Osvrtom na dosadašnje posjete blogu, primjećujem da je do sada ostvareno 11 hiljada jedinstvenih posjeta sa različitih adresa, sa svih kontinenata, a da objave otvaranja bloga do danas nije bilo, što, naravno, ne znači da je na bilo koji način bilo moguće pobjeći od google-ovog gospodara indeksiranja. Ovakva statistika je iznad mojih očekivanja. Ipak, to je samo statistika, život je neđe drugo. Mnogi su se javljali na mail, komentarisali blog na ovaj ili onaj način. Jedno pitanje mi još uvijek odzvanja u glavi – “Što znači govoriti ljudima istinu, ako oni za nju nisu spremi?” Sjetio sam se svih istina koje su decenijama građanima prolijetale pored glava, a koji nisu htjeli ni da čuju. Sjetio sam se teških borbi, upravo za istinu, koje su vođene, i svih laži koje je Jevremova saradnička mreža, iza koje je stajao Miodrag Perović, širila njihovim medijima. Ipak, čini mi se da su požurili da prebroje piliće, makar, sekund prije nego što su se izlegli.

Današnja politička situacija u Crnoj Gori ne daje mnogo nade onima koji više ne mogu da podnesu pritisak nepravde, otimanja, pljačkašku privatizaciju i sve ono što je vezano za sjenku koja se krajem osamdesetih nadvila nad glavama svih nas. Međutim, i sama nada ima jednu važnu osobinu – a to je broj ljudi koji je hrani. Po pravilu taj broj je u direktnoj proporciji sa mogućnošću njenog ostvarenja. Prevedeno na teren Crne Gore, u ovom trenutku, smatram da je broj ljudi koji čeka, i u opšte razmišlja o nadi – veoma mali. Sem o svojoj sopstvenoj, naravno. Vlast je naučila građane da država nije njihova obaveza. Oni koji, ipak, misle da jeste – vjeruju trenutnim političkim igračima, na vezi su sa svojim partijama, zastupljenim u parlamentu, a koji prakično ne služi ničemu drugom sem da politički teatar održi za potrebe nepromjenljivosti sistema.

Mnogo je i onih koji očekuju pomoć sa strane. Ubijeđeni da je uvijek odluka na Zapadu da promijeni sliku. Međunarodna zajednica o nekom prostoru ili lideru sa tog prostora jako teško mijenja mišljenje. Iz prostog razloga što je prethodno mišljenje, plod studioznih proučavanja stručnjaka, u ovom slučaju za Balkan, koji imaju samo jedan interes. Sopstveno – državni, za koji primaju platu od te države, i kojoj su u svakom trenutku na raspolaganju, kako bi svoj prethodni stav branili i time dokazali da je njihova analiza i procjena relevantna i da nova procjena znači – ili rušenje njegovog autoriteta kao Stručnjaka za Balkan, ili mobilizaciju za novu političku akciju, zbog nemogućnosti daljnjeg ostvarenja pomenutog interesa. Crnogorski kumovi imali su veliku sreću da je Milošević nakon odluke da ratuje na Kosovu smatran glavnim problemom Balkana, da je bio na vlast, dobrog zdravlja, sjedio na gomili pokradenog novca, i još uvijek u stanju da stvara nevolje u regionu.

E te, 1999-te godine, po izvještajima lokalnih šefova stranih kancelarija iz Crne Gore smatralo se da je najproblematičnija situacija u Crnoj Gori. Podrška, koju je u tom trenutku dobio Đukanović, bila je presudna po dalji razvoj događaja u Crnoj Gori. U političkom podzemlju donesena je odluka da se sva država rasproda po masakrirano smiješnim cijenama, i da je isti oni pokupuju, kako bi je kasnije po desetostruko većim cijenama prodali na realnom tržištu, ili ukoliko i dalje budu podržavani od naroda – da upravo oni crpe ogromne profite iz te imovine. Do danas je odrađeno oko 80% posla. Ostalo je još glavno, nešto što može da kompletan koncept krađe sruši u paramparčad – radi se o energiji. Obično se pitanje energije poklapa sa interesima međunarodne zajednice u nekom regionu, odakle se može izvesti zaključak da će biti zanimljivo. Jedina razlika je u tome što su danas kumovi bez Miloševića u Srbiji i beskrajno ignorisani od strane Srbije, što im najteže pada, a s druge strane svi, po bogatstvu, pretvoreni u Alibabe sa po sopstvenih 40-tak „hajduka“, spremnih da za Alibabu odrade i najprljavije poslove.

U kontekstu razvoja događaja ostalo mi je zanimljivo oglašavanje bivšeg Filipovog i Rankovog savjetnika za nacionalnu bezbjednost Blagoja Grahovca. Nakon što se onako junački na sudu izmirio sa Vukašinom Marašom, za koga je tvrdio da je preko firme “Cofis” suprotno zakonu učestvovao u trgovini oružjem i da je hobotnica pružila svoje pipke u sva ministarstva i državne institucije, koji se po prirodi posla javljaju kao učesnici, u Vijestima od 4. Marta ove godine u autorskom tekstu pod naslovom “Kad olovka zataji, ulica neizbježna” Blagoje Grahovac navodi na predviđanje da će aktuelna vlast, ipak, prema raspoloživoj statistici – otići sa ulice. Bio je prilično direktan: “Ako analiziramo smjene vlasti u Crnoj Gori od njenog međunarodnog priznanja na Berlinskom kongresu 1878. godine, zaključićemo: kralj Nikola je vladao 40 godina – otišao je svrgavanjem; Karađorđevići su vladali 23 godine – otišli su svrgavanjem; komunisti su vladali 44 godine – otišli su svrgavanjem; ovi sadašnji su ušli u dvadesetu godinu vladanja – kako će otići? Ako, pak, analiziramo kakav je bio odnos populusa prema svim prethodnim vlastima, poslužimo li se valjanom dokumentacijom, doći ćemo do zaključka da su strah, mržnja i obožavanje bili osnovni pokazatelj tog odnosa. Samo je redosljed bio različit. I alati vladanja su uglavnom bili isti: korupcija, mito, ucjene, zastrašivanje, a strah od “magičnog uha i oka” službi se stalno pothranjivao.”

Danas Đukanović vlada na dvije velike i beskonačno mnogo sitnih laži. Prva je da je mlada crnogorska država u svakom slučaju ugrožena od Srbije, sem ako je on na vlasti, i druga je da je jedino on (kao vladar) sposoban transformisati Crnu Goru i izvesti tranziciju do kraja. Takođe, ubijedio je sve potencijalne investitore da jedino preko njega mogu opštiti sa Crnom Gorom za bilo što. A građane je ubijedio, da njihov glas ne znači ništa, jer uvijek može kupiti dovoljno glasova kojima njihov glas, kakav god bio, može biti anuliran ili multipliciran, zavisno od političke potrebe za datu izbornu jedinicu. Već dvadeset godina političko ekonomske orgije nad građanima Crne Gore daju kao jedini rezultat totalnu kontrolu od strane tajkunske oligarhije, koji svakog prvog u mjesecu građanima ispostavljaju račun za život u orbiti njihove stvarnosti – otete na prevaru, prisvojene i prebačene u njihove džepove, a koju sada treba sačuvati. Sačuvati opljačkano bogatstvo nekad je mnogo teže nego ga steći. Ipak, postoji i mali komadić ljepote u njihovoj beskrajnoj aroganciji uživanja u popljačkanoj crnogorskoj imovini. Ljepota njihove arogancije je u tome što nijesu sposobni da zamisle svijet u kome nisu u prednosti.

I sve je na pojedincima. Kojima je dosta svega. Onoga dana kada građani Crne Gore prepoznaju i pokupe hrabrosti iz sebe samih i vrijeme pred sobom prestanu mjeriti neprijateljima koji su im na putu, nego slobodom za koju će morati da se izbore, tek tada će biti spremni da postanu dio modernog svijeta. Ovaj put jeste težak, ali drugačiji put ne postoji… I tek tada će se pojaviti stručnjak za Balkan koji će, recimo, mermernim hodnicima Ministarstva spoljnih poslova i Komonvelta njenog kraljevskog veličanstva sa svežnjevima Novih papira nositi i mišljenje o crnogorskom vladaru. Od njegove odbrane svojih stavova zavisiće da li će ista postati i majušni dio Nove spoljne politike, recimo, britanske vlade. Ili bilo koje vlade, koja ima i minimalan interes za prostor Crne Gore.

____________________

Ukoliko želite ostaviti komentar, uz pjesmu “Posoljeni zrak i razlivena tinta” koju izvodi Gibonni feat. Urban i Maya Azucena, uživajte u nastavku…

Advertisements