U nedostatku tema koje bi Crnu Goru dijelile po starim besmislenim srpsko-crnogorskim šavovima episkop Mileševski Filaret započeo je štrajk glađu na granici sa Crnom Gorom, jer mu je zabranjen ulazak u Crnu, pošto se nalazi na listi osoba za koje se sumnja da pomažu haškim bjeguncima. Interesantno da je njemu zabranjen ulazak, a da je četiri godine na crnogorskom primorju sasvim uredno živio Vlastimir Đorđević koji je optužen pred Haškim tribunalom za ratne zločine počinjene na Kosovu nad albanskim civilima prije i za vrijeme NATO agresije u proljeće 1999. godine. On je, naravno, uhapšen krajem ovog proljeća u Marovićevoj Budvi.

Na osnovu izjave svjedoka koji je s njim bio na plaži u Petrovcu, sa sigurnošću se zna da je u junu 2004. godine Vlastimir Đorđević boravio u Crnoj Gori. Tokom boravka u Budvi koristio je dva stana; jedan u vlasništvu njegovog kuma Dušana Tasića, hotelijera s Palića i sportskog menadžera prilično kontroverzne reputacije, i drugi u budvanskom naselju Potkošljun u kome je i uhapšen. I on nije jedini, mada obično zvanična Crna Gora sve negira, sem ovako kad im zatreba da u besmislene dnevno-političke kalkulacije montira događaje na volej svojim saigračima iz opozicije, koji se sad kao utrkuju ko je veći, a ko manji Srbin. A Crna Gora je odavno bila utočište brojnih bjegunaca od zakona, od italijanskih gangstera od kojih su neke nalazili zabetonirane u temeljima kuća u Sutomoru, do današnjih bjegunaca Caneta Subotića, Bogoljuba Karića, Bojane Bajrušević, generala Grujice Davidovića iz stečajne mafije Srbije, i tako dalje i tako dalje.

Naravno, najzanimljivije je hvatanje pa puštanje Radovana Karadžića od strane crnogorske policije. Akcija je izvedena 11. Maja 1996. godine kada je Srpska pravoslavna crkva organizovala nošenje mošti Svetog Vasilija Ostroškog po Hercegovini. U noći između 11. i 12. Maja cjelonoćnom bdenju prisustvovao je i Radovan Karadžić. Po pisanju Šekija Radončića, a i uz svjedočenje Vlada Ilića, tadašnjeg tjelohranitelja Radovana Karadžića, poslije bdenja, u ranu zoru, policajci RS obavijestili su Karadžića da mu je SFOR postavio zasjedu na Tjentištu, u dolini Sutjeske. Prisutne je uhvatila panika. Karadžiću su predlagali da ga ubace u kola hitne pomoći i tako ga izvuku iz okruženja. On je to odbio. Naredio je obezbjeđenju da ga vozi ka crnogorskoj granici. “Nijesmo smjeli da rizikujemo, pa odlučismo da idemo preko Gacka za Crnu Goru”, govorio je Ilić. Pokrenula se i Specijalna jedinica MUP-a Crne Gore, kako bi, kao, lovila Karadžića. Ganjali su kolonu po Durmitoru i Žabljaku. Prilikom probijanja do Pljevalja, išli su sa dva džipa, a policija postavila zasjedu na putu, zaustavila ih i držala tu čitav dan! Poslije svega su ih pustili, a ovi se okrenuli prema Rudom”, svjedočio je tadašnji Karadžićev tjelohranitelj, Vlado Ilić, u beogradskim medijima. Tadašnji šefovi Crne Gore bili su Bulatović, Đukanović. Funkciju ministra policije obavljao je Filip Vujanović, a šefa DB-a bio je Vukašin Maraš.

Slično je bilo i kad je američka administracija faksom tražila od Đukanovića da uhapsi Ratka Mladića, a ovaj to odbio. Sredinom juna 1997. godine Mladić je došao na Crnogorsko primorje. Brzo se saznalo da se haški optuženik odmara u Rijeci Reževića, okružen sa petnaest tjelohranitelja. Mladić je bio smješten u kući Pavlovića, a njegovi su tjelohranitelji spriječili lokalnog fotoreportera da ovjekovječi generalovu posjetu Crnoj Gori. Đukanović je tada reagovao na sljedeći način: generalu Mladiću su prišli crnogorski policajci. Sa njim je lično razgovarao pokojni Goran Žugić, koji je rođen u Tuzli, i koji je ranije prešao iz bosanske u crnogorsku policiju. Zamolio je generala da napusti teritoriju Crne Gore. Ali se generalu nije išlo nazad. Tu je bio tek osam dana, a planirao je da ostane čitav mjesec. “Odavde živ ne idem nikud, jer sam ja aktivni general Vojske Jugoslavije i nalazim se na godišnjem odmoru. Svaki razgovor o mom prinudnom odlasku smatrajte završenim”. Ovim riječima je, kako je zabilježio tadašnji beogradski Dnevni telegraf, uvrijeđeni general Ratko Mladić odbio zahtjev crnogorske policije da napusti Crnu Goru, prijeteći da “iza njega stoji vojska”. Žugić je i dalje pritiskao pobješnjelog generala Mladića, a crnogorsko rukovodstvo zvanični Beograd. General Mladić je narednog jutra napustio Crnu Goru. Tek po njegovom odlasku iz Crne Gore ministar policije Filip Vujanović je izjavio da su “sve pretrage pokazale da se Ratko Mladić ne nalazi na teritoriji Crne Gore”.

Ipak, sve ovo mi je posebno zanimljivo sa jedne sasvim druge pozicije. Naime, vratimo se na Filareta. U hijerarhiji SPC on je Episkop ili vladika, od grčkog episkopos, nadziratelj, glavni pastir stada svoje eparhije, stara se o ustrojstvu crkve i starješina je ne samo višem i nižem sveštenstvu, nego i svim vjernicima svoje eparhije. Najviši čin u hijerarhiji pravoslavne crkve ima patrijarh. Naziv patrijarh potiče od grčke reči patrija (patria), što znači: porodica, pleme, i arhon, onaj koji počinje, načalstvuje, dakle, onaj koji je na čelu roda, odnosno naroda. Ovo mi je bilo zanimljivo da pročitam danas kada sam vidio da je Filaret odbio danas poruku Svetog arhijerejskog sinoda i poglavara Srpske pravoslavne crkve patrijarha Pavla da prekine štrajk glađu. Sveti arhijerejski Sinod Srpske pravoslavne crkve je najviše tijelo koje upravlja Srpskom pravoslavnom crkvom. Čini ga patrijarh koji je istovremeno i predsjednik Sinoda i šest arhijereja koji su članovi.

Ako sada stvar postavimo ovako. Crkvena hijerarhija u SPC-u ima oblik feudalne piramide: na vrhu je, prvi među jednakima, arhiepiskop pećki, mitropolit beogradsko-karlovački, patrijarh srpski – poglavar Crkve. Bočne ivice su četiri mitropolita, a strane omotača dvadeset devet eparhijalnih episkopa, jedan vikarni i jedan penzionisani episkop. Unutrašnjost je kompletna birokratija: školstvo, sudstvo, uprava. Podloga piramide je “vjerni narod”. Svi znamo na koji je način po kom ustrojstvu i kojom snagom, kao i na kom disciplinskom nivou uređena crkva. Meni je najlogičnije da postavim pitanje ko onda upravlja SPC i ko je Filaretu nadređen? Da nije možda jedan od onih koji sjede u Sinodu SPC, recimo Amfilohije Radović koji je na sajtu Mitropolije “greškom” već proglašavan za patrijarha, ili je to možda Đukanović, koji je toliko puta igrao “dupli pas” sa Amfilohijem, a sve u cilju čerečenja Crne Gore, po starim i besmislenim šavovima. Sjetite se gvozdenih crkvi, registracije CPC u MUP-u na Cetinju, što je najviše odgovaralo Amfilohiju, te beskrajnih protesta koje je organizovao bivši liberal Stevo Vučinić koji je danas neformalni šef Crnogorske pravoslavne crkve, i tako dalje i tako bliže…

I sve ponovo u krug, po milioniti put. Srbi, Crnogorci, srpski, crnogorski, dukljanska, crnogorska, lijevi, levi… Dok kapo sjedi zavaljen s tompusom u ustima neđe na primorju i gali se uz vino i ribu dogovarajući sljedeću dokapitalizaciju i privatizaciju Crne Gore. I sve uz “umilne” arlauke oronulih poleguša od Jami pa do eventualno Romane. Sprdnja…

____________________

Ukoliko želite ostaviti komentar, kao i za sve vas koji vole ovakvu vrstu muzike moj današnji favorit je R.E.M. i fenomenalnu kompoziciju Losing My Religion, uživajte u nastavku…

Advertisements