Umjesto bloga: Odgovor Raju Vojinoviću

Srpske novine su naprasno prekinule polemiku sa mnom. Nijesu mi dale da odgovorim na zadnji članak Raja Vojinovića.

“Manastirska pamet” nema nikakav valjani razlog da a priori odbije saradnju Srba i Crnogoraca pa očajnički pokušava naći kakav takav izgovor. Sa svakim pokušajem upada dublje i dublje u kontradikcije koje je sve teže objasniti sopstvenoj publici. Zato je valjalo prekinuti polemiku.

Vojinović je popravio ton. To je za pohvalu. Svejedno je njegov odgovor skup kontradikcija i apsurda. Počeću sa njegovom tezom da su Srbi tradicionalno rasrbljavani u Crnoj Gori. To nijedan crnogorski vladar nije radio, a kralj Nikola, najdugovječniji među njima, je učino neviđeni napor, sa prilično uspjeha, da od Crnogoraca napravi političke Srbe.

Nije manje apsurdna teza da na Cetinju nije bilo bilo kakvih civilizacijskih vrijednosti. To je refleks stare teze: “Ta šaka jada koja zna jedino da ratuje.” Logika “šake jada” odzvanja u kompletnom Vojinovićevom odgovoru. Ne pomaže ni to što je na početku polemike Vukić, naravno preskačući kralja Nikolu, pomenuo velike srpske duhove sa Cetinja koji su ujedno bili crnogorski vladari. Bilo bi zanimljivo da čujemo njihov odgovor na pitanje kako recimo Njegoša mogu smatrati najvećim srpskim pjesnikom ako na Cetinju nije bilo kulturnih i cvilizacijskih tekovina?

A tek naslov Vojinovićevog teksta – Nemoć cetinjske državotvornosti. Doduše, to je godinama bilo ključno opravdanje za izdaju 1916. Cetinjska državotvornost je bila nemoćna pa joj je zato bilo opravdnao zabiti nož u leđa u ratu. Ako kažete da je bila tako nemoćna zašto je onda trebalo tako mučki ubiti?

Zamislite da je recimo naslov bio “Nemoć crnogorske državnosti”? Jasno je, to bi bilo u duhu “iskrenog” priznanja Crnogoraca koje “manastirska pamet” od nedavno propovijeda. Očigledno je u naslovu progovorio iz srca. Crnogorce smatra poluabortivnim rezultatom cetinjske državnosti. A cetinjsku državnost ne smatra crnogorskom nego inferiornim oblikom srpske. Ona, zbog svoje inferiornosti, mora ustupiti mjesto superiornoj beogradskoj. Pritom, naravno, treba pljunuti na sve sopstveno, to jest crnogorsko. Ako neće to milom da uradi, a ja ne znam ko bi to mogao milom uraditi, onda mora silom. Ako treba i mučki kao 1916. Vojinoviću, kao i svim pristalicama tog agresivnog nonsensa, ne mogu da padnu na pamet riječi integrisati, sarđivati itd. Nasljeđe pašićevsko-pešićevske politike je još uvijek sveprisutno.

Ipak, kruna kontradikcija “manastirske pameti” je odustajanje od nadsrpstva. Ne definiše se doduše što je to nadsrpstvo. Vjerovatno bi protivnici te ideje upotrijebili termin velikosrpstvo, a pristalice svesrpstvo. Sama izjava da se odustaje od nadsrpstva zvuči ne samo hrabra nego i kao radikalno nova. Ali i to je samo na izgled.

Odustajanjem od nadsrpstva treba da se diskredituje kralj Nikola. Stara priča da je kralj izadao 1916-te ne ide. Ne ide jer su se prilike promijenile. Kralj Nikola se politički osjećao Srbinom. Vidio je prosperitet u zajedničkoj državi svih balkanskih pravoslavnih Slovena. Jasno etnički je bio Crnogorac. Nešto slično kao jugoslovenstvo. Mnogi Srbi i Crnogorci su se osjećali politički Jugoslovenima. Željeli su zajedničku državu. To ih naravno nije sprečavalo da ostanu Srbi i Crnogorci. Raspad Jugoslavije je to učinio očiglednim.

Ali političko srpstvo Beograda nije bilo isto kao političko srpstvo kralja Nikole. Za Beograd je ujedinjenje Srbije i Crne Gore značilo proširenje Srbije i ništa više. Zato je došlo i do one izdaje 1916. Ovo je manje više danas svakome poznato jer su razgrnute debele naslage laži o kralju Nikoli. I to je problem za “manastirsku pamet”. Tu je problem, kako održati mit o kralju Nikoli kao izdajniku, kad je bio najiskreniji mogući politički Srbin. Iznad svega, kako to objasniti sopstevnoj publici? Upravo to pokušava da se postigne navodnim odbacivanjem nadsrpsta. To je poruka: “Jeste kralj Nikola bio nadsrbin, ali mi ne priznajemo nadsrpstvo. Samim tim kralj je protivnik srpstva jer je mutio vodu.”

Da je “manastirska pamet” iskrena u odbacivanju nadsrpstva odnosno u priznanju Crnogoraca onda bi preispitala što je SPC. Je li SPC srpska ili nadsrpska? Ako je srpska onda se postavlja pitanje kojim pravom “manastirska pamet” sjedi na tronu crnogorskih vladika. Ali pošto je ona do srži nadsrpska onda se na tom tronu osjeća, ne kao uzurpatorska, nego kao svoja na svome. Naravno nas Crnogorce, koje ona navodno iskreno priznaje, ništa i ne pita. Hoće li ikad shvatiti da je takvo stanje neodrživo?

Vojinovićev ton se popravio, ali je poruka ista: “S uživanjem ćemo pratiti totalno posrnuće Crnogoraca i Crne Gore, jer nijeste htjeli da budete Srbi. S tim posrnućem ćete vi mnogo više izgubiti nego mi. Kad se proces dovede do kraja nećete imati kud nego da postanete Srbi. Ono što nijesmo uspjeli 1916. do 1920. uspjećemo tada.”

Upravo su to razlozi zbog kojih treba odbiti savaku pomisao na saradnju, traženje kompromisa, poreći postojanje niza preliva u osjećanju kod građana Crne Gore. Od onih koji se osjećaju Srbima bez ostatka do onih koji se osjećaju Crnogorcima bez ostatka. Polemiku sa mnom treba naprasno prekinuti jer ona pokazuje apsurdnost te pozicije.

Koliko god se tvrdoglavili, ja ipak ne gubim nadu. Ako ne sada, a onda drugom prilikom. Do dijaloga i saradnje mora doći. Stvari su jednostavne, druge alternative ne postoji.