Dok sam, prije malo više od nedjelju dana, pisao tekst “Sumnjivo lice”, nisam ni slutio da će na javnu scenu Crne Gore, tako brzo izaći potvrda da Đukanović i Miodrag Perović kao neformalni šefovi Crne Gore ulaze u novu fazu svog odnosa. Ova nova faza njihovog odnosa u suštini ne predstavlja ništa novo, a posebno ne predstavlja ništa dobro za građane Crne Gore. Suština se svodi na očuvanje sistema, a sve u skladu sa porukom koju je i bivši američki ambasador u Beogradu, Montgomeri, saopštio tapkajući Đukanovića po ramenu po kome je mazio njegov “beskrajan talenat za politiku na Balkanu”. Ljudi se dijele na one koji znaju kako funkcioniše ulica, na one koji znaju kako funkcioniše grad, država, pa na kraju na one koji znaju kako funkcioniše svijet. Oni koji ne znaju ništa od ovoga, nalaze se u nimalo zavidnoj situaciji. A do svijeta se teško može doći sa Balkana, bez da se prethodno izađe na ulicu.

Okviri u kojima razmišljaju oni koji znaju, počevši od ulice pa do svijeta, drastično se razlikuju. Đukanovićev ogroman zaostatak mjeri se okvirom u kome ga je onako okrutno smjestio Montgomeri, ali šaljući sasvim jasnu poruku Miodragu Peroviću i njegovoj ekipi koja glasi – VAS DVOJICA MORATE IGRATI U ISTOM TIMU! Ovaj stav, jasno, ne znači da će to tako i biti, zato što Ruski politički menadžeri, da ne kažem Služba bezbjednosti, svoj interes na Balkanu sprovode upravo preko Đukanovića. A Đukanoviću ne bi bilo prvi put, da u svojoj samouvjerenosti pomisli kako će preveslati ili jedne ili druge, kad bude doveden do uza zid. Pošto je “zamoljen” da se detronizira i vrati odakle je došao, njegova pozicija uza zid, više nikad neće biti ista.

Upravo “balkanska poruka” od Montija, u političkom smislu ima veze samo sa provincijom, koja se svodi na ULICU. Oni koji su čitali, recimo Konstantinovićevu “Filozofiju palanke”, znaju da provincija nije geografski pojam, nego – mentalni. Mada i bez toga čitanja ovo nije teško shvatiti. Kada ove poruke prenesemo na teren, dolazimo do igrača koji ovaj stav treba da učine realnim. S jedne strane imamo napad na direktora Vijesti, te saopštenja DPS-a u kojima se šalje poruka Miodragu Peroviću i njegovoj PZP da je nemoguće objediniti opoziciju, a “da opozicione stranke uvedu privremeni moratorijum na djelove svojih programa o identitetskim pitanjima i pitanjima odnosa sa Srbijom dok ne bude smijenjen režim”, što je dokazano Filaretom. I sa druge strane odgovor Miodraga Perovića koji saopštava da ga ne zanima smjena režima nego njegovo novo “preobraćanje”, koje se nada da će ponovo uspješno obaviti. I to ne preobraćanje režima, nego preobraćanje Đukanovića.

U Pobjedi od petka, 7. Septembra pojavio se tekst koji potpisuje prof. dr. Ranko Ćetković, sekretar hrvatsko-crnogorskog međudržavnog savjeta, za koga Miodrag Perović tvrdi da je agent UDBE, a koji žestoko napada Perovića tvrdeći: “Medijski tajkuni se u Crnoj Gori pokušavaju predstaviti kao tihi, smjerni i samozatajni ljudi koji jedva vežu kraj s krajem kako bi u svojim reketaškim medijskim rabotama bili što uvjerljiviji, a da pri tom svojim skrivenim bogatstvom ne iritiraju javnost kojoj se obraćaju. Sada već izuzetno tajkuniziran Ivanović (slobodno možete čitati Perović), zloupotrebom NVO sektora, pokušava preuzeti Javni servis TVCG što mu na svu sreću ne uspijeva. Nije to obeshrabrilo Ivanovića koji, uz političko mentorstvo PzP Nebojše Medojevića, zajedno sa Šćekićem i Miškom Perovićem pokreće svoju televiziju. Dobrim poznavaocima tehnologije TV produkcije poznato je da se radi o izuzetno skupom projektu koji sebi mogu priuštiti osim države samo najbogatiji pojedinci i moćne interesne grupe. Kad čovjek uzme u obzir naprijed pobrojano vrlo teško je procijeniti je li napadnut novinar ili MEDIJSKI TAJKUN. Jedno je sigurno napadnuta je osoba koja se enormno i brzo bogatila i u tom bogaćenju radila u najmanju ruku vrlo zanimljive i čudne poteze ostavljajući za sobom puno neprijatelja… E, da ne zaboravim onih pet miliona razloga da neko fizički nasrne na Ivanovića se višestruko umnožilo jer ima jedna uzrečica omiljena među tajkunima da «… ljudi opraštaju, a novac ne oprašta ni po koju cijenu»”…

Miodrag Perović u svom pismu sasvim precizno kaže da je ovo pismo: “Agenta crnogorske UDBE koji je, sjedeći tamo negdje daleko od Crne Gore, svojevremeno znao i sve tajne Slavka Perovića, kao danas moje.” Odmah mi se stomak okreće kad pročitam kako se, da ne trepne, upoređuje sa Slavkom, sa jasnim ciljem. Uvijek je Slavka Perovića Miodrag Perović pokušavao koristiti kao štit. Na svu sreću, Slavko mu to nikad nije dozvoljavao, jer među njima nema nikakve sličnosti. Osim što se razlikuju po svemu, Miško Perović i Slavko Perović razlikuju se i po tome što sa Slavkom Perovićem Crna Gora ima makar malu, najminimalniju šansu, a sa Miškom Perovićem – NEMA NIKAKVU. A šansu Crne Gore, da se preobrati u normalnu zemlju Đukanović i Miodrag Perović zajednički su ubijali i sveli na promile. Jedan s ratne, a drugi sa antiratne pozicije. Tako da danas Miodrag Perović u svom pismu objašnjava svoj rad na “preobraćanju” Đukanovića koga je iščupao iz Miloševićeve UDBE i dodaje da: “Argumentacija kojom se dokazuje da bi bilo bolje da me nema je, naravno, ona koja je u sirotinjskoj Crnoj Gori koju je proizveo predsjednik DPS-a i njegovi drugovi, ravna prokletstvu: Perović je bogat čovjek. Antiratni profiter. Međutim, moj najveći antiratni profit je to što sam osnivanjem nekoliko medija čija se izdavačka politika bazira na sistemu vrijednosti evropske civilizacije, doprinio preobraćenju jednog, ne sasvim beznačajnog, broja crnogorskih građana u koje spada i predsjednik DPS-a. Što su se zaluđenici koji su i šah mrzjeli zbog šahovnice preobrazili u predvodnike crnogorskog independističkog pokreta i aktivne pomiritelje južnoslovenskih naroda. Sad mi ti isti zavide što su mi porasli tiraži i slušanost i što od nečega, što sam započeo kao misiju, danas imam i izvjesnu finansijsku korist.” Čudi me da ne navodi koliko je liberala preobratio u bivše liberale, a sve po Đukanovićevom nalogu…

To, da je Miodrag Perović svoje bogatstvo stekao od medija, koje je osnovao ne navodeći porijeklo početnog kapitala, jeste budalaština ravna onoj da je Medojević kupio stan u zgradi Maksim vrijedan preko 300 hiljada eura od konsultantskih usluga. Ovo, naravno, pod pretpostavkom da nije spavao kod tetke Svetozara Jovićevića u Beogradu, koji je to pred novu 2006-tu najbolje objasnio na press konferenciji, braneći Medojevića, a sve u stilu vrsnog diplomate koji je tako svoju tetku povezao sa ambasadorskim angažmanom koji je dobio od Slobodana Miloševića. Danas, srećom, Jovićević mlati kao nezavisni analitičar. Ovo mu i te kako olakšava poziciju, zato što ga lišava odgovornosti sem one, koju ima prema urednicima medija kojima je u obavezi da se javi i odgovori na “par pitanja”. No da se vratim M.P.-u, možda bi malo plastičnije bilo da nam Miodrag Perović objasni kako je CKB, na čijem čelu se nalazila i nalazi njegova rođena sestra Milka Ljumović, postala banka sa najvećim udjelom na crnogorkom tržištu kapitala upravo za vrijeme kada je najveći dio crnogorske administracije, uprave itd poslovao preko nje, a na čelu upravo te administracije, uprave i ostalog bio baš Đukanović. Valjda ne treba pominjati da se radi o iznosima koji prevazilaze budžet države Crne Gore koji se kretao oko pola milijarde eura. Tako da s obzirom da je Đukanović po riječima Perovića stvorio “sirotinjsku Crnu Goru”, ne bilo loše da nam Perović ne bača prašinu u oči, a uživao bih da pročitam i ko je recimo finansirao CKL Jevrema Brkovića, ili plaćao kongrese Građanskoj partiji kad je ova pokušavala da ruši i na krst razapinje LSCG. Kako to da se Jevrem od CKL-a nije obogatio?

Naravno, danas se sve to seli u bratovu banku, po istoj naredbi, a što ne bi bio mali razlog za ovakvu “intelektualnu” erupciju konglomerata oko Miodraga Perovića. Ipak, mislim da je opomena Đukanoviću iz malo šireg političkog konteksta. Nesporni eksponent ovog koncepta, Miodrag Perović šalje poruku svojim šefovima: “Ja ću produžiti svoje djelovanje s ciljem da još jednom preobratimo predsjednika. Harizmatičan, a sličan svom narodu, on bi mogao dati dragocjen doprinos u njegovom daljem izvlačenju iz zaostalosti. Neće biti lako ubijediti ga jer, očigledno, skloniji je šipkama nego reformama. Ali, nada u uspjeh je zasnovana, jer nije nam bilo lako ni početkom devedesetih, kada su nas njegovi gađali bombama.” Na istom ovom osnovu moguće je reafirmisati i Miloševića, nakon što je pristao da potpiše Dejtonski sporazum. Haški tribunal i smrt su ga u tome spriječili, a i Srbija nije teritorija koju pokriva Miodrag Perović. O tome bi nam možda najviše mogao ispričati Dragan Hadži Antić, prijatelj po bratstvu Miodraga Živkovića, bivšeg libarala, s kojim voli da ćakula po kotorskim pjacetama, a koji je upravo podigao 1,3 miliona dinara na ime penzija Mirjane Marković, udovice Slobodana Miloševića, koja je iz Srbije pobjegla u Februaru 2003. godine, i ovlastila svog prijatelja Hadži Antića da joj podiže penziju koju je ostvarila kao univerzitetski profesor sociologije…

____________________

U nastavku možete komentarisati tekst, a moj današnji favorit je Pino Daniele kompozicija “Sara”, uživajte…

Advertisements