You are currently browsing the monthly archive for March 2008.

„Kad pobijedi Savez komunista, počinje vrijeme mira i slobode, razuma i demokratije, razvoja i socijalne pravde“ – riječi su Mila Đukanovića, saopštene, sada već daleke, 1990-te godine 13. Novembra. Nakon što su u AB revolucionarnom prevratu sa ulice, očistili staro komunističko rukovodstvo, predvođeni Slobodanom Miloševićem i tajnim službama bezbjednosti, nije se ni slutilo da to predstavlja prevaru kojom se izbjegava da Berlinski zid padne i na njihovu glavu. Ni Gorbačov, ni Tačerka, ni Kol nisu znali da je na zidu postojao prozor koji je prilikom pada pao baš na Crnu Goru (kao u kultnim komedijama Buster Keatona) i time sistem neokrnjen preživio. Danas, punih 18 godina kasnije, dok provijavaju stavovi kako je vlast smjenjiva jedino sa ulice, nalazimo se pred još jednim izbornim procesom. Moj stav je da što god uradite – izbori ne postoje, o čemu sam pisao u ranijim tekstovima prilično detaljno, čini mi se. Ono što mi se ovom prilikom čini zanimljivim jeste pozicija međunarodne zajednice i njihovi izborni monitorinzi u ovakvim situacijama.

U Crnoj Gori su svi izborni procesi bili nelegalni, iako je OEBS tražio razne vrste gimnastika kako bi ih učinio legalnim. Dakle, mjera regularnosti izbora emitovana ka međunarodnoj javnosti, je stav OEBS-a. Prateći njihov rad i širom Evrope postoji mnogo primjera grubog kršenja legalnosti izbora na koje OEBS nije reagovao, ili je davao prećutnu saglasnost. Crnogorska iskustva sa OEBS-om počinju još 1997-e godine kada su dozvolili skandalozan upis novih birača izmedju dva izborna kruga predsjedničkih izbora, što je apsolutno protivzakonito, preko svih onih prijava o političkim pritiscima u državnim firmama, pružanje ruku vlasti u ponovnom preuzimanju državnih medija, te kupovinama glasova koje su se čak oglašavale u dnevnim novinama, do posljednjih poslovnih angažovanja partijskih aktivista vlasti na raznim projektima, posebno reformi zatvora.

Što se tiče međunarodne prakse, najviše su se obrukali na Kosovu te Makedoniji kada je recimo u Novembru 1999-te godine nakon predsjedničkih izbora za malo izbio građanski rat zbog nelegalnosti izbora. Kada je na izborima pobijedio Boris Trajkovski, protivnički kandidat Petkovski je održao press konferenciju na kojoj se pojavilo na stotine kontrolora koji su ispričali novinarima da su izbacivani s biračkih mjesta pošto je od njih traženo da kažu „da nisu viđeli ono što su viđeli“. U otvoren napad na OEBS tada je ušao predstavnik britanskog Helsinškog komiteta Mark Almond oksfordski profesor koji je radio monitoring mnogih izbora od Ortege i Paname pa do svih svjetskih žarišta sličnog karaktera. Tom prilikom je Almond nacrtao da su zapadni ambasadori u Skoplju prihvatali stav OEBS-a, da je bilo neregularnosti, ali da one nisu uticale na konačni ishod glasanja. Dakle sve je u redu, iako se glasalo sa puškama na biralištima, iako su kontrolori istjerivani sa biračkih mjesta uz ubacivanje u kutije listića i živih i mrtvih glasača, u nekim slučajevima čak i prije nego što su birališta otvorena, a u nekim slučajevima poslije 14 časova, kada je izgledalo da će odziv Albanaca biti mali. Almond je zaključio da je kao posmatrač pratio pedesetak izbora, ali to što se događalo u zapadnoj Makedoniji niđe do tada nije vidio.

Mnogo je sličnih primjera. Presmiješno je bilo njihovo blamiranje na ruskim (parlamentarnih) izborima i budalaština iz OEBS-ovog saopštenja u kome rekoše kako su izbori upitni zbog toga što se Putinov kabinet previše miješao u izborni proces. Kao da se to ne dešava svuda, posebno kod nas. Tim Maršal, američki novinar koji je pratio događaje oko 5. Oktobra 2000. godine u Srbiji napisao je knjigu „Igra sjeki“ u kojoj je saopštio da je opozicija, odmah nakon upada u Saveznu skupštinu, nakon što se domogla izbornog materjala, isti spalila. Kada je Milošević tražio ponovno brojanja glasova, od glasova je ostao samo pepeo. Sve ovo, naravno, ne umanjuje njegov poraz, i potrebu da bude smijenjen, ali plastično govori koliko sam čin ne znači ništa u situaciji kada za novu politiku postoji saglasnost međunarodne zajednice koja tome daje podršku sa strane zbog sopstvenih interesa.

Zanimljiv primjer direktnog miješanja demonstrirao je i američki konzul u Crnoj Gori prilikom prošlih lokalnih izbora u Tivtu kada se na izborni dan prošetao sa šefom lokalnog DPS-a i šetajući se Pinama pijuckao sa njim kafu dok su glasači prolazili pored njih ka glasačkim mjestima. Opozicija je naravno ignorisana i sve je vuklo na zonu sumraka. Ali se, ipak, sasvim jasno moglo pročitati, ko je htio da pročita – kome je, Đukanović, u stvari te 1997-e, dugovao crnogorski presto. Iglberger, Zimerman, Norman, Eskobar, Montgomeri od Vašingtona do Beograda i nazad. Na žalost, nakon toga se Crna Gora pretvara u mjesto na kome ljudi više nisu pripadali Bogu – nego čovjeku, na način kako je to nekada opisivala nesrećna Moldavka S.Č. uz istovremenu otimačinu i trpanje po džepovima imovine, sirovina, fabrika, hotela i sličnih “sitnica”.

U Crnoj Gori, na nepravilnosti i krađe, LSCG je ukazivao na hiljade puta. Građanima oči nisu značile ništa. Zanimljivo je da nisu reagovali ni kada na krađu ukazuju i ljudi koji dolaze direktno iz srca sistema. Imamo slučaj Momira Bulatovića koji je do 1997. godine sa Đukanovićem lažirao sve izbore, a što mu se baš te godine obilo o „glavu“ uz podršku zapada Đukanovićevoj struji. U svojoj knjizi „Pravila ćutanja“ zapisao je kako je masakrirana Narodna sloga na izborima 1996-te godine. Nakon izbora 2001. godine, 21. Aprila, predsjednik albanske DUA-e Fuad Nimani saopštio je, prije nego je DUA smirena ministarskom foteljom, da izbori predstavljaju „manipulacije i nekorektnu kombinatoriku i da to neće prihvatiti – ukoliko se ispostavi da su zakinuti, krenuće u objelodanjivanje mahinacija koje su priređene tokom izbora“. Naravno da je nakon par dana zaćutao.

Aktuelni gradonačelnik Cetinja bio je direktan kao i Bulatović. On je saopštio: “Na izboru u našoj Skupštini Opštine, sa tadašnjim rukovodstvom doživio sam situaciju lažiranih izbora. Tada sam promijenio partiju i prešao u SK-PJ. Ti su izbori lažirani! Lažiralo ih je tadašnje rukovodstvo Skupštine opštine Cetinje. Naravno, oni su pripadali Demokratskoj partiji socijalista. Na to sam ukazao i predsjedniku države. Ja sam saznao, poslije četiri do pet godina, nažalost, da je to istina. To me uvrijedilo, kao čovjeka.” Sve ovo mu, naravno, nije smetalo da pršutama, čerecima mesa i kobasicama osvoji vlast na isti način sa istom tom logistikom krajem 2006. godine.

Kupovina glasova, ličnih dokumenata, ucjene i pritisci danas su na svakom koraku kao i obično – isti. Statistika je takva da će rezultat biti kao i obično. Marović je sve dodatno betonirao stavom da će DPS u buduće sa svima praviti koaliciju, otvarajući time, javno, najjači koalicioni potencijal svojoj partiji, a u suštini namigujući svima onima koji su spremni da se prodaju za manje-više iste pare. Samo da se budvanske kule, konačno, počnu uzdizati ka nebu, a njegov brat brojati novac od „komunalija“ i ostalih blagodeti koje sa sobom donosi mjesto lokalnog prvog brata i Sekretara sekretarijata za investicije opštine Budva.

Mnogi će se složiti sa mnom, mnogi će se okrenuti i zarežati u sebi, ali svi zajedno moramo biti svjesni da je mnogo lakše doći do istine – nego li joj pogledati u oči. Sjetih se jedne lijepe konstrukcije o tome kako se „na licu jedino oči nikada ne mijenjaju. Od djetinstva do starosti ostaju iste, i čovjek koji umije to da vidi, on gleda i dječaka i momka i starca istovremeno.“ U besmisao predstojećih izbora pogledajte iskreno. Saberite 2+2, pa ako dobijete kao rezultat 28 progutajte svoj ponos i pokrijte se jastukom. Ili ispljunite gorčinu koja se skuplja godinama i konačno postanite – SLOBODNI.

____________________

Ukoliko želite ostaviti komentar, uz pjesmu “China Girl” koju izvodi David Bowie, uživajte u nastavku…

Read the rest of this entry »

Osvrtom na dosadašnje posjete blogu, primjećujem da je do sada ostvareno 11 hiljada jedinstvenih posjeta sa različitih adresa, sa svih kontinenata, a da objave otvaranja bloga do danas nije bilo, što, naravno, ne znači da je na bilo koji način bilo moguće pobjeći od google-ovog gospodara indeksiranja. Ovakva statistika je iznad mojih očekivanja. Ipak, to je samo statistika, život je neđe drugo. Mnogi su se javljali na mail, komentarisali blog na ovaj ili onaj način. Jedno pitanje mi još uvijek odzvanja u glavi – “Što znači govoriti ljudima istinu, ako oni za nju nisu spremi?” Sjetio sam se svih istina koje su decenijama građanima prolijetale pored glava, a koji nisu htjeli ni da čuju. Sjetio sam se teških borbi, upravo za istinu, koje su vođene, i svih laži koje je Jevremova saradnička mreža, iza koje je stajao Miodrag Perović, širila njihovim medijima. Ipak, čini mi se da su požurili da prebroje piliće, makar, sekund prije nego što su se izlegli.

Današnja politička situacija u Crnoj Gori ne daje mnogo nade onima koji više ne mogu da podnesu pritisak nepravde, otimanja, pljačkašku privatizaciju i sve ono što je vezano za sjenku koja se krajem osamdesetih nadvila nad glavama svih nas. Međutim, i sama nada ima jednu važnu osobinu – a to je broj ljudi koji je hrani. Po pravilu taj broj je u direktnoj proporciji sa mogućnošću njenog ostvarenja. Prevedeno na teren Crne Gore, u ovom trenutku, smatram da je broj ljudi koji čeka, i u opšte razmišlja o nadi – veoma mali. Sem o svojoj sopstvenoj, naravno. Vlast je naučila građane da država nije njihova obaveza. Oni koji, ipak, misle da jeste – vjeruju trenutnim političkim igračima, na vezi su sa svojim partijama, zastupljenim u parlamentu, a koji prakično ne služi ničemu drugom sem da politički teatar održi za potrebe nepromjenljivosti sistema.

Mnogo je i onih koji očekuju pomoć sa strane. Ubijeđeni da je uvijek odluka na Zapadu da promijeni sliku. Međunarodna zajednica o nekom prostoru ili lideru sa tog prostora jako teško mijenja mišljenje. Iz prostog razloga što je prethodno mišljenje, plod studioznih proučavanja stručnjaka, u ovom slučaju za Balkan, koji imaju samo jedan interes. Sopstveno – državni, za koji primaju platu od te države, i kojoj su u svakom trenutku na raspolaganju, kako bi svoj prethodni stav branili i time dokazali da je njihova analiza i procjena relevantna i da nova procjena znači – ili rušenje njegovog autoriteta kao Stručnjaka za Balkan, ili mobilizaciju za novu političku akciju, zbog nemogućnosti daljnjeg ostvarenja pomenutog interesa. Crnogorski kumovi imali su veliku sreću da je Milošević nakon odluke da ratuje na Kosovu smatran glavnim problemom Balkana, da je bio na vlast, dobrog zdravlja, sjedio na gomili pokradenog novca, i još uvijek u stanju da stvara nevolje u regionu.

E te, 1999-te godine, po izvještajima lokalnih šefova stranih kancelarija iz Crne Gore smatralo se da je najproblematičnija situacija u Crnoj Gori. Podrška, koju je u tom trenutku dobio Đukanović, bila je presudna po dalji razvoj događaja u Crnoj Gori. U političkom podzemlju donesena je odluka da se sva država rasproda po masakrirano smiješnim cijenama, i da je isti oni pokupuju, kako bi je kasnije po desetostruko većim cijenama prodali na realnom tržištu, ili ukoliko i dalje budu podržavani od naroda – da upravo oni crpe ogromne profite iz te imovine. Do danas je odrađeno oko 80% posla. Ostalo je još glavno, nešto što može da kompletan koncept krađe sruši u paramparčad – radi se o energiji. Obično se pitanje energije poklapa sa interesima međunarodne zajednice u nekom regionu, odakle se može izvesti zaključak da će biti zanimljivo. Jedina razlika je u tome što su danas kumovi bez Miloševića u Srbiji i beskrajno ignorisani od strane Srbije, što im najteže pada, a s druge strane svi, po bogatstvu, pretvoreni u Alibabe sa po sopstvenih 40-tak „hajduka“, spremnih da za Alibabu odrade i najprljavije poslove.

U kontekstu razvoja događaja ostalo mi je zanimljivo oglašavanje bivšeg Filipovog i Rankovog savjetnika za nacionalnu bezbjednost Blagoja Grahovca. Nakon što se onako junački na sudu izmirio sa Vukašinom Marašom, za koga je tvrdio da je preko firme “Cofis” suprotno zakonu učestvovao u trgovini oružjem i da je hobotnica pružila svoje pipke u sva ministarstva i državne institucije, koji se po prirodi posla javljaju kao učesnici, u Vijestima od 4. Marta ove godine u autorskom tekstu pod naslovom “Kad olovka zataji, ulica neizbježna” Blagoje Grahovac navodi na predviđanje da će aktuelna vlast, ipak, prema raspoloživoj statistici – otići sa ulice. Bio je prilično direktan: “Ako analiziramo smjene vlasti u Crnoj Gori od njenog međunarodnog priznanja na Berlinskom kongresu 1878. godine, zaključićemo: kralj Nikola je vladao 40 godina – otišao je svrgavanjem; Karađorđevići su vladali 23 godine – otišli su svrgavanjem; komunisti su vladali 44 godine – otišli su svrgavanjem; ovi sadašnji su ušli u dvadesetu godinu vladanja – kako će otići? Ako, pak, analiziramo kakav je bio odnos populusa prema svim prethodnim vlastima, poslužimo li se valjanom dokumentacijom, doći ćemo do zaključka da su strah, mržnja i obožavanje bili osnovni pokazatelj tog odnosa. Samo je redosljed bio različit. I alati vladanja su uglavnom bili isti: korupcija, mito, ucjene, zastrašivanje, a strah od “magičnog uha i oka” službi se stalno pothranjivao.”

Danas Đukanović vlada na dvije velike i beskonačno mnogo sitnih laži. Prva je da je mlada crnogorska država u svakom slučaju ugrožena od Srbije, sem ako je on na vlasti, i druga je da je jedino on (kao vladar) sposoban transformisati Crnu Goru i izvesti tranziciju do kraja. Takođe, ubijedio je sve potencijalne investitore da jedino preko njega mogu opštiti sa Crnom Gorom za bilo što. A građane je ubijedio, da njihov glas ne znači ništa, jer uvijek može kupiti dovoljno glasova kojima njihov glas, kakav god bio, može biti anuliran ili multipliciran, zavisno od političke potrebe za datu izbornu jedinicu. Već dvadeset godina političko ekonomske orgije nad građanima Crne Gore daju kao jedini rezultat totalnu kontrolu od strane tajkunske oligarhije, koji svakog prvog u mjesecu građanima ispostavljaju račun za život u orbiti njihove stvarnosti – otete na prevaru, prisvojene i prebačene u njihove džepove, a koju sada treba sačuvati. Sačuvati opljačkano bogatstvo nekad je mnogo teže nego ga steći. Ipak, postoji i mali komadić ljepote u njihovoj beskrajnoj aroganciji uživanja u popljačkanoj crnogorskoj imovini. Ljepota njihove arogancije je u tome što nijesu sposobni da zamisle svijet u kome nisu u prednosti.

I sve je na pojedincima. Kojima je dosta svega. Onoga dana kada građani Crne Gore prepoznaju i pokupe hrabrosti iz sebe samih i vrijeme pred sobom prestanu mjeriti neprijateljima koji su im na putu, nego slobodom za koju će morati da se izbore, tek tada će biti spremni da postanu dio modernog svijeta. Ovaj put jeste težak, ali drugačiji put ne postoji… I tek tada će se pojaviti stručnjak za Balkan koji će, recimo, mermernim hodnicima Ministarstva spoljnih poslova i Komonvelta njenog kraljevskog veličanstva sa svežnjevima Novih papira nositi i mišljenje o crnogorskom vladaru. Od njegove odbrane svojih stavova zavisiće da li će ista postati i majušni dio Nove spoljne politike, recimo, britanske vlade. Ili bilo koje vlade, koja ima i minimalan interes za prostor Crne Gore.

____________________

Ukoliko želite ostaviti komentar, uz pjesmu “Posoljeni zrak i razlivena tinta” koju izvodi Gibonni feat. Urban i Maya Azucena, uživajte u nastavku…

Read the rest of this entry »

Encyclopædia Britannica

In History, December 28
Britannica1065: West- minster Abbey opened. Westminster Abbey, a London church, was consecrated and opened this day by Edward the Confessor. It became the site of coronations and other ceremonies of national significance in England. The present-day church, replaced in 1245, stands just west of the Houses of Parliament in the Greater London borough of Westminster.

Riječi

March 2008
M T W T F S S
« Feb   Apr »
 12
3456789
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31  

Broj posjeta stranicama:

  • 166,824 hits

Profile, Network & E-mail

Aleksic Wordpress's Facebook profile

E-mail

%d bloggers like this: