Simbol nade

Svjedoci smo da se u posljednjih nešto više od godinu dana u Crnoj Gori homogenizuje politička grupacija koja na kritički i apsolutno argumentovan način iznosi sliku crnogorskog društva. Odbijam da vjerujem da će Miodrag Perović biti sposoban da sve ove ljude dovede pod svoju dirigentsku palicu, ako ni zbog čega drugog onda zbog toga što svi mi zajedno moramo njegovati nadu da će Crna Gora, kakva god da je danas, jednog dana biti mnogo manje kriminalizovano društvo, ljepše i prijatnije za život, a u kome će sistem vrijednosti poraziti sadašnji. Međutim, bojim se da će statistika raditi u korist Perovića. Opet mi se vraća njegov intervju sa TVCG pred referendum o nezavisnosti kada je ponosno podsjetio kako je Predragu Bulatoviću poručio da će mu dovesti desetine „„intelektualaca“ ako se SNP okrene nezavisnoj Crnoj Gori”. Ovo može izreći samo neko ko ih kontroliše. Da li će se moja nada još jednom izjaloviti i pretvoriti u novu „Crnogorsku komercijalnu banku” ovjerenu novim „paktom o nenapadanju” između Miodraga i Mila ne znam, ali znam da nemamo pravo ne nadati se da je moguće da jednog dana bude bolje.

Ono što lebdi u vazduhu i što predstavlja zajednički imenitelj cenzure ili autocenzure kod pomenutih intelektualaca, jedan je jedini – niko od njih ne smije da iskuca golu istinu da je Crna Gora imala svoj simbol nade, svoga “Obamu” (bez obzira u što će se pretvoriti novoizabrani predsjednik Amerike), utjelovljenog u Liberalnom savezu Crne Gore. Lomljenje političkih partija po udbinom receptu, a čemu smo svjedoci minulih godina kao i danas, činjenica je preko koje se olako prelazi. Po šablonima ljudskih tastera koji ustaju i kao fotoćelije reaguju na crveno svijetlo koje im u mraku crnogorske noći zasvijetli iz političkog podzemlja, pojedinci, čitave ekipe, spremno se i besramno preveslavaju iz jednog bloka u drugi, dijele i marginalizuju, sve u korist režima. Konačnica je ista.

Sjećam se kad je Koča Pavlović na forumu GZP-a u maju 2004-e godine napisao: „Liberali su bili glavna meta napada premijerovih partija u gotovo svim kampanjama. Mislim da razlog tome nije bila samo prosta želja da se LSCG-u pokrade politička platforma i uzmu birači. Jer takvi motivi ne objašnjavaju žestinu pomenutih napada (lopova interesuje plijen, ne i glava pokradenoga). LSCG je trebalo da nestane – mislim da je to bio pravi cilj koji objašnjava svu viđenu žestinu. Da nestane, jer nije pripadao niti jednom od vjerničkih tabora. I upravo time je bio izuzetak koji ruši pravilo.” Zbog ovoga se i pitam, kako je moguće da recimo dr Filip Kovačević, koji savršeno jasno vidi sliku Crne i odlično je prenosi na stranicama Vijesti i u medijima koji ga sve češće pozivaju da komentariše događaje, još uvijek ostaje „slijep” na činjenicu da je u Crnoj Gori postojala nada koja je raščerečena na očigled Crne Gore. Ili je stvar u tome da su liberale Milu pridržavali upravo ovi “zaboravni” intelektualci? Zato mi je i bilo zanimljivo kada je Zarija Pejović 26. Januara 2009-e iz skupštinske klupe poručio kako mu je list “Liberal” početkom devedesetih davao nadu.

U svakom slučaju sa stranica Foruma u Vijestima Veselin Vukotić nas redovno obavještava o tome kako treba graditi koncept države koja neće imati nikakvog uticaja na privatne korporacije. Jedino nas ne obavještava da li će pred bankrot privatnih banaka (korporacija) biti prirodno da se ruke ubace u državnu kasu iz nje izvuče 44 miliona eura i daju rođenom bratu kako bi spasili porodičnu banku. U toj situaciji mu društvena svojina ne smeta, jer ona vodi prevođenju crnogorskih ovaca preko mosta Blaža Jovanovića na šišanje. Nema te slobode medija koja može pojavljivanje Vukotića na stranicama Vijesti učiniti opravdanim, a da su u isto vrijeme tri važna teksta ljudi iz Liberalnog saveza glat odbijena. Đe je tu pravo na slobodnu riječ? Đe je polemika kao način dolaska do istine?

Na stranicama sarajevskog Oslobođenja, prije par dana pojavio se tekst Milo(šević). Zar nije dovoljan samo naslov, pa da on bude i program, i statut, i koncept, i motiv, i znak, i nada, i simbol, oko koga se treba okupljati i zbrajati: „Kao i pojedini njegovi sarajevski prijatelji, Đukanović teži društvu “vječne sadašnjosti”, društvu bez pamćenja, društvu u kojem akcije nemaju posljedice i u kojem zločin(c)e ne čeka kazna.” Marović je ruku takvog društva promovisao u izborni slogan „Evo ruka”. A Đukanović propušta nepogrešivo, po pravilu one koji u smislu promjene sistema, ne traže ništa.

Da se ne vraćam na izjavu generala Blagoja Grahovca o tome kako je tajna policija sistematski razbijala LSCG, danas je sistematski razbijeno u paramparčad nekoliko partija i nikome ništa. Branko Radulović i Batrićević sjede u poslaničkoj klupi i smijulje se jedan drugome. Ne znam kako je moguće ne sjesti za sto i ovo ozbiljno izanalizirati. Ne znam što to još ima da se kaže o nekome ko vlada monstruoznim aparatom koji zloupotrebljava van institucija i time lomi kičmu budućnosti i još ne rođenoj đeci u Crnoj Gori.

____________________

U nastavku možete ostaviti, kao i obično, komentar. Danas slušamo Joe Satriania sa koncerta iz San Franciska i  “Circles”. Uživajte…