You are currently browsing the monthly archive for December 2009.

Moja fascinacija Čaplinovim životnim djelom ovih dana je potisnuta u korist Alfreda Džozefa Hičkoka i njegovog proučavanja fenomena podvojene ličnosti. Do Hičkoka koji je preobrazio žanr horora i učinio ga dostojnim poštovanja, strava i užas nalazili su se u domenu fantastike. On ih je hrabro i agresivno prenio u domen svakodnevice, ukazujući na to da se strava krije u ovozemaljskom, a ne natprirodnom, da pohodi ruralne pejzaže i živopisne domove, a ne groblja i laboratorije. Film Psycho poznat je po mnogo čemu čak i po tome da je u njemu prvi put u američkoj kinematografiji prikazana klozetska šolja, meni je ovom prilikom pažnja zadržana na prepariranoj majci Normana Bejtsa koja govori iz njegove podvojene ličnosti.

Kada su lideri crnogorske opozicije najavili zajedničku politiku djelovanja do smjene režima, šepureći se po trotoarima crnogorske političke scene, odmah se vidjelo da rezultat njihovog plana neće biti – na riječima odmah i u letu prihvaćeni bojkot, nego naprotiv – njegovo gušenje. Iako su nakon rezulata koji su cetinjski gimnazijalci postigli bojkotom isti potvrđeni i na kotorskim lokalnim izborima, jedinstvena opoziciona politika, uvidjevši da će vlast bojkotom biti ugrožena odlučuje da, jedna po jedna, napusti jedinu ideju koja sigurno smjenjuje vlast. Tako je prvo SNP sa Cetinja odlučio da obznani kako podržava DPS u svim odlukama „dobrim za grad“ (čitaj: svim odlukama koje cetinjskom DPS-u odgovaraju), a onda je isto uradio i PZP i NOVA najavljujući učešće u budućim namještenim izbornim utakmicama za Podgoricu.

U svojoj gluposti (ili bezobrazluku, ili umišljenosti?) najdalje je ipak otišao Branko Radulović pozivajući Slavka Perovića da stane na čelo virtuelnog fronta koji je Medojević promovisao preko svoje facebook stranice, nakon čega mu je odmah uslijedio odgovor od strane Predraga Bulatovića, koji je, sjetimo se, 2002-ge umjesto ponuđenog premjerskog mjesta ispred parlamentarne većine, odabrao “izbore” na kojima je DPS ponovo preuzeo kontrolu parlamenta i svih segmenata društva. Bulatović je, nakon ovoga, SNP “uveo” u narednu fazu zvanu Srđan Milić.

Kako ova “faza” djeluje poznato je, ali sad se vratimo u neposrednu prošlost. Sjetimo se Srđana Milića u emisiji Načisto TV “Vijesti” gdje je saopštio kako su Medojević na facebook-u i Medojević u parlamentu u stvari divije ličnosti koje nemaju puno sličnosti jedna sa drugom. Ali, isto se može reći i za one koji jednog dana saopšte kako im „Vijesti“ kasape tekstove i izazivaju zabunu u partiji, opoziciji, a sjutra dan ti isti brže bolje pojedu papir na kome su to napisali, na isti način na koji su „miševi pojeli naše decenije“. Mada, nisam siguran da nisu mislili i na zbunjivanje javnosti Evropske unije, pošto ipak navedeni urednik Vijesti svoju političku misao prostire i izvan okvira naše male domovine, a talas globalizacije je odavno zapljuskuje.

„Najnoviju“ staru političku pritoku ponornicu u vidu islandskih vrelih gejzira ponovo je lansirao Miomir Mugoša reklamirajući umišljenog vlasnika crnogorske verzije Halliburtona, grupe „Šajo“, što je Medojević dočekao zavaljen u opoziciono jezersko korito u čije se vode, kako poetski primijeti, sve ponornice ulivaju. Pošto me je vijest o „pritoci“ dočekala uz neki lagani džez i prijatno društvo, da što ne propustim, ipak privirih do lokalnog portala koji uređuje njegovo veličanstvo Draško Đuranović. Shvatih da ovaj „Šajo“ politički cunami prijeti da ugrozi i ulazak Indonezije u veliku četvorku u svijetu poznatu kao BRIC (Brasil, Russia, India, China) umjesto BICI (Brasil, India, China, Indonesia). Oštre se koplja i mačevi za novi izborni “okršaj”, a tupe za bojkot. Samo da mačevi ne ostanu u koricama ulijepljeni onim vezivnim građevinskim parcelama kojim je Šajo rušio Narodnu slogu zajedno sa svojim drugovima i drugaricama.

Ubacujući „jabuku“ u džep, zadnje čega se sjećam, od tog ulaska na nepreglednu globalnu mrežu, bila je informacija da akcije Apple-a ipak 2009. godinu završavaju na svom istorijskom maksimumu od 209,04$. Čudno, posebno u svijetlu činjenice da proizvode iPhone za kojim je poludjela kompletna planeta, a koji je jedini telefon kome je nemoguće skinuti bateriju i tako efikasno preduprijediti bilo kakvu vrstu prisluškivanja, pa sad viđite.

Želim da vjerujem da je profesor Filip Kovačević prepoznao prevare opozicije. Potpuno se slažem sa svim što je saopštio Dan-u 13. Decembra, zato se i čudim da ćuti na najavu portala Analitika da će upravo on biti dio foruma „Shajo“ Group-a. Tom prilikom Kovačević je rekao: „Sigurno će doći i do konstituisanja novih političkih snaga i faktora. Zajedno sa reformisanom opozicijom, koja neće upasti u zamku identitetskih pitanja, one mogu omogućiti da Crna Gora pređe najteži dio puta sopstvenog uobličavanja u evropsku demokratiju.“ Šajo forum, nasuprot Kovačevićevom stavu, zauzima isključivo identitetsku busiju koja je već obradovala i nepostojeći Demokratski centar i režimsku Liberalnu partiju: „Iskreno nas raduje najava Rakčevića o formiranju građanskog foruma koji bi vjerujemo zajedno sa državotvornim vanparlamentarnim strankama i ostalim iskonskim suverenistima mogli biti alternativa ovoj vlasti“. U svom tekstu Kovačević je poslao jasnu poruku i frontu PZP i NOVE: „Mora se jasno staviti do znanja i Vašingtonu i Briselu da ono što zanima opoziciju nije samo smjena jednog čovjeka, nego i uspostavljanje drugačijeg funkcionisanja političkog sistema u Crnoj Gori”. Ovim se Kovačević jasno distancirao i od Medojevićeve budalaštine sa tačkicama i planom i programom rada gdje je pod jedan bila ostavka Đukanovića. S druge strane Kovačević se jasno odredio i prema budućnosti DPS-a koja, ukoliko želimo promjenu sistema, mora biti opoziciona. Želim da vjerujem da će Kovačević biti dosledan u svojim stavovima.

Na zdravlje Filipu, njegov prezimenjak Rajko već uživa u razrušenom bojkotu, saopštavajući da je takav kotorski stav opozicije konačno sahranjen, jer je, kako reče, „opozicija ovoga puta popravila dojučerašnju, čvrstu i zajedničku odluku o bojkotu lokalnih izbora, donesenu na osnovu instrukcija sa internet bloga“.

No, manimo se blogova, da se vratimo „Norveškoj na Mediteranu“. Premjer nas je obavijestio kako je Crna Gora zemlja bez mafije. Još samo da nas obavijesti o tome koja ekspozitura „Crvenog krsta“ s vremana na vrijeme prebacuje tone kokaina iz južne Amerike, ubija po ulicama što snajperima, što u sačekušama, švercuje Moldavke i cigarete. Ako se ove švercerske aktivnosti ipak odnose na „Save the children“ ili UNICEF onda bi i međunarodni sud u Hagu morao uzeti svoje učešće u istom. U interesu lokalne zajednice i svetog NVO sektora bilo bi dobro da to ne urade onako kako je to opisala u svojoj knjizi Florans Artman rekavši da „krivični tribunal u Hagu nije stvoren da bi sudio najvišim političkim i vojnim krivcima za krvoproliće u bivšoj Jugoslaviji, nego da bi mogao da obezbijedi mir u zamjenu za njihovu nekažnjivost”.

Za to vrijeme forumi i frontovi dobijaju medijsku podršku sa brda Gorica na kom se u laganom ćaskanju i šetnji uređuje nedjeljnik Monitor. Simbolika upravo tog brda, kao i zavjesa koje su se devedesetih iz dubrovačkog hotela Libertas popisivale i kačile po garnišlama lokalnih bokeljskih bolnica, a i samog „moračkog zavežljaja“ nije baš toliko nevidljiva. Kao što je nekada „vladika“ Blažo Jovanović za interes komunističe partije „golih i drugih otoka“ uređivao strukturu političkog djelovanja u Crnoj Gori. Paralele između tog vremena i današnjeg dana mogu se svesti na prije par dana saopštene riječi profesora Milana Popovića: „Akademske slobode u Crnoj Gori danas su gore nego u vrijeme jednopartijskog sistema, jer, kako je kazao, postojeći navodni višepartijski sistem funkcioniše po principu i pravilima “koza nostre””.

Ipak se slažem sa Esadom Kočanom kada kaže da je ćutanje univerziteta „opasan znak“. Međutim, period ćutanja Monitora i pakt Prve i Druge familije bio je još znakovitiji i još opasniji. Posebno po vitalne interese i resurse ove države. Taj period buši svaku njegovu riječ na svakom razmaku između slova. Prosto se osjeća promaja čiji je sa jedne strane vratar Veseljko Koprivica, Esadov zamjenik, a sa druge strane Miodrag Perović, vlasnik Monitora i don Druge familije. Priznanje, izvinjenje, pa ko zna gdje dalje, i ko zna što bi bila granica… Tako je sa svim bolesnicima koji znaju da su bolesni, a koji ne žele da se liječe iako im lijek stoji u svakom pogledu onih koji žele bolju Crnu Goru, ne nikako „Drugačiju“ iz predizbornog slogana Miodraga Živkovića i Demokratskog centra. Ako u najskorije vrijeme ovo ne uvidi i Esad i ekipa, nema spasa ni Filipu Kovačeviću, ni Milanu Popoviću, a ni svima nama. Time će biti ubijena svaka klica univerziteta i to upravo zbog pacifikacije pobune kojom je 1997. inteligenciju namamio da se „autokastrira“ upravo Miodrag Perović. Dok se ne desi katarza, sukob Prve i Druge familije neće biti ništa drugo do sukob za obezbjeđivanje budućih pozicija ratnog i antiratnog kapitala stečenog na pljački i sveopštvoj rasprodaji Crne Gore.

Opet mi se vraća Hičkok, danas su građani Crne Gore obaviješteni da će se i čovjek, koji je po sopstvenim riječima na raspolaganju i bivšem i sadašnjem predsjedniku SDP-a Blagoje Grahovac, transformisati u dvojnu ličnost. Valja se podsjetiti sve češćeg koketiranja PZP-a, SDP-a i DPS-a, a nije zgoreg da se podsjetimo Rakčevićevih riječi i polemike sa svojim, da li bivšim, partijskim drugovima, (koji su ga častili epitetom landlorda), ponudom „da svu imovinu članova Glavnog odbora SDP-a zamijene za zgrade, stanove, placeve, hotele i mlinove koje je Rakčević “stekao” u “opozicionoj saradnji” i vlasti sa Demokratskom partijom socijalista. Rakčević je ponudu odbio saopštavajući da bi to moglo proizvesti nove slučajeve podvojenih ličnosti: “Eventualna zamjena onoga što sam ja uzeo iz budžeta i onoga što je vrh SDP-a uzeo iz budžeta bi i vrhu i Službi za informisanje SDP-a nanijelo teške duševne bolove.”

Kada je Joseph Stefano, koji je par godina ranije napisao i scenario za Crnu Orhideju, ipak odlučio da Psycho završi psihijatrovim objašnjenjem Normanove psihoze, Hičkok je znao da je to najslabija scena u filmu – okrenuo se ka scenaristi i rekao mu da je ta scena idealna „za kupljenje prnja“, misleći da će gledaoci zbog nje pokupiti prnje i napustiti biskopsku salu.

Ipak, na kraju je „majčina“ riječ bila posljednja. Posljednje dvije scene. Norman je u zatvorskoj ćeliji i „mjauče“ majčinim glasom izgovarajući da ona ni muvu ne bi povrijedila dok sjenka njene lobanje prelazi preko Normanovog lica. Posljednja scena, u kojoj Marionin auto izvlače iz močvare, nagovještava da je u pitanju tek početak procesa prekopavanja močvare u potrazi za ostalim žrtvama. Podvojene ličnosti bile su idealne za nastavke filma, bez Hičkoka naravno.

U Crnoj Gori je to pokušaj vladara da okonča proces – bojkota, naravno. Crnogorski Psycho nastavlja da se smije u lice građanima služeći posljednjem komunističkom mutantu na tlu Evrope, vjerno i lojalno ubijajući šansu i još nerođenim generacijama. Kako će se u svemu ponašati general “koji se stavlja na raspolaganje” ostaje da se vidi. Sa Normanom Bejtsom čija je uračunljivost postala upitna američka filmska industrija je nahvatala ne malu količinu dolara. Ipak, ni jedan nije postigao ništa od onoga što je uradio veliki Alfred u prvom dijelu. Te 1961, ovjenčan je i Oskarom – zasluženo. Udario je novu stazu u filmskoj umjetnosti i u njoj pokrenuo svjetove. Baš kao što je iste godine i nobelov komitet udario Nobelovu nagradu na ceremoniji kojoj je prisustovao i Jovo Kapičić, general UDBE, koji je po nalogu partije i drugova poslao ondašnjih 300 hiljada dolara za kupovinu Gajger-Milerovog brojača kako bi pokušao da otkrije uranijum u Jugoslaviji, koja je imala namjeru da tako otpočne stvaranje sopstvene Atomske bombe. Time je udaren novi pečat na beskrajnu Atomsku glupost partije i drugova, pošto je Gajger-Milerov brojač i tada koštao par stotina dolara.

Na registarskim tablicama „crnogorskog auta“ lancima izvučenog iz močvare Hičkokovog filma Psycho, piše da opozicija ubija bojkot za interes vladara.

I tu nema pomoći – za sad…

____________________

U nastavku možete komenatrisati, a danas slušamo Rundeka i “Señor”. Uživajte.

Read the rest of this entry »

Encyclopædia Britannica

In History, December 28
Britannica1065: West- minster Abbey opened. Westminster Abbey, a London church, was consecrated and opened this day by Edward the Confessor. It became the site of coronations and other ceremonies of national significance in England. The present-day church, replaced in 1245, stands just west of the Houses of Parliament in the Greater London borough of Westminster.

Riječi

December 2009
M T W T F S S
« Nov   Feb »
 123456
78910111213
14151617181920
21222324252627
28293031  

Najčitanije:

Broj posjeta stranicama:

  • 166,589 hits

Profile, Network & E-mail

Aleksic Wordpress's Facebook profile

E-mail

%d bloggers like this: