louvreKada je izbila Francuska revolucija, krenula je ubitačna pljačka. Poharani su manastiri širom zemlje, a svi rukopisi i knjige poslati u Pariz – na čuvanje. Napoleon je zatim 1810. došao na ideju da stvori “konačnu” svjetsku biblioteku. Ta ideja, vodila ga je u pohod na vatikanski arhiv. Bukvalno je natovario preko 3 hiljade ogromnih sanduka građe, dovukao ih u Pariz i započeo “krvavi” posao. Formirao je tim koji je sve pažljivo razvrstavao, popisivao, istraživao. Najveći dio građe i danas je u Francuskoj, dio je vraćen. Nemam namjeru upoređivati Crnu nam Goru sa Francuskom, ali potrebno je da shvatimo koliko je velik značaj arhivske građe. Ono, o čemu će se kad – tad otvoriti velika priča u Crnoj Gori, jeste priča o arhivskoj građi, građi vremena koje danas živimo, kao i vremena koje su živjele prethodne generacije, posebno one nakon Drugog svjetskog rata. Dakle, govorim o vremenu vladanja jednih te istih, koji su samo 1992, partijskim aktom promijenili ime iz Saveza komunista u DPS, koji nam se svima zajedno sprdaju svojim izbornim vatrometima i svojom opozicijom sa kojom glumataju višestranačko otvoreno društvo.

blSjećam se kada sam prvi put u londonskoj British Library koja, onako kružna, uživa zagljaj genijalnog British Museuma, u koji su Englezi dovlačili što god su mogli sa svih strana planete gdje je kročila njihova noga, ukucao u elektronski pretraživač pojam zemlje u kojoj sam se rodio. Na moje veliko iznenađenje pojavila se novčanica sa nulama najveće inflacije ikad zabilježene na plavoj nam planeti. Autori novčanice i nosioci iste politike u Crnoj Gori i danas vladaju.

Nadam se da se svi možemo lako složiti oko toga da najveći broj mladih ljudi, koji su svoje glasačko pravo stekli od 2000-e godine, na ovamo, (govorim o generacijama koje su izrastale svoju mladost kontaminirane ratovima, cecom, bijedom, stojom, inflacijom i jami), u suštini ni ne znaju kakva je bila uloga kog političkog subjekta u novijoj istoriji Crne Gore. Svjedoci smo da je jako često zbog potrebe bogaćenja određenih krugova istorija falsifikovana, kako bi se što agresivnije u svijest građana Crne Gore, usadila poruka da je Crna Gora „planirana“ još 1992-e, kako se nikada nije išlo na dubrovačko ratište, pa čak i do tvrdnji boraca iz tih sramotnih ratova, kako su upravo liberali operisali u dubrovačkim pohodima. Nema ništa novo u tome da „pobjednici“ žele uraditi sve, kako bi svoj prvi zarađeni milion učinili legalnim, ali i elementarna logika i statistika nalažu da to neće proći. Kratkoročan privid i nekako, dugoročno – nikako.

hagueAko su neki već odustali od čitanja ovog teksta, dozvolite mi još jedan pokušaj da Vas zadržim. Sredinom 2007-e godine kada je postalo očigledno da će Haški tribunal uskoro prestati sa radom, radio Slobodna Evropa počeo je da se bavi sudbinom arhiva ovog suda, jer su bili u posjedu informacije da je “sudbina arhiva” vidno zaintrigirala države bivše Jugoslavije. Riječ je o milionima štampanih stranica, satima tonskih zapisa, fotografijama i video snimcima, koji su prikupljeni tokom višegodišnjeg rada suda. Savjet bezbednosti Ujedinjenih nacija, koji je danas i vlasnik arhiva, čak je formirao posebnu “Komisiju za nasljeđe” koja će se baviti rješavanjem ovog pitanja, ali je pojedine zvaničnike Bosne i Hercegovine najviše uznemirila mogućnost da arhiv Haškog tribunala bude prebačen u Beograd. Naime, Srbija i Hrvatska već su, indirektnim kanalima, počele da lobiraju kako bi došli u posjed tog materijala koji je, kako saopštavaju, od neprocjenjivog značaja, ne samo za dalje procese pred lokalnim sudovima, nego – što je mnogo bitnije, za tumačenje onoga što se zbivalo tokom devedesetih.

dolariAko se sad nadkrilimo nad Crnom Gorom primjećujemo da vladari žive u uvjerenju da je najveća opasnost po njihovu vladavinu upravo snaga dokumenata koje su ostavili iza sebe. Oni koji su po nešto čitali iz fizike elementarnih čestica, od kojih se i mi sami sastojimo, znaju da vrijeme ne postoji. Takođe, znaju i dokazuju da je prošlost upravo ono što osjećamo i da jedino na bazi tih osjećaja možemo graditi budućnost. Ovo nas vraća na svoje strahove, nade, potrebe, na ono što vidimo kad pogledamo sopstveno dijete koje na naše oči stasava, smije se, plače, voli. Nije se teško prisjetiti onoga što smo osjećali dok je gorio Dubrovnik, gdje smo bili, o čemu raspravljali sa najbližima tih dana. Na čije skupove smo se okupljali u nadi da na putu do Tih Trgova više nećemo šutirati iste one novčanice iz londonske biblioteke sa rekordnim nulama, koje bi nedjelju dana kasnije postajale bezvrijedne. Ovo nas vraća na fakt da je budućnost u nama samima isto kao i prošlost, zato što budućnost nije ništa drugo nego buduća prošlost.

Naravno da nisam mislio na našeg novog mandatara, iako istorijski splet okolnosti  zna da se zavrti u krug kao u Vrtlogu Milstrom Edgar Alan Poa, pa mora da objašnjava kako nema veze sa “Amsterdamima” izvedenim iz kuće čovjeka koji je govorio da našeg premjera “voli kao sina Marka”, ali jesam mislio na sve ono što se pokušava sakriti od onih koji dolaze, i koji žele drugačiju i bolju Crnu Goru, zato što rezervnu domovinu nemaju, ni oni, ni mi.

tapeKrajem Avgusta 2007. u Vijestima se pojavio korektan tekst o arhivskoj građi državne TV iz devedesetih godina. Čitajući tekst zamišljao sam lica bivših i sadašnjih urednika TVCG kao i njihove unutrašnje ponore vezane za sudbinu arhivske građe. Jedna rečenica učinjela mi se posebno značajnom, a dovodi nas do nas samih i našeg elementarnog doprinosa da spasimo od zaborava stvarnost oko sebe. Ta rečenica glasi: “U Cavtatu 91. godine, dok u Dubrovniku nije bilo struje, svaka konaovska porodica koja je držala do sebe svakodnevno je snimala crnogorski dnevnik i specijalne emisije.” Bilo bi od Ogromnog značaja da svako ko ima sopstvene snimke iz tog perioda, svako ko ima novinske članke iz tog perioda, svako ko ima radio i tv snimke iz tog perioda, makar to bile i muzičke emisije “Tamo daleko” ili “Meni je to važno” to prevede u elektronsku formu, sačuva na diskovima i podijeli sa svima nama, zato što je to danas praktično besplatno. Internet je u tom smislu – Revolucionaran. Ta istina treba da bude mjesto na kome ćemo se povezati u najbukvalnijem smislu te riječi, a ideje o takvim pokretima već postoje. Vjeruje se da i Crnu Goru jedino takva veza, zbog njene brutalne medijske zatvorenosti, može izvući na pravi put. Jer je samo internet mjesto koje čini da ne postoje dvije Crne Gore, ona koja je napolje i ona koja je unutra. U stvarnosti postoje, i jedna o drugoj sve znaju. Samo jedan od dokaza za to je i ogroman broj ljudi koji posjećuje blog Slavka Perovića, a koji je upravo o ovoj temi rekao: “Mogao sam da sjedim, pišem dopise, prazne izvještaje, sastančim, mogao sam da radim sve drugo osim da mislim na ono potkrovlje, na onoga kita (nesređena građa iz potkrovlja državnog arhiva), da budem pametan i vodim svoga posla…”

ntGledali ste desetine filmova u kojima glavni junaci uđu u čitaonice i iščitavaju besplatno stare elektronske arhive, tražeći tragove u kojima se kriju problemi današnjice. Ako odete na sajt New York Timesa vidjet ćete kapitalnu arhivu od broja JEDAN iz 18. Septembra 1851-e godine. Oči Vas ne varaju. Samo četiri strane tog prvog broja koliko ih je tada i bilo. Samo četiri – ali  postoje. Mora se shvatiti, da je za crnogorske prilike ovo pionirski posao, ali posao od strahovitog značaja i posao u koji se mora vjerovati. Da se ima “u što” vjerovati dovoljan Vam je dokaz Vaš monitor u koji sad gledate. Prije samo 100 godina bio je jednako zamisliv kao i let na Mars. Ali neko je želio da ga napravi. I napravio ga je. Ovako je sa Vašim mobilnim telefonom, ovako je sa Vašim autom, sa Vašim fotoaparatom, sa Vašom veš mašinom, sa ukusnom hranom koju kuvate, avionima koji lete, raketama, piramidama, bukvalno sa svim…

Zato i nije težak odgovor na pitanje zašto na internetu nema kompletne arhive Pobjede, zašto taj posao nije započet, zašto nema arhive državne televizije, zašto taj posao nije započet, zašto nema arhive DPS-a na njihovom sajtu, SDP-a, SNP-a, NS-a, zašto na internetu nema arhive o njihovim unutrašnjim obračunima, kada znamo da su to obračuni ljudi koje svakog dana srijećemo… Sjeća li se iko kolekcija ljudi čiji su frontmeni bili Božidar Čolović, Zoran Jocović sa radija, sjećali se iko Radmile Burić (danas u Vujanovićevom kabinetu), Emila Labudovića, Dragoljuba Pavićevića… Vidoja Konatara iz Pobjede pa Petra Ćetkovića, Miodraga Tripkovića, Šćepana Vukovića, Milenka Vica, Jovana Plamenca, Gordane Vujović, Vaska Radusinovića… Ljudi, znate li da su u gradskim čitaonicama čupani tekstovi iz dnevne štampe, kako bi se ubila navika ljudi da uopšte i dolaze.

headZašto se ljudi i na ovom blogu žale da im iz Vijesti niko ne odgovara na zahtjev za omogućavanje čitanja njihovog on-line arhiva? Zašto taj arhiv nije kompletan? Zašto nije kompletan arhiv Monitora i kako je moguće da nikad u on-line izdanjima Monitora rubrika “Pisma čitalaca” nije prenošena? Da li je to zato što su upravo u tu rubriku gurana sva kvalitetna reagovanja i otvorene polemike. Da li je to godinama rađeno kako bi se od dijaspore koja je imala samo on-line pristup Monitoru sakrila priča? Ako značaj te rubrike ne postoji, kako je moguće da je Veseljko Koprivica uradio svoj odabir upravo tih tekstova i objavio knjigu 2006-e godine, živopisnog naslova “Polemike: Gospodine akademiče avetinjo jedna”, u izdanju Foruma za ljudska prava, reklamirajući tuđa imena i stavove zarađujući pare (stavove koji su svoju najveću težinu imali upravo onda kada su i saopštavani, a Monitor ih gurao pod tepih)? Naravno, jedna od najvažnijih polemika nije ušla u odabir, a to je upravo polemika između Miška Perovića i Jevrema Brkovića koja razobličava obojicu, a čiji je značaj ravan polemici Milo – Momir u predsjedničkoj kampanji 1997-e, koju možete pogledati ovdje, i ovdje, i ovdje, i ovdje, i ovdje… Da ne govorimo da su, sa interneta, promptno obrisali što god su uspjeli iz fašističkog Crnogorskog Književnog lista, ne kapirajući da su samo napravili glupost, jer je sve sačuvano. Ovako se nameće hiljade i hiljade pitanja – zašto???

dinariOdgovor je prost, zato što je to matrica, sistem koji bi istog sekunda pojeo naše tamničare. Sjajan je osjećaj da možemo svi zajedno onako u pidžami, uživajući uz muziku, kafu, masiranje ili češkanje od strane osobe koju volimo, jednostavnim klikom na link nekog internet sajta dati svoj mali doprinos nečemu što i danas raste. Bilo da smo dokumenta ili novinske članke skenirali, pa postavili na internet, bilo da smo postavili na youtube, na google video itd. Taj posao umjesto nas samih neće uraditi niko. Zato što se mora shvatiti da nije poenta u tome koliko će nas naši gospodari osiromašiti, pobiti, poniziti, pokušati isprepadati; poenta je u tome – ko će duže izdržati. Oni koji su najduže izdržali, oni su bili pobjednici svih ratova na svijetu, ikad. Tako će biti i u ovom ratu za novu Crnu Goru. I to sasvim sigurno svako od nas osjeća. Internet je jedino bojište koje oni ne kontrolišu, zato su u svim bitkama koje traju već više od 10 godina, upravo tu, potučeni do nogu. Jedini princip koji internet razlikuje od drugih bojišta zove se sloboda.

I što je najbitnije – to je najmanje što možemo da uradimo.

____________________

Uživajte u nastavku, danas slušamo Jan Garbareka, Manu Katchéa uz Ustad Fateh Ali Khana sa albuma “Ragas & Sagas” koji je objavljen 1990-e, taman kad je počelo promaljanje svjetlosti kroz prozore koje je do tada zaklanjala Gvozdena zavjesa…

Advertisements