Nakon što su građani Crne Gore iz izbora u izbore odlučivali da apsolutno podrže program DPS-a koji suštinski podrazumijeva enormno bogaćenje porodica okupljenih oko Đukanovića, medijski zatvoreno društvu, bez osnovnih političkih sloboda nije im dalo objašnjenje kako to da se na taj način snaga države kao najvećeg dometa društvene organizacije potpuno srozala. Početna akumulacija je na taj način faktičku vlast iz i onako nikad značajnije ojačanih institucionalnih kapaciteta prenijela na teren ulice i danas se Crnom Gorom vlada sa kanebea apsolutnog vladara koji je pod pritiskom međunarodne zajednice prihvatio da se povuče u sjenku. Cijena bezbjednosti vladara prema procjeni Agencije za nacionalnu bezbjednost je visoka, tako da će građani Crne Gore, u svojstvu poreskih obveznika, redovno plaćati njegovu sigurnost i bezbjednost. Siguran sam da se na godišnjem nivou radi o milionskim iznosima, koje sam nije voljan plaćati, tako da bezbjednost plaća država Crna Gora. „Bataljon“ ljudi koji ga čuva, uz strahovitu demonstraciju sile, dovoljan je da Đukanović u svom posljednjem intervjuu datom „Novostima“ izjavi kako se nikoga ne boji, zato što to, kao, nije svojstveno Crnogorcima.

Ovaj model privatizacije, koji jako mali broj građana u suštini prepoznaje kao model u kome je svaki vid političke borbe obesmišljen, nije ništa novo. Paralela se može povući sa Rusijom iz perioda Borisa Jeljcina kada su određene najveće industrijske grane tajkunizovane i predate oligarsima na upravljanje. Međutim, u Rusiji se desio Putin sa programom poznatim kao „superpredsjednik“ – taj program značio je stavljanje tajkuna pod kontrolu države, a ne države pod kontrolu tajkuna. Govorim isključivo o njihovoj borbi, a ne nikako, o prednosti bilo kog od ova dva načina organizacije društva.

Ruski oligarsi, koji su očigledno bili uzor i crnogorskim kolegama, za smiješno male sume došli su do vrijednih kompanija, vrlo brzo, posebno za vrijeme Borisa Jeljcina, kada jačaju svoje pozicije, ne samo ekonomske, već i političke. Među najmoćnijima su Mihail Hodorkovski, bivši vlasnik JUKOSa, svojevremeno jedne od dvije najveće naftne kompanije u Rusiji. Zatim Roman Abramovič koji je počeo tako što je organizovao krađu 55 vagona (3.500 t) dizel goriva, vrijednosti 4 miliona rubalja. Gorivo je otpremljeno iz grada Komi u Kalinjingradsku oblast, ali su vagoni na putu “nestali”. Kasnije se ispostavilo da je gorivo, preko firme čiji je vlasnik bio Abramovič, završilo u Letoniji, đe je, naravno, prodato za znatno veću sumu. Nakon toga se uvezuje sa Borisom Berezovskim koji je bio najjači Jeljcinov oligarh i njih dvojica zajedno ulaze u formiranje naftne kompanije Sibneft.

Kupovina kompanije išla je po identičnom principu kao što je rađeno u svim crnogorskim privatizacijama u kojima se najveći sistemi kupuju komad po komad (sjetite se plana vezanog za Rudnik uglja u Pljevljima i Termo-elektrane, sjeckanje turističkih kompanija, razdvajanje repro-lanca, KAP…). Uz Berezovskog se jako približava Jeljcinu tako da za vrijeme Jeljcina, Abramovič postaje jedan od najuticajnijih oligarha, a u nekim člancima mu se, ne bez razloga, pripisuje epitet glavnog i najagresivnijeg ideologa “porodice”. Posebno je bio blizak sa ćerkom bivšeg ruskog predjsednika Tatjanom Djačenko. Dolaskom Putina dolazi do zaokreta Rusije u odnosu na oligarhe. Fenomenalna emisija koja je urađena u produkciji BBC-a pod nazivom “The Russian Godfather”, govori o momentu kada je Vladimir Putin donio odluku o zaokretu u odnosu na oligarhe i krenuo na njih.

Oni koji nisu bili spremni da svoje stečeno bogatstvo stave pod kontrolu ruske obavještajne službe koja kontroliše sve ekspanzije ruskog biznisa u svijetu prošli su kao Hodorkovski. Danas se nalazi u kavezu u najbolje čuvanom ruskom zatvoru. A njegova komapnija morala je da plati državi nekoliko milijardi eura poreza, što je njene godišnje prihode prevazilazilo, čime je bila uništena. Cijena jedne njene akcije na tržištu kapitala sa 16 Eura, srozala se na nivo od oko 10 centi. Njegov partner Berezovski je potražio politički azil u Londonu, a kao partner rođenog brata američkog predsjednika Buša bavi se, između ostalog, i prodajom software-a državnoj administraciji ex sovjetskih republika kao što su Latvija i Ukrajna. U Ukrajni je, po sopstvenom priznanju, jako finansijski pomagao „nerandžastu revoluciju“.

Za razliku od onih koji nisu pristali da svoje poslovanje potpuno stave u službu ruske strategije kontrolisane od strane Kremlja Oleg Deripaska „ruski kralj aluminijuma“ uspijeva se približiti Putinu. Naime, 2001. godine Oleg je oženio Polinu Jumaševu, ćerku Jeljcinovog bivšeg šefa kabineta Valentija Jumaševa, koji je sada u braku sa Jeljcinovom mlađom ćerkom, Tatjanom. Privatizaciju ruske aluminijumske industrije sredinom devedesetih godina pratilo je krvoproliće poznato kaoaluminijumski rat”, a česte pojave su bile plaćene ubice, reketiranja, prebijanja, ali i ubistva. Deripaska je iz “rataizašao kao pobjednik, zbog jasne pozicije države.

Više od decenije, gradonačelnik najskupljeg grada na svijetu, jeste Jurij Lužkov, čija je, trideset godina mlađa, supruga Jelena Baturina po svom bogatstvu osvojila mjesto na Forbsovoj listi najbogatijih ljudi na planeti. Naravno, u Rusiji je najbogatija žena. Kada je njena građevinska firma „Inteko“, u dogovoru sa gradskom administracijom rušila kompletne stambene blokove, parkove, komplekse samog istorijskog jezgra grada nisu prezali ni od čega. Moskovski gradonačelnik je donosio dekrete kojima je bilo koju odluku građevinske mafije činio legalnom. Najzanimljivije je bilo kada su u nekim zgradama stanari pokazivali otpor njihovoj želji da ih isele i sagrade nova zdanja. Organizovane ekipe bi izazivale požare iza kojih bi ostajao samo pepeo. Zgarište koje ostane iza akcije više ne pripada nikome od stanara – pripada gradu. Ovakve građevinske metode poznate su i građanima Crne Gore, ali nekako uživaju u tome, posebno kad treba uništavati parkove. Na kraju i sam Lužkov kada je pobijedio na izborima za moskovskog gradonačelnika posljednji put, i to protivkandidata iza koga je direktno stao Kremlj – Lebedova, došlo je do dogovora sa Putinom. Taj dogovor odnosio se na silazak sa vlasti Lužkova do kraja mandata, uz njegovu jasnu političku podršku i stavljanje na stranu Kremlja pred naredne predsjedničke izbore.

Industrijske grane u Crnoj Gori su podijeljene takođe između kumova. Ali o tome građani Crne Gore ne žele ništa da znaju. Moguće da im novi sugrađani budu zanimljivi. A to su isti ovi od reda, Abramovič, Deripaska, Lugovoj, Baturina, svi u Montenegro. Ili su oni samo svoji na svome, ko zna – možda Roćen?!

____________________

Ukoliko želite ostaviti komentar, uz genijalni Pink Floyd i čuvenu “Hey you”, uživajte u nastavku

Advertisements