Čija je Crna!

Porodični feud je jako teško sa malo toga opisati, a da se na pravi način shvati strategija i plan porodica koje je odabrao Đukanović, sa svojim mentorima, u nastojanju da Crnu Goru učini sopstvenom. Kada posmatramo bilo koji prostor, ili bilo koju zemlju, u ovom slučaju Crnu Goru, jako je širok pojam koliko ta zemlja vrijedi. Mislim na ono, najbukvalnije – cijena je toliko i toliko. Njena vrijednost kao i vrijednost svakog pravnog subjekta ili kompanije najviše zavisi od toga kako se njome posluje i kakav ima menadžment tj. Vladu i lokalne vlade. Takođe, stepen njenog razvoja i potencijal zavisi od onoga što je istom tom menadžmentu stavljeno na raspolaganje, tj upravljanje. U slučaju Crne Gore to je sirovina, obala, i industrija u stepenu razvijenosti kakav je danas. Postoje i zemlje koje svoje nacionalne interese ostvaruju, kao što je uvijek bilo kroz istoriju, osvajajući tuđe teritorije, što je sasvim legitimno ukoliko se napadnuti ne može odbraniti, i crpeći njihove sirovine i bogatstva za svoju korist.

I to je tako sa bilo kojom državom koju pronađete na zarotiranom zemaljskom šaru. Ako jedna zemlja ima loš ili nikakav plan svog razvoja i ako je sva stavljena vladinim planom privatizacije na prodaju to znači da će sva biti izložena raznim lobijima koji zavisno od sopstvenog uticaja idu da prigrabe što je moguće veći dio kolača. Njihov prvenstveni interes je njihova dobit. Oduzimanje bilo kakve mogućnosti kontrole od strane vlade, što vodi direktnom stvaranju marionetske vlade koja formalno postoji, a u stvari zemljom vlada premjer podzemlja…

Faza u kojoj se Crna Gora danas nalazi – užasna je. Sva njena nacionalna bogatstva čerupaju se i otimaju, pod ideološkom dirigentskom palicom Veselina Vukotića, i prevode u privatno vlasništvo, prodajući se u bescijenje. Kada se to tiče sirovina, ako idemo od juga prema sjeveru Crne Gore, imamo prekrasnu morsku obalu u srcu Mediterana koja je savršen razvojni resurs. Nakon toga malko sjevernije basen Skadarskog jezera. Bjelopavlićka ravnica koja ima makar minimalan potencijal, u nekim sferama, a posebno vinogradarstvu, sa najvećim vinogradom u jednom komadu na planeti Zemlji koji pripada Plantažama. Rudnici Boksita u Nikšiću, Rudnik uglja u Pljevljima, Rudnik mrkog uglja u Beranama. Zona šuma na sjeveru Crne Gore, gdje se nalazi i Perućica koja je ujedno i najveća prašuma u Evropi. I naravno, brze planinske rijeke koje po raznim osnovama predstavljaju ogroman potencijal. Planine koje imaju veliki razvojni potencijal u smislu raznih turistički atraktivnih razvojnih planova. Tu su naravno još infrastrukturni objekti, luka, željeznica, optika, telekomunikacije, etar iznad Crne Gore i još mnogo, mnogo toga… Znači kada sve ovo, naravno korigovano za sve ono što nisam naveo, postavimo na papir, dolazimo do podatka o tome koliko košta država Crna Gora. Namjerno sam izostavio i stratešku poziciju zemlje, i propustnost granice i kontrole i tokove roba u smislu krijumčarenja itd itd.

Svaka strana kompanija vidi svoj interes u smislu ulaganje. Međutim, ako bilo koji investitor želi ulagati svoj novac u Crnu Goru, ozbiljan onoliko koliko je ozbiljna cifra koju je spreman da uloži i naravno oplodi, prvo što mu je raditi jeste komunikacija sa svojom ambasadom u Crnoj Gori od koje će tražiti preporuke. U najvećem broju slučajeva, da ne kažem u svim slučajevima, informacija koju dobiju od svoje ambasade glasi: “U Crnu Goru možete i raditi i ulagati novac, ali sve dok ne zadirete u interes porodica okupljenih oko Đukanovića”. Ovakav stav najčešće odbija normalne investicione fondove i predstavlja jasnu poruku špekulantima koji znaju na koji se način pregovara sa korumpiranim krugovima oko Porodice.

Nameće se sasvim logičan razvoj događaja u smislu rasprodaje Crne Gore. Komunisti uglavnom nesposobni za normalno poslovanje do sada su rasprodali preko 80% svih resursa. U kompanijama koje su rasprodali i izgubili većinske pakete naslonili su se svojim fondovima kao veliki akcionari ili svojim kompanijama koje se bave trgovinom hartijama od vrijednosti odakle dijele dobit sa novim vlasnicima koji umiju da upravljaju kompanijama. A u onim drugim u kojima su postali većinski vlasnici uglavnom su uvodili „programirane stečajeve“ koji su im omogućavali beskompromisno otpuštanje i ucjenjivanje osiromašenih radnika.

Kako su rasprodavali firme najbolje svjedoči primjer KAP-a, Jugopetrola ili Telekoma. Ne zna se za koju je vezan veći skandal. Reket koji se uzimao legalizovan je tako što je obično uplaćivan na ime konsultantskih poslova. Ne znam da li se još neko sjeća čuvenog konsultanta Veselina Vukotića Marka Harisona, Glenkor ludila oko KAP-a, te prodaje Telekoma u kome je reket iznosio oko 10 miliona eura. KPMG koji je radio reviziju kao uslov za ovjeru izvještaja zahtijevao je ostavke u kompletnom menadžmentu u liniji odlučivanja između Podgorice i Budim-Pešte, kao i račune na koje su otišle pare. Zabranu bavljenja istim poslom Olegu Obradoviću na određeno vrijeme. Da ne govorimo da je upravna zgrada Telekoma prije par mjeseci potpuno van pameti prodata Acu Đukanoviću po cijeni od oko 750 Eura po m2, dok se samo preko ulice m2 stambenog prostora prodaje za oko 3000 Eura.

Drvna industrija je predata kumu Draganu Brkoviću preuzeo je Pljevaljsku korporaciju Jakić za 1,6 miliona eura. Tom prilikom je katunski ministar Simović poslao poruku o Brkovićevom senzibilitetu: „Potpisivanju ugovora ima razloga da se raduje i lokalno stanovništvo, jer će u Vektri dobiti partnera koji će u narednom periodu imati poseban senzibilitet za njegove potrebe.” Brković je preuzeo Hotelsko turističko preduzeće Boka, transportne firme Rumijatrans i Moračatrans, osnovao avio kompaniju Vektra aviation, preuzeo fabriku anoda Anotech, posjeduje i kompaniju za integrisani transport Horizon Logistic itd.

Fabrika vode je u vlasništvu kuma Barovića, kablovska TV isto tako, uskoro i internet wireless provajding, Solana isto Baroviću sa preko milion kvadrata zemlje koja će novim prostornim planom biti prekomponovana u turističku zonu, itd. Mobilni operater M-tel sakriveno iza Miroslava Miškovića kontroliše ista ekipa. Hotel Avala u Budvi, te Bjanka u Kolašinu direktno kontroliše porodica. Rođena sestra Đukanović Brothersa Ana Kolarević je pravni zastupnik. Metar kvadratni Avale za potrebe porodice kupljen je po 60 i nešto eura. Danas taj kvadrat ne košta na tom mjestu ispod 6000 eura. Rudnik uglja kontroliše u preko 30% Barović, a zalihe uglja se procjenjuje na oko 5 milijardi eura. Plan im je da rudnik prodaju za 50 miliona eura. On sjedi i u elektroprivredi u upravnom odboru i kontroliše preko svog Euro fonda oko 6 miliona akcija firme, što po današnjoj tržišnoj vrijednosti iznosi preko 55 miliona eura. Ovako bih mogao da nabrajam u nedogled. Ali u sve se možete i sami uvjeriti ulaskom u Centralni registar Privrednog suda ili uvidom u portfelje fondova i kompanija koje kontrolišu Atlas Grupa i Prijatelj Duško Knežević, Eurofond Barović, itd, na adresi Montenegro berze.

Proces preuzimanja države nije proces koji se može završiti za kratko vrijeme, potrebne su bile godine da se masakrira stanovništvo, popljačka inflacijom, demorališe svakakvim vrstama poraza, nepostojanjem univerziteta kao izvora znanja i nosioca moralnog kodeksa, export-import kiča, prostitucije, trgovine bijelim robljem, ubistvima, lojalnim sudovima, policijom i dosijeima, monopolima u svemu. A danas nakon akumulacije ovolikog kapitala, recimo samo Barovićev Eurofond na tržištu danas vrijedi nekoliko stotina miliona eura, zamislite Vladu koja dolazi nakon zaokruživanja svih procesa. Marionete. A onda se okrenete i pogledate opoziciju koja samo čeka da joj vlast bači kakvu kost, da ne kažem kobasicu usta. I na kraju vaspitanje, i za to su se potrudili, pa tako porodica danas ima univerzitet „Donja Gorica“, a kum Knežević univerzitet Mediteran. Tamo će se studenti učiti tehnikama opstanka na ostrvu na kom važe pravila koja ne važe niđe u svijetu. A danas je najavljeno da će i predsjednik Ustavnog suda Mladen Vukčević početi da predaje na kumovom univerzitetu. Da, on je, onako, nezavisan odlučio da se posveti pedagoškom radu uvijek ga je to vuklo…

Ultra-agresivnim napadom na finansijsko tržište banka brata Aca iz dana u dan povećava udio na crnogorskom bankarskom sektoru. Naravno, desetine miliona eura su uzeli prodajom svojih manjinskih paketa akcija u CKB-u i Aco i kum Dragan Brković u najvećoj berzanskoj transakciji od kad postoji berza u CG (104 miliona eura). No da se vratim na bildovanje Prve banke. Milo je kupio za milion i po eura 7% akcija bratove banke, za razliku od sestre Ane koja je svoj udio platila 240 hiljada eura. Nakon Mila Đukanovića, Ane Kolarević i Jelice Petričević koja je platila 490 hiljada eura, istom prilikom vlasnici su postali i Đukanovićev kum Vuk Rajković, inače član uprave banke, Goran Sito Rakočević, takođe, član uprave, zatim Dragan Bećirović, mlađi brat Zorana Bećirovića, vlasnika hotela “Avala” i “Bjanka”, Rado Arsić iz Tivta partner Aca Đukanovića, Vojin Žugić iz kompanije Stadion, Saša Aćimić iz Tehnoputa i drugi. Svi oni uložili su, prema pisanju Vijesti, između 42 i 330 hiljada eura.

Jedino Milo nije imao para, pa je morao da podigne kredit od jedne londonske banke. Najbolji je komentar dao jedan moj prijatelj koji misli da je kredit Đukanović odobrio sam sebi. “Njegova off shore firma je odobrila njegovoj firmi u CG kredit, a to je samo prošlo preko banke iz Londona. Ako je banka iz Londona porijeklom iz Grčke, Kipra ili Švajcarske onda je slika kompletna. Zato se i govori o pranju novca, a izvor i porijeklo transakcije se svejsno izbjegavaju, uz Medojevićevu pomoć, koji kao “opozicija” uporno gradi priču o kreditu banke. Očigledno je da se tim transferom samo demonstrira sila i doskorašnjim partnerima (bezgranična ljubav) koji imaju uticaj na medije, samo šalje još jedan šamar.” A onda je spiker sa državne TV koji je sada postao PR Uprave za borbu protiv pranja novca saopštio: “Transakcija nije sumnjiva i nijedna strana finansijsko obavještajna služba nije reagovala”, saopštila je Uprava.

Znači, svjetlosnom brzinom se približava dan kada će sve finansijski sposobne crnogorske porodice (koje su van i u zoni upravljanja) kumovima, porodici i njihovim firmama plaćati mjesečne rate na bankarske kredite, rate za kupovine auta, namještaja, račune za struju, za internet, za telefon, za kablovsku TV, prevoz trajektom, vodu, so, sve sačinjeno od drveta, odmarati se u njihovim hotelima ili sanjati o tome, uživati u njihovom pozorištu, školovati se na njihovim univerzitetima i glasati za njih ili za njihovu opoziciju, sasvim je sve jedno. Najgore je što se tome danu najveći broj građana Crne Gore raduje. Neka im je srećno!

____________________

Komentarišite u nastavku. Moj današnji favorit je Mike & The Mechanics – Another Cup Of Coffee…

Continue reading “Čija je Crna!”

Advertisements

Fenomen “Balašević”

Davno sam pisao ovaj tekst i morao sam ga postirati na ovom mjestu, a tiče se svima nama dobro poznatog fenomana “Balašević”. Svega sam se ponovo prisjetio slušajući muziku zajedno sa “Exeter-om, u Devonu tačnije sa EX46SD”. Ne znam zašto, ali svoju sopstvenu glupost na ovaj način želim “zguliti” sa svoje kože zato što u startu nisam pročitao licemjera, ali bio sam mlad, tako da se nadam da mi se prašta. Ovaj tekst je nastao par dana nakon što je Balašević izvršio ateriranje pod “noge” Đukanovićevog referendumskog zeza, iz koga je nastala Crna Gora, na ogromno zadovoljstvo Cetinja i svih onih ljudi koji su živjeli za taj dan. Tako da je i Boris Buden, nesporno, u svom Arkzinu, objašnjavajući isti fenomen, definitivno bio u pravu.

Ni danas mi nije žao što sam danima i noćima u svojim srednjo-školskim sazrijevanjima, između rijetkih muzičara sa bivših jugoslovinskih prostora, izabrao da slušam i pjesme Đorđa Balaševića. Naravno, radi se o afinitetu, i, tada, mom dubokom uvjerenju, da Balašević jeste čovjek koji ima principe koje slijedi i na kojima počiva njegov karakter. Skupljao sam bukvalno sve što je radio, od knjiga, muzike, intervjua… Danas deceniju, i malo više, kasnije, duboko sam razočaran njegovim političkim vratolomijama koje posebno na prostorima sa kojih ja dolazim, mogu predstavljati ubijanje nade onim ljudima kojima je nada jedina ostala. Da ne ostane nejasnoća – dolazim iz Crne, u narodu poznate kao Crna Gora. I pripadam onim ljudima koji su se i rukama i nogama i čime su god mogli, borili da Srbi i Crnogorci u Crnoj Gori zajedno izgrađuju bolje društvo, jer bez njihovog zajedničkog rada Crna Gora će ostati na margini viševjekovnih podjela na bijele i zelene, na petokrake i kokarde, na besmisleno i surovo, na krvavo i polupismeno…

Balaševićev ogroman doprinos ovim podjelama predstavlja njegova direktna politička podrška režimu Mila Đukanovića i njegovih kumova koji su sva nacionalna bogatsva Crne Gore prelili u džepove svojih familija ubijajući svaki dašak slobode na ovim prostorima, u narodu, koji je lažno proglašen za hrabar, a suštinski duboko lojalan i podanički svakoj vlasti. U svom prvom romanu “Tri posleratna druga” Balašević je zapisao da Crnogorci još dugo neće moći prisustvovati Dubrovačkim ljetnjim igrama zbog Milovih i Momirovih “Dubrovačkih zimskih igara”. Slika klavira iz kuće Tereze Kesovije koju su vojnici urnisali i popljačkali takođe je fino oslikana iz Balaševićevog pera.

Međutim, na ovim prostorima, odustajanje od svojih principa i izdaja sopstvenih sebe – nije ništa novo. I to nas sve spaja po šavu dvoličnosti i kukavičluka. Tako je i Jevrem Brković, vjerovatno najpoznatiji, usuđujem se reći, crnogorski fašista svih vremena, koga je urednik nedjeljnika “Onogošt standard” Rajko Zorić nazvao “isluženo policijsko smeće” iz svojih pjesama u novim izdanjima izbacivao sve stihove u kojima se, kao istorijski zapis, generacijama ostavlja istina o Đukanovićevim pohodima na Dubrovnik. Zatim je stihove zemijenio predsjedničkom foteljom izmišljene NVO Dukljanska akademija (sa kog je svojevoljno “detroniziran”) i službenim šoferom (koji je ubijen u napadu na Brkovića, a ubica nikada otkriven) i autom MUP-a Crne Gore (koji mu je u međuvremenu oduzet). U Brkovićevom duhu i Balašević je Đukanoviću poklanjao koncerte na kojima je kompletna crnogorska UDBA mentalno “masturbirala” ismijavajući sve one koji su se borili za istinu o, i u, Crnoj Gori, i koji su vjerovali da je Balašević sa njima u istom frontu. Da ne bude zabune, za mene su i Jevrem Brković i Matija Bećković i Bora Đorđević i Dobrica Ćosić i Radovan Karadžić i Milić od Mačve i Milošević i Đukanović i Bulatović i Marović sinovi vremena koje nas davi i koje mehanizam vladanja na ovim prostorima ne mijenja – ni makac, cijelu drugu polovinu XX i sad već cijeli XXI vijek. Film pokojnog Živka Nikolića “U ime naroda” predstavlja pravu sliku. Tek kad ga ministarstvo kulture Crne Gore, umnoži u milion kopija i svaka kuća dobije besplatno po dva primjerka, prvi koji će da razbiju o zid i drugi koji će njih da razbije o zid, dobićemo šansu da napravimo korak ka budućnosti. Do tada, slušaćemo moralna predavanja iz usta Balaševića koja danas mogu biti jedna, sjutra druga, a preksjutra – ko zna kakva. Ovim osuđujem njegov rad kao jako talentovan, ali neiskren i dvoličan. Čime se talenat pretvara u svoju suprotnost, jer se njime kiti sam Đavo, koji na najperfidniji način čini zla djela, ubjeđujući narod da to radi u ime DOBRA. I svako pravdanje najboljim namjerama prezirem, zato što je i “put do pakla popločan najboljim namjerama”.

Kruna svega je pismo koje je Balašević uputio Đukanoviću, čestitajući mu na nezavisnoj Crnoj Gori. Te večeri na Đukanovićevom licu nije bilo osmijeha, Evropa je priznala nezavisnu Crnu Goru i bez zvaničnih rezultata i isto veče Miroslav Lajčak, specijalni Solanin izaslanik, je čestitao. Siva zona je ostala kao nedosanjani san u sivoj zoni Đukanovićevog i Bulatovićevog moždanog tkiva. Od gradova, jedino se Cetinje radovalo – iskreno, ljudski… U svom siromaštvu u kome ga je Đukanović zbog svih pobuna koje su sa Cetinja dolazile, u decenijama iza nas, i doveo do statusa najsiromašnije opštine u Crnoj Gori. Ipak da se vratim pismu koje je Vojvođanin uputio crnogorskom premjeru. U pismu se između ostalog kaže:

I izdržaću nekako da ovu čestitku i potpišem samo imenima Alekse, Jelene, Jovane, Olje i svojim imenom, kako sam je i započeo, ali bar ću nagovestiti da ovde ima puno ljudi koji misle kao mi. Nema ih dovoljno, ali ima ih puno, jako puno. I posle ovih reči biće mi malo lakše kad ih u prolazu sretnem među onima koji su umesto izbledelih majica sa simbolima izgubljenih ratova i likovima Junaka Koji Se Godinama Kriju već navukli majicu s originalnim ”Ne idem u Crnu Goru na more”, što nas konačno dovodi i do jednostavne poente ove priče… Ja ću, naime, majicu za nastupajuću sezonu prošetati i ovog leta po manekenskoj pisti obale u Pržnom, pa kud puklo da puklo… Jer, svašta sam bio u ovom životu… Jedino još nisam bio stranac u Crnoj Gori… Dok i to ne probam, želim vam, još jednom, puno sreće, i državu kakvu i sebi želim ali je, kanda, nikad neću imati…

Zbog sebe, a nadam se, i u ime svih onih Cetinjana koji su se borili za drugačiju Crnu Goru moram da zapišem, da mi ne mislimo kao Đukanović. Mi smo protiv deportacija Muslimana Karadžiću pod nož, mi smo protiv bombardovanja Dubrovnika, mi smo protiv lažnog sukoba između Đukanovića i Amfilohija Radovića, mi smo protiv uslužnih Đukanovićevih medija i lažnih NVO-a, mi smo protiv lažnih dvorskih intelektualaca, pisaca i muzičara, mi smo protiv šverca droge, ljudi i duvana. Mi smo protiv kiča, polupismenosti i podjela, mi smo protiv zatvorenih vrata za Srbe u Crnoj Gori, mi smo bili i protiv protjerivanja Vuka Draškovića pa i Vojislava Šešelja iz Crne Gore, mi smo bili za slobodu kretanja uvijek, za razmjenu ideja i kulturnu razmjenu, za otvaranje prema svima koji nas mogu povući sa ove mrtve tačke ka normalnom svijetu od koga nas je upravo familija Balaševićevog prijatelja Đukanovića odvajala, mi smo protiv afera i njegovih kumova, ali i protiv lojalne opozicije koja je sva u službi režima i koja stvara najsofisticiraniji sistem formalne demokratije u Evropi, pardon u srcu Evrope, u kolijevci civilizacije, na Mediteranu. Zato će Balašević uvijek biti stranac u našem svijetu, a ja se nikada neću osjećati strancem među ljudima koji stvaraju i koji se bore za bolje, i za dobro, za lijepo, ma đe da žive i ma kako da se osjećaju. To su principi u koje vjerujem i na kojima ću vaspitavati svoju đecu. Ako u to ne bih vjerovao, više ne bih imao u što vjerovati… Žao mi je što je tako ispalo…

JuLLL 2006.

____________________

Komentarišite u nastavku. Danas sam osluškivao zadnji album Arsena Dedića, zato za sve Vas koji volite njegovu muziku, u duetu sa Mladenom Burnacom u pjesmi – Jer ti ljubiš drugoga…

Continue reading “Fenomen “Balašević””

Cijena – STAN!

I prije, a i nakon, što je afera sa nesrećnom moldavskom državljankom S.Č. završena, tako što je predata u ruke i pod zaštitu Helge Konrad šefice Pakta za stabilnost jugoistočne Evrope, cnogorski trgovci ljudima su se vratili staroj robi – domaća radinost. Mladi, stari, dobrodržeći, lijepi, pametni, mudri, profesori, šefovi plemena, poglavice, lutke, polulukte, lutke u pokušaju, starine… Svi na tržište – svi na prodaju. A Montenegro – Bog je dao malu, s malim biračkim tijelom, pa se sva pretvorila u pjacu, pazar… Cijene ne rastu baš kao što to biva s kompanijama iz portfelja Eurofonda, ali ipak rastu. Sjetih se skeča cetinjskih Booksovaca kad Popaj na livadi, okićen đerdanima s trenerkom u gaćama, prodaje stričeve, ujake i zaovičiće. Šteta što se iko tome smijao – bilo je surovo istinito i mračno. Najveća cijena – stan, po mogućnosi u Podgorici.

Od minimalnih izbornih cijena, u kojima se po selima masakrirano osiromašeni starci, prodaju za po vreću brašna, pa preko kobasica i plećki presušenih u okolini Njeguša, od mesa iz Holandije ili Brazila, pa sve do posla za “onoga mi maloga”, dolazimo i do Montenegro glavara koji su se prodavali za stanove. A glavari su po definiciji u Crnoj Gori ljudi koji mogu svojim riječima uticati na 50 i više ljudi, posredno ili neposredno, za koga će i kako glasati na izborima. Kada je LS sve ove istine otkrivao preko sopstvene kože, jer su Šuković, Čović i mnogi drugi bivši liberali svoju cijenu prema kupcu sasvim jasno definisali, niko na to nije reagovao. Javnost je snažno spinovana u sasvim drugom smjeru, a po jasnoj režimskoj direktivi koje je radila sve da uništi LS. Danas se ovom problematikom bave svi CG mediji, ali niti jedan ne postavlja pitanje, čime će poklonjeni stan biti plaćen. Građani i dalje uživaju, zato što se oni najčešće zapitaju ono, što im osvane na naslovnici Vijesti ili Dana, a na svom završetku ima onako pompezan i velik “upitnik” (?).

Spiskovi koji se pojavljuju, datirani su upravo na 1997-u, na godinu, kada je Crna Gora jednom za svagda imala šansu da na smetlište istorije pošalje i Đukanoviće i Marovića i Bulatoviće i Vujanovića i Kontića i Maraša i Mugošu i Bebu Džaković i Kroivokapića i Popovića i Rifka i Medenice i sve na gomilu – “lopatama”. Ne, Kilibarda je rekao istorijsko Ne. Njegovo prvo istorijsko Da bio je pristanak da mu, po sopstvenom priznanju, služba DB-a formira političku stranku.

Vrijedni aktivista po crnogorskim selima, brdima i proplancima ministar Simović četiri puta je rješavao stambeno pitanje (40.000 ND novih dinara, 490.000 ND, 40.000 DM njemačkih maraka, 30.000 Eura). Ključne odluke u tužilaštvu pokrivala je Vesna Medenica, tako da je dobila stan u Vektri od 80,66m2, a nakon toga 20.000 Eura. Predsjednik Vrhovnog suda sa svojih 65 godina takođe u Vektri 103m2. Ranko Krivokapić 137m2 na Kruševcu. Miodrag Iličković, kao poslanik, dobio je 2000. godine 17 hiljada DEM za rješavanje stambenog pitanja, Borislav Banović, kao pomoćnik republičkog sekretara za informisanje, iste godine 80 hiljada DEM. Ramo Bralić, kao ministar trgovine, dobio je 2001. godine 60 hiljada DEM, navodi se u odgovoru Vladine komisije za stambena pitanja na poslaničko pitanje. Ivan Brajović je 2003. dobio 30 hiljada EUR, Andrija Lompar, kao ministar pomorstva i saobraćaja, 20 hiljada, Rifar Rastoder, kao potpredsjednik Skupštine, 10 hiljada, koliko i Branislav Radulović, tadašnji šef kabineta Krivokapića. Za rješavanje stambenog pitanja ministra zdravlja Miodraga Pavličića, taj resor je dobio 2006. godine 25 hiljada EUR, a za ministra unutrašnjih poslova Jusufa Kalamperovića 20 hiljada EUR.

Prema pisanju Monitora: “Neće biti da je namjerno, al’ slikovito jeste: pod rednim brojem 241 piše – Vinka Jovović, savjetnik Predsjednika Republike, za rješavanje stambenog pitanja – 50.000 maraka. Broj 242: Elektrotehnički fakultet – za rješavanje stambenih potreba šestorice zaposlenih 65.000 maraka. Godine dvijehiljadite. Na drugom mjestu, jedan za drugim: profesor Mašinskog fakulteta – 30.000; službenik MUP-a – 80.000, ljekar u KBC-u – 35.000 maraka. Važno je znati ko je važan.”

Kad je Krsto Pavićević pokušavao da lomi LSCG baš tada je vlada odlučila da i njemu treba poboljšati uslove stanovanja. Ovaj put sa 5000 Eura. Pa dobro, na to još poslaničke plate, pa partijsko sljedovanje u parlamentu sa liste DPS-a, pa potpredsjednik posao u Mugošinom kabinetu itd. Zatim profesori koji su svi od reda od 1997 na ovamo klicali Vladi u glas, pa umjetnici, pa muzičari, pa kompletan tadašnji vrh Narodne stranke, Peco Popović prvo 600.000 dinara, a onda stan od 72,25m2. Predrag Drecun, kao ministar rada i socijalnog staranja, dobio je stan od 85,44 kvadrata, Dragan Šoć, kao ministar pravde, 109, Budimir Dubak 101. Poslanik Čedomir Vračar dobio je 2000. stan od 72 kvadrata u Nikšiću. Savo Marković je dobio stan od 67 kvadrata, a Novak Kilibarda, kao potpredsjednik Vlade, 103 kvadrata.

U međuvremenu se na sajtu vladine agencije za nekretnine i čuveni Miodrag Živković preporodio. Po pisanju Vijesti prijavio je Komisiji 20.000 kvadrata zemljišta u Kotoru i na ime supruge Milice porodičnu kuću od 250 kvadratnih metara. U evidenciji Uprave, u naselju Orahovac, u Kotoru, umjesto kuće koja se vodi na Milicu, evidentirana je 650 kvadrata pašnjaka. Dok je zaboravio da prijavi, ako je suditi po podacima Uprave za nekretnine, da je i vlasnik 32 kvadrata stana u potkrovlju zgrade Velji vinogradi bb, Budva. “Zaboravio” je, prema listu nepokretnosti, i da je njegova supruga Milica, vlasnik porodične kuće od 123 kvadratna metra sa dvorištem na Svetom Stefanu. Sjećam se kako se duugo hvalio kako je on za Milicu u stvari udat i kako od imovine nema ništa.

I sad samo jedno pitanje. Kako se zove društveno uređenje, tj sistem u kome se na ovaj način odlučuje i frleca sa stanovima? Sumnjam da će se to učiti na podgoričkom pravnom. Iako je u Podgorici davno cijena m2 u prosjeku prešla 2000 Eura za tih dvije hiljade po kvadratu ne dobija se apsolutno NIŠTA. Obrazovanje, među najlošijim u Evropi, kulturna ponuda, najsiromašnija u Evropi, zabava među najlošijim u Evropi. Al dobro, sad su se ovi stručnjaci svi parkirali u Podgoricu, možda i od nje nešto i naprave. Uz čuvenog neimara Mugošu ima sve to da im bude pjesma. Kum Barović će sve posmatrati sa berze, dok se ošašavljeni građani otimaju oko akcija Izbora iz Bara koji ima godišnji prihod nula Eura, a na crnogorskoj berzi vrijedi taman kolko i većinski paket Telekoma koji ima prihod preko 40 miliona Eura. Realno nema što.

Izgleda da se u Veskovom portfelju nalaze i mnogi brkatiji Crnogorci, onako zvučnih imena i prezimena, koji mogu dosta da povuku. Koji mogu da okupe mase i kad im se najmanje čovjek nada da ugroze sistem. Možete da zamislite kolko bi brkača mogli da pokupuju zajedno Vesko Barović, Dragan Brković i recimo Aco Đukanović. Pa to je ludilo. Mada ima i onih koji se bune, kao što je recimo Milan Popović koji za crnogorski Univerzitet kaže da “po pravilu, slobodni profesori i programi su i profesionalno dobri, kartelizovani i profesionalno loši, i to upućenima u ovu oblast i ne treba posebno i detaljno obrazlagati. Zbog toga ni ovdje prava opozicija nije državni-privatni, nego slobodni-kartelizovani.” Ili je Milan Popović zakasnio deset godina, ili se profesori dijele na one sa spiska za stan i one koji nisu zakačili nikakvu “kobasicu”. Pitanje je sad? Aha, baš smo se zapitali!

____________________

Komentarišite u nastavku, a kao što pretpostavljate, George Michael i Roxanne, uživajte…

Continue reading “Cijena – STAN!”

Sveto, ja sam – Silvio!

Ideolog Demokratske partije socijalista Svetozar Marović, ovih dana se ponovo vratio na javnu scenu u svojstvu medijatora koji bi trebao da posreduje između opozicije i vlasti i pokuša po posljednji put doći do što je moguće većeg stepena njihove saglasnosti, kako Ustav ne bi išao na referendum. Davno se nisam izasmijao kao kada sam čitao Marovićev intervju dat beogradskom Profilu od prije nekih pola godine čini mi se. Često sam ga ponovo iščitavao i nisam mogao čudu da se načudim nad pojedinim rečenicama.

Intervju je odradila Tamara Nikčević, tako da je bilo za očekivati plasiranje nečega što će javnost popiti lako, a opet, Marovića učinjeti prirodnim izborom, koji ga svih ovih godina, od Saveza komunista kome je promijenio ime, ne zaboravljajući da usput prisvoji i imovinu za DPS, čini čovjekom kompromisa. Naravno da nije bilo pitanja o Marovićevom vaskrsenju kada je davno iz Budve podržavajući ujutro staro, a popodne novo rukovodstvo, sebe lansirao u stratosferu crnogorske političke stvarnosti, kao ni o tome kako je uspio da kompletnu imovinu Saveza komunista Crne Gore prepiše na DPS, iako Savez komunista i danas postoji u Crnoj Gori, dok zakon kojim bi se definisalo polaganje prava države na imovini bivših društveno političkih organizacija, ne postoji. Takođe nije bilo pitanja o tome kako to da Vlada plaća DPS-u za korišćenje nekadačnje imovine CK itd itd.

Intervju počinje tiketom kladionice, po kome je Marović veliki dobitnik i samo je jednom na svjetskom prvenstvu pogriješio. Nevjerovatno, čovjek baš zna da igra na sigurno. Ostao sam zbunjen kako to da Rat za mir nije bio isto tako siguran fix. Posebno siguran, za one koji se sa dubrovačkog ratišta nikada nisu vratili. Ili je ratni plijen iz pohare konavskih podruma i kuća bio upravo fix koji je Maroviću tih godina bio u glavi. Njegov fudbalski favorit davno je bila Crvena zvijezda, vjerovatno do Barija, kad je osvojila evropsku, a nakon toga i svjetsku krunu. Nakon čega se Marović u svom pobjedničkom duhu prebacuje na Milan. Bile su to godine kada su harali evropskim kontinentom, holandski trio Van Basten, Gulit i Rajkart. Marovićev nos prema Milanu poznat je i Miodragu Lekiću, ali nikako da prevali preko usana davno započetu priču: “Marović zaobilazi zvanične institucije Italije, a nalazi se na mjestima i punktovima koji nijesu zvanični, i sve je jasno. Riječ je o punktovima koje nadgledaju neke službe koje su istražnog karaktera kao i mjesta koja su pod njihovom opservacijom!” Ili u drugom navratu: “Ako predsjednik Skupštine Crne Gore godinama, tajno i bez obavještavanja crnogorske javnosti i Parlamenta putuje državnim avionom u Milano, gdje je gost problematičnog punkta koji je kao takav pod nadzorom raznih službi, onda to nije pitanje njegovog provoda i privatnosti koji me ne interesuju, nego kompromitovanje Crne Gore.” Kako tada tako danas, Lekić se na ovome zadržao.

Kao gost Berluskonija u njegovoj privatnoj rezidenciji, a u društvu Fatos Nana i Anana Terzića znao je da bude dirnut gestom koji je domaćina ponovo prikazao u “nevjerovatnom spoju neposrednosti, iskrenosti i samopouzdanja”. Kako mu je malo potrebno, pomislili bi naivni, dok se sa druge strane Jadrana ratuje za veliku Srbiju, u svim ratovima sve do 1999 kada se čak i glasovima Marovićeve stranke Milošević dovodi na čelo SRJ. Oktobra 2000-te Milošević je pao. I ova Marovićeva procjena bila je čist fiks. Ali to veče u Berluskonijevom domu bio je ganut. Pred počinak, njegova umorna politička misao začula je kako je neko pokucao na vrata. “Ko je? – zapita. Sveto! Ja sam Silvio, samo sam htio da provjerim da li ste ponijeli aparat za brijanje.” Sav sam se naježio, na ove Silvijeve riječi i kamen bi proplakao.

Znači, čitam intervju i ne mogu da vjerujem da ovo postoji. Lagano se prelazi na Šredera koga Marović opisuje maestralno: “Taj čovjek ima predivne plave oči, tako da nije ni čudno što ga žene vole. Ženio se tri ili četiri puta. Jako je šarmantan.” Pa se prebacuje na Boda Hombaha njihovog zajedničkog prijatelja od koga upija svaki savjet, a posebno onaj da nikad na sastanku sa državnicima velikih zemalja ne treba pokretati više od dvije teme. Sjajno, malo mi je čudno da ga Hombah nije obavijestio tom prilikom da se baš sprema da objavi nakon preuzimanja “Vijesti” od strane Wazza (čiji je Hombah jedan od vlasnika) transkripte duvanskih telefonskih razgovora u kojima je bilo i maženja. Ove razgovore možete naći integralno u Vijestima od 6. Jula 2003. godine.

U razgovoru br. 3366 od 24.2.2001. sa početkom u 22.13 Jeknić je predsjedniku referisala o ishodu sastanka koji je bio održan u “Hotel Four Seasons” u Milanu u kom su učestvovali Jeknić, Savino Paolo i Barović Veselin (Vesko). Do rekonstrukcije susreta i njegovog sadržaja, došli smo preslušavanjem sljedećih razgovora: br. 56 od 19.2.2001 sa početkom u 19.14 i 57 od 20.2.2001 sa početkom u 13.03. br. 3076 sa početkom u 12,56 i 3081 sa početkom u 13.16, oba od 20.2.2001. br. 59 od 21.2.2002. sa početkom u 22.03 kao i izvještajem službe nadgledanja i pripremljenim uhodama datuma 24.2.2001. upravo u pomenutom hotelu u Milanu. Razgovor br 3366 od 24.2.2001 .sa početkom u 22.13 registrovan na br 0335/6341767 čiji je korisnik Jeknić Dušanka – dec.br 2563/00

Jeknić: Halo, halo?
Đukanović: Gdje si (izostavljeno)?
Jeknić: Evo me kući (izostavljeno), spremna sam i čekam da me zovne Vesko da idem s njim na večeru. A ti, (izostavljeno), gdje si?
Đukanović: Igrao sam basketa, čitav dan sam radio kući, igrao sam basket i sad se spremam, vraćam se kući a onda idem… ne znam… nešto… Duško Knežević… pozvao je… (nerazumljivo)
Jeknić: A Duško, onaj Atlas… A, a sad sam se smijala jer je Miloš danas otišao do hotela… zato što je Vesko…. pasoši…. su se… zato što je ostavio pasoše u sobu i pare… sinoć ih je sobarica pomjerila i stavila u sef hotela, a on jutros kad se probudio… i ja sam mu poslala Dada da vidi što se desilo… a Miloš me pita (prepričava komentar sina Miloša) …izostavljeno…

A i raspad Jugoslavije mu je strašno teško pao. Marović tvrdi da je “u Sloveniji i Hrvatskoj pred rat bila jako narasla potreba emancipacije od Beograda i Jugoslavije i samo je pitanje forme postalo kako će se to završiti.” A baš se ražalostio, što je u Hrvatskoj sve bilo mnogo tragičnije nego u Sloveniji, a to mi je bilo veoma zanimljivo, kao da je Dubrovnik na Jupiteru, a Rat za mir pisao Henri Kisindžer za Vašington post, a Milošević i Tuđman nikakve dogovore nisu pravili u Svetovo ime, Hmmm. I ništa – čovjek ubijeđen u svoje riječi, u svoju stvarnost, u svoju istoriju. U susretu s poglavarom Rimokatoličke crkve Papom Jovanom Pavlom drugim Marović je bio jako iznenađen njegovom “intelektualnom koncentrisanošću i upućenošću u probleme sa kojima su se suočavale Srbija i Crna Gora”. Malo li mu treba da se iznenadi. Baš me iznenadilo da Marović nije bio upućen u činjenice koje govore da je zbog svog intelekta, obrazovanja itd, Jovan Papa Pavle drugi bio najmlađi ikada izabrani kardinal za poglavara, i to od kad postoji rimokatolička crkva. I dodaje da ne trepne: “Jovana Pavla Drugog sam ipak doživljavao samo kao papu, duhovnog poglavara. Sa Benediktom XVI sam razgovarao nekako opuštenije, kao sa intelektualcem.” Nakon što se, zbunjen brojem poljubaca ,izcmakao sa Kolinom Pauelom, naletio je na Džordža Buša, koji ga je u letu zamijenio sa Borisom Tadićem…

“Sjećam se da sam ga (Buša) prvi put sreo na nekom NATO samitu u Istambulu. Krenuo sam prema svom mjestu i naletim na Kolina Pauela. Srdačno smo se pozdravili i izljubili. Moram da Vam priznam da sam prilikom takvih susreta po pravilu u dilemi: da li da se poljubim i treći put. Međutim, uvijek krenem i nametnem svoje. Tako je bilo i sa Pauelom. U trenutku dok sam se pozdravljao sa Kolinom Pauelom, naišao je predsjednik Buš. Pauel ga je zaustavio i odmah me predstavio.
– O, moram da Vam čestitam pobjedu na izborima! – rekao je, grleći me prisno.
Na koje izbore je mislio?
– Predsedničke. Boris Tadić je upravo bio izabran za predsjednika Srbije. Bio sam jako zbunjen i iznenađen, ali on je nastavio svoju priču.
– Morate mi otkriti kako ste uspjeli. I mene uskoro isto čeka. “

Ipak, sve ovo je samo dio samo jednog Marovićevog intervju, ovo je vođa građanima Crne Gore na njihovom putu ka evropskim emancipacijama. Ovo je šampion crnogorske demokratije. Intervju koji svaka kuća treba imati u svojoj porodičnoj arhivi. Bombardovanje Dubrovnika naravno da su odradili Liberali. Da ne trepne, zaključuje: “Sjetićete se da se u to vrijeme veliki broj građana Crne Gore oduševljeno odazvao pozivu JNA na mobilizaciju. Uniforme su obukli ne samo simpatizeri DPS-a, nego i liberali, i mnogi drugi.” Da, Slavko je ujutro išao na dubrovačko ratište, a popodne konkordom za Njujork, na sastanak sa Butrosom Galijem, kao jedini čovjek sa ex yu prostora koji je bio u grupi ljudi koji su inicirali formiranje Tribunala u Hagu za ratne zločine. Ne znam koji osjećaj nakon ovakvih intervjua može imati normalan čovjek, nakon “prekrasnih plavih Šrederovih očiju” i “Sveto, to sam ja Silvio…” do Liberala koji ruše Dubrovnik, moj osjećaj je bio da u Crnoj Gori nema nade. Na kraju bih citirao Sašu Markovića koji je na inauguraciji Marovića, za predsjednika SiCG, u jednoj rečenici nacrtao njegov portret. “Gospodin Marović “ratom za mir”, što je njegova čuvena izreka, došao je do rata, borbom za demokratiju sačuvao je komunističke monopole, a zalaganjem za pravnu državu – stvorio ambijent za organizovani kriminal.”

I sjetio sam se Miljkovićevog “Groba na Lovćenu” i stihova od kojih se ledi krv u žilama:

“… Mrtve su gore, odakle ta riječ dođe…”
“… Vidim smjele mostove, preko kojih nema ko da prođe.
Spavaj ti i tvoja sudbina pretvorena u brdo, kruta
Gdje provijava smrt i ljubav ne spasava.
Dan i noć si pomirio u svojoj smrti što nas obasjava…”

____________________

Komentarišite u nastavku, a meni je došlo da čujem Simple minds i Hypnotized, uživajte…

Continue reading “Sveto, ja sam – Silvio!”

Dobrodošli na “Ćilipe”

Ko god doputuje u Crnu Goru ima čemu da se divi, zavisno od sopstvenih interesovanja, posebno ako je taj neko došao samo da obiđe naš biser Mediterana, nadiše se i nagleda njegove Bogom dane ljepote, i vrati se kući. Ako dolazi avionima srpske ili crnogorske avio-kompanije iz Beograda ima da prođe pravu golgotu. Prvo cijena karte, koja je vjerovatno najveća na svijetu za destinaciju od nekih 500 kilometara (BG – PG ili BG – TV, i nazad) iznosi fantastičnih 160 eura nakon svih mogućih i nemogućih taksi i rezervacija. Za to vrijeme iz Dubrovnika do Londona možete u oba pravca letjeti za nekih 180 eura. Bliže destinacije su još jeftinije, a o low-cast kompanijama da i ne govorimo.

Svaki put mi se stomak okrene kad trebam kupovati ovu kartu. Ali to nije ništa. Ljeti je u Podgorici obično oko 40’C u hladu. Aerodromske piste su poznate po temperaturnim rekordima za određeno područje u određenom danu. Avioni Montenagro-airlinesa kada polete sa te temperature, odnesu je sa sobom na 5000m visine, jer klima uređaji u avionima obično ne rade. Piće se služi nerashlađeno, a o ljubaznosti osoblja i konobarica u avionu ne želim ni da govorim, jer me odmah hvata mala snaga. Po nekad se i zapale, zadime, a po nekad slijeću na livede i preoru imanja ljubaznih domaćina u okolini podgoričke aerodromske piste. Srećom žrtava još nije bilo. Najteže je prošla stjuardesa koja je ispala iz crnogorskog aviona, na aerodromu u Beogradu, zbog pogrešno zatvorenih vrata, na sreću povrede su sanirane. Do skoro je na tivatskom aerodromu bilo čudnih dobrodošlica. Na pokretnim stepenicama kojima se iz aviona silazilo na pistu, pisalo je: “Dobrodošli – aerodrom Ćilipi”. Ovo podsjeća na zavjese i peškire iz kotorskih bolnica na kojima je pisalo “Hotel Libertas” i slično. Aerodrom u Tivtu je civilni – odgovoran ministar saobraćaja. Zdravstvene ustanove u Kotoru nisu bile vojne – odgovoran ministar zdravlja. Da se vratim avionima, Jat-ovi nakon što polete znaju da se vrate zbog otkazivanja motora, ili da slete ranije na nekom od aerodroma kako bi još jednom provjerili ispravnost.

Ukoliko u Crnu Goru dolazite vozom, morate biti svjesni činjenice da može da se desi velika nesreća, da ništa nije sigurno, a o tome da li će neko odgovarati i ako se desi, ne brinite – neće. Eventualno – nevini. Zbog užasne dotrajalosti i neispravnosti kočionih sistema, a ipak stavljene u promet, s vremena na vrijeme vozovi izlijeću iz šina i ponovo se vraćaju. U zimskim mjesecima posebno. Prošle godine, 23. januara desila se najveća željeznička saobraćajna nesreća u mjestu Bioče, 10km sjeverno od Podgorice. Preko 200 povrijeđenih putnika i na žalost 46 poginulih. U zatvoru je nesrećni mašinovođa koji je vidjevši kočioni sistem kojim je morao da doveze prugu do Podgorice, svjestan da ide u sigurnu smrt, a po naređenju nadređenih krenuo, i ponudio prvo sopstveni život. Sudbina je htjela da on bude među preživjelima. Istog dana je ministar saobraćaja Andrija Lompar podnio ostavku. Ali to je uradio na malko čudan način. Podnio je ostavku, ali je ostao do kraja mandata da u ostavci obavlja svoju dužnost. Onda su došli izbori i vlada je imenovala novog ministra saobraćaja. Ovog puta, za razliku od njegovog prethodnika, to je bio Andrija Lompar. Da li je promijenio genetski sastav ili je izvršio plastičnu operaciju jagodica na prstima i promijenio lična dokumenta niko ne zna. U glavnom, u narodu se sumnja da je to taj isti čovjek – vrijeme će pokazati. Možda Vesna Medenica po službenoj dužnosti reaguje, al bi prije toga neko po službenoj dužnosti morao nešto od nje da traži, pošto žena ne voli da se previše miješa u svoj posao.

Onih godina kada Crna Gora “nije bila u ratu” ni sa kim, sem eventualno sa svojim građanima (a u čemu su građani junački uživali), iz vozova su otimani putnici i deportovani na likvidacije, što vjerovatno nije uopšte čudno, s obzirom da su otimani i iz kuća i odvođeni ka istoj destinaciji. Jedino se destinacija nije znala transportovanim cigaretama, a ekonomska misao našeg eks-premijera tvrdi da je bilo legalno transportovati robu do nepoznate krajnje destinacije. U intervjuu datom njemačkom Finance-u prije nekoliko godina saopštio je kako je Služba bezbjednosti čuvala konvoje sa cigaretama kako ne bi bili otimani kao što su otimani putnici iz vozova. Zanimljivo poređenje. Rodbina otetih i pobijenih nikada nije reagovala – što znači da je poređenje, vjerovatno, na mjestu.

Ima i onih koji u Crnu Goru dolaze sopstvenim automobilima. E tu ih čeka posebna atrakcija, najbolji automobili sa kojima se nikada neće otići u neku drugu zemlju na ljetovanje ili zimovanje. Naime, Interpol na Balkanu potražuje od lokalnih policija 130.000 ukradenih vozila sa Zapada. Zbog poslova koje sam obavljao bio sam u prilici da primijetim da su najbolja vozila kojima danas gazduje crnogorska policija ukradena. Tako mi je recimo, dok sam radio na Cetinju, sugerisano da nikada sa službenim vozilom ne izađem iz Crne Gore. Auto koji je Prijestonici na korišćenje predao MUP bilo je “skinuto sa osiguranja”. Vjerovatno se pravi vlasnici još uvijek nadaju da će njihovog ljubimca nekada ugledati ponovo. Nekim šefovima poslaničkih klubova su takođe predata od strane MUP-a vozila sa istom sugestijom. Prema procjenama Interpola, skoro polovina ili oko 60.000 ukradenih vozila nalazi se na prostoru Crne Gore. Jako često se dešava da žrtva krađe vozila, ako je vozilo ukradeno u Srbiji ili Crnoj Gori stupi u kontakt sa ekipom koja je odradila posao. U tom slučaju se ponudi otkup, koji se plaća, praktično, kao da se kupuje ponovo automobil koji je skinut sa osiguranja.

Sagovornici dnevnih listova koji govore o ovom problemu, saglasni su da balkanske organizovane kriminalne grupe sarađuju u ovom poslu. Jedan od njih kaže da vozila ukradena u Srbiji završavaju na teritoriji Hrvatske i BiH, jer između lokalnih i njihovih organizovanih grupa kradljivaca automobila postoji dobra saradnja, po sistemu razmjene. Sa Hrvatima je saradnja najaktivnija i najčešće razmjenjuju “audije”, BMW X5 i džipove. Vozila ukradena u centralnoj Srbiji najčešće završavaju na Kosmetu, u Makedoniji i sve manje u Crnoj Gori. Jedan kanal vodi ka Moldaviji, Ukrajini, Bjelorusiji i Rusiji, dok drugi preko Bugarske ide ka Turskoj i dalje ka Iraku i Siriji – kaže jedan od sagovornika i dodaje da je bilo slučajeva da su vozila ukradena u Srbiji završila kod kupaca u Sibiru ili na auto-pijaci u Damasku, gdje niko ne provjerava dokumentaciju.

A kakva je atmosfera na graničnim prelazima na ulasku u Crnu Goru, najbolje svjedoče fotografije oduševljenih vozača, koji ne mogu da vjeruju da graničari i policija u sjedećem položaju obavljaju posao. Čak po internetu kruže ove fotografije uz viceve kojima se radne sposobnosti Crnogoraca dovode do granice izvrgavanja ruglu. Ipak, nakon što kumovi pokupuju kompletnu Crnu Goru, nadati se da će biti bolje, oni ipak znaju da pokrenu mašine. A ako i ne budu znali, prodaće firmu, nekoliko puta skuplje, naravno. Možda se iz nekoliko tura reketiranja, pojavi vlasnik koji prvi dan na poslu neće doći na ideju u kumovskoj sferi poznatu kao “programirani stečaj”.

____________________

Ukoliko želite ostaviti komentar, kao i za sve vas koji volite ovakvu vrstu muzike, moj današnji favorit je pjesma grupe GenesisLand Of Confusion“, uživajte u nastavku…

Continue reading “Dobrodošli na “Ćilipe””

Navijači službe

Događaji koji su pratili fudbalski pohod ekipe Budućnosti iz Podgorice u susretu sa splitskim Hajdukom podsjećaju u mnogome na događaje s početka devedesetih godina kada se zalijetala ratna mašinerija Srbije i Hrvatske, po dogovarima između Miloševića i Tuđmana. No, da se ne vraćamo na ta vremena. Današnja su daleko od toga. A ratova sigurno neće biti na Balkanu – bar neko vrijeme, da ne kažem – do daljnjeg. Ono što mi je zanimljivo, jeste – fenomen navijač.

Emotivni naboj koji se stvara u situacijama kada se na nacionalnoj osnovi pokušava sportski događaj pretvoriti u skup visokog bezbjedonosnog rizika nema blage veze sa spontanim izlivima emocija. Makar ne na ovim prostorima. Da je to tako u prethodnih nekoliko godina potvrdili su mnogi, svjedočeći u raznim situacijama na tu temu. Sve ovo ima i svoj istorijat, pa se valja prisjetiti samo nekih likova koji su, nakon završetka II svetskog rata, vodili dva najmoćnija fudbalska kluba bivše Jugoslavije Svetozar Vukmanović Tempo (general JNA) u “Partizanu” i Slobodan Penezić-Krcun (visoki funkcioner DB-a Srbije) u “Zvijezdi”. Oduvijek se znalo da je “Partizan” navijen na vojsku, a “Zvijezda” na policiju. Ta dva fudbalska rivala, svoje vječite derbije nisu vodili samo na stadionima, već i u prelaznim rokovima, prilikom kupovine (preprodaje) igrača, prilikom namještanja fudbalskih utakmica i prvenstava… Ko je jači, prestižniji, “Partizan” ili “Zvijezda”, vojska ili policija.

Specijalna emisija “Jedinica” koja je nastala u produkciji B92 iznosi eksplicitno podatke o tome kako je Arkan kontrolisao navijače Crvene zvijezde “Delije” i stvarao atmosferu linča kada je to trebalo službi, a vezano za odnose Beograda i Zagreba. Finansijski je najveći broj navijača kontrolisan preko zadruge “Delije” gdje ih je zapošljavo i oko koje ih je homogenizovao. Željko Ražnatović je na sjevernu tribinu Marakane sredinom osamdesetih stigao direktivom DB-a, sa zadatkom da vrati, u to vrijeme poljuljani duh jugoslovenstva navijačima crveno-bijelih. Sličnih, zvaničnih i nezvaničnih, verzija u priči o žestokim momcima sa tribina exyu sportskih arena ima mnogo i sve govore jedno te isto. Oni koji kontrolišu situaciju u stadionskoj areni imaju ne malu moć. Na isti način se kontrolišu i navijači drugog najvećeg srpskog kluba “Partizana”. Dva najveća hrvatska kluba Dinamo i Hajduk bukvalno imaju iskopiranu situaciju, što je i logično s obzirom na istu matricu iz koje sve potiče.

Ako se sad vratimo na današnji teren svjedoci smo da je gostovanje Hajduka u Podgoricu u potpunosti podsjećalo na kontrolisano huliganstvo. A ko ga kontroliše nije teško provaliti. Vijesti su iz dana u dan podgrijavale atmosferu, ali pozicionirajući priču na navijačku osnovu bez nacionalizma. Kao i obično – pakleni plan. Tih dana niko nije pominjao ni Srbe ni Delije. Ređali su se tekstovi: “Podgorica će u četvrtak biti pod policijskom opsadom. Na stotine policajaca, pripadnika interventnih vodova i inspektora obezbjeđivaće navijače Hajduka, koji će u Podgoricu doputovati na dan utakmice. Deset autobusa krenuće iz Splita u četvrtak u šest sati, a u 13 časova na Debelom brijegu zakazan je susret sa navijačima koji dolaze sopstvenim automobilima. Na graničnom prelazu navijače Hajduka dočekaće jaka, do sada neviđena, policijska pratnja. Od graničnog prelaza “torcida” će biti pod pratnjom crnogorske policije, a interventne jedinice Herceg Novog, Tivta, Kotora, Budve, Cetinja i Podgorice obezbjeđivaće njihovo putovanje do stadiona Budućnosti.” I što se desilo – najžešće je bilo kada su se navijači Hajduka vraćali u Hrvatsku i prolazili Jazom. Tom prilikom je više od pedeset mladića kamenovalo konvoje navijačkih autobusa. Policija je odigrala svoje i privela čak njih 45.

U kompletnoj gužvi i demonstraciji nacionalističkih sranja, s pozicije srpstva (a što je jako potrebno pred usvajanje Ustava u CG), sve se završilo pucnjima policije, u znak upozorenja. Dnevni list Vijesti je bez ikakve dileme odmah sve učesnike u divljanju okarakterisao kao “Delije” i kao Srbe čime se prizor još pojačao. Jasna strategija, da jasnija ne može biti. Odmah sjutra je reagovao srpski blok u Crnoj Gori i oslonio se na događaj po utvrđenom pravilu po kom služba sprema, obrađuje i medijski prezentira situaciju.

Baš tih dana se poklopilo da i Amfilohije Radović, mitropolit SPC u CG Rolling Stones-e označava kao bend koji širi anticrkvenu propagandu, s tim što se upravo sa vođom navijača Zvijezde, jednom davno u Cetinjskom manastiru pod oružjem zdravio, i nikad mu nije ni na kraj pameti palo da arlaukanje polugolih pjevačica sa Pink TV-a osudi u bilo kom smislu, iako one po mom skromnom sudu zaslužuju epitet najvećeg dna koji je kič ikada dotakao na ovim prostorima.

Upravo iz ovih razlog jutros je, na žalost, stigla i “splitska” osveta. Autobus sa navijačima Budućnosti, koji su se vraćali iz Splita, kamenovan je kod Dubrovnika. Osim materjalne štete nije bilo povrijeđenih. Polomljeno je nekoliko stakala na autobusu. Bačeno je i nekoliko Molotovljevih koktela, koji su napravili samo manju štetu. Srećom – niko nije povrijeđen. Takođe, i u Splitu, kod tržnog centra Merkator, zahvaljujući intervenciji policije izbjegnuta je navijačka “sačekuša” spliskih navijača. S druge strane zanimljivo je da vlasnik FK Zete Rajo Božović pripadnik nekadašnjih zloglasnih Crvenih Beretki, (koje su na kraju prema presudi srpskih sudova, kao produžena ruka nekada najjače gangsterske bande Balkana Zemunskog klana, likvidirale Zorana Đinđića), a koji je salutirao Miloševiću u Kuli, sjedištu specijalne formacije, nije imao problema sa navijačima litvanskog Kaunasa. Možda bi i o tome po nešto mogli pitati Roćena.

____________________

Ukoliko želite ostaviti komentar, kao i za sve vas koji volite ovakvu vrstu muzike, pjesma grupe Queen koja me uvijek podiže iz loše atmosfere I Want It All, uživajte u nastavku…

Continue reading “Navijači službe”

Oligarsi kod kuće

Nakon što su građani Crne Gore iz izbora u izbore odlučivali da apsolutno podrže program DPS-a koji suštinski podrazumijeva enormno bogaćenje porodica okupljenih oko Đukanovića, medijski zatvoreno društvu, bez osnovnih političkih sloboda nije im dalo objašnjenje kako to da se na taj način snaga države kao najvećeg dometa društvene organizacije potpuno srozala. Početna akumulacija je na taj način faktičku vlast iz i onako nikad značajnije ojačanih institucionalnih kapaciteta prenijela na teren ulice i danas se Crnom Gorom vlada sa kanebea apsolutnog vladara koji je pod pritiskom međunarodne zajednice prihvatio da se povuče u sjenku. Cijena bezbjednosti vladara prema procjeni Agencije za nacionalnu bezbjednost je visoka, tako da će građani Crne Gore, u svojstvu poreskih obveznika, redovno plaćati njegovu sigurnost i bezbjednost. Siguran sam da se na godišnjem nivou radi o milionskim iznosima, koje sam nije voljan plaćati, tako da bezbjednost plaća država Crna Gora. „Bataljon“ ljudi koji ga čuva, uz strahovitu demonstraciju sile, dovoljan je da Đukanović u svom posljednjem intervjuu datom „Novostima“ izjavi kako se nikoga ne boji, zato što to, kao, nije svojstveno Crnogorcima.

Ovaj model privatizacije, koji jako mali broj građana u suštini prepoznaje kao model u kome je svaki vid političke borbe obesmišljen, nije ništa novo. Paralela se može povući sa Rusijom iz perioda Borisa Jeljcina kada su određene najveće industrijske grane tajkunizovane i predate oligarsima na upravljanje. Međutim, u Rusiji se desio Putin sa programom poznatim kao „superpredsjednik“ – taj program značio je stavljanje tajkuna pod kontrolu države, a ne države pod kontrolu tajkuna. Govorim isključivo o njihovoj borbi, a ne nikako, o prednosti bilo kog od ova dva načina organizacije društva.

Ruski oligarsi, koji su očigledno bili uzor i crnogorskim kolegama, za smiješno male sume došli su do vrijednih kompanija, vrlo brzo, posebno za vrijeme Borisa Jeljcina, kada jačaju svoje pozicije, ne samo ekonomske, već i političke. Među najmoćnijima su Mihail Hodorkovski, bivši vlasnik JUKOSa, svojevremeno jedne od dvije najveće naftne kompanije u Rusiji. Zatim Roman Abramovič koji je počeo tako što je organizovao krađu 55 vagona (3.500 t) dizel goriva, vrijednosti 4 miliona rubalja. Gorivo je otpremljeno iz grada Komi u Kalinjingradsku oblast, ali su vagoni na putu “nestali”. Kasnije se ispostavilo da je gorivo, preko firme čiji je vlasnik bio Abramovič, završilo u Letoniji, đe je, naravno, prodato za znatno veću sumu. Nakon toga se uvezuje sa Borisom Berezovskim koji je bio najjači Jeljcinov oligarh i njih dvojica zajedno ulaze u formiranje naftne kompanije Sibneft.

Kupovina kompanije išla je po identičnom principu kao što je rađeno u svim crnogorskim privatizacijama u kojima se najveći sistemi kupuju komad po komad (sjetite se plana vezanog za Rudnik uglja u Pljevljima i Termo-elektrane, sjeckanje turističkih kompanija, razdvajanje repro-lanca, KAP…). Uz Berezovskog se jako približava Jeljcinu tako da za vrijeme Jeljcina, Abramovič postaje jedan od najuticajnijih oligarha, a u nekim člancima mu se, ne bez razloga, pripisuje epitet glavnog i najagresivnijeg ideologa “porodice”. Posebno je bio blizak sa ćerkom bivšeg ruskog predjsednika Tatjanom Djačenko. Dolaskom Putina dolazi do zaokreta Rusije u odnosu na oligarhe. Fenomenalna emisija koja je urađena u produkciji BBC-a pod nazivom “The Russian Godfather”, govori o momentu kada je Vladimir Putin donio odluku o zaokretu u odnosu na oligarhe i krenuo na njih.

Oni koji nisu bili spremni da svoje stečeno bogatstvo stave pod kontrolu ruske obavještajne službe koja kontroliše sve ekspanzije ruskog biznisa u svijetu prošli su kao Hodorkovski. Danas se nalazi u kavezu u najbolje čuvanom ruskom zatvoru. A njegova komapnija morala je da plati državi nekoliko milijardi eura poreza, što je njene godišnje prihode prevazilazilo, čime je bila uništena. Cijena jedne njene akcije na tržištu kapitala sa 16 Eura, srozala se na nivo od oko 10 centi. Njegov partner Berezovski je potražio politički azil u Londonu, a kao partner rođenog brata američkog predsjednika Buša bavi se, između ostalog, i prodajom software-a državnoj administraciji ex sovjetskih republika kao što su Latvija i Ukrajna. U Ukrajni je, po sopstvenom priznanju, jako finansijski pomagao „nerandžastu revoluciju“.

Za razliku od onih koji nisu pristali da svoje poslovanje potpuno stave u službu ruske strategije kontrolisane od strane Kremlja Oleg Deripaska „ruski kralj aluminijuma“ uspijeva se približiti Putinu. Naime, 2001. godine Oleg je oženio Polinu Jumaševu, ćerku Jeljcinovog bivšeg šefa kabineta Valentija Jumaševa, koji je sada u braku sa Jeljcinovom mlađom ćerkom, Tatjanom. Privatizaciju ruske aluminijumske industrije sredinom devedesetih godina pratilo je krvoproliće poznato kaoaluminijumski rat”, a česte pojave su bile plaćene ubice, reketiranja, prebijanja, ali i ubistva. Deripaska je iz “rataizašao kao pobjednik, zbog jasne pozicije države.

Više od decenije, gradonačelnik najskupljeg grada na svijetu, jeste Jurij Lužkov, čija je, trideset godina mlađa, supruga Jelena Baturina po svom bogatstvu osvojila mjesto na Forbsovoj listi najbogatijih ljudi na planeti. Naravno, u Rusiji je najbogatija žena. Kada je njena građevinska firma „Inteko“, u dogovoru sa gradskom administracijom rušila kompletne stambene blokove, parkove, komplekse samog istorijskog jezgra grada nisu prezali ni od čega. Moskovski gradonačelnik je donosio dekrete kojima je bilo koju odluku građevinske mafije činio legalnom. Najzanimljivije je bilo kada su u nekim zgradama stanari pokazivali otpor njihovoj želji da ih isele i sagrade nova zdanja. Organizovane ekipe bi izazivale požare iza kojih bi ostajao samo pepeo. Zgarište koje ostane iza akcije više ne pripada nikome od stanara – pripada gradu. Ovakve građevinske metode poznate su i građanima Crne Gore, ali nekako uživaju u tome, posebno kad treba uništavati parkove. Na kraju i sam Lužkov kada je pobijedio na izborima za moskovskog gradonačelnika posljednji put, i to protivkandidata iza koga je direktno stao Kremlj – Lebedova, došlo je do dogovora sa Putinom. Taj dogovor odnosio se na silazak sa vlasti Lužkova do kraja mandata, uz njegovu jasnu političku podršku i stavljanje na stranu Kremlja pred naredne predsjedničke izbore.

Industrijske grane u Crnoj Gori su podijeljene takođe između kumova. Ali o tome građani Crne Gore ne žele ništa da znaju. Moguće da im novi sugrađani budu zanimljivi. A to su isti ovi od reda, Abramovič, Deripaska, Lugovoj, Baturina, svi u Montenegro. Ili su oni samo svoji na svome, ko zna – možda Roćen?!

____________________

Ukoliko želite ostaviti komentar, uz genijalni Pink Floyd i čuvenu “Hey you”, uživajte u nastavku

Continue reading “Oligarsi kod kuće”