Srpske novine

Poštovana redakcijo,

U intervjuu sa istoričarem, Predragom Vukićem, objavljenom u vašem listu iznesena je, baš odavno, neviđena količina neistina o Cetinju i LSCG-u. Neke od njih, kao što je recimo izjednačavanje LSCG sa nacistima, su zapanjujuće. Ili, ako hoćete još preciznije, danas su zapanjujuće. Takvo pisanje bilo je društvena norma ranih devedesetih godina prošlog vijeka. Danas, ovo ostavlja bez teksta, pa čak i bez obzira na to što Vukić živi u svijetu svojih ubjeđenja, ko zna na kojoj „istorijskoj“ planeti i ko zna u kom vremenu te njegove sopstvene istorije.

Kada sa neke „planete“ imate samo jednu liniju komunikacije sa planetom Zemljom, a na Zemlji, sa druge strane veze, imate nekoga ko je izgubio osjećaj za realnost, onda je lako manipulisati. Očigledno je da i Vukićem neko manipuliše, i to ne bilo ko. Njime manipuliše neko ko je naučio da govori ex cathedra! S Jupitera se da primijetiti da je i taj neko izgubio osjećaj za realnost. Nerijetko, u praksi se dešava da kada neko godinama priča ex cathedra, a niko ne dovodi u sumnju njegove navode, on sam gubi ključni osjećaj koji govori da priča mora imati veze sa realnošću i biti, bar donekle konzistentna. To je ovdje slučaj sa Vukićevim mentorom. Primjeri su nebrojeni, izdvajam neke.

U intervjuu kaže da je LSCG na Cetinju izabran plebiscitom, te da su za njega uglavnom „glasali neobrazovani lumpen-proleteri bez posla“. Ostavimo na stranu to što su obije premise netačne. Kada bi to tako bilo onda bi jedini zaključak, koji bi se mogao izvesti, bio da je Cetinje grad u kome isključivo, ili apsolutno dominantno, žive lumpen-proleteri. U nastavku se dodaje da je Cetinje dalo 49 narodnih heroja među partizanima, ali se ne vidi da je upravo pobjeda tih partizana, 65 goduna kasnije, dovela do toga da Cetinje bude grad lumpen-proletera, niti se vidi da je dan komunističke pobjede dan grada Cetinja. U situaciji kada partizane treba isključivo svesti na antisrpsku zavjeru ovo se, naravno, i „ne može vidjeti”. Objektivnija slika svijeta ukazivala bi da su partizani donijeli dosta zla svima, uključujući i srpski narod, ali i Cetinje. (O sistematskom uništavanju Cetinja, realizovanom od strane pokreta kome je Cetinje dalo 49 heroja i 1.800 žrtava, možete naći temu na blogu Slavka Perovića.)

Tvrdi se da nije Cetinje od 1945. antisrpsko, ono je od Božićne pobune 1919. „dezintegrativno“. Nijednom riječju se ne pominje da je pobuna izbila zbog uništenja crnogorske vojske 1916. od strane Srbije. Sve u režiji srpskog generala Petra Pešića. Pitanje se samo nameće – što je uništenje savezničke vojske, koja je pri tom sebe smatrala srpskom, ako ne kristalno čist antisrpski čin?

Bilo je kaže se „velikih duhova i Srba na Cetinju“. Između ostalih i Sveti Petar Cetinjski, međutim, nema ni riječi o tome da su tog istog Svetog Petra Cetinjskog ritualno pokopali i zapišali vojnici, kraljevine Srbije. Posebno nema ni riječi o tome da je jedno takvo ponašanje dijela srpske vojske – antisrpsko.

Među velikim Srbima sa Cetinja se ne pominje kralj Nikola. Vukićevom mentoru je potpuno nebitno to što je kralj Nikola učinio više od ikoga za srpstvo u Crnoj Gori. Kad je tako „prirodno“ je da ne pominje ni da je njegovo antisrpstvo u stvari laganje da je on bio izdajnik. Ovo prećutkivanje, da ne kažem ponovo laganje, neophodno je kako bi se opravdao Pešićev čin. Da li je kroz mentorovu glavu ikada prošlo pitanje „kako su se osjećali oni koji su (slijepo) slijedili kralja Nikolu poslije ujedinjenja 1918“? Odgovor je jasan – poniženo i prevareno.

Zbog svega navedenog ne čudi da se ništa bolje ne tretira ni početak devedesetih. Usred Miloševićeve bujice srpskog nacionalizma ispada da je djelovanje LSCG bilo problem. Kaže se da je to „spojivo“ sa njemačkim nacional-socijalizmom tridesetih godina. Čak ni novinaru koji u ime redakcije radi intervju ne izgleda čudno to što se u istom intervjuu kaže da usred te „anti-srpske“ kampanje smijeniše Crnogorca Slavka Perovića sa mjesta direktora državnog arhiva.

A pogledajte samo ovaj katalog budalaština:

„Slavko je mesija koji je htio da pokatoliči Crnu Goru“. Čudno, do nedavno su ga optuživali da želi pravu, a ne policijsku, pravoslavnu autokefalnu crnogorsku crkvu. Kada činjenice govore ex cathedra, onda svaka laž prolazi. Sigurno je da Slavko Perović gaji poštovanje i respekt za kulturu i civilizaciju Zapada. Prirodno je da smatra da je Crna Gora dio i toga civilizacijskog kruga. Ali on, ne manje, osjeća i smatra svojom i kulturu istoka Evrope. Ako nekome treba dokaz neka vidi na njegovom blogu s kakvim je iskrenim divljenjem pisao o jednom Solženjicinu ili jednoj Nini Berberov.

„Liberali su katunsko-cetinjska partija“. Ovaj natpis ne čudi ako se zna da su liberali devedesetih važili i za muslimansku partiju. Činjenice su na sreću rušilački nastrojene prema intervjuu. Na zadnjim republičkim izborima na kojima je izašao, od ukupnog broja osvojenih glasova u republici Liberalni savez Crne Gore (2002) dobio je samo jednu petinu glasova na Cetinju.

„Narodna sloga nije bila ništa drugo do pocrnogorčenje Srba“. Tako reći ispada da je svaki Srbin koji je glasao za nju morao reći da je Crnogorac. To nema nikave veze sa realnim svijetom, sa istinom još manje. Na mitizima Narodne sloge su se vidjela tri prsta skupa sa dva prsta – bratski zagrljeni.

„Đukanović je ukrao ideologiju LSCG-a“ – netačno. Istina je da je izvitoperio ideologiju LSCG-a. Nastavio je da se krade kao – „borac“ za Crnu Goru, na identičan način kao što je i ranije krao, a bio „borac“ za Veliku Srbiju.

„Đukanović je bolji od Slavka Perovića“. Očekivano, u intervjuu se ne kaže zašto je bolji. Ipak, da se naslutiti koja je računica onoga koji govori ex cathedra. Upravo zato što Đukanović nepovratno vezuje Crnu Goru i Crnogorce za kriminal, a što je najbolji način da zauvijek nestanu i Crna Gora i Crnogorci. Nedvosmisleno osjećam da je Slavko Perović za stvarnog pisca Vukićevih redova očigledna noćna mora. Razumljivo, jer upravo Slavko svim svojim srcem želi, i što je najbitnije ima pun kapacitet, da pomiri Srbe i Crnogorce u Crnoj Gori.

Zapisano je i da bi reaktiviranje LSCG-a bila katastrofa za Srbe, „jer su liberali srpski neprijatelj“. To što su branili listom Srbe kad su bili ugroženi nema izgleda nikakve veze. Nema veze ni to što su uvijek nudili iskrenu ruku saradnje Srbima. I to je jasno zašto. LSCG nudi alternativu u kojoj bi i Crna Gora i Crnogorci mogli da prerastu u modernu državu. Nikako na uštrb Srba ili Srbije ili bilo koga drugoga.

Bojim se da mentor veoma žali zbog činjenice da je na zadnjim lokalnim izborima na Cetinju ubjedljivo pobijedio bojkot, a da je kompletno Cetinje, nepodijeljeno i nedvosmisleno, stalo u odbranu direktora gimnazije Mija Đurišića – Srbina.

Na kraju me iznenađuje da su vaše novine uopšte i mogle da objave ovakav intervju. Posebno boli to što je izabran ovaj trenutak, dok Slavko Perović leži u bolnici.

Vrijeme je da onaj ko govori ex cathedra konačno prestane da živi u svom svijetu, prizna realnost, prizna Crnu Goru i Crnogorce, a onda skupa da prekinemo ovu nepotrebnu i destruktivnu agoniju koja je započela izdajom crnogorske vojske 1916.

Mi liberali smo u svakom trenutku spremni na to. To je naša ideologija i naša potreba. Uvjereni smo da je to, ne manje, i potreba Srba u Crnoj Gori.

S poštovanjem,
Aleksandar Aleksić
bivši gradonačelnik Cetinja

Advertisements