Crnogorske dogme

Završeni su još jedni predsjednički izbori. Kao što smo i pretpostavili Filip je ispunio svoj plan, opozicija je odglumila svoje uloge, a Crna Gora zadržala istog predsjednika do 2013-te godine. Brojeći “ranjenike”, tapšući se po “junačkom” opozicionom ramenu uz uzajamno mazunjanje, ipak niko od kandidata nije čak ni ponudio ostavku. Ali kandidati su – nebitni. Bitna je “impotencija” njihove političke akcije, koju građani nikako da prepoznaju. Konstanta u govorima svih učesnika u izbornom procesu i prije i poslije izbornog dana bila je poruka da se konačno nepobjedivi DPS razvlasti makar u instituciji predsjednika. I oni koji su okupljeni oko finansijskog centra koji okoštava Miodrag Perović, preko Monitora, Vijesti i ostalih medija koje kontrolišu, slali su istu poruku.

Iz PZP tabora oglasio se Srđa Pavlović. Pokušavajući da odgovornost za Medojevićev poraz prebaci na Miodraga Perovića i njegov krug suverenista saopštavajući da su: “Suverenisti digli ruke od projekta demokratizacije Crne Gore tako što su našli sigurnu luku u konstrukciji koja se zove “nezavisni intelektualac. Oni ne žele da dovedu u pitanje svoje poslove i sinekure time što će se javno angažovati u procesu razvlašćivanja DPS/SDP koalicije i procesu istinske demokratizacije Crne Gore. Suverenistički intelektualci su se zadovoljili rezultatima referenduma i time pokazali do kojeg stepena su bili i ostali dio partijske mašinerije što je vodila proces pravljenja nacionalne države Crne Gore.” Ova Pavlovićeva konstrukcija potvrđuje da je određeni broj suverenista zaradio velike pare u finansijski zatvorenom sistemu porodičnog feuda. Bez hrabrosti da imenuje glavnog odgovornog Pavlović se na tome zadržao. Ubitačna zamjena teza. Opšte je poznato da je godinama najprofitabilnije zanimanje u Crnoj Gori bilo – bivši liberal. I da su upravo na očuvanju sistema i borbi protiv LS-a stekli najviše “poslovnih angažmana i sinekura”.

Minimizirajući sve što je do 2008. godine urađeno u Crnoj Gori na njenoj demokratizaciji Pavlović saopštava kako je “reformska politička opcija tek u povoju u Crnoj Gori, pa se rezultat ovih predsjedničkih izbora treba analizirati kao jedan od prvih bolnih koraka u procesu izgradnje demokratije u Crnoj Gori.” Odma mi se povraće kad pročitam ovako nešto.

Puna uvezanost, totalna medijska koordinacija sa jakom finansijskom konstrukcijom Medojevićeve kampanje u rezultatu izbora nije zadovoljila prohtjeve Miodraga Perovića i njegovog klana. Nekoliko dana nakon što su se na sred suđenja “izčašćavali” sa Acom Đukanovićem – Milka Tadić, Željko Ivanović, Miodrag Perović i ostali, na Pavlovićevo pisanje najdirektnije odgovara Željko Ivanović, saopštavajući kako “Medojević vidi, ali ne nudi rješenje problema u Crnoj Gori”. I dodaje: “Pokret za promjene sa koncepcije one man show mora preći na izgradnju ozbiljne organizacije, sa što širim uključivanjem svih slobodnih i demokratskih potencijala društva.” Od straha za dodatno smanjenje uticaja svog finansijskog klana Ivanović saopštava kako bi: “SNP prihvatanjem koalicije sa DPS-om, poput SDP-a, postao nova ikebana vlasti koja niti može, niti želi da suštinski mijenja društvo.” Ovo je totalno ludilo, sad i SNP po Ivanoviću želi da demokratizuje Crnu Goru, a Mandiću samo malo fali da bude prihvatljiv uz savjet da se ugleda na Borisa Tadića.

Očigledna je panika zbog situacije u kojoj su se našli, a koja umanjuje njihovu kontrolu nad sopstvenim lažima sa svih strana. Kada su punih 10 godina i rukama i nogama od 1997-e do 2007-e gradili svoje finansijske tornjeve, nije ih zanimala nikakva demokratija. Danas se Ivanović poziva na Marka Almonda, doduše ubacujući mu u usta i nešto što nije izgovorio, ali danas mu Almod treba, jer autoritet oksfordskog profesora koji fenomenalno poznaje situaciju u regionu, može zvučati ubjedljivo opisujući one koji oduzimaju mogućnost zadovoljenja njihove halapljivosti.

Dok je Liberalni savez godinama ginuo objašnjavajući kako crnogorski put vodi ravno u feud, sve je ignorisano. Od stranaca je bilo ogromnih donacija, posebno ka medijima Miodraga Perovića i Željka Ivanovića. Ogromne količine papira koje su iz Budimpešte preko Beograda upućivane u Crnu Goru, kao pomoć razvoju demokratije, nekoliko puta su u ogromnom dijelu ostajale u Beograd i prodavane. U Evropi su prodavali priču o sopstvenoj nezavisnoj poziciji od strane Đukanovića, a on im je po sopstvenim riječima davao ogromnu podršku. To je samo jedan od načina kako su se punili lokalni antiratni tajkuni, i to sa dva izvora. U aprilu 1999-te godine dok su bombe mirisale u vazduhu nikoga demokratija nije zanimala, iako je Mark Almond u udarnoj jutarnjoj političkoj emisiji radija BBC FOUR saopštio da je u “CRNOJ GORI NA VLASTI KLEPTOKRATIJA I DA TO ŠTO JE ZAPAD UZ NJIH NE ZNAČI DA SU ONI DEMOKRATE”. Krugovi oko Miodraga Perovića sve su prezirali, gradila se banka sa tada najvećim udjelom na crnogorskom tržištu kapitala, na vidiku bili fondovi itd itd… Crna Gora je pretvarana u zemlju u kojoj se namjerno jako teško definisala razlika između dobra i zla. Narod je morao da povjeruje da zlo lako može biti pretvoreno u dobro i obratno. Primjera je nebrojeno.

E danas svu tu istoriju treba izmijeniti. Treba ispričati kako nisu oni krivi, nego je Đukanović nepobjediv. Kako su ovi predsjednički izbori upravo dokaz njegove nepobjedivosti. Danas prosipaju priču kako je nepobjedivost konstanta i kao takva traje 20 godina. Podsjećanja radi Đukanović je na aprilskim izborima 2001-e godine izgubio parlamentarnu većinu. Miodrag Perović i njegovi krugovi, mediji, Jevremi, CKL-i izmišlajli su šlepere laži koje su se lopatama tovarile na grbačama svih građana Crne Gore koje je trebalo preveslati. I uspjeli su u tome. Ali u promjeni istorijskih fakata neće uspjeti nikada. Ta pobjeda koju je 2001-e godine izboksovao LSCG sam na političkoj vjetrometini, morala je biti izmasakrirana i minimizirana. I u tome su svi kraci hobotnice morali biti angažovani. Osam godina je u ime “nezavisne” Crne Gore vođen specijalni rat protiv LSCG-a, a kao rezultat nastala je privatna država nekoliko familija. Svakodnevno je LS bio izložen unakrsnoj vatri Vijesti, TVCG, Medojevića, Republike, Jevrema, TVIN-a, Montene, Antene M, Željka Ivanovića, Miodraga Perovića, Darmanovića i ostalih – i ishod je provalija što zjapi između porodica i njihove pastve. To je današnja Crna Gora.

U izmjeni istorije se krije poenta svake komunističke vlasti. Njihova partijska parola širom zemaljskog šara, uvijek je glasila “Onaj koji kontroliše prošlost – kontroliše budućnost”, a “onaj koji kontroliše sadašnjost, kontroliše prošlost.” “Ono što je sada istina, ostaje istina za sva vremena” – bili su ubijeđini. U Evropi su svuda popadali samo su kod nas jači nego ikad. Radili su sve i svašta, a da ih niko nikada nije upitao najjednostavniju rečenicu – “Kada čovjek prestaje da bude ratni huškač, sex-trafikant, deportator izbjeglica, ubica, lopov? Onog momenta kad to prestane da radi ili onog momenta kad odsluži kaznu?” Mišljenja sam da ova rečenica govori jako mnogo o Crnoj Gori. Mehanizam izmjene istorije uvijek je bio isti. Prvo bi “analitičari” specijalci špekulisali o događajima, a onda bi se medijski pokrili i izveli zaključak koji im treba. Ali to nije ništa drugo do zaključak njihovih špekulacija. Ali poenta je da se taj zaključak pretvori u dogmu. I kao takav osvješta od otaca nacije. Tokom godina u njega se počinje gledati kao u utvrđenu činjenicu. A takvi zaključci uopšte nisu činjenice, i dalje su zlonamjerne i naručene špekulacije, za interes dvora. Tako su liberali prosto bili uhvaćeni u makazama između činjenica i špekulacija. A građani, nisu vjerovali.

Zaključak mora biti pravedan. Oni ne shvataju da naše znanje nije pitanje ličnog vjerovanja, nego prostih istorijskih činjenica. Ako čovjek dozvoli da njegovo lično vjerovanje iskrivi, preinači ili preobrazi istorijske činjenice, ne može očekivati od drugih da takav postupak oproste. To je neoprostivo.

____________________

Ukoliko želite ostaviti komentar, kao i za sve vas koji vole ovakvu vrstu muzike moj današnji favorit je Ekatarina velika i “Kao da je bilo nekad”, uživajte u nastavku…