“Bili su to dani koji su započinjali, svi do jednog, muzikom. Srednja škola, početak studija, prvi poslovi, prvi zarađeni novac, prvi poljupci, prvi sex, prvi put kada smo starijem rekli NE, prvi put kada se pokuša pobijediti nepravda. Dani koji su svi do jednog mirisali na snijeg, na jorgovan, na jabuke iz Vladičine bašte ispod Manastira. Dani koji su svi do jednog značili čekanje i uživanje u sljedećem događaju odrastanja i sazrijevanja ispunjenog osjećajem slobode, bezbrižnosti i nade. Za to vrijeme, nad nama su se nalazili stariji za koje smo vjerovali da su hrabri, za koje smo vjerovali da su mudri, da su pametni, da su sve ono čemu i svi mi treba da težimo. Nad nama su bili naši roditelji za koje nam ni na kraj pameti nije bilo u kakvim su okovima provodili svoje dane. I živjeli svoje živote impresionirani TV i radio stanicama koje su svoje programe započinjali sloganima «naših naroda i narodnosti» i «bratstva i jedinstva».” Uz njegovu saglasnost, prenosim Vam riječi prijatelja koji je danas daleko od Crne Gore, a sa kojim sam ponovo stupio u kontakt, nakon više od 15 godina. “Mili dani moji svi nestali…” Otišao i nikad se nije vratio.

Slažem se sa njim. Bile su to godine u kojima smo osjećali da živimo par kilometara iznad Crne Gore. Šetali smo i zezali se, učili, smijali se i letjeli ulicama između stratosfere i sedmog neba. A onda su došle devedesete i tlo pod nogama se obruši vukući nas za sobom u podrume grobova stvarnosti.

A sve se nekako poklapa sa “životnim” jubileom naših vladara. Ovih dana se navršava 20 godina od “AB Revolucije” kojom je sa ulice zbrisano staro rukovodstvo i instalirani Miloševićevi jurišnici Marović, Bulatović i Đukanović. “Mladi, lijepi i pametni džemperaši” nisu ni slutili da će njihova moć, uticaj i bogatstvo postati veći nego kod mnogih njihovih savremenika iz cijeloga demokratskog svijeta. Nisu ni slutili da će gledati kako se smjenjuju i De Mikelis, i Tačerka, i Gorbačov, i Klinton, i Kol, i Šreder, i Miteran, i Širak, i Bler, a da samo oni traju i da su nepromjenljivi. Njihovo instaliranje u titogradske fotelje nije se slučajno odigralo baš tog dana.

Bio je to veliki dan za sve njih. Ali bio je i veliki dan za Slobodana Miloševića. Bio je to dan kad je mali Slobodan došao na ovaj svijet. Jedan od tadašnjih vođa mitingaša, koji i danas živi u Danilovgradu saopštio je za RFE: “Izabran je taj datum zbog toga što je to rođendan Slobodana Miloševića, jer je Slobodan Milošević prvi komunista u vlasti Srbije koji je našao za shodno da dođe u Kosovo Polje i da čuje krik toga naroda i da se sretne sa istinom. Svi drugi su to izbjegavali. On nikada ne bi postao to što je postao da se nije ponio tako prema svom narodu.” Toga dana rodila se nova šansa za gvozdenu zavjesu u Crnoj Gori, nada da će Berlinski zid, makar negdje biti sačuvan.

Do tada se smatralo sigurnim da čovjek cijelog života nosi isto ime i prezime. Vjetrovi su donijeli novo vrijeme u kome su porcije muškaraca vođene na klanja. I ne samo to. Donijeli su kič, a na sljedećem koraku i smrt. Turbo folk estetizaciju ubijanja. A ta blizina smrti rušila je sve kočnice stida i rodile su se generacije na sasvim novom sistemu vrijednosti.

Portparol DPS-a, Rajko Kovačević, na “AB” događaje gleda kao na nešto što je bila neminovnost, uz pozdrave antiratnim profiterima: ”To što su se u SFRJ uz te procese desili krvavi ratni sukobi, najmanje su bili krivci ljudi koji su u Crnoj Gori doprinosili razvoju ovih neminovnih procesa… Moram reći da degutantno zvuče politikantski jednostrane analize kojima nadobudni i antiratni profiteri pokušavaju sagledavati ove procese u Crnoj Gori, kao i njihove nosioce.” Ufoteljavanje i tapaciranje nove vlasti sa ulice Miloševiću je donijelo presudni glas u saveznom predsjedništvu čime je Crna Gora dala zeleno svijetlo da se uđe u nasilni raspad zemlje i najkrvaviji rat u Evropi od WWII.

I iz tog “blagostanja”, postala privatni plijen antiratno i ratno profiterskog lobija, koji su se konačno našli na istoj strani 1997-e, kada su pod krinkom borbe za nezavisnu Crnu Goru, građanima oduzeli slobodu koja je bila na dohvat ruke. Plijen je danas feudalizovan i predmet je još jedino sitnih dnevno-strvinarskih podbadanja, zbog neravnomjernosti i nezadovoljstva manjih feudalaca u odnosu na veće. Za čudo, zanimljiva definicija došla je prije nekoliko dana i od Pokreta za promjene, postala je zemlja kojom hodaju neotkrivene ubice.

Mark Almond, oksfordski profesor, o kome sam već pisao u tekstovima Izborne magluštine i Crnogorske dogme, prije nekoliko dana, u svom autorskom tekstu u londonskom Guardian-u analizirajući novonastalu situaciju u Gruziji, piše kako je Crna Gora mikro-zemlja kojom dominira mafija. Česlav Miloš je u svom kapitalnom djelu «Zarobljeni um» često govorio o čovjeku koji «obično ima sklonost da poredak u kom živi smatra – prirodnim». Kao takav ne vjeruje da se na, dobro mu poznatoj, ulici kojom se šetaju turisti i igraju djeca, može pojaviti hitman i odraditi ono što je u opisu njegovog «radnog mjesta». A podzemna presuda donosi se bez saslušanja optuženog.

Prije nekoliko dana u sred Budve, i u sred bijela dana, dogodilo se brutalno ubistvo momka koji je bio poznat kao miran i dobar mladić, radnik fabrike za vinklovanje motora, a koji je dan ranije autobusom došao u Budvu na ljetovanje. Ubijen je greškom. Taj događaj nemam namjeru komentarisati, prepustit ću to poznatom Budvaninu Srđanu Miliću, koga od nedavno i rukama i nogama podržava NDI, kao nekad Raška Konjevića. O mračnom događaju sa ulica Budve naša svakodnevica dovoljno govori, i bez Milićevih doskočica i “zavala”. Ali o dvoličnosti dnevnog lista Vijesti i njegove uređivačke ekipe govori se jako malo. Naime, samo nekoliko dana kasnije Vijesti objavljuju mali članak koji, da nije bilo prethodnih nesrećnih okolnosti, ne bi zavrijedio, a ma baš nikakav, komentar. U njemu se opisuje ushićenje i oduševljenje Kristine Galjak, portparola evropskog komesara za bezbjednost Havijera Solane, koja u Marovićevom društvu ćaska i ispija kafu, na istom mjestu na kom se samo nekoliko dana ranije desio brutalan zločin. Vijesti u tekstu navode: “Ne krijući da je oduševljena onim što je vidjela u Budvi i Crnoj Gori, tokom kratkog odmora, Galjakova je juče prije podne provela sat vremena na kafi sa Marovićem u ljetnjoj bašti kafe-bara „Palma“. „Ja sam Mediteranka, tako da se osjećam kao kod kuće“, kazala je Galjakova.” – kraj citiranog iz teksta. Bio je ovo još jedan članak Vijesti u kome se juriša na našu tvrđavu pamćenja. I to najskorijeg, što je najstrašnije u svemu. Mali oglas, plaćeni prostor, ili šta?! Spinovanje – školski primjer – makar sa mog stanovišta. Zamišljam onoga koji je odlučio da ovaj tekst baš sa ovom slikom i baš u ovom trenutku objavi. Nemam riječi kojima bih ga opisao.
____________________

Ukoliko želite možete ostaviti komentar, uz pjesmu “The Limit To Your Love” koju izvodi Feist. Slučajno sam došao do njenog novog albuma “The Reminder” i prvi put čuo za nju. Ne znam koliko Vam je poznata ova Kanađanka koja je ovogodišnja dobitnica američke muzičke nagrade “Shortlist Music Prize” za svoj album “The Reminder”. Ta nagrada predstavlja ekvivalent muzičkim nagradama “Mercury”, a konstituisana je s ciljem da oda priznanje kvalitetnim muzičkim izdanjima objavljenim u Americi, a koja još nisu postigla komercijalni uspjeh. Uživajte…

Advertisements