0001Najočigledniji i najistinitiji dio intelektualne kulture jednog sistema, koji je svakodnevno pred nama, i kao takav izložen našem sudu uz mogućnost proučavanja, jesu mediji. Ko god želi može napraviti uporednu analizu juče saopštenog, sa onim što se saopštava danas. Postoje nebrojeni dokazi koji nedvosmisleno ukazuju da jedna vijest jeste laž, a da druga jeste propaganda. Ukrštajući sve ove informacije sa dokazima i sopstvenim zdravim razumom lako možemo doći do prave slike o tome na koji način funkcioniše sistem. Stanje u medijima, najčešće se, i u najvećoj mjeri, preslikava na stanje u obrazovanju, intelektualnom potencijalu, teatru, umjetnosti uopšte, te samoj sposobnosti zajednice da se promijeni i učini boljom, srećnijom i produktivnijom u svakom pogledu.

Ako neko želi razumjeti rad određenog medija taj mora posmatrati osnivačku strukturu medija i finansijsku pozadinu, pa, tek iz tako kompletirane slike, procijeniti ulogu pomenutog medija u društvu. Stoga je neophodno razgraničiti dva osnovna pojma: privatne medije, koji, kao takvi, služe da promovišu i zastupaju privatni interes, a koji posebno dolazi do izražaja u situacijama donošenja ključnih političkih odluka koje mogu uticati na poslovnu poziciju vlasnika medija, i javne medije (javne tv i radio difuzne servise) u kojima zaposleni primaju plate od novca građana (poreskih obveznika) i morali bi da rade u cilju njihovog što objektivnijeg informisanja.

Svuda u svijetu u vlasničkoj strukturi privatnih medija nalaze se ljudi koji svoje finansijske interese ostvaruju u sprezi sa političarima koji monopolima donose ključne odluke o tokovima novca u zemlji. Crna Gora je primjer zemlje u kojoj s pozicije opšteg monopola, to ne radi čak ni vlada, čak ne ni jedan društveni sloj, nego tek nekoliko pojedinaca umreženih u organizovani klan koji je sebe samoproglasio društvenom elitom. Nasuprot tom klanu, koji predstavlja jedva 0,5% stanovništva (oko 3000 stanovnika Crne Gore, naših sugrađana od kojih su ogromna većina samo transmisione poluge u rukama nekolicine koji vladaju) postoji 99,5% onih koji moraju biti “informisani” na način koji omogućava ovima 0,5% da i dalje vladaju. U zatvorenom sistemu, kakav je crnogorski, pripadnost, bliskost, ili obavezna apsolutna lojalnost tom društvenom sloju predstavljaju neophodan uslov za poslovanje.

U Crnoj Gori svi mediji, sa značajnijim udijelom na tržištu, su privatni, osim RTVCG, lokalnih radio stanica čiji su osnivači jedinice lokalne samouprave, i dnevnog lista Pobjeda. Dakle, stvari stoje ovako, privatni mediji zastupaju privatne interese Atlas Grupe, finansijske grupe oko Monitora, Vijesti, Antene M, WAZZ-a itd. Vlasničko-finansijska grupacija koja stoji iza medija, politička grupacija koju taj medij podržava i ciljna grupa građana kojoj se taj medij obraća predstavljaju tri ključna elementa koja treba posmatrati kada želimo sebi stvoriti objektivnu sliku o nekom mediju.

istinaOgromna većina crnogorskih građana su, posredstvom medija, spinovani, a ne informisani. Na žalost u čitavom regionu imamo varijacije na istu temu. Najdirektnije je o tome progovorio u svojoj knjizi, bivši šef vladinog biroa za informisanje u vladi Zorana Đinđića u kojoj je rekao, između ostalog, sljedeće: “Šema proizvodnje afera uvijek je uhodana i sastoji se iz nekoliko faza: Afera započinje izdavanjem naloga (teme) iz nekog od političko-obaveštajnih centara (policijsko-obaveštajne strukture, političke stranke, tajkuni ili mafijaško-kriminalni centri). Urednik u skladu sa nalogom koji je dobio objavljuje tekst preko koga plasira lažne informacije. Slijede reakcije na objavljeni tekst. Reaguju stranke (prije svega vladajuće). One u svojim saopštenjima razrađuju lažne informacije i na osnovu njih optužuju svoje protivnike. Ostali mediji prenose tekstove i političke reakcije. Urednička ekipa najčešće istu temu provlači kroz sve medije u kojima u tom trenutku sarađuje (kao dopisnici stranih medija ili kao autori naručenih izvještaja). Onda dolaze na red čuveni “analitičari” i novinari bliski vlasti, predstavljajući se kao objektivni i nestranački autoriteti, a u direktnoj koordinaciji sa naručiocima (nalogodavcima) “dočekuju” temu i komentarišu je u javnosti.” Sve ove prethodno navedene faze rezultiraju stvaranjem afere ili političkim zaokretom čiji je cilj rušenje protivnika. Većina medijskih akcija stvara se prema navedenoj šemi.

Za razliku od opisane šeme djelovanja, nacionalni i lokalni javni radio difuzni servisi, i još uvijek neprivatizovana Pobjeda, morali bi se ponašati u skladu sa Ustavom kojim je zagarantovano pravo građanima da budu objektivno informisani. Na pitanje: kako se ponašaju javni servisi u Crnoj Gori, nije potreban odgovor, ali valja postaviti pitanje: ako se stiglo do tačke u kojoj se Milo Đukanović uočava kao najveća prepreka sveukupnom razvoju Crne Gore i njenoj transformaciji u demokratsko društvo, zašto u “Monitoru”, “Vijestima”, “Anteni M”, nevladinom sektoru itd. izostaju analize djelovanja javnih servisa? Zašto se pred licem javnosti ne ukazuje na ličnosti koje su najodgovornije za ovakvo stanje u javnom servisu, zašto ne ukazati na ljude koji godinama drže javni servis zarobljen u lancima?

tvVrijeme je da se podsjetimo da je objektivnost državnih medija bila postignuta, o čemu svjedoče izvještajima OEBS-a i međunarodnih organizacija koje su se bavile monitoringom ovih medija u Crnoj Gori jedino u kratkom periodu kada je 2002-e, kada je rečeno za ove medije da su postali OBJEKTIVNI i URAVNOTEŽENI. Nije iznenađenje reći da se ovo moglo zahvaliti u prvom redu Liberalnom savezu koji je bio promoter promjena ispred ondašnje parlamentarne većine. Na čelo TVCG, a na predlog Liberalnog saveza, bila je postavljena ugledna novinarka Nataša Novović koja je u neshvatljivo kratkom roku, uz paklene probleme i opstrukcije koje su je pratile na svakom koraku, uspjela da ostvari ovaj rezultat za ponos i pamćenje. Ko je prvi poveo juriš za politički račun Mila Đukanovića protiv ovakvih pozitivnih promjena u državnim medijima? Odgovor je “Vijesti”, “Monitor”, “Montena TV” uz staleška novinarska udruženja i ostali. Ovaj orkestrirani napad vođen je sa jednog mjesta, pa su u oktobru iste godine mediji “uspješno” vraćeni pod upravu „elite” tj. onih 0,5% koji vladaju svim resursima u državi, a Novovićka sklonjena. Zamijenio je “bivši” službenik Državne bezbjednosti. Napad je maskiran “zalaganjem” za implementaciju modernih medijskih zakona iako je bilo jasno da je zalaganje usmjereno za nastavak rada ovih medija kao sredstava gole propagande, laži i agresivnog spinovanja ciljnih grupa.

Usvojeni su novi zakoni koji “regulišu” javni servis, i regulisali su ga. Sve vrste nadzora i kontrole nad javnim servisom, izigrani su, što je i bio cilj. Na upravljačke pozicije ponovo su dovedeni povjerenici Klana, kojima je legitimitet djelovanja pružen posredstvom garniranog učešća u radu kontrolnih tijela od strane nekolika novinara i javna radnika koji su u prethodnom periodu predstavljeni javnosti kao nezavisni.

Sindikalne novinarske organizacije i udruženja takođe predstavljaju sloj koji je odavno stavljen pod kontrolu, i kao takav nema i ne želi imati nikakav pozitivan uticaj, osim kao dio koji iz istih organizacija izvlači lični profit pojedinaca koji se nalaze na vrhu tih piramida, a koji najčešće javnosti i donatorima ne prezentira, ili prezentira friziran izvještaj o finansijskom poslovanju, ako ga neko uopšte i traži.

Zato nije ni čudo da ovakvo stanje običan građanin pritisnut kreditima i borbom za golo preživljavanje i plaćanje poreza (kako bi spašavao porodične banke), ne želi da mijenja. Da li će dan kada će neka kap preliti čašu doći danas, sjutra ili nikad zavisi isključivo od samog građanina. Ustajanje sa stolice, korak ka TV-u, pogled u oči prezentatora iz dnevnika i gašenje TV-a predstavlja prvi korak ka Slobodi. A do tad, zapitajte se makar, zbog čega Vam, nešto govore.

Aleksandar Aleksić

P.S.

warningNapomena: Ljudi, ovo je prava fešta! Vidite li da ni Slavkov tekst “Vijesti” danas nijesu puštile. Ovaj svoj tekst sa bloga sam dostavio redakciji za objavljivanje u rubrici Forum. Tražili su da ga skratim na 4500 karaktera što sam istog trena uradio. Nikad objavljen. A sad mi pade na pamet da nijesu puštile ni tekst Aca Radulovića kojim se komentarišu tekstovi čuvenog crnogorsko ekonomiste Veselina Vukotića objavljeni u istim “Vijestima”. Ova tri teksta povezuje jedna posebna činjenica, tako bolna za “Vijesti” i krugove iza njih: pisali su ih liberali. Znači da ni u “promijenjenim” okolnostima u kojima se Milovi dojučerašnji pioni iz “Vijesti” pokazuju kao današnji “lauferi” u napadu na njega, ponovo nema slobode za slobodnu riječ liberala u “slobodnim” “Vijestima”, odnosno u “slobodnoj” Crnoj Gori! Toliko za one koji pozivaju Slavka da vrati Liberalni savez!

Verzije tekstova dostavljene redakciji Vijesti, koje su odbile da objave:

Slavko Perović, reagovanje na intervju dr Šerba Rastodera

mr Aleksandar Radulović, Neoliberalni džeparoši

Aleksandar Aleksić, Mediji danas

____________________

Uz današnji tekst možete slušati što god želite, a ja sam poželio da čujem The Cure, osnovanu davne 1976. godine u Sussex-u. Svjetsku slavu donosi im album Disintegration iz 1989. godine sa kog slušamo Love song. Uživajte…

Advertisements