Povratak u budućnost

1989. godina – Bulatovića za predsjednika, Đukanovića za premjera, Đukanovića za predsjednika, Vujanovića za premjera, Đukanovića za predsjednika, Vujanovića za premjera, Vujanovića za predsjednika, Šturanovića za premjera, Đukanovića za „šampiona“ biznisa, Vujanovića za predsjednika do 2013-te, Đukanovića za premjera do kraja. Sve u svemu – Crnu Goru za Porodicu – 2008. godina. Ovim je faktičko političko stanje u Crnoj Gori ponovo vraćeno iz podzemlja u „institucije“. Odluka GO DPS-a donesena je, jednoglasno, taman kao šte se donose odluke u Lukašenkovoj, Kastrovoj i ostalim partijama – državama. Hodnicima u zgradi koja je pripadala bivšim društveno-političkim institucijama, mahom Savezu komunista, a koju je svu (imovinu) protiv-pravno zadržao u svom posjedu DPS, ponovo će se strecati i cijediti znojevi pred samom pomisli da bi na istim, iza ugla moglo biti ukazano „njegovo kraljevsko veličanstvo“ Milo Đukanovićem. Kad mi je nakon sjednice GO DPS-a prijateljica iz Crne javila da je, ipak, on mandatar bio sam blago iznenađen, pomislivši na one koji su ga po hitnom postupku, nakon referenduma, detronizirali. Izgleda da sam ih precijenio, ili su oni, pak, podcijenili Porodicu.

Pamtim i 2002. godinu, kada je LS predložio ostatku opozicije da se Milo od strane većine u parlamentu proglasi za doživotnog vladara, koga bi naslijedio njegov sin Blažo. Niko nije imao, ni u naznakama, sluha za težinu ove odluke kojom bi se u suštinskom smislu problematizovao i internacionalizovao problem crnogorskog diktatora i satelitskih porodica koje u lancima, iza gvozdene zavjese, drže vezane građane Crne Gore. Biće zanimljivo posmatrati nastavak partije. Pretpostavljam da se Vukotić i kompanija upravo kuckaju čašama – čestitajući. Sad ćemo da završimo ovo, sad ono… „stvarno nas je Šturanović kočio, a bio je dobar momak, a pošten, a neiskvaren, a ovakav, a onakav. A medalje, a ajmo dalje.“

Tri dana za redom Porodični dnevni magazin „Republika“ donosi tekstove sa sljedećim porukama. Prvo je 1. Februara Danilo Burzan, urednik, ispalio prvi „metak“ u papir: „Milo ode, ali se prava zamjena ne nađe. A, za posebnu je priču u kojoj su mjeri njegova nesporna harizma i državnički dometi – dakle i praksa “gospodara” koju je i sam tvorio – bili i generator za indukovanje političke i kadrovske slike kakvu danas u Crnoj Gori imamo? No, koliko god nekome ne bilo po volji, svuda u svijetu lideri najjačih partija (pobjednica na izborima) na najvišim su državnim funkcijama. Za dobro Crne Gore biće najbolje ako Milo pokaže da mu je odmor – prijao…” Nakon toga su iz dana u dan pisali kako je Šturanovićeva vlada bila loša i kako će je Milo popraviti. Uvodnik su pratili naslovi “Povratak Đukanovića smjena ministara”. Izvori Republike iz vrha DPS-a govorili su da je izvjesna rekonstrukcija Vlade, od kojih jedan tvrdi da bi mogla ostati samo trećina aktuelnih ministara. Sve su, normalno, pokrili “objektivnom” anketom sedam građana Podgorice od kojih se šest izjavilo kako bi voljeli da se Đukanović vrati, a sedmi, kako navija za Igora Lukšića, Đukanovićevog kandidata za mandatara u vrijeme izbora Šturanovića. Ipak, što se urednika crnogorskih medija tiče, od Đukanovića će večeras, jedino slađe zaspati Darko Šuković, s tim što sam siguran da će sjutra veče posteljina biti druga…

Još mi je ostalo samo da, vezano za prethodni blog, podsjetim na Đukanovićevu izjavu datu pred uskrs 2007 godine da termoelektranu i državne akcije u Rudniku uglja Pljevlja treba, što prije, prodati ruskoj En plus grupi. Privatizacija je, poučavao je Đukanović, neminovan proces jer je “proizvodnja električne energije biznis, a biznisom treba da se bave privatni investitori i preduzetnici. Ne vjerujem u efikasnost državnog preduzetništva“. To što je crnogorski Telekom prodao njemačkom državnom Dojče telekomu ne broji se. Izgleda da se ne broji ni to što je Jugopetrol prodat grčkoj državnoj kompaniji Helenik petroleum, etc.

Bilo je najsmješnije pročitati Đukanovićevu izjavu da će se, ako ne bude druge – morati žrtvovati. Ostaviće svoje dvogodišnje bavljenje biznisom, koje mu je mjesečno donosilo milione eura, i prihvatiće premjersku platu od nekoliko stotina eura. Čak će se izgleda i nje odreći. Ovo nisam rekao ja. Ovo je rekao Milo, lično, u pismu Miodragu Peroviću, kada se oglasio onako usputno, bez želje da Perovića uznemirava, kako reče, u njegovoj samodovoljnosti, izrazitoj i udobnoj uprkos biranom društvu Isusa i Sokrata. „Samo se usputno oglašavam, za 17 godina obavljanja državnih poslova, ni u miru, ni dok su oko nas bješnjeli ratovi, nijesam pokušao da zaradim niti jedan cent. Ne zato što je nemoralno baviti se biznisom, nego zato što je nemoralno to činiti dok ste na državnom poslu, profesore Peroviću.” Dakle, moramo ga razumjeti, Šturanović se morao žrtvovati, inače Milo presahnu na grbači porodice. Sad je milioner, pa ponovo može da “ne zarađuje ni jedan cent”.

Da slika bude potpuna, Milovim povratkom, nad građanima Crne Gore, nadvila se još jedna „ptica“ iz tmurne prošlosti. Svoju predsjedničku kandidaturu, najavio je i „stručnjak za prirodni zakon i joga letač“ – lider Stranke prirodnog zakona Milan Radulović. Čisto da slika vlasnika Crne Gore i brda bude kompletna. Time se budućnost Crne Gore pretvara u njenu prošlost i obratno. Na svakom pojedinačno je da odabere da li se vraća u prošlost ili u budućnost. Po mom skromnom sudu, nastavlja se budućnost – Osme sjednice…

___________________

U nastavku možete komentarisati tekst, a moj današnji favorit je Sinead O’Connor i kompozicija “Don’t Cry For Me Argentina”, uživajte…