Ko god doputuje u Crnu Goru ima čemu da se divi, zavisno od sopstvenih interesovanja, posebno ako je taj neko došao samo da obiđe naš biser Mediterana, nadiše se i nagleda njegove Bogom dane ljepote, i vrati se kući. Ako dolazi avionima srpske ili crnogorske avio-kompanije iz Beograda ima da prođe pravu golgotu. Prvo cijena karte, koja je vjerovatno najveća na svijetu za destinaciju od nekih 500 kilometara (BG – PG ili BG – TV, i nazad) iznosi fantastičnih 160 eura nakon svih mogućih i nemogućih taksi i rezervacija. Za to vrijeme iz Dubrovnika do Londona možete u oba pravca letjeti za nekih 180 eura. Bliže destinacije su još jeftinije, a o low-cast kompanijama da i ne govorimo.

Svaki put mi se stomak okrene kad trebam kupovati ovu kartu. Ali to nije ništa. Ljeti je u Podgorici obično oko 40’C u hladu. Aerodromske piste su poznate po temperaturnim rekordima za određeno područje u određenom danu. Avioni Montenagro-airlinesa kada polete sa te temperature, odnesu je sa sobom na 5000m visine, jer klima uređaji u avionima obično ne rade. Piće se služi nerashlađeno, a o ljubaznosti osoblja i konobarica u avionu ne želim ni da govorim, jer me odmah hvata mala snaga. Po nekad se i zapale, zadime, a po nekad slijeću na livede i preoru imanja ljubaznih domaćina u okolini podgoričke aerodromske piste. Srećom žrtava još nije bilo. Najteže je prošla stjuardesa koja je ispala iz crnogorskog aviona, na aerodromu u Beogradu, zbog pogrešno zatvorenih vrata, na sreću povrede su sanirane. Do skoro je na tivatskom aerodromu bilo čudnih dobrodošlica. Na pokretnim stepenicama kojima se iz aviona silazilo na pistu, pisalo je: “Dobrodošli – aerodrom Ćilipi”. Ovo podsjeća na zavjese i peškire iz kotorskih bolnica na kojima je pisalo “Hotel Libertas” i slično. Aerodrom u Tivtu je civilni – odgovoran ministar saobraćaja. Zdravstvene ustanove u Kotoru nisu bile vojne – odgovoran ministar zdravlja. Da se vratim avionima, Jat-ovi nakon što polete znaju da se vrate zbog otkazivanja motora, ili da slete ranije na nekom od aerodroma kako bi još jednom provjerili ispravnost.

Ukoliko u Crnu Goru dolazite vozom, morate biti svjesni činjenice da može da se desi velika nesreća, da ništa nije sigurno, a o tome da li će neko odgovarati i ako se desi, ne brinite – neće. Eventualno – nevini. Zbog užasne dotrajalosti i neispravnosti kočionih sistema, a ipak stavljene u promet, s vremena na vrijeme vozovi izlijeću iz šina i ponovo se vraćaju. U zimskim mjesecima posebno. Prošle godine, 23. januara desila se najveća željeznička saobraćajna nesreća u mjestu Bioče, 10km sjeverno od Podgorice. Preko 200 povrijeđenih putnika i na žalost 46 poginulih. U zatvoru je nesrećni mašinovođa koji je vidjevši kočioni sistem kojim je morao da doveze prugu do Podgorice, svjestan da ide u sigurnu smrt, a po naređenju nadređenih krenuo, i ponudio prvo sopstveni život. Sudbina je htjela da on bude među preživjelima. Istog dana je ministar saobraćaja Andrija Lompar podnio ostavku. Ali to je uradio na malko čudan način. Podnio je ostavku, ali je ostao do kraja mandata da u ostavci obavlja svoju dužnost. Onda su došli izbori i vlada je imenovala novog ministra saobraćaja. Ovog puta, za razliku od njegovog prethodnika, to je bio Andrija Lompar. Da li je promijenio genetski sastav ili je izvršio plastičnu operaciju jagodica na prstima i promijenio lična dokumenta niko ne zna. U glavnom, u narodu se sumnja da je to taj isti čovjek – vrijeme će pokazati. Možda Vesna Medenica po službenoj dužnosti reaguje, al bi prije toga neko po službenoj dužnosti morao nešto od nje da traži, pošto žena ne voli da se previše miješa u svoj posao.

Onih godina kada Crna Gora “nije bila u ratu” ni sa kim, sem eventualno sa svojim građanima (a u čemu su građani junački uživali), iz vozova su otimani putnici i deportovani na likvidacije, što vjerovatno nije uopšte čudno, s obzirom da su otimani i iz kuća i odvođeni ka istoj destinaciji. Jedino se destinacija nije znala transportovanim cigaretama, a ekonomska misao našeg eks-premijera tvrdi da je bilo legalno transportovati robu do nepoznate krajnje destinacije. U intervjuu datom njemačkom Finance-u prije nekoliko godina saopštio je kako je Služba bezbjednosti čuvala konvoje sa cigaretama kako ne bi bili otimani kao što su otimani putnici iz vozova. Zanimljivo poređenje. Rodbina otetih i pobijenih nikada nije reagovala – što znači da je poređenje, vjerovatno, na mjestu.

Ima i onih koji u Crnu Goru dolaze sopstvenim automobilima. E tu ih čeka posebna atrakcija, najbolji automobili sa kojima se nikada neće otići u neku drugu zemlju na ljetovanje ili zimovanje. Naime, Interpol na Balkanu potražuje od lokalnih policija 130.000 ukradenih vozila sa Zapada. Zbog poslova koje sam obavljao bio sam u prilici da primijetim da su najbolja vozila kojima danas gazduje crnogorska policija ukradena. Tako mi je recimo, dok sam radio na Cetinju, sugerisano da nikada sa službenim vozilom ne izađem iz Crne Gore. Auto koji je Prijestonici na korišćenje predao MUP bilo je “skinuto sa osiguranja”. Vjerovatno se pravi vlasnici još uvijek nadaju da će njihovog ljubimca nekada ugledati ponovo. Nekim šefovima poslaničkih klubova su takođe predata od strane MUP-a vozila sa istom sugestijom. Prema procjenama Interpola, skoro polovina ili oko 60.000 ukradenih vozila nalazi se na prostoru Crne Gore. Jako često se dešava da žrtva krađe vozila, ako je vozilo ukradeno u Srbiji ili Crnoj Gori stupi u kontakt sa ekipom koja je odradila posao. U tom slučaju se ponudi otkup, koji se plaća, praktično, kao da se kupuje ponovo automobil koji je skinut sa osiguranja.

Sagovornici dnevnih listova koji govore o ovom problemu, saglasni su da balkanske organizovane kriminalne grupe sarađuju u ovom poslu. Jedan od njih kaže da vozila ukradena u Srbiji završavaju na teritoriji Hrvatske i BiH, jer između lokalnih i njihovih organizovanih grupa kradljivaca automobila postoji dobra saradnja, po sistemu razmjene. Sa Hrvatima je saradnja najaktivnija i najčešće razmjenjuju “audije”, BMW X5 i džipove. Vozila ukradena u centralnoj Srbiji najčešće završavaju na Kosmetu, u Makedoniji i sve manje u Crnoj Gori. Jedan kanal vodi ka Moldaviji, Ukrajini, Bjelorusiji i Rusiji, dok drugi preko Bugarske ide ka Turskoj i dalje ka Iraku i Siriji – kaže jedan od sagovornika i dodaje da je bilo slučajeva da su vozila ukradena u Srbiji završila kod kupaca u Sibiru ili na auto-pijaci u Damasku, gdje niko ne provjerava dokumentaciju.

A kakva je atmosfera na graničnim prelazima na ulasku u Crnu Goru, najbolje svjedoče fotografije oduševljenih vozača, koji ne mogu da vjeruju da graničari i policija u sjedećem položaju obavljaju posao. Čak po internetu kruže ove fotografije uz viceve kojima se radne sposobnosti Crnogoraca dovode do granice izvrgavanja ruglu. Ipak, nakon što kumovi pokupuju kompletnu Crnu Goru, nadati se da će biti bolje, oni ipak znaju da pokrenu mašine. A ako i ne budu znali, prodaće firmu, nekoliko puta skuplje, naravno. Možda se iz nekoliko tura reketiranja, pojavi vlasnik koji prvi dan na poslu neće doći na ideju u kumovskoj sferi poznatu kao “programirani stečaj”.

____________________

Ukoliko želite ostaviti komentar, kao i za sve vas koji volite ovakvu vrstu muzike, moj današnji favorit je pjesma grupe GenesisLand Of Confusion“, uživajte u nastavku…

Advertisements