Aleksandar AleksićIzvor: Sputnjik

U Crnoj Gori se vodi samo jedna politika. Ona determiniše sve ostale politike u mjeri u kojoj ključna agenda ne smije biti mijenjana, a sve lokalne agende moraju biti samostalne isključivo u mjeri koju to dozvoljava glavna agenda (ovo se posebno odnosi na politiku Crne Gore prema Rusiji, Srbiji i ostatku regiona). Glavna agenda je uvlačenje zemlje u NATO protivno većinskoj volji građana, na način da poslanici u parlamentu većinski glasaju za takvu odluku, a da manjina u parlamentu učestvuje u tom procesu i na taj način dâ potpun legitimitet takvoj odluci. Takav razvoj događaja je upravo najpoželjniji scenario po interese SAD. Svi bi odigrali svoju ulogu, parlament bi stavio pečat na odluku, poraženi bi rekli da su uradili sve što je u njihovoj moći, a pobjednici – da je donesena odluka i legalna i legitimna. Prirodno, ovaj scenario se pokušava sakriti u mjeri u kojoj je to moguće od očiju javnosti. U toj matematici postoji jedna nepremostiva nepravilnost – građani Crne Gore su u ogromnoj većini protiv odluke da Crna Gora postane članica NATO.

Read the rest of this entry »

Advertisements

Izvor: Disput.me

Aleksandar AleksicDuboko sam ubijeđen da samo pojedinac može vratiti nadu. Pojedinac koji stalno uči i radi na sebi. Pojedinac kome se principijelnost, patriotizam, karakter i lojalnost neće mjeriti novcem. Pojedinac koji će tražiti istog takvog pojedinca i sa njim se povezati u strateški i neraskidiv savez zbog interesa da im obojici bude bolje, a da će to dobro biti dio kolektivnog dobra. U konačnici pojedinac koji će biti slobodan.

D: Šta se dešava u Crnoj Gori? Mišljenja domaćih centara politike, ali i stranih, o ovoj temi su veoma oprečna. Čemu smo poslednjih dana prisustvovali?

Aleksić: Kako su dani šatorskog naselja odmicali tako ih je vrijeme svelo na nekoliko desetina ljudi. Ključni moleban odnosio se na predsjednika Skupštine koji je pozivan da se pridruži protestima. Za to vrijeme lideri pod šatorima razvlačili su pečene svinje „bijesni“ na javni servis koji su nazivali pogrdnim imenima i pozivali na bojkot istog, dok su njihovi supružnici uredno na TVCG promovisali svoj društveni aktivizam. Bio je to idealan način da glasače onih koji protestuju dovode svjesno u zabludu. Oni to nisu radili slučajno. Ako je kojim slučajem Krivokapić tih dana usnio da bi i on mogao zaleći pod šator, ta opcija je pokrivena dolaskom Mitropolita Amfilohija. Rezultat je bio taj da su izvještaji koji su pisani po ambasadama u Podgorici mogli poslužiti jedino za političko ismijavanje. Očigledno je da to nije bio cilj protesta. Skup koji se gasi u polupraznom šatorskom naselju po riječima bivšeg šefa ANB „neko je reinkarnirao“ odlukom da komunalne gradske službe uz asistenciju policije uklone šatore. Ni to nije urađeno slučajno. Read the rest of this entry »

Srpske novine su naprasno prekinule polemiku sa mnom. Nijesu mi dale da odgovorim na zadnji članak Raja Vojinovića.

“Manastirska pamet” nema nikakav valjani razlog da a priori odbije saradnju Srba i Crnogoraca pa očajnički pokušava naći kakav takav izgovor. Sa svakim pokušajem upada dublje i dublje u kontradikcije koje je sve teže objasniti sopstvenoj publici. Zato je valjalo prekinuti polemiku.

Vojinović je popravio ton. To je za pohvalu. Svejedno je njegov odgovor skup kontradikcija i apsurda. Počeću sa njegovom tezom da su Srbi tradicionalno rasrbljavani u Crnoj Gori. To nijedan crnogorski vladar nije radio, a kralj Nikola, najdugovječniji među njima, je učino neviđeni napor, sa prilično uspjeha, da od Crnogoraca napravi političke Srbe.

Nije manje apsurdna teza da na Cetinju nije bilo bilo kakvih civilizacijskih vrijednosti. To je refleks stare teze: “Ta šaka jada koja zna jedino da ratuje.” Logika “šake jada” odzvanja u kompletnom Vojinovićevom odgovoru. Ne pomaže ni to što je na početku polemike Vukić, naravno preskačući kralja Nikolu, pomenuo velike srpske duhove sa Cetinja koji su ujedno bili crnogorski vladari. Bilo bi zanimljivo da čujemo njihov odgovor na pitanje kako recimo Njegoša mogu smatrati najvećim srpskim pjesnikom ako na Cetinju nije bilo kulturnih i cvilizacijskih tekovina?

A tek naslov Vojinovićevog teksta – Nemoć cetinjske državotvornosti. Doduše, to je godinama bilo ključno opravdanje za izdaju 1916. Cetinjska državotvornost je bila nemoćna pa joj je zato bilo opravdnao zabiti nož u leđa u ratu. Ako kažete da je bila tako nemoćna zašto je onda trebalo tako mučki ubiti?

Zamislite da je recimo naslov bio “Nemoć crnogorske državnosti”? Jasno je, to bi bilo u duhu “iskrenog” priznanja Crnogoraca koje “manastirska pamet” od nedavno propovijeda. Očigledno je u naslovu progovorio iz srca. Crnogorce smatra poluabortivnim rezultatom cetinjske državnosti. A cetinjsku državnost ne smatra crnogorskom nego inferiornim oblikom srpske. Ona, zbog svoje inferiornosti, mora ustupiti mjesto superiornoj beogradskoj. Pritom, naravno, treba pljunuti na sve sopstveno, to jest crnogorsko. Ako neće to milom da uradi, a ja ne znam ko bi to mogao milom uraditi, onda mora silom. Ako treba i mučki kao 1916. Vojinoviću, kao i svim pristalicama tog agresivnog nonsensa, ne mogu da padnu na pamet riječi integrisati, sarđivati itd. Nasljeđe pašićevsko-pešićevske politike je još uvijek sveprisutno.

Ipak, kruna kontradikcija “manastirske pameti” je odustajanje od nadsrpstva. Ne definiše se doduše što je to nadsrpstvo. Vjerovatno bi protivnici te ideje upotrijebili termin velikosrpstvo, a pristalice svesrpstvo. Sama izjava da se odustaje od nadsrpstva zvuči ne samo hrabra nego i kao radikalno nova. Ali i to je samo na izgled.

Odustajanjem od nadsrpstva treba da se diskredituje kralj Nikola. Stara priča da je kralj izadao 1916-te ne ide. Ne ide jer su se prilike promijenile. Kralj Nikola se politički osjećao Srbinom. Vidio je prosperitet u zajedničkoj državi svih balkanskih pravoslavnih Slovena. Jasno etnički je bio Crnogorac. Nešto slično kao jugoslovenstvo. Mnogi Srbi i Crnogorci su se osjećali politički Jugoslovenima. Željeli su zajedničku državu. To ih naravno nije sprečavalo da ostanu Srbi i Crnogorci. Raspad Jugoslavije je to učinio očiglednim.

Ali političko srpstvo Beograda nije bilo isto kao političko srpstvo kralja Nikole. Za Beograd je ujedinjenje Srbije i Crne Gore značilo proširenje Srbije i ništa više. Zato je došlo i do one izdaje 1916. Ovo je manje više danas svakome poznato jer su razgrnute debele naslage laži o kralju Nikoli. I to je problem za “manastirsku pamet”. Tu je problem, kako održati mit o kralju Nikoli kao izdajniku, kad je bio najiskreniji mogući politički Srbin. Iznad svega, kako to objasniti sopstevnoj publici? Upravo to pokušava da se postigne navodnim odbacivanjem nadsrpsta. To je poruka: “Jeste kralj Nikola bio nadsrbin, ali mi ne priznajemo nadsrpstvo. Samim tim kralj je protivnik srpstva jer je mutio vodu.”

Da je “manastirska pamet” iskrena u odbacivanju nadsrpstva odnosno u priznanju Crnogoraca onda bi preispitala što je SPC. Je li SPC srpska ili nadsrpska? Ako je srpska onda se postavlja pitanje kojim pravom “manastirska pamet” sjedi na tronu crnogorskih vladika. Ali pošto je ona do srži nadsrpska onda se na tom tronu osjeća, ne kao uzurpatorska, nego kao svoja na svome. Naravno nas Crnogorce, koje ona navodno iskreno priznaje, ništa i ne pita. Hoće li ikad shvatiti da je takvo stanje neodrživo?

Vojinovićev ton se popravio, ali je poruka ista: “S uživanjem ćemo pratiti totalno posrnuće Crnogoraca i Crne Gore, jer nijeste htjeli da budete Srbi. S tim posrnućem ćete vi mnogo više izgubiti nego mi. Kad se proces dovede do kraja nećete imati kud nego da postanete Srbi. Ono što nijesmo uspjeli 1916. do 1920. uspjećemo tada.”

Upravo su to razlozi zbog kojih treba odbiti savaku pomisao na saradnju, traženje kompromisa, poreći postojanje niza preliva u osjećanju kod građana Crne Gore. Od onih koji se osjećaju Srbima bez ostatka do onih koji se osjećaju Crnogorcima bez ostatka. Polemiku sa mnom treba naprasno prekinuti jer ona pokazuje apsurdnost te pozicije.

Koliko god se tvrdoglavili, ja ipak ne gubim nadu. Ako ne sada, a onda drugom prilikom. Do dijaloga i saradnje mora doći. Stvari su jednostavne, druge alternative ne postoji.

Srpske novine

Poštovana redakcijo,

Iza vašeg odgovora i Vukićevog intervjua, stoji isti mentor – ista kanonska pamet. Ona ex cathedra izvrće činjenice da zadovolji svoju dogmu da Crnogorci mogu postojati samo kao antisrpska zavjera. A priori, bez ikakvih racionalnih razloga, odbija i pomisao na prirodnu i neophodnu političku saradnju Srba i Crnogorca. Nudi apsurdne izgovore, da su liberali nacisti, sljedbenici Hitlera, te srbomrsci koji sve rade da napakoste Srbima.

Da stvarno priznaje Crnogorce – saradnja bi bila prirodna. Umjesto toga implicitno poručuje: “Nećete da ste Srbi. Znači da ste antisrbi (o apsurda) pa ćemo mi biti politički destruktivni, i to do krajnosti.” Pita li se gdje ta destruktivnost vodi Srbe, ako mu već do Crnogoraca nije stalo? Naš stav je dijametralno suprotan: “Postoje Srbi, ne ‘posrbice’, to je degutantan izraz nespojiv sa LSCG-om, prihvatamo i poštujemo njihovo srpsko osjećanje. To smo i riječju i djelom pokazali. Smatramo da bez zajedničke političke akcije nema budućnosti za Crnu Goru.” To nije ništa drugo do upravo Miletićeva maksima “i Srbi i građani” na koju se vi pozivate. Mi nemamo nikakav problem da baštinimo najbolje i iz srpske tradicije.

Implicirate da pominjem Miloševića da bih diskreditovao Srbe. Liberali nikad nijesu mislili da Srbi ne mogu i ne zaslužuju bolje od Miloševića, te velike nesreće Srba koju oni mogu i moraju da prevaziđu.

Mentor nažalost hoće da dokaže da su devedesetih Srbi, a ne Crnogorci, bili ugroženi. Kako razumjeti taj period bez Miloševićeve isključivosti, nespremnosti na kompromis i agresivnosti koje su donijela mnogo zla? Ne spočitavam ni mentoru što ga je nosila miloševićevske bujica. SPC je preživjela strašnu traumu tokom komunizma pa je nesnalaženje u Miloševićevo vrijeme i razumnjivo i oprostivo. Ali objektivan čovjek nikad neće prihvatiti da su na vrhuncu Miloševićevog ludila – Srbi, a ne Crnogorci, bili ugroženi.

Miloševićevo poimanje Crnogoraca, koje mentor apsolutno nije dijelio, je komunističko. “Crnogorci su ime bez sadržine”. Takvo poimanje je bilo pogubno za Crnogorce i za Crnu Goru. Uništenje Cetinja, grada bez koga je Crna Gora apsolutno besmislena, je najbolji dokaz. To poimanje je islo na ruku mentorovoj dogmi, a ne Crnogorcima.

Prećutkujete period 1915-1920 jer je od pada komunizma lako dokazati da nijesu kralj Nikola i Crnogorci izdali. Slažemo se da niko normalan ne može negirati da se kralj Nikola osjećao Srbinom. Valjda se slažemo i oko njegove megalomanije, ali ni jedno ni drugo ne mogu biti izgovor za ono što je Petar Pešić po nalogu pretpostavljenih izdao savezničku Crnu Goru, savezničke crnogorske vojnike ali ne manje i Srbe i srpstvo, ni što su svalili sopstevnu krivicu na kralja Nikolu i Crnogorce, ni za poniženje Crne Gore, njene tradicije, kulture i svih svetinja koje oslikava ono ritualno zapišavanje Svetog Petra, knjaza Danila i kralja Nikole od strane srpskih vojnika. Svesti srpski narod na tu sramnu politiku ili politiku Miloševića je besramna redukcija srpske tradicije i kulture, rasizam nespojiv sa LSCG-om.

Skoro cio vijek je politika Pešićevih pretpostavljenih prauzrok većine naših nesporazuma i mnogih naših nesreća. Zajednička budućnost i hrišćanska etika zahtijevaju da se pređe i preko Pešića i preko Miloševića, ali isto tako da politika i jednog i drugog bude napisana u udžbenicima istorije kao primjer uništavanja povjerenje, a sa njim i zajedničke budućnosti.

Mentor nažalost ne vidi neodrživost stanja u kojem potomci onih koji su ginuli za crnogorske vladike i cetinjski manastir, samo zato što su Crnogorci, nemaju pomirujući pristup manastiru. On bira nastavak nesporazuma i nesreća mjesto sporazuma i saradnje. On računa da Crna Gora Mila Đukanovića, ogrezla u kriminalu, garantuje dugorčnu kompromitaciju Crnogoraca, a samim tim i pobjedu njegove dogme da su Crnogorci antisrpska izmišljotina. Slavko Perović je “neprijatelj” jer želi demokratsku Crnu Goru za sve uključujući i Srbe što bi afirmisalo Crnogorce. Koja je to sljepoća.

Ostajte i vi meni zdravo u nadi da ćete se prizvati pameti i uvidjeti da saradnja nema alternativu.

Aleksandar Aleksić
Bivši gradonačelnik Cetinja

Encyclopædia Britannica

In History, December 28
Britannica1065: West- minster Abbey opened. Westminster Abbey, a London church, was consecrated and opened this day by Edward the Confessor. It became the site of coronations and other ceremonies of national significance in England. The present-day church, replaced in 1245, stands just west of the Houses of Parliament in the Greater London borough of Westminster.

Riječi

November 2017
M T W T F S S
« Aug    
 12345
6789101112
13141516171819
20212223242526
27282930  

Broj posjeta stranicama:

  • 167,649 hits

Profile, Network & E-mail

Aleksic Wordpress's Facebook profile

E-mail

%d bloggers like this: