.

Mi liberali smo u svakom trenutku spremni na to. To je naša ideologija i naša potreba. Uvjereni smo da je to, ne manje, i potreba Srba u Crnoj Gori.

S poštovanjem,
Aleksandar Aleksić
bivši gradonačelnik Cetinja

Encyclopædia Britannica

In History, December 28
Britannica1065: West- minster Abbey opened. Westminster Abbey, a London church, was consecrated and opened this day by Edward the Confessor. It became the site of coronations and other ceremonies of national significance in England. The present-day church, replaced in 1245, stands just west of the Houses of Parliament in the Greater London borough of Westminster.

Riječi

September 2017
M T W T F S S
« Aug    
 123
45678910
11121314151617
18192021222324
252627282930  

Broj posjeta stranicama:

  • 167,197 hits

Profile, Network & E-mail

Aleksic Wordpress's Facebook profile

E-mail

%d bloggers like this: