Politički lešinari

Očigledno je da je opoziciju žestoko počeo da žulja „ugled“ u narodu. Nakon predizborne kampanje koju je odigrala onako kako se od nje tražilo, počinje ponovo da se „približava“. Moram da priznam da se jedino brinem za Gorana Đurovića koji godinama čeka mjesto u savjetu TVCG taman kao da će osloboditi u lance svezan javni servis. Nisam siguran u njegove preporuke, ali sjećam se kada je vodio dnevnik na RFE i u njemu ćaskao na nekom roštiljanju sa svojim prijateljem ministrom turizma, ministrom koji je prema pisanju Monitora iz septembra prošle godine “otvorio ekskluzivni Hotel Rožaje čiji je vlasnik nakon ubistva Zorana Đinđića u akciji Sablja bio prvi na spisku onih koji su se navodno spasili hapšenja, nakon čega je srbijanska policija saopštila kako je upravo taj Safet Kalić glavni narko bos Srbije i Crne Gore.” Ako Ranko „ne prelomi“ ima opet da Đurovića muči isti problem. Dugoročno posmatrano postoji velika vjerovatnoća da odatle završi u nekoj od ambasada ispred crnogorske ohlokratije. To je kao po pravilu singularitet crnogorske političke scene. Pamtimo da je Vučinić (Marovićev brat od tetke) iz TVCG obnašao konzularne poslove u Dizeldorfu, ista „teška“ sudbina zadesiće i Radovana Miljanića (Vijesti pišu da mu Priština ne gine), o Situ Rakočeviću da i ne govorimo, Mesić je rekao DA. Biće to kvalitetna plata kojom se mogu pokrivati i veća kreditna zaranjanja.

Ne bih toliko o držanju Srđana Milića u čijoj Budvi će se ove godine Live fest održati, ali nekako iskosa, sa pogledom na Meštrovićev spomenik Pobjedniku. Najzanimljivije je, ipak, držanje Medojevića. Pozicija koja je sve iskrene opozicionare obradovala, nakon dijeljenja PZP-a na one koji su za i one koji su protiv koalicije sa DPS-om izgleda da je bila samo san dug koliko i slobodno vrijeme svjetlosti na putu od Sunca do plave planete. Vijesti su dodale gas pa nedjeljno objavljuju po nekoliko “proanalitičkih” tekstova sve samih istaknutih članova PZP-a, vraćajući se staroj ljubavi. Doduše, provuče se i po neki “slobodni novinar” koji je sasvim “slučajno” aktivno agitovao za pomenutu “opozicionu” partiju, posebno kada je 12. Marta 2008. kazao da su samo promjene “konstanta našeg svijeta, te da možete probati da ih istjerate kroz vrata, ali će vam ući kroz prozor”, aludirajući na pokret u pokušaju.

Da se ne lažemo više, evergrin svih opozicionih lažnjaka zvani “zdravo jezgro DPS-a” ponovo se vraća u igru, a LSCG u veselom ćaskanju na Facebook wall-u nanovo naziva “sektom”. Bilo bi ogromno iznenađenje da je drugačije. Uzorni vladin službenik iz devedesetih, stučnjak za demokratizaciju i privatizaciju, pognuo je glavu i ćuti. Znači da su svi njegovi pozivi ka LSCG-u da obnovi svoj rad bili iskreni koliko i onaj naslov u Vijestima iz juna 2007-e, ako se ne varam, kada je Medojević rekao: “Slavko, vrati se”, a u sebi se duboko nadao da “sekta” to neće uraditi, ili da hoće i time njemu vratiti ulogu zbog koje je i formirana njegova “NVO” od strane Đukanovićeve vlade one ne tako davne dvije hiljade i neke. Pitam se u čemu je danas razlika između PZP, DC, GP, LP, zbog čega su se dijelili ako su svi za “zdravo jezgro DPS-a”?

Sluteći po budvanskim događajima izgleda da je nešto dobro ugrijalo oko džepa Miodraga Perovića. Intenzitet kampanje koju vodi preko svojih medija predstavlja molitvu za ponavljanje 1997, čiji je rezultat bila finansijska imperija. Međutim, tu molitvu je odavno odmolio, a oni koji su mu savjetovali posljednju naslovnicu Monitora sasvim sigurno ne žive u Monitoru. Toliko agresivnu poruku šalje neko ko pokreće ili neku veliku akciju ili neki veliki spin. Slažući statistiku onako kao što se slažu štipavice između lencuna na nekoj prelijepoj zelenoj livadi sa pobodenim sohama, dolazimo do neumoljive statistike. Ta naslovna strana biće samo još jedan SPIN. Moguće potreban da opravda novi salto mortale politički rastrojenog Pokreta za promjene.

Stara japanska poslovica kojom se čeličila nacionalna lojalnost glasila je: “Ne budi ekser čija glava viri iznad ostalih”, jer je to ekser na koji će pasti čekić. Prevedeno na jezik crnogorskih političkih partija to znači da ćete sa svih strana imati političke neprijatelje i protivnike, zato što svi u glas govore kako je vlast legitimno osvojena na izborima, a građani savršeno dobro znaju da to nije istinito, ali ipak glasaju. To najčešće znači da će vas mlatiti po glavi i prijatelji i neprijatelji, a nerijetko čak i porodica. Kao krajnja pozicija u toj borbi reći će vam se da ste ludi. Ili što bi rekao Medojević, da ste “sekta”. To naravno ne znači da ste stvarno ludi, kao što ne znači ni da ste sekta. To znači da je ono što vi govorite beskrajno daleko od onoga u što su ovi, koji vam kažu da ste ludi, ubijeđeni da sad treba da vjeruju. Poznavati ovaj proces, a koji je najvećem broju ljudi totalno nepoznat, znači biti u poziciji ogromne moći. Ta moć znači moć manipulacije biračkim tijelom koje se već decenijama uvjerava da je potpuno normalno da mafija može da napravi državu za sebe. Ovo medijski tajkun Miodrag Perović odlično zna, njegovo oružje ne ispaljuje metke, njegovo oružje ispaljuje situacije ka javnom mnjenju skrećući pažnju sa suštinskih problema ka imaginarnim.

Zanimljiva je međutim i nova pojava udvaranja MMF-u od strane PZP-a, kada savjetuju Đukanovića da nas zadužuje, a da naredne generacije vraćaju dugove. Istu stvar radi i SNP ka italijanskoj kompaniji A2A koja učestvuje u tuči za crnogorsko elektroenergetsko blago. SNP je prije par dana pozvala crnogorsku Vladu da za najmanje “dva mjeseca produži rok za dostavljanje ponuda na tenderu za dokapitalizaciju Elektroprivrede”. Prvo, ne radi se o dokapitalizaciji nego o bukvalnoj rasprodaji najvrednijeg državnog resursa kako bi se krpile budžetske crne rupe, što u SNP-u znaju, ali tancuju po taktu vladine harmonike, a drugo u maju 2007. zajedno sa SDP-om svi su bili protiv rasprodaje elektroenergetskog sektora ruskoj “En plus” grupi. Tada su u usvojenom skupštinskom dokumentu napisali da bi: “navedena prodaja predstavljala rješenje s nesagledivim posljedicama za elektroenergetski sektor, ukupnu privredu, kao i građane Crne Gore”. I dodali: “Strateški interes Crne Gore je da ima jaku elektroenergetsku kompaniju, konkurentnu na tržištu, s većinskim državnim vlasništvom, koja će racionalnim korištenjem prirodnih resursa uz očuvanje životne sredine na najbolji način ostvarivati interese Crne Gore i svojih potrošača”.

Današnja prodaja najvrednijih državnih resursa neće imati nesagledive posljedice?! Kako to odjednom, što se promijenilo – kupac, i što još, stavovi partija. Ako znamo da partije sve kontroliše isti centar dolazimo do prostog zaključka da su u ovoj igri predstavljale alat kojim je trebalo izmajmunisati rusku stranu u pregovorima, za interes novih kupaca. Kada ovome dodamo događaje iz KAP-a u kojima radnicima ništa nije kriva vlada koja je dovela ruskog investitora i dogovorila prodaju, a sve je kriv ruski vlasnik, uočava se da i te konce vuče isti centar.

U konačnici država ostaje bez svega, osim bez aparata kojim će naplaćivati poreze od građana i tako vraćati dugove ka međunarodnim institucijama koje su uspjele da je učine dužnom. Svi najveći profiti izlaziće napolje opet ka nekim državnim kompanijama, ali koje pripadaju pametnijim državama. Helenik Petroleum, Telenor, Dojče Telekom, NLB itd itd, sve državne firme koje godišnje iz Crne Gore povuku milijarde eura samo zato što Crnu Goru posmatraju po jedinici koja je sposobna da plaća njihove usluge, bez obzira da li je ta jedinica Srbin, Crnogorac, Zanzibarac ili Mauritanac.

Da ne ispadne da napadam, postavljam prosto pitanje: kako to da MANS nije više protiv prodaje, kako to da MANS više ne pritiska vladu po ovom pitanju, ili postaje jasno da su svi stali u isti front kako bi Ruse najbrutalnije otjerali. Da ne bude zabune, svi znamo da je dogovor oko prethodne prodaje KAP-a Rusima bio dogovor koji je realizovan u poznata četiri oka, i da nije predstavljao interes građana Crne Gore, a da bi jedini interes Crne Gore bio definitivno gašenje KAP-a. Međutim, trovanje se nastavlja, od Pljevalja preko cementara, do jalovišta, Željezare, sela oko KAP-a, pa sve do Skadarskog jezera koje se sprema da hladi nuklearne reaktore, a od čega nas jedino može spasiti eventualna pobuna građana Albanije koji su već protestom iskazali svoj stav, dok su građani Crne Gore poslušno klimali prvim usnama koje su saopštile da su zainteresovane, ali da je to biznis na duugom štapu.

Ni u Srbiji se više ne govori o Srbima, ali zato u Crnoj Gori dežurnim braniocima srpstva to predstavlja ključ, naravno, identično kao i dežurnim braniocima crnogorstva. Nekad su jedni drugima podigravali metalnim crkvama, danas spomenicima. Jasno mi je da je većina onih koji ni kroz Habl repetiran na vrhovima Lovćena ovo ne bi vidjeli, ali nema veze. I za ovo postoji rješenje, jedino je pitanje kada će se upravo to rješenje ukazati kao jedino spasonosno i beskompromisno, a uvijek spremno na borbu.

Naši vladari odavno ne žive u realnom svijetu. Raskoš njihovog života mogao bi ih jednog dana podsjetiti na realnost. To osjećaju politički lešinari spremni da zabodu kljunove u leš koji se raspada na suncu krize. Očigledno je da je svakog dana sve veći broj onih koji im kao molitvu za laku noć požele da ih upravo ta realnost pronađe, a i sam front se, nesporno, širi.

____________________

Danas slušamo još jednog velikana. Imao sam čast uživati u njegovom koncertu u stravičnom Royal Albert Hall-u, vjerovali ili ne po cijeni od 6 funti (nešto manje od 7 eura), čuveni PROMS festival koji organizuje BBC. Danas slušamo “Round Midnight” sa jednog koncerta iz 1987, i naravno neponovljivi Bobby McFerrin. U nastavku možete komentarisati tekst…