aloneSudeći po pisanju američkog Nacionalnog savjeta za informisanje, koji je u saradnji sa CIA, objavio „Mapu budućnosti 2020.  godine“, biće jako zanimljivo. Iz dokumenta se nameće elementarno pitanje – Kada će Crna Gora ući u Evropsku Uniju? Najvjerovatniji odgovor je – onda kada Engleska, Francuska, Njemačka i ostalih 24 zemlje iz same EU izađu, ili prostije rečeno – NIKAD.

Što ovo praktično znači? Naravno – da nemamo što više čekati, vrijeme je da odemo pravo pred ogledalo, i saspemo sebi u lice da ovako više ne ide, i da se moramo promijeniti. Kakva nam je promjena potrebna, to je najlakše spoznati. Dno koje ovih dana Crna Gora uspješno probija ka novim podrumima kezi nam se u lice sa svih strana. Ako je suditi po statistikama ovakvih situacija spas se obično pojavljivao upravo na onim mjestima na kojima je rasla opasnost, iz prostog razloga, jer što se više budemo približavali ponoru i opasnosti to ćemo biti svjesniji da smo na pogrešnom putu i bićemo sposobniji da reagujemo. Posebno zbog toga što nije država Crna Gora stvorila Prvu porodičnu, osnovanu 1900 i neke, pa da je građani svojim parama vade iz gliba, samo zato što je to nampalo bratu premjeru, nego su je stvorili kumovi i familija, kako bi građane Crne učinili dužnim dajući im kredite, a što su visoki DPS funkcioneri najbolje osjetili na svojoj koži. Izbori su, naravno, po ko zna koji put pokazali da u uslovima kakvi vladaju Crnom nam Gorom isti nemaju nikakvu težinu i da ih je prosto trebalo ignorisati, bez obzira što nas Medojević tek danas obavještava kako je familija (Mila) Đukanovića i (Miodraga) Perovića u paktu o podjeli Crne Gore još od davne 1997-e.

ciaNije ni Veso Vukotić jedini čiji se protekcionistički samoregulišući neoliberalizam na montenegrinski način, kao ideologila raspao, a iz čijeg pepela i danas, trepćući na jedno oko dok je ono drugo začepljeno, sa stranica Vijesti proviruje, osluškujući da li će se konačno pojaviti neki student da ga rokne u lice pitanjem – zašto laga “pofesore”?! Utoliko prije, ako istom tom studentu predaje i Milan Popović, ili koji makar podržava Popovića.

Britanski finansijski istoričar Neil Ferguson nedavno je govorio o “dobu ustanaka” koje dolazi. S obzirom da mu mentor nije bio Srđan Darmanović, a ni Dragan Vukčević sa UDG-a, on je proučavajući uzroke ustanaka u XX vijeku, na osnovu zdravog razuma zaključio da su samo tri faktora ključna za izbijanja sukoba na određenom prostoru: etnička dezintegracija, ekstremna ekonomska kriza i rušenje imperija. Sva tri faktora su prisutna i danas. I to, mahom, u cijelom svijetu.

greceDakle, što se više budemo približavali razvalinama KAP-a, Željezare, Prve banke, propale turističke sezone, a da niko ne spominje ni elementarne mjere štednje, to ćemo se više približavati totalnom krahu. Taj krah će postati moguće opipati prstima na svakom od nas pojedinačno i taj faktor će nas dodatno činiti svjesnim da je mala državica u pogrešnim rukama, a to će sve veći broj ljudi povezati. To povezivanje pojačaće sposobnost svakog pojedinačno da reaguje. Jer oni koji nas 20 godina vuku za nos – žive, dok građani Crne – preživljavaju. Preživljavanje znači da se možemo skloniti, elementarno prehraniti, ne pomišljajući na putovanja, školovanja na dobrim školama i slično, a sve vagajući na ivici koja će nas, varljivo se nadamo, zaštititi od gubitka sebe. Neće – svako takvo vaganje završava padom u ambis. Vaganje nije život, to je iscrpljujuće, nedostojanstveno bitisanje. Naše lipsavanje, da bi oni živjeli.

headphoneKada oni koji pakuju regije to i objelodane, to podrazumijeva da neće omanuti, makar je do sada tako bilo. Dakle, očigledno je da će se u narednom periodu dešavati preraspodjela intersnih sfera, ili, ako vam je milije, nova podjela svijeta. U novoj podjeli svijeta svako od nas se mora vratiti sebi i svojim najbližim, kako bi se opremio znanjem koje će mu omogućiti da upravo od toga znanja prehrani i sebe i svoje najbliže. Godine blejanja i viceva uglavnom na tuđi račun moramo ostaviti iza sebe. U cijeloj Evropi mladi ljudi politiku doživljavaju kao dosadnu, tačno onako kako je spinovano. S druge strane vladari u toj činjenici uživaju. Jer, imati nekog ko je isključen iz stvarnosti sa zabodenim iPod-om u ušima iz koga glavu otvara „muzika“ koju ne sviraju ljudi nego ritam mašine, a čiji zvuk podsjeća na muziku iz Commodora 64 (da li ga se sjećate?), upravo znači naručenu nesvjest od koje se ne očekuje želja za bilo kakavom promjenom, a najmanje želja za promjenom sistema. I ne samo katunskog, nego ni bilo kog drugog. Pa Atina je danas grad pokriven sa 1100 nadzornih kamera, sa spinom policije kako su oni koji se bune teroristi i da je kriminal zbog njih u narastajućoj fazi. To je grad sa formiranom najelitnijom delta brigadom koja se bori protiv Svjesnih, i sa zakonom koji određuje da protestantu koji ima pokriveno lice (da ga kamere ne mogu snimiti) prijeti uvećavanje kazne zbog maske i do 10 godina zatvora. Demokratija?

mosadegA sad ću vam ponovo ispričati, kao onda onu 27-mo martovsku srpsku priči, o tome kako se pakuju regioni. Vrijeme – nakon dolaska Mosadega, mjesto Iran. Mohamed Mosadeg je došao na vlast na proljeće 1951-e godine. Želio je da od Irana stvori naprednu zemlju koja bi svoju sirovinu (naftu), upotrijebila za razvoj svoje zemlje. Bio je elitni aristokrata, obrazovan na najboljim evropskim univerzitetima i pred sobom imao viziju Nacionalizma i Demokratije. U Iranu tog vremena pod nacionalizmom se smatralo da Iran vlada sopstvenim naftnim bogatstvom, a pod demokratijom da se politička moć koncentriše u legalno izglasanom parlamentu i u premjeru, koji neće biti izabrani, kao do tada, odlukom Šaha (Mohameda Raze). Prvom svojom vizijom Engleze je, kao glavne eksploatatore iranske nafte pretvorio u svoje neprijatelje, a drugom se udaljio od Šaha.

sahzahediNjegovim dolaskom parlament je odmah donio odluke o nacionalizaciji, ali i da se Britancima u novcu nadoknadi sve što su do tada izgradili u Iranu (čak iako nikakav dug nije postojao, jer su decenijama crpili ogroman ekstraprofit). Insistirao je  na tome da se u zemlji pokrenu reforme i da joj je za to potreban novac, kako se ljudi ne bi okrenuli revoluciji. Englezima nije trebalo mnogo da u kompletan posao oko sprečavanja Mosadega u njegovom naumu privole i Amerikance.

Prema pisanju Stivena Kinzera, New York Times-ovog spoljnopolitičkog komentatora sa svih strana svijeta i svih kontinenata, čovjeka sa ogromnim iskustvom, američki agenti su potrošili 150 hiljada dolara da podmite novinare, urednike medija, vjerske propovjednike, i druge javne ličnosti, kako bi „stvorili, širili i jačali javno neprijateljstvo, nepovjerenje i strah od Mosadega i njegove vlade“. Zatim su angažovali lokalne kriminalce da izvedu dogovorene napade na vjerske vođe i druge cijenjene Irance, ali tako, da djeluje kao da ih je lično Mosadeg naredio. Za to vrijeme će general Zahedi dobiti određenu sumu novca, kasnije ugovorenu na 135 hiljada dolara, kako bi „osvojio“ nove prijatelje i „uticajne ljude na pravim mjestima“ (kroz glavu mi se vrte likovi koje je “osvajao” Prvi profiter). Predviđeno je bilo još 11 hiljada dolara nedjeljno, što je bila ogromna suma u to vrijeme, kako bi se podmitili poslanici iranskog parlamenta. Na „dan puča“, hiljade plaćenih demonstranata okupiće se ispred zgrade parlamenta i zahtijevati Mosadegovu smjenu. Skupština će odgovoriti „kvazilegalnim“ glasanjem za smjenu. A ako se Mosadeg bude opirao vojne formacije lojalne potplaćenom generalu će ga uhapsiti. Operacija se zvala „Ajaks“.

ashrafKad je Mosadeg saznao što mu se sprema u parlamentu, sazvao je referendum koji mu je trebao omogućiti raspuštanje parlamenta. Rezultat je bio da je dobio ogromnu podršku. Podmićeni poslanici više nisu mogli ništa da urade, pa se prešlo na Plan B. Plan je bio da Šah donese kraljevski dekret firmans kojim će ga smijeniti i na njegovo mjesto dovesti plaćenog generala. Akcijom je rukovodio Kermit Ruzvelt (unuk Teodora Ruzvelta, bivšeg predsjednika USA). Na zadnjem sjedištu automobila parkiranog ispred kraljevske palate pokušao je da ubijedi šaha da prihvati ovaj plan, ali se šah plašio da će učešćem u zavjeri ugroziti svoj tron. Šah nije popuštao. Onda je potplaćena šahova sestra bliznakinja koja je iz Francuske doputovala da ga ubijedi. Prema Kinzerovom pisanju pored novca koji je dobila plaćena je i bundom od nerca, onako usput. Ni ona nije uspjela. Nakon što je sve odbio, Ruzvelt je šahu poslao generala Normana Švarckopfa, (čiji će sin 4 decenije kasnije predvoditi invaziju na Irak, čuvenu „Pustinjsku oluju“). U ogromnoj dvorani u kojoj ga je dočekao, šah je o prijedlogu uporno odbijao da govori. Onda su sto povukli na sredinu dvorane, popeli se na njega, pošto je sva palata bila ozvučena, i Švarckopf je šahu saopštio da iza svega stoji moć Sjedinjenih Država i Ujedinjenog Kraljevstva i da mora da sarađuje. Popustio je, pod uslovom, da odmah nakon što potpiše firmans može da odleti avionom u svoj ljetnjikovac na Kaspijskom moru, a ako plan propadne, dalje za Bagdad. I ovu zavjeru je Mosadeg provalio, i pohapsio zavjerenike, nakon čega je Šah po dogovoru sa Ruzveltom, odletio iz ljetnjikovca za Bagdad, a odatle za Rim.

kermitRuzveltov unuk je nakon toga čak dobio i nalog iz centrale da se operacija prekine. Pokušao je još da se sretne sa dvojicom agenata koji su imali odlične kontakte sa lokalnim bandama i da ponovo pokuša pokrenuti ulično nasilje. Na njegovo zaprepašćenje, oba agenta su ga, u letu – odbila. Onda im je ponudio po 50 hiljada dolara, a oni su rekli da je rizik postao ogroman, ne trepnuvši. Nakon toga je rekao i drugi dio svoje ponude: ako ponovo odbiju – pobiće ih. Napuštajući teritoriju ambasade, sa koferima punim para, prihvatili su i otišli. Te nedjelje je kuga nasilja zavladala Teheranom, bande su lomile sve pred sobom, pucale u džamije, tukle prolaznike, i vikale „Živio Mosadeg, živio komunizam“ (kroz glavu mi se provlače parole sa mitinga LSCG-a koje je puštala UDBA, na kojima je pisalo „Srbe na vrbe“ i slično). Tako je Mosadegu prišiven komunizam, sa kojim nije imao blage veze. Ostali banditi, toboš zakleti šahu tukli su se sa ovim prvima, a vođe obije grupe radile su za Ruzvelta i za pare iz onih kufera. Ovo se dešava samo pet dana nakon prethodnog neuspjelog pokušaja. 19. Avgust 1951. godine – dan koji je Ruzveltov unuk odabrao za „dan puča“. Toga jutra hiljade i hiljade demonstranata su jurcale ulicama i tražile Mosadegovu ostavku. Zauzeli su Radio Teheran, zapalili redakciju provladinog dnevnog lista, a u podne i vojne i policijske stanice, čije je oficire prethodno Ruzvelt takođe debelo potplatio. Svi su jurišali ka ministarstvu spoljnih poslova, glavnoj policijskoj stanici i sjedištu glavnog štaba vojske.

iranKad je Teheranom zavladala totalna anarhija, Ruzvelt je mirno otišao iz ambasade do mjesta gdje je skrivao generala Zahedija. Bilo je to vrijeme kad je general trebao da odigra ulogu iranskog spasitelja. S oduševljenjem je sa svojim pristalicama dojahao do Radio Teherana, odakle je objavio naciji da je on „zakoniti premijer, imenovan po šahovom naređenju“. Komandant tenkovske brigade krenuo je sa tenkovima ka Mosadegovoj kući koja je snažno branjena. Mosadeg se uskoro predao nakon čega je odmah odveden u zatvor. Za to vrijeme šah je večerao u hotelu u Rimu. Kada je primio vijesti iz domovine nije mogao da vjeruje da će tako brzo morati nazad. Tako je general Zahedi je postao premijer Irana.

Prije nego što je napustio Teheran, agent Ruzvelt je došao u oproštajnu posjetu šahu. Ovoga puta ne na zadnjem sjedištu auta, u ko zna kom mraku, nego u palati. Sluga je donio votku, a šah je predložio zdravicu i svečano izgovorio: „Dugujem svoj presto Bogu, mom narodu, mojoj vojsci – i Vama“.

I tako se to radi širom zemaljskog šara. AB revolucija i džemperaši bili su obična uspavanka za laku noć. Zločini i krvavi balkanski kotao su već nešto drugo, malko komplikovanije.

____________________

Komentarišite u nastavku, a meni se danas sluša Keith Jarrett, čuveni koncert iz Kelna iz zime 1975-e, nekoliko mjeseci nakon što sam se rodio. Kao da sam znao kada to da odradim… haha… Uživajte, jer u ovoj muzici sve prestaje, ili počinje, ko će ti ga znati…

Advertisements