Nije prošlo mnogo, a opozicija je ponovo odigrala onako kako najviše odgovara šestodecenijskoj vladavini partije na vlasti. Zemlje regiona se pripremaju da obilježe dvadesetogodišnjicu uvođenja višestranačja i pada berlinskog Zida jedino kod nas vlast ni jednom nije promijenjena, jedino kod nas isti donose ključne odluke – do konačne propasti u kojoj ćemo ostati bez svih resursa, svedeni na viziju Veselina Vukotića.

Ako manje od jednog procenta građana Crne Gore kontroliše bukvalno sve u državi postavlja se logično pitanje kako im to dozvoljava 99% preostalih, koji su u najvećem procentu osiromašeni bez obzira kojoj partijskoj, vjerskoj ili nacionalnoj zajednici pripadali. U čemu je kvaka? Pitanje posebno dobija na težini kada se zna da svaki građanin ima pravo na jedan glas. Dakle, izbori bi trebali predstavljati prirodan način da ovih manje od 1% na izborima budu i bukvalno očišćeni?

Razum nam nalaže da se zapitamo zašto se to ne dešava već punih 20 godina. Ako toliko dugo mogu da nas lažu, moramo se zapitati da li je takav izborni sistem i takve opozicione partije koje na njega pristaju u stvari glavno oružje kojim se sistem legitimiše i u očima međunarodne javnosti predstavlja kao demokratski. Podrška koju u tom smislu režim ima od opozicije neprocjenjiva je i samo na prvi pogled neshvatljiva. U Crnoj Gori definicije ne važe, pa tako ni definicija opozicije.

Najnovija dešavanja oko ideje bojkota izbornog procesa i institucija od strane opozicije i njena ubitačna manipulacija svjedoči najbolje u prilog ovoj tezi. Kako je opozicija i ovoga puta odigrala u korist mafije koja vlada danas je potpuno jasno. Prvo je na Žabljaku opozicija zbrisana. Izbori su organizovani između par rođaka (Šljivančanin). Partije koje u tom gradu uopšte nemaju svoje odbore šutke su sve posmatrale iz Podgorice, a one koje imaju odbore gurnule su ljude u političku igranku. Rezultat je poznat. Nakon Žabljaka dominantna tema postao je totalni bojkot.

Pošto su opozicione partije skontale da očajni građani nemaju ka čemu pogledati kao realnoj političkoj odluci koja ima snagu počeli su se lagano okretati ovoj ideji. Sve je započelo sa Kotorom. Bombastične najave kvazilidera opozicije koji obožavaju da se slikaju u teatru naših apsurda, pod tepih su gurale, (ali nikad sahranile i raščerečile) zvaničan stav medijskog antiratnog tajkuna Miodraga Perovića da Đukanovića treba ponovo popravljati!? Bijela knjiga kriminala koja je osvojila izbore na Žabljaku kao i svuda po Crnoj Gori uostalom, sada je konačno stavljena ispred besmislenih izbora. Odluka je pala, ide se na bojkot kotorskih izbora. Vlast je ostala bez rješenja. Morala je iz svojih redova kandidovati nekoga i to su uradili.

Umjesto da u tom trenutku kompletna opozicija da vjetar u leđa bojkotu i napusti republički parlament SNP izlazi sa stavom, i to samo par dana pred iste te lokalne izbore, koji glasi: „Razlog nelegitimnosti kotorskih izbora leži u nepostojanju političke volje vladajuće većine, i njenoj nespremnosti da promijeni dvije rečenice u članovima 1. i 3. Zakona o izboru predsjednika opštine“.

Srušena brda Boke u more, skraćivanje zaliva, bijele knjige kriminala, tone droge, skori procesi u Bariju… Ništa od svega, SNP samo zanimaju dvije rečenice. Ostatak „jedinstvene“ parlamentarne opozicije PZP i NOVA ovu očiglednu podršku SNP-a vladajućoj garnituri prećutale su… Bavili su se Milošem Bešićem, Darmanovićevim pulenom kakvih je oko Darmanovića u svakom trenutku na desetine spremnih da hitro skoče u po dana i u po noći i odmijene Bešića.

Što je opozicija najavila kao bojkot kotorskih izbora – aktivan bojkot. Krilatica “aktivan bojkot” značila je da pokažu kako su toboš bolji od ovih koji bojkotuju, ali su kao, neaktivni. Da nije tužno bilo bi smiješno. Pošto su sve opozicione glasače prevarili da će aktivno bojkotovati bilo bi dobro da onima koji su pomislili da je taj aktivan bojkot možda i dobar odgovore na sljedeća pitanja: koliko su propagandnog materjala podijelili? Koliko su TV i radijskih spotova snimili u pravcu kampanje aktivnog bojkota? Na kojim se kotorskim stanicama emitovala, u kom iznosu sekundi? Itd…

Što se, međutim, desilo sa njihovim aktivnim bojkotom? Aktivisti i šefovi partija koje su, kao, za bojkot (DC), aktivno “kao građani” pomagali su kandidatu vladajuće koalicije u kampanji! „Moramo se svi pogledati u oči i ako treba izviniti i oprostiti jedni drugima“ – bile su riječi Emina Durakovića bivšeg poslanika PZP i danas jednog od šefova Demokratskog centra. Ovo je trebalo da znači da je njihova partija za bojkot i kako reče, „pravi zamajac (bojkotu) može da se dobije na Cetinje“. Ovo je bila priča za novine. Na terenu je bila puna podrška režimskom kandidatu koji se zahvalio članovima Demokratskog centra u Kotoru, koji u njegovoj kampanji, kako je kazao, „intenzivno učestvuju kao grupa građana“!?

Ovakve beskrupulozne manipulacije na koje svi pristaju dokazuju po ko zna koji put da opozicija nije ništa drugo do produžena ruka mafije u njenom konačnom cilju vladanja, pored prirodnih i svim ljudskim resursima Crne Gore! Monstruozno!

Kako bi se građani što je moguće više zbunili, snaga poruke bojkota izbora i institucija stavljena u 16. plan! Na red je došlo Certinje. Kada je vlast vidjela da se preko bivših liberala ne može uraditi ništa, skinuli su sa čiviluka lokalni SNP. Partija koja je po nalogu DPS-a 2004. glat predala istom sve opozicione gradove koje je držala sa LSCG-om, lažno pravdajući to moralnom obavezom zbog sramne rasprodaje Trstena, ponovo se stavila na raspolaganje.

Dakle, pored eventualno nekoliko pridruženih bivših kupljenih liberala i dvije režimske stranke SDP i DPS za Cetinje su ipak morali da uključe i SNP, partiju koja na svim cetinjskim izborima ima manje glasača nego što je bilo gimnazijalaca koji su protestovali zbog izbora direktora. Krenuli su citati šefa lokalnog SNP-a, sve iz „Bijele knjige kriminala“.

“Vjerujem da će SNP učestvovati na izborima, jer nema razloga da tako ne bude” poručivao je lokalni SNP! Bijela knjiga, mafija, droga, tone, duvanska mafija, Duško Jovanović, itd… sve zaboravljeno. A onda je Čavor omaškom iskreno iznio suštinu: “Mi smo dali podršku DPS-u kad god je u pitanju bio interes Cetinja!” Ovu toplu vodu otkrio je samo onima koji ne prate kako podigravaju jedni drugima već punu deceniju, od kad su se prepolovili i od kad ih je prvo u svoje dvorište u Beogradu prigrlio DOS da bi zajedničkim snagama isporučili Miloševića. Onda je na red došao posao sa Đukanovićem sa kojim su udarnički gradili referendumsku Sivu zonu, pa onda Marović sa kojim su gradili Zavalu i Avalu.

Ostatak opozicije i dalje ćuti.

Biće da Medojević ozbiljno vaga kada će Srđan Milić da prelomi. Iz Milićevih usta, međutim, danas možete čuti i kako SNP nikada nije pominjao bojkot. U to ime PzP je spremao džentlmenski sporazum sa SNP-om za Mojkovac. Po riječima Medojevića, pored toga što je on za bojkot još od prije Velikog praska (koji se desio prije oko 15 milijardi godina), Pokret za promjene je još ranije odlučio da bojkotuje sve nedemokratske izbore, ali su htjeli da „ispoštuju SNP“ i da se pojave na mojkovačkim izborima!?

Ima li ovoj igranci kraja?

Koje nam događaje za to vrijeme medijski proizvodi političko okruženje Miodraga Perovića preko Vijesti i Slobodne Evrope? Milan Popović se pojavljuje kao tumač ideje bojkota predlažući „mapu puta“ koja predstavlja „siguran, brz i pozitivan izlazak, iz aktuelne krizne odnosno krimi-situacije, razvodnjavajući stvar pričom o vladi u sijenci, kao da nije sve mrkli mrak, a u njemu bojkot jedina upaljena svijeća.

Umjesto da se predloži promptno napuštanje svih krimi-institucija, koje su nas dovele u krimi-situacije, Popović navija za vladu u sjenci. Vladu poznatih mudrica, među kojima je do juče bio i savjetnik Ranka Krivokapića premudri Nikolaidis, a koja bi nam solila pamet sa svojih naučno fantastičnih visina i dokazivala da je mudrija od vlade van sjenke, dok političko podzemlje ne uspije da se konsoliduje i potrguje i izpregovara sa kime će se praviti novo zdravo jezgro „očuvane, osvojene, državnosti“ Crne Gore. Vjerovatno bi ta vlada iz sjenke danima razmatrala što je Šelzi mislio kada je rekao da je Đukanovića jedino imunitet spasio od onoga što ga neminovno čeka kad se Crna Gora defeudalizuje.

Rezultat je da se čista situacija bojkota i napuštanja institucija pretvorila u razvodnjeni politički mulj kroz koji je uvijek najbolje plivao onaj koji je prao ratni kapital Radovana Karadžića i njegovog brata Luke preko svoje banke. A sve u ime borbe za nezavisnu Crnu Goru. Raduje me i pozdravljam pisanje Filipa Kovačevića koji je filigranski nacrtao stvarnost i podržao jedini mogući način da se izađe iz političkog živog blata: „Bojkot svih izbora i bojkot svih političkih institucija na svim nivoima. Odbijanjem učešća u procesima koji i prije nego što su otpočeli imaju jasno zacrtane pobjednike i gubitnike osvaja se prijeko potrebno političko-moralna dimenzija za izgradnju novih vrijednosti, za nove početke i za drugačije, nekorumpirane institucije. Bojkotom se cijeli sistem na kome počiva nihilizam moći obesmišljava jer je bojkot utemeljen u političkom prostoru koga taj sistem ne zna kako da kontroliše.“

Svaki dan odlaganja ključnih odluka koje se moraju donijeti Crnu Goru udaljava od kvalitetnijeg života njenih građana, od slobodnog društva, od društva koje će se konačno iščupati iz ralja Veselina Vukotića i ostalih demagoga i zaštitnika Prve familije.

Prije par dana u razgovoru sa jednim prijateljem pominjali smo nova obraćanja javnosti šefa Univerziteta Donja Gorica koji često voli citirati Bernarda Šoa, „Kamen bačen u blato ne diže talase“. Ova ključna doktrina gurua crnogorske ekonomije Veselina Napoleonova Vukotića pokušava zamijeniti ulogu proizvođača blata i bacača kamena. Moj prijatelj je tom prilikom primijetio da ništa tu nije čudno, zato što kreatoru crnogorskog blata samo rijetki oponiraju „potpuno svjesno svo kamenje se prekotrljalo, a blato je postalo kaljuga, i još gore, i još infektivnije“ rekao je. Ja nemam što da dodam.

I prođoše kotorski izbori. Građani su se probudili i shvatili da nova era sa ovakvom opozicijom u stvari nikada i neće početi. Desilo se najgore. Njihov bijes, bunt i energija su prevareni, oni nijesu uništeni iako je opozicija uradila sve kako bi pokušala tu energiju promjene da pretvori u novi modni trend. A vladari su isti, bez obzira da li dolaze iz Prve ili iz Druge familije, alavi i pohlepni otimači koji proždiru sve čega se dohvate, glođući posljednje parče mesa sa do kosti oglodane Crne Gore. Bježeći od genetske gladi iz koje potiču, a koja ih razjeda iznutra, duboko svjesni „da im ni jedna jedina šminka ne može pomoći da pobjegnu od sebe“.

____________________

U nastavku možete komenatrisati, a  danas slušamo Marillion i Sugar Mice. Uživajte.

Ideja bojkota izbornog procesa i institucija, koju je LSCG na najdrastičniji način i dokazao i pokazao sopstvenim primjerom samoukidajući se marta 2005. i tako ne pristajući na političke uslove iz kojih se nepogrešivo mafija pojavljuje kao pobjednik, svakoga dana ima sve više pristalica. Ključni igrač koji ne želi promjenu sistema, vlasnik medijsko finansijske imperije napravljene u debeloj sjeni prve familije, profesor Miodrag Perović saopštio je prilikom posjete Berlinu da Đukanovića treba popraviti. Ovo je nastavak stare i tragične Perovićeve orijentacije, a sa njim je saglasna i nova generacija raspoređena među kolumnistima privatnog dnevnog lista Vijesti, čekajući nove instrukcije “generala”. Prilikom posjete profesor Perović sastao se, prema pisanju njegovog, ili ako hoćete ličnog, ili ako hoćete privatnog, dnevnog lista Vijesti, sa predsjednikom Bundestaga Lamertom, državnim sekretarom za odbranu Šmitom, državnom sekretarkom za privredu Dagmar Verl i doskorašnjim premijerom Bavarske Ginterom Bekštajnom. Ovom posjetom pokušao je impresionirati svoje sljedbenike. Prevara.

Nakon desetina neriješenih ubistava, nakon kompletne pljačke i rasprodaje državnih resursa, nakon stotina dokaza o švercu svega i svačega po Crnoj Gori, nakon maltretiranja njegovih novinara, nakon objave fotografije pajserovanog Željka Ivanovića, nakon pištolja na grudi i izbušenih obraza, nakon sve češćih najava sa značajnih adresa da je vlast nelegitimna i da je samo bojkot može promijeniti, profesor Perović se usudio da ponovo podrži sistem.

Zajednička istorija sramnog pakta koji je od 1997-e na ovamo oglodao do kosti kompletnu Crnu Goru splela je u čvor sve čega se profesor dotakne. Ono što raduje jesu sve češća javna istupanja pojedinaca iz njegovih političkih partija, a i medija koji smatraju da je jedino rješenje bojkot. Ipak, posljednji njegov stav prezentiran u Berlinu da se borba ZA Đukanovića “vratila na početak” i da će biti, kako reče, potrebno neko vrijeme, „ne znam da li je to godina ili pet, da ponovo, kao što smo početkom devedesetih, promijenimo društvo i da prinudimo ovaj režim na još jednu promjenu, ovog puta demokratsku“, iznenađuje ovako eksplicitno saopšten. Profesor nastavlja da sve oko sebe posmatra kao brave i u tome je isti Đukanović.

Lekcija koju su cijeloj Crnoj Gori zadnjih dana održali cetinjski gimnazijalci impresivna je. Stavimo po strani sve za što se zalažu, stavimo po strani imena i sve baš sve. Lično stavljam po strani i to da me je Sreten Zeković kao liberalnog gradonačelnika Cetinja “rasturio” u Jevremovom CKL-u zato što sam Đurišića na prijedlog učenika podržao za direktora, što je bio raskid sa dotadašnjom praksom DPS političke podobnosti. Đurišić je svoj posao odradio bolje nego svi njegovi prethodnici u posljednjih 20 godina. Znaju to gimnazijalci, i nikome ne dozvoljavaju da im soli pamet! Smjena Škuletića treba da im bude konačan cilj i protesti treba da se makar jednom nedjeljno prenesu u Podgoricu uz podršku đaka srednjih škola, zašto ne i studenata Podgorice. Naprotiv, moraju za ruke da uhvate studente i da ih isprozivaju za ćutanje. Cetinjski srednjoškolci su jedini u istoriji obrazovanja u komunističkoj diktaturi koja je započela poslije WWII i traje do danas, koji su se pobunili i koji su na najboljem putu da kao takvi uđu u istoriju. Ali moraju biti istrajni do ispunjenja njihovih zahtjeva. A sve političke partije koje pokušavaju da na njima stiču jeftine politikantske poene moraju da ih ostave na miru, naravno ne i NVO.

Klinci su dokazali da je sistem na koljenima istog časa kad mu se sa ulice kaže – DOSTA JE! Ovaj, za crnogorske političke marionete Đukanovića i Perovića neshvatljiv čin, plastično potvrđuje da je to jedini način da se njihova ministarska svetost dovede za pregovarački sto. Ako su to uspjeli maloljetnici cetinjske gimnazije, postavlja se pitanje što je potrebno da se desi pa da ovo postane jasno i politički izbezumljenom Medojeviću, Miliću ili Mandiću. Koja je to sila koja ih sprečava da prostu matematiku jednačine sa jednom jedinom nepoznatom riješe i njihovi glavni i izvršni odbori. Nepoznata “X” nije ništa drugo nego budućnost Crne Gore. Algoritmi kojima pokušavaju da je riješe, vode nas uvećavanju broja nepoznatih. Uvećavanje broja nepoznatih odgovara samo šefu koji na lovorikama uživa na srpsko-crnogorskim nepoznatim, na četničko-partizanskim nepoznatim, na bjelaško-zelenaškim nepoznatim, itd.

Godinama traje brutalno gušenje energije koja se slivala sa crnogorskih trgova u domove i grijala nadu da će jednog dana i nama Krenuti. Pretposljednje obraćanje Filipa Kovačevića još je jedan lavor vode na tu vatru. Zasuo je upravo onako kako to rade partije Miodraga Perovića. Floskule, da više nisu potrebni harizmatični lideri jer, kako reče, to ubija kritičko mišljenje, nastavljaju se montiranim pitanjima agencije Mina o tome koliko su članovi političkih partija „vojnici“ svojih stranaka, s obzirom da uglavnom u parlamentu glasaju kako partija kaže, čak i kada imaju drugačiji stav, onda je to „prvenstveno pitanje ličnog integriteta“. Po ovome ispada da Andrija Popović danas izlazi na izbore za gradonačelnika Kotora kao borac protiv harizme Slavka Perovića koja je gušila političku misao Vida Draškovića (ne mogu, a da ne prsnem u smijeh!), a ne zbog toga što su za interes mafije i ekipe kojoj je “prodala” Trsteno pokušali da mačetama izrežu LSCG. Ovakvim stavovima Profiterovo okruženje ponovo vraća na stav koji je prosipao Medojević govoreći da je od ondašnje vlasti gora jedino ondašnja opozicija, gađajući direktno LSCG. Iz ovakvog stava “rodio” nam se PZP spektakularnom petom udbinom brzinom i istom tom brzinom, ali i glupošću njenog lidera potrošio. Da li će se iz današnjeg stava izroditi nova profiterova partija kojoj će se pripojiti stare nastale u udbinim kuhinjama ostaje da se vidi. Takođe: da li će se Vanja Ćalović već naredne 2010. pretvoriti u Nebojšu Medojevića iz 2001, da li će se Filip Kovačević pretvoriti u Srđu Darmanovića iz 2002.?

Vlasnici crnogorskog pozorišta ka kojima su se svjetla sa pozornice opasno nakrivila uvijek i na svim mjestima igraju po identičnoj matrici. Njihova doktrina je takva da se teško mijenja, ali se lako čita. Međutim, iz dana u dan, uticaj Profiterovih medija je sve slabiji. Sraman čin koji je na svojoj koži osjetio Željko Ivanović (objava fotografije sa Ade), a koji svako razuman mora osuditi, govori da je sljedeća udbina prijetnja trebala biti mnogo oštrija i zato je lagano povlačenje.

Ne ide im na ruku samo jedno. Ali jedno veliko – Narod. Virus bojkota besmislenih institucija u kojima figurišu politički poslušnici širi se samo zahvaljujući internetu. Kotorski lokalni izbori sa „kineskim“ liberalima Andrije Popovića i njihovim koalicionim partnerima iz DPS-a sa kojima organizuju predstavu za karnevalskog kapetana Martinovića i Bokelje koji su onako trijumfalno za potrebe UDBE spalili Vesnu Perović kao karnevala, pred vratima su. Zatim idu cetinjski lokalni izbori na kojima će se za potrebe izbornog procesa formirati nekoliko lista kako bi se pokušao prevariti svaki crnogorski liberal do koga mogu da dođu i tako daju ponovo legitimitet mafiji. Ovi izbori biće novi test.

Pogubljene političke partije smatraju da je bojkot pitanje njihovog političkog djelovanja. Gluposti. Ovoga puta pitanje bojkota je pitanje svakog građanina pojedinačno. Da bi bojkot lokalnih izbora dobio punu snagu, opozicija može da mu da vjetar u leđa samo na jedan jedini način. Da trajno napusti republički parlament. Sluginih slugu sluge, ubiše se da dokažu kako je to glupost. Zašto? Zato što znaju da je to jedini spas Crnoj Gori: da prestane da izlazi na izbore koji su unaprijed namješteni. To je jedini način da normalni svijet prestane da nam se smije u lice. To je jedini način da strancima zapušimo usta da nikad više ne mogu da kažu „Pa građani glasaju za tu istu, kako vi rekoste, mafiju“. Drugi put ne postoji. Ako opozicija ne želi da izađe iz parlamenta i bojkotuje institucije koje ne rade ništa sem služe porodičnom feudu, ona sigurno završava na smetlištu istorije. Od toga ih ne može spasiti ni sveti Svetozar Marović.

Za one koji prirodno i snažno podržavaju bojkot cetinjskih izbora, moram da kažem da će, kratkoročno posmatrano, najveću korist od obaveznog bojkota imati SDP. Razlozi leže u činjenica da je bojkot svih ostalih jedini način da SDP koji je uvijek na Cetinju imao jedva par stotina glasova sada pokuša da uzme i u Prijestonici veće parče vlasti. Zbog toga i ne čudi akcija njihovih istaknutih članova, lukavo sakrivenih iza poznatih imena, koja se vodi po internetu promovišući bojkot. Dugoročno posmatrano SDP će svakako završiti na smetlištu istorije, makar u sastavu u kom danas obitava rasprodajući i posljednje žile kucavice elektroenergetskog sistema skrivajući se iza socijaldemokratije masakrirane zemlje, decenijama izmučene upravo njihovim komunističkim sklopovima koji ne dozvoljavaju ni razvoj univerziteta, ni nauke, ni kulture, uprkost velikom broju talenata koji su trbuhom za kruhom morali da napuste Crnu Goru i odu širom zemaljskog šara gdje se njihov talenat i znanje cijeni. SDP pečat na vladavinu mafije vjerovatno je i najznačajniji poslije profiterovog.

Slažem se sa Đukanovićevim i Profiterovim stavom da je „odlično“ imati privatnu državu podijeljenu između dvije porodice. Međutim, ako bi to bio prirodan i normalan poredak stvari sve države na svijetu bi bile privatne. Na našu sreću i mi ćemo se izboriti za slobodu. Danas ili sjutra, stvari su se pokrenule!

____________________

U nastavku možete komenatrisati, a  danas slušamo Calexico i Two Silver Trees. Uživajte.

Prošle su pune dvije godine od kako se družimo na ovim stranicama. Želim da se zahvalim svima koji učestvuju u raspravama iz kojih, nadam se, svi možemo nešto novo da naučimo. Danas i prije dvije godine način informisanja sa blogova bio je neuporediv. Prema zvaničnoj statistici danas se u svijetu objavljuje preko 500 hiljada blogova na dan. Prije dvije godine taj broj je bio 70% manji. Trend je jasan.

Od posljednjeg javljanja imali smo prilike da pratimo novo ublažavanje političkog garda između okruženja Miodraga Perovića i Đukanovića, odlazak velikog komada Elektroprivrede kompaniji koja se nikad od svog postojanja nije bavila proizvodnjom električne energije, sve uz cvrkutavo smijuljenje SDP-ovaca čije su okice, posebno u Vujice Lazovića podsjećale na oči Baje Patka pred jutarnje kupanje u bazen zlatnih dolara.

U regionu smo imali nastavak priče o duvanskoj mafiji sa blagim približavanjem pozicija hrvatske i srpske policije oko atentatora na Pukanića, a čiji razvoj događaja u ovom trenutku niko ne može predvidjeti. Desilo se i obavještenje koje je bukvalno morao da saopšti svaki ministar zdravlja kako će na jesen trećina populacije u njegovoj zemlji biti zaražena svinjskim gripom. Čudi me da se nekom nije omaklo kako će ostatak zahvatiti kravlje ludilo, sars ili antraks.

Postaje očigledno da će smjena generacije biti redovno stanje, ali joj se tajming u ovom trenutku još ne može sasvim precizno utvrditi. Politička grupacija okupljena oko Miodraga Perovića od LP – PZP – DC – GP pa do redovnih kolumnista u Vijestima iz NVO sektora nikako da se konsoliduje i da konačno izađe sa svojim političkim paketom mjera o Crnoj Gori sa „zdravim jezgrom“ DPS-a kakvu namjeravaju graditi u budućnost, kako bi sistem ostao netaknut. Stidljivo je to ipak uradio moj profesor Ilija Vujošević saopštavajući da ne isključuje da će i naredna vlada imati dio pročišćenog DPS-a. Normalno, dan ranije je sve podmazao sam Miodrag Perović u svom obraćanju Đukanoviću tvrdeći da treba sačuvati državu koja bez Đukanovića ne bi bila moguća, što je teška laž kojom pokušava da opravda sopstvenu političku podršku mafiji i njenoj pljački državnih resursa od Pakta 1997. na ovamo.

Željko Ivanović nam je takođe lijepo pobrojio u svom najnovijem obraćanju sve od Leopolda preko Paraskeva, Mugoša i sinova, ali jedino ne pominje lokalne Amerikance, kao da oni nemaju nikakve veze sa „blagostanjem“ u kom bitišemo.

A onda je i Danilović pokušao da u istu ravan smjesti Medojevića i Slavka Perovića saopštavajući da ni „Slavka Perovića devedesetih, ni Nebojšu Medojevića danas nijesu diskreditovali Srbi i njihova elita, već crnogorski intelektualci i DPS“. Iskidao sam se od smijeha.

Sjutra dan se javio Medojević da kaže kako intelektualci trebaju zajedno sa njima u front. Ovaj teren za dekorativne promjene priprema se još od kad je LSCG izašao iz parlamenta 2004-e godine, kada je većini postalo sasvim jasno da je parlament izlaskom LSCG izgubio svaki smisao, i da oni koji upravljaju Crnom Gorom preko Đukanovića nemaju nikakav interes za slobodom na ovim prostorima. Opozicija je ostala slijepa na očiglednu poruku liberala: napustite parlament, zauvijek. Jedini put internacionalizacije pitanja slobode u Crnoj Gori je trajno napuštanje parlamenta, time se za pregovarački sto dovode svi zainteresovani subjekti, i sa tog stola se ne ustaje dok se ne napravi minimum dogovora. Do tada samo protesti. Ne pominjem slučajno ponovo Zariju Pejovića koji je ovo jasno prepoznao, ali kakva je to partija pa i sami Zarija, ako njen visoki funkcioner saopštava dijametralno suprotan stav po pitanju političkog djelovanja od same stranke (i nije jedini), a da sve samo mjesec dana kasnije prekrije debeli sloj prašine. I nikom ništa.

Kolateralne žrtve, u međuvremenu, ovoga puta, bili su novinar i fotoreporter Vijesti. Pištolj koji je bio prislonjen na grudi tipično crnogorski je nestao, dok je Miomir Mugoša na „bijelom konju ujahao i poharao“ Žabljak. O Mugošinim ranijim zabavama i djevojkama koje plešu oko stolova njegove gradonačelničke veličine obavijestili su nas slikom i riječima mlađani iz Pokreta za promjene, pokretači Facebook kampanje protiv Mugoše. Porijeklo fotografija nije navedeno. Kada sam ugledao fotografiju u glavi su mi se nanizale slike pokojnog Miroslava (Vickovića). Sjetio sam se njegovog strašnog govora kada je iz poslaničkih klupa LSCG-a poručio građanima da ako nastave putem savijanja šije pred DPS-om, da ćemo dočekati da im, njima tamo, naša djeca igraju po stolovima za po nekoliko eura. To vrijeme je odavno pred očima građana, i nikom ništa.

O samom porijeklu fotografije nismo saznali ništa, a na internet je postavio frontmen mladih PZP-a koji je prethodno obavijestio javnost kako se u porodici profesora Svetozara Jovićevića gledaju filmovi iz arhive službe državne bezbjednosti! Jovićević je u vrijeme “gledanja” bio visoki funcioner PZP. Jovićević ćuti kao riba pa nam ostaje da razmišljamo na temu: ko to Jovićeviću ne smije u oči da kaže da je radnik udbe, pa za ovako tešku optužbu  koristi drugog, mlađeg, naivnog… Ili je stvar u tome da Jovićević zna sve o starijem, i obratno, haha, stara crnogorska priča.

Današnji front nije ništa drugo nego temeljita priprema za smjenu vlastodržačke generacije uz očuvanje istog sistema. Svuda po zemaljskom šaru tehnologija ovakve „promjene“ je ista, a ostvaruje se u onom trenutku kada beskrupuloznost i bahatost domaćih vlastodržaca postane toliko očigledna da počne da kompromituje i one koji povlače konce lutkicama iz našeg teatra. Tek tada počne da nervira nepropisno parkiranje gradonačelnika, do tada ne smeta ni njegov način raspolaganja stotinama miliona eura ne samo podgoričkog budžeta, nego i raspolaganje evropskim i svjetskim donacijama. Tal je čudo.

Zadatak je jasan raščistiti one koji su ovasili, jer ako se to ne uradi reflektori će se sa pozornice okrenuti ka vlasnicima pozorišta.

Zajednički kandidat opozicije na Žabljačkim izborima prošao je kao što prolaze svi kandidati na izborima koji su namješteni sa tolerancijom od +/- 1,5%. Potalaušeno su odćutali rezultat prepuštajući da SNP kao što samo oni znaju zaljulja političke duhove pod Durmitorom, taman kao što su ih zaljuljali i pod Zavalom.

Za Live fest Marović ove godine nije uspio da nađe pare, ali je kredit budvanskoj opštini još jednom došao iz srpske Komercijalne banke a.d. Čudno da kvalitetnu garanciju iz Budve nisu dali u zamjenu za novac nekoj domaćoj banci, recimo Prvoj. A baš su se tih dana nekako prenaglašeno „šutirali“ sa Marovićem mnogi iz Nove generacije. Bili su veseli u svojim redovnim kolumnama u Profiterovim Vijestima, a šlag na tortu zalila je svojim novinarskim talentom Tamara Nikčević, sačekavši Marovića iza ćoška nedjeljnika NIN. Od kompletnog intervjua na mene su najveći utisak, ipak, ostavile fotografije. Sasvim sigurno ih Nikčevićka nije birala.

Prije nešto više od mjesec dana imali smo prilike da u državnom dnevniku ispratimo, moguće i najduže, izvještaje iz parlamenta u posljednjih ko zna koliko godina. Svrha ovakvog načina izvještavanja i ponašanja opozicije bila je filigranski uigrana i dogovorena. Medojević je „ljutito“ oštrio jezik na direktoru policije Veljoviću. Roćen je takođe junački „podnio“ unakrsnu paljbu opozicionih glumaca, sve u svemu presmiješno. Kafanski službenici i oni koji za to primaju platu sjutra dan su nosili „Vijesti“ ulicama klikćući kako je opozicija „rasturila“ i Roćena i Veljovića. A onda su se kao i u svakom teatru zavjese spustile. Sve veći broj građana, naime, uviđa da opozicija ostajući u parlamentu, pumpa vlast. Oštre riječi ništa ne mijenjaju, izlazak opozicije iz parlamenta mijenja sve!

Posjetila nas je i Pamela Anderson, došavši direktno iz svijeta u kom je najbitnije koje je cipelice jutros obula pudlica Paris Hilton. Doček je bio “impresivan” kakav samo dolikuje Mugoši i Dušku Kneževiću. Koalicioni partneri se nisu uslikali pored bivše supruge Tomija Lija, a čak ni pored Sandre Models koja je svojom svemirskom jahtom posjetila teritorijalne vode Marovićevog feuda, moguće da je time ostao sačuvan američki interes u regionu. Ko zna…

Amerika je “donijela” demokratiju Iraku. Samo prekjuče je u Bagdadu poginulo najmanje 95 osoba, a 563 su ranjene u napadima na zgrade ministarstava spoljnih poslova i finansija. Najviše ljudi poginulo je u centru kada je kamion – bomba eksplodirao ispred ministarstva spoljnih poslova, nekoliko desetina metara od “zelene zone” u kojoj se nalaze sjedište vlade i ambasada SAD. Obama kao što je i obećao privodi kraju povlačenje snaga iz Iraka. S druge strane američki nacionalni interes se seli ka Avganistanu. Nastavlja se lov na one koji su sa samo dva aviona zabodena u dvije zgrade World Trade Centera uspjeli da obore čak tri zgrade, od kojih se treća nalazi na bezbjednoj udaljenosti od dvije koje su stvano pogođene.

Kao snaga koja se nalazi na čelu NATO pakta Amerika je u rat pozvala i građane Crne Gore. Ratovati za oko 150 eura dnevno cijena je koja se nudi našim sugrađanima ako se pridruže alijansi na putu “širenja” demokratije. Prvi kontigenti naših momaka su spremni. Doduše niko nije ni pokušao da građanima preko medija objasni kakav je to rat, ko ga vodi, za čiji interes, u ime kojih ciljeva… Takođe, niko nije naveo ni koliko se leševa svakog vikenda brodovima vraća kući na vječiti odmor iz Avganistana.

Možda se zamislimo makar malo nad, prije par dana saopštenim, riječima Baraka Obame: “Ma o kojoj misiji bila riječ, mi moramo očuvati vojnu dominaciju SAD”, onako, baš pomirljivo. Ali je uz to i dodao nešto što ni jedan predsjednik nije imao hrabrosti da prizna, a vezano za one koji se živi vraćaju iz misija: “Za mnoge veterane rat i dalje bijesni, bližnji su postali stranci. Depresija je mnoge otjerala u smrt. Rane današnjeg rata su posttraumatski stres i psihičke patnje.” Odgovor mu je ubrzo stigao od mnogih političkih komentatora. Bio mi je zanimljiv ovaj: „Ako predsjednik Obama misli da situaciju može da preokrene jačanjem vojnih snaga i kupovanjem avganistanskih plemenskih vođa veoma se vara. Umjesto toga, prijeti mu drugi Vijetnam, ovog puta uz njemačko učešće. Nije neophodno povući se na vrat, na nos, ali je potreban plan povlačenja tokom sledećih godinu – dve. Tvrdnje da bi tada Al Kaidi bio ostavljen prazan prostor nemaju veze sa stvarnošću. Naime, Al Kaidi baze u Avganistanu nisu ni potrebne, jer se odavno učvrstila u Pakistanu.“

Dodao bih takođe da će za ovo posljednje biti neophodno i malo keša. A ukoliko prifali keša dozvoliće šverc najprofitabilnijeg avganistanskog proizvoda, kao što su onda po riječima Montgomerija u nedostatku keša dozvolili šverc cigareta. Jedino nas nije obavijestio o tome koliko su ubistava dozvolili u tom paketu mjera podrške. Možda bi i povjerovali ovim bezočnim lažima da ga Amerikanci sa terena ne demantuju. Podsjetiću samo na knjigu „Igra sjenki“ Tima Maršala, koji je detaljno opisao prenošenje džakova dolara iz Budimpešte u Beograd kad je trebalo rušiti Miloševića, posebno za potrebe „otporaša“.

____________________

Komentarišite u nastavku, a danas slušamo Dave Stewart & Candy Dulfer ”Lilly Was Here”, uživajte…

Na globalnom planu dolazi do tektonskog udara u medijski sistem iz koga će se izaći tako što više nećemo juriti za informacijama nego bježati od njih. Informacije će pojuriti za nama, i uz svaku će biti upakovana po neka reklama koja je plaćena onoliko koliko je validan izvor informacije (čitaj: onoliko koliko ljudi želi da bude informisano putem baš toga medija). S druge strane ljudska priroda je takva da ako joj zdrav razum govori da nešto ne štima u činjenici da je nekome zabranjeno da se njegov glas čuje u nekim medijima onda tim medijima ne treba skroz vjerovati jer su zatvoreni. Ako isti ti mediji manipulišu i spinuju javnost onda te medije ne treba čitati informišući se, nego (ako ih uopšte i treba čitati) pokušavajući prozreti u namjere vlasnika medija iza kojih stoji politički lobi. Ovo će, nesporno, rušiti dosadašnji način poimanja informacija čak i u predpolitičkoj Crnoj Gori. U tom smislu sam pokušao sprovesti i mali eksperiment. Želio sam dobiti povratnu informaciju o tome na koji način blog utiče na brojeve. Bio sam iznenađen u najpozitivnijem smislu, naravno, zahvaljujući svima Vama koji čitate ove stranice.

Nakon što je Slavko Perović na svom blogu otvorio priču o podršci Florans Artman uradio sam najobičniji banner do potpisivanja peticije podrške, na njegovom i svom blogu, iako je do završetka suđenja pred Haškim tribunalom, u tom trenutku, bilo ostalo svega nedjelju dana. U tom smislu sam imao i privatnu prepisku sa saradnicom gospođe Artman iz koje sam saznao nekoliko, naizgled, nevjerovatnih podataka. Njene riječi su bile: “Evo pokušavam od dana podizanja optužnice (protiv g. Artman) organizovati i putem interneta i preko raznih organizacija podršku gospođi Hartmann. Niti jedne novine na cijelom Balkanu, niti jedna radio stanica nije željela objaviti niti naša saopštenja, kada smo slali, niti da se potpisuje peticija na našem websajtu, samo dva internet portala. Vjerovali ili ne sa Balkana imamo samo 250 potpisa podrške i to većinom dijaspora. Više imamo iz Indonesie i Ujedinjenih Arapskih Emirata.” Nemam dilemu da se Artmanovoj sudi samo zbog toga što je filigranski objasnila da: “Krivični tribunal u Hagu nije stvoren da bi sudio najvišim političkim i vojnim krivcima za krvoproliće u bivšoj Jugoslaviji, nego da bi mogao da obezbijedi mir u zamjenu za njihovu nekažnjivost”.

Ovo govori da je posljednje pakovanje regiona bilo uspješno i da igrači na terenu rade na dugme (puce) bez mogućnosti da propuste ono za što su upravljači marionetama odlučili da ne smije da prođe. Posljednji put je dugme pritisnuto kad je Đukanović rekao kako postoji mogućnost da se u Parlamentu preispita odluka o priznanju Kosova ako sud u Hagu donese odluku da je priznanje bilo nelegalno. Da nije tužno bilo bi presmiješno. Ovo saopštava čovjek koji je otišao u Beograd da potpiše ustavnu povelju za stvaranje Srbije i Crne Gore, a da prethodno nije konsultovao o tome ni Vladu, ni sopstvenu partiju, ni parlament, o javnosti da i ne govorimo. Posebno o onoj javnosti koja prodaje glasove na izborima.

U međuvremenu smo saznali od američke ambasade u Albaniji, kako ovakvi  izbori nijesu legitimni, upravo zbog prodaja, a samo nekoliko kilometara vazdušne linije ka Crnoj Gori takvi izbori su, čak i kada se prodaja glasova reklamira u dnevnim novinama, proglašeni za legitimne. I to je mjesto na kome stav američkog osoblja u Crnoj Gori u potpunosti korespondira sa stavom “šefice” Vesne Medenice. Izgleda da Albanija nema svoju svoju Medenicu i ko zna kako bi se u tom slučaju ponašao ambasador John Withers Drugi. Ili možda Albanija nema svog Rodericka Moorea, ko će ti ga znati…

Nije mi baš najjasnije o kakvom negativnom odnosu prema medijima u Crnoj Gori ovih dana govore vlasnici osuđujući činjenicu da vlada želi selektivno da podrži samo neke medije, sebi lojalne. Da nije tako sve bi predstavljalo diskontinuitet, koga naravno nema. Ovakva reakcija govori da direktori i vlasnici crnogorskih medija, posebno štampanih, vjerovatno ni ne znaju da su njihovi štampani mediji i sa i bez svjetske krize, i sa i bez Vlade Crne Gore osuđeni na gašenje i zatvaranje. Prije nekoliko dana je preminuo Michael Jackson. Dnevna štampa je objavila vijest na papiru dok su se online mediji već „tukli“ oko informacija o njegovom nasljedstvu i zaostavštini. Izgleda da je Jackson prekasno umro to veče po “crnogorskom” vremenu. Online mediji odavno grabe velikim koracima anulirajući sve one koji su spori, inertni, a posebno će poništiti one koji su neistiniti, koji održavaju monopole u informisanju i kao takvi bivaju osuđeni na propast.

Naspram online medija štampani izgledaju kao retro walkmani s kraja osamdesetih iz čuvene “My SONY” kampanje koja je tadašnjem japanskom gigantu donijela ono što Apple-u danas donosi iPhone 2G-3GS. Generacije su izrasle na internetu, i to generacije koje nikad u svom životu neće ni znati da su se ljudi nekada pretplaćivali na stripove, na Galaksiju, na časopise i mjesečnike iz raznih oblasti… Dakle, ljudi se danas ne informišu iz štampe, ljudi se danas informišu preko twittera, preko facebooka, preko blogova, rss čitača, preko osoba u koje imaju povjerenje. I najveći broj ljudi je, čak i u Crnoj Gori, provalio način funkcionisanja urušene medijske scene. Ovo nesporno vodi rastućem tržištu online oglašavanja u kome je Crna Gora u stravičnom zaostatku, posebno kada se medijski sadržaji u online varijanti daju na odloženo sa odlaganjem od pola dana ili čak 24h. Tržište online medija u Crnoj Gori u najbukvalnijem smislu ne postoji što se vidi po interesovanju oglašivača.

Dalekovidost Frederik Pohla i Cyril Kornblutha koji su 1953. napisali “Reklamokratiju” (original: The Space Merchants) onda je izgledala kao naučna fantastika, danas je to stvarnost. Iz godine u godinu postajala je sve boljim i boljim SF djelom. Ono oko čega je trenutno podijeljen svijet po pitanju online medija jeste, da li naplaćivanje informacija može da preživi u digitalnom mrežnom svijetu. Borba je žestoka, ali sve je manje onih koji se slažu sa Rupertom Murdocom vlasnikom, pored ostalih medija i, Wall Street Journala, londonskog Timesa i moskovskih Ведомости, o tome da se mora konačno naći mehanizam naplate informacija sa interneta. Njega to ipak ne sprečava u naumu da do kraja godine počne da naplaćuje pristup mnogobrojnim internet sajtovima koje kontroliše. Naravno, “niko se još nije sjetio” onoga što rade Dan i Vijesti da informacije sa njihovih sajtova imamo na odloženo, kao da su samo informaciono blago, a ne lagani spinovi javnosti koji se iz dana u dan približavaju internet otpadu. Čudi da većinski vlasnici ovo još ne vide i da toliko podcjenjuju koliko toliko tehnološki pismene mlade naraštaje, pa i u Crnoj nam Gori. Da ne govorimo o tome da danas (4. Jula 2009.) na naslovnoj stranici jedine novinske agencije u Crnoj Gori i dalje stoji kao udarna vijest “Mur: Podgorica i Priština da razmijene ambasadore”. Tu vijest koja je stara više od mjesec dana na naslovnoj stranici Mine prati 11 (slovima jedanaest) identičnih fotografija Podgorice. Šta reći.

Kada je New York Times odlučio da svoje stranice korisnicima učini besplatnim broj posjeta se popeo za rapidnih 40%. U Crnoj Gori se radi sve da pristup sajtovima bude što manje zanimljiv, što manje privlačan, o blogovima se među novinarima vodi prava mala kampanja kako se na njima svako “psuje” i kako im ne treba pristupati, zaboravljajući da je jedini validan podatak u tom smislu broj posjeta istim. I o mom prethodnom tekstu takođe je vođena prava mala online kampanja kako sam optužio Medojevića da je dio klana koji je ubio Đinđića što je notorna glupost i spin kojim se pokušava diskvalifikovati blog i okrenuti priča sa suštinskog pitanja, da li je Medojević još na samom početku, kako bi rekla profesorica Kuljak – “ODABRAN”. No, na to smo svi navikli, glupost je u Crnoj Gori prevelika, a vremena u jednom životu premalo da bi se gluposti posvećivalo.

Internet saobraćaj će u narednih pet godina prema najnovijim istraživanjima porasti najmanje pet, a najviše osam puta. Ovo govori da će mediji kakvi su danas u Crnoj Gori, prestati da postoje ili će tradicionalne monopole na informisanje svojih ciljnih grupa morati okrenuti ka istraživačkom novinarstvu, odustajanju od štampanih izdanja, otpuštanju radnika u štampi i u konačnici okretanju ka nezavisnim istraživačima. Time će se doći do onoga što najčešće i daje publicitet najvećim, a to su inside informacije koje su prije objavljivanja morale da budu plaćene, a izvori istih zaštićeni. Čak je i jedan od nekoliko najbogatijih investitora planete Warren Buffett izjavio da „nikad ne bi investirao u štampu“. Iako, neki će znati, Buffet sjedi u Upravnom odboru Washington Posta, lista koji je otkrio aferu Watergate koja je srušila Nixona i dovela do Pulicerove nagrade Carla Bernsteina i Boba Woodwarda po čijem scenariju je 1976. snimljen film All the President’s Men.

Da li će ovo onemogućiti crnogorske manipulatore javnim mnjenjem ostaje da se vidi. Danas, imaju veliki problem da ubijede šefove kako to da su 1999. (13. Avgust) uspjeli svu Crnu Goru da zatvore u kuće sa spuštenim roletnama zbog pomračenja Sunca, a danas ne mogu da ubijede nikoga da Crna Gora treba da pristupi NATO paktu. Čak i 25% onih koji su se prijavili za misije odustaju.

Sve u svemu informacije će početi nas da traže, a ne mi njih. Počeće rovovska bitka za korisnike informacija kako bi im se uz informacije „uvalio“ šampon, prašak za rublje, itd… A da blogovi pokreću stvar govori i pismo koje sam prije nekoliko dana dobio od iste one gospođe koja sarađuje sa gospođom Artman. Dio tog pisma predstavlja zahvalnost svima Vama i želim da je podijelimo: „Zahvaljujući Vašem odazivu za pomoć, sada je već više potpisnika iz Crne Gore nego iz Srbije i Hrvatske zajedno, a ako izuzmemo bosansku dijasporu dobro ste se približili Bosni.“

____________________

Komentarišite u nastavku, a danas slušamo Michael Jacksona i “Beat It” sa čuvenom solo dionicom koju je uradio Eddie Van Halen u produkciji Quincu Jonesa sa albuma “Thriller” koji je potukao sve moguće rekorde iz davne 1982. Na svjetskoj turneji iz 1992-e godine gitaru je svirala Jenniffer Batten koja je izabrana na audiciji između više od 100 kandidata, upravo zbog načina na koji je uspjela da ugradi sebe u pomenutu solo dionicu. Snimak koji slijedi je sa svjetske turneje iz Bukurešta kojom je promovisan album Dangerous, a baš tih dana sam boravio u Rumuniji. Uživajte…

Ako uzmete jabuku i ispustite je sa visine od 2 metra ona će pasti na zemlju. Isto će se desiti i u Tokiju, i u Londonu, i u Rimu, i u Njujorku. Na našu sreću, isto će se desiti i u Podgorici, i u Beranama. Dakle, pad jabuke je siguran, univerzalan, prosto – radi. Crnogorski politički sistem nije. On ne radi nigdje u Evropi osim u Podgorici i dvadesetak okolnih mjestašaca. Ostao je nepromjenljiv već više od pola vijeka. Generacije i generacije žive i stasavaju, a da ne dožive promjenu okruženja, navika, busanja, čojkanja, nerada, ležanja… Izranjaju nove generacije “džemperaša”, nove generacije “penzionera”, nove generacije “studenata”. Priroda radi svoje, ali ne pobjeđuje, kao kad dijete pustite u vodu gdje jedva dodiruje pijesak prstima – i propliva, prirodno, u borbi sa dubinom i boreći se za nove osjećaje koji ga čine sposobnim da preživi. Priroda kod nas ne pobjeđuje jer djeca Crne Gore na nogama imaju lance sa okačenim teškim bremenom prošlosti, nasukanim na mitove o velikim Nama.

Pročitao sam na blogu Slavka Perovića tekst komentatora koji je prepričao kako je Medojević reagovao kada ga je u emisiji “Živa istina”, Darko Šuković priupitao kako će odgovoriti na poziv o napuštanju parlamenta. Želio sam da odgovor i lično čujem, ali sam ostao razočaran kada sam vidio da je na sajtu PZP upravo taj dio Medojevićevog odgovora ostao neobjavljen. Na žalost, nisam imao mogućnost da uživo pratim pomenutu emisiju, ali zato vjerujem da Zarija Pejović jeste, i da je shvatio poruku.

Ipak, moram da priznam da podsvijest progovori mnogo brže od pameti, posebno kod ljudi koji su politički jedva upotrebljivi, da ne kažem neupotrebljivi. Zato nam je valjda, po mojoj procjeni, nesvjesno, u istoj emisiji Medojević saopštio kako je “prvu lekciju” iz biznisa odslušao još u bivšem SSSR-u. Ne bi bilo loše da nam je saopštio po čijem nalogu je otišao do Moskve? Ovaj podatak na prvi pogled može zvučati nebitnim, ali ako se nakon ovoga zna da je isti radio na prvim privatizacijama u Đukanovićevoj Vladi iz kojih je izašao nezadovoljan, ako se zna da je bio, od strane Vlade, LSCG-u podmetnuti politički trojanski konj, koji je nakon neobavljenog posla isti LSCG nazvao “Klozetom sa Tuškog puta”, ako znamo da mu je Đukanovićeva vlada kompletirala ekipu osnivača ”Grupe za promjene”, ako znamo da je Medojević i danas lojalno prisutan u politički impotentnom i karikaturalnom “parlamentu,” ako Medojević i danas LSCG pljuje kao “sektu”, za razliku od najvećeg  broja glasača i simpatizera Pokreta za promjene, i na kraju, ako sve ovo znamo, a znamo, sve rečeno ukazuje na kontinuirani Medojevićev status ne borca, nego partnera i, nakon toga, sparing – partnera vlasti. Ovdje se treba prisjetiti i Vladimira Bebe Popovića, kome su po prirodi posla informacije bile dostupne i koji je Medojevića ubrojio u organizacionu šemu klana čiji je jedan sastavni dio ubio premjera Srbije Zorana Đinđića. Darko Šuković je, kako on to najbolje zna, u emisiji branio Vladu i njemu se tu nema što zamjeriti, čovjek se odavno “fer” pozicionirao na strani vladara, u skladu sa potrpežnjačkom crnogorskom tradicijom, ali sa Darkom znamo na čemu smo.

Problem je u političkim kameleonima koji sebe vide kao nekog ko u predizbornoj kampanji podilazeći svim biračkim target grupama, mijenjaju svoje političke maske, pokušavajući nahvatati što je moguće više glasova, praveći se kao da ne znaju da će imati tačno onoliko koliko im je nacrtao Đukanović. Tako je i bilo na svim izborima. A takvi su i slični sistemi regiona. Svi premreženi i uvezani čudesnim nitima Panbalkanske mafije o kojoj je i u svojoj knjizi McMafia pisao britanski novinar Miša Gleni. Ali i kao takvi, drugi djelovi regiona, makar su mijenjali vlast. Crna Gora – nikad.

Prije nekog vremena profesorica Mirjana Kuljak u svom autorskom tekstu za Daily News Montenegro pisala je o načinu na koji dolazi do smjene generacija u sistemu, a da sistem ostane “odbranjen”: “Ovo vam govorim iz prve ruke – Milo i ja smo ista generacija na fakultetu, odlično se znamo svi. On je odabran da radi to što radi. Da nije on, bio bi neko drugi. Prethodno su bili pokušali sa mnom, ali nisam se dala. (Veselin) Vukotić je iz sjenke sve kontrolisao”, bile su, između ostalog, riječi uvažene profesorice.

Generacija koja je na putu i koja je u neku ruku projektovana da zamijeni džemperaše okupana je u “moderne” evropske boje. “Bori se” za svoj prostor i redovno piše svoje političke deklaracije u Vijestima. Djeluje preko NVO sektora namećući se i promovišući kao prirodan nasljednik navedenih, ali to rade onako kako se od njih traži. Zaokruženo, lojalno, poslušno. Svima u generaciji koja treba da bude sljedeća, provijava jedan zajednički negativan stav o LSCG-u. Taj njihov stav je logičan, a razlog je samo jedan – LSCG svjedoči da je njihova Crna Gora postavljena na užasnim, neriješenim zločinima i državnoj organizovanoj pljački. Ako se ikad svijest građana Crne Gore pomjeri sa mrtve tačke, a što je prirodno da će se desiti, ogromno je pitanje posledica i odgovornosti.

Profesorica Kuljak dodaje, da su: “zato i pokušavali da LSCG satjeraju u crnogorski nacionalni korpus, jer nacionalno uvijek pali, pa i u varijati “građanskog””.

Pitanje nacionalnog oduvijek mi je bilo zanimljivo, ali ne u kontekstu ovih brdsko-planinskih nacionalista koji s vremena na vrijeme jedni drugima prijete spomenicima, nego onako kako na nacionalno posmatraju oni koji odlučuju. Ovo će me u konačnici dovesti do najnovije priče o eventualnoj viznoj liberalizaciji koja se smiješi građanima opasanim viznim lancima već treću deceniju. Iz ovog razloga sam i ispričao priču o tužnoj sudbini Mosadega i Irana pedesetih godina. Gotovo identičnu sudbinu doživjele su i Gvatemala, Južni Vijetnam i Čile. Oteta su im bogatstva u zemlji (rudna nalazišta, nafta), bogatstva na zemlji (plodno tlo, rijeke, hidropotencijal) i bogatstva u vazduhu (etar, telekomunikacije). Sve vlasti u ovim zemljama su svrgnute akcijama koje su vođene pod opravdanjem borbe za demokratiju. Rezultat su bile nove vođe, diktatori, vojne hunte, generali, koji su ugušili demokratije u povoju. Rezultat su bile mafije kojima su date države koje su iza sebe ostavile pakao pobijenih žrtava od kojih mnoge ni dan danas nisu umirile svoje duše. Barak Obama je prije nekoliko nedjelja u Kairu priznao: “U jeku hladnoga rata, SAD je imao ulogu u rušenju demokratski izabrane iranske vlade”.

Bogatstva Crne Gore “u zemlji” su: potencijalno nafta (istraživanja obavljaju državne kompanije drugih država), boksiti (ruska privatna kompanija koja je na ivici nacionalizacije), mrki ugalj (borba je u toku za 5 milijardi eura zalihe u Pljevljima). “Na zemlji” brze planinske rijeke, hidropotencijal koji zemlju čini energetski veoma bogatom po glavi stanovnika (A2A kompanija iza koje stoji takođe kapital, uslovno rečeno, pametne države). “U vazduhu” etar i telekomunikacije koje su preuzele državne kompanije Njemačke (Dojče telekom, kćerka kompanija Mađar telekom), Norveške (Telenor, Promonte) i Srbije (Mtel, ali koji će dugoročno biti DT). Samo telekomunikacione kompanije povlače godišnje na stotine miliona eura i to samo iz male Crne Gore.

Dakle, imamo države čiji se kapital nalazi na desetine hiljada kilometara daleko od Berlina (T-com), Atine (Jugopetrol), Osla (Promonte), Moskve (KAP), Rima (EPCG A2A), Vašingtona (Datacard, Microsoft, Coca Cola Hellenic Bottling, DoMEn, Philip Morris), Ljubljane (NLB, Maestral). Kod skoro svih uloženi kapital je odavno povraćen i sada već predstavlja čiste enormne zarade tamo negdje daleko u nekoj maloj Crnoj Gori. Zanima ih jedino i isključivo sigurnost tog kapitala. Sačuvati ga, znači sačuvati vlast koja garantuje nesmetan protok i zaradu na građanima Crne Gore kao korisnicima. Ovo su ključni razlozi zbog kojih zemljama EU nemamo ni jedan jedini razlog da kažemo HVALA zbog toga što su na ivici da nam ukinu vize. I ne samo to, nego još snažnije treba da tražimo da prestanu da nas ponižavaju, posebno kada smo u ekonomskom smislu svoje gaće bacili na zemlju. Naravno, ne mi, nego naši vladari. Što nama ostaje kao državi. Sada jako malo. Nakon Đukanovića, vjerovatno jedno veliko NIŠTA.

Zbog čega sam napravio ovoliku digresiju? Zbog toga što sve strane službe bezbjednosti država koje imaju finansijski interes u Crnoj Gori, nacionalnim smatraju samo jedno – jaku državnu kompaniju koja zna da upravlja sopstvenim resursima i dobit zadržava u zemlji kojoj pripada. To je jedini nacionalizam koji njima predstavlja opasnost, to je jedini stvarni nacionalizam. Ovaj moj stav ne znači da sam protiv demonopolizacije i slobodnog tržišta, naprotiv, sve piše u onih nekoliko osnivačkih stavova LSCG-a o slobodnom tržištu, pojedincu… Ali sam i protiv banana države. Tako da ako imamo na čelu države ljude koji su sve državne firme uspjeli da masakriraju dok ih na kraju nisu rasprodali, ili doveli u stanje da niko i ne želi da ih kupi, i ako imamo s druge strane činjenicu da je recimo Dojče telekom povukao dividendu samo iz crnogorskog T-coma od skoro 40 miliona eura, da je isto to uradio iz još nekoliko regionalnih telekoma kojima gospodari, a da je prije četiri dana grčka vlada saopštila da će prodati dodatnih pet odsto akcija operatera “OTE” takođe Dojče telekomu za 674 miliona evra (skoro pa koliko crnogorski budžet), onda to znači da iza te državne kompanije stoji državna kompanija druge države koja hrabro osvaja prostore savršenim menadžmentom, a da preko puta nje recimo u Grčkoj stoji državna kompanija koja jedva, zbog krize na kašičici prodaje male komadiće svog giganta.

Još jedan podatak o kolikom biznisu se radi, i to samo po pitanju telekomunikacija, najbolje možete shvatiti posmatrajući ga u godini najveće krize od Velike depresije na ovamo. Mislim na 2008. Deset telekomunikacionih kompanija isplatit će ove 2009. godine ukupnu dividendu od skoro 1,3 milijarde eura. Hrvatske telekomunikacije, Telekom Slovenija, Telekom Srbija, Telekom Srpske, BH Telecom, HT Mostar, Telekom Crne Gore, Makedonski telekom, Magyar Telekom i Telekom Austria prošle godine zajedno su prihodovali 12,17 milijardi eura, uz ukupnu neto dobit od 1,01 milijardu eura. Ovo je samo region. Region kojim već uveliko vlada DT. To nije nacionalizam nego čist njemački patriotizam. Patriotizam za poštovanje.

A gdje je naš patriotizam? Zaglavljen u parlamentarnim raspravama da li je Milić na jednu ili na dvije noge ustao na himnu. Ili na facebook wall-u Medojevića koji voli LA Lakerse i mrzi “sektu”. Ili u vapaju Lize Meklejn kako je NDI pred gašenjem, jer im nedostaje novca za dalje širenje “demokratije” po Crnoj Gori. Kolin Pauel je bivši američki državni sekretar koji nije imao problem da potpiše dokument u kome je LSCG lažno optužio da ima oružanu formaciju. Takođe, Kolin Pauel je čovjek koji nije imao problem da prizna da ono što je Amerika uradila u Čileu predstavlja “dio američke istorije na koji nije ponosna”. Žrtve to najbolje znaju.

Pada mi na pamet i lično gorko osjećanje jer mi se 4 godine sudi u Crnoj Gori i svaki put kad pristupim Sudu primijetim namještaj. Skoro na svakom komadu, stoji velika oznaka da se radi o donaciji USAID-a. Donaciji građana Amerike kako bi se sudilo u ime pravde, a ne u ime politike naših tamničara. Na slobodu svi imamo pravo i dužni smo da se borimo do zadnje kapi sopstvene snage. Između ostalog i u ime Amerikanaca koji iz svojih džepova svakog dana upumpavaju po 3 milijarde dolara za spas Wall Streeta, i sada već preko 3 milijarde za ratove i vojni budžet, a koji im oduzimaju finansijsku slobodu. Oni su nacija u koju moramo vjerovati koliko i u sopstvenu. A sloboda pripada svima, i za nju se sami moramo izboriti. Ne tako što ćemo dovesti umivene kako bi sistem promijenio “zimsku” robu, nego kako bi na sasvim novim osnovama sistem bio promijenjen i konačno nestao sa optužnica od kojih se Crna Gora brani imunitetima. To je jedini pravac u kome treba usmjeriti sve kreativne energije Crne Gore kako nam se ne bi ponovila pretužna decenija koja je započela čuvenim Paktom sa Đukanovićem. Priča o “zdravom jezgru” u DPS-u, identična je pomenutom paktu o kome svi već sve znamo, a koštao nas je deceniju razdržavljenja Crne Gore po svim parametrima, osim ako ne računamo u zastavama, jezicima ili nacionalnostima. Prave države tako ne računaju.

I ona jabuka s početka teksta sama će pasti jedino kad postane trula. Drvo treba ljuljati i to jako. Borislav Pekić je znao zapisati: “Jedino se iz haosa rađaju svjetovi”. I što drvo budemo jače ljuljali to će plodovi koji padaju biti ukusniji i sočniji. Moramo stisnuti zube i konačno pobiti sopstvene strahove.

____________________

Komentarišite u nastavku, a danas slušamo malko drugačiju izvedbu “Rehab-a” bez Amy Winehouse, ali uz Marcus Miller Band sa ubitačnim gostima, sa amsterdamskog North Sea Jazz festivala iz 2007. Uživajte…

Očigledno je da je opoziciju žestoko počeo da žulja „ugled“ u narodu. Nakon predizborne kampanje koju je odigrala onako kako se od nje tražilo, počinje ponovo da se „približava“. Moram da priznam da se jedino brinem za Gorana Đurovića koji godinama čeka mjesto u savjetu TVCG taman kao da će osloboditi u lance svezan javni servis. Nisam siguran u njegove preporuke, ali sjećam se kada je vodio dnevnik na RFE i u njemu ćaskao na nekom roštiljanju sa svojim prijateljem ministrom turizma, ministrom koji je prema pisanju Monitora iz septembra prošle godine “otvorio ekskluzivni Hotel Rožaje čiji je vlasnik nakon ubistva Zorana Đinđića u akciji Sablja bio prvi na spisku onih koji su se navodno spasili hapšenja, nakon čega je srbijanska policija saopštila kako je upravo taj Safet Kalić glavni narko bos Srbije i Crne Gore.” Ako Ranko „ne prelomi“ ima opet da Đurovića muči isti problem. Dugoročno posmatrano postoji velika vjerovatnoća da odatle završi u nekoj od ambasada ispred crnogorske ohlokratije. To je kao po pravilu singularitet crnogorske političke scene. Pamtimo da je Vučinić (Marovićev brat od tetke) iz TVCG obnašao konzularne poslove u Dizeldorfu, ista „teška“ sudbina zadesiće i Radovana Miljanića (Vijesti pišu da mu Priština ne gine), o Situ Rakočeviću da i ne govorimo, Mesić je rekao DA. Biće to kvalitetna plata kojom se mogu pokrivati i veća kreditna zaranjanja.

Ne bih toliko o držanju Srđana Milića u čijoj Budvi će se ove godine Live fest održati, ali nekako iskosa, sa pogledom na Meštrovićev spomenik Pobjedniku. Najzanimljivije je, ipak, držanje Medojevića. Pozicija koja je sve iskrene opozicionare obradovala, nakon dijeljenja PZP-a na one koji su za i one koji su protiv koalicije sa DPS-om izgleda da je bila samo san dug koliko i slobodno vrijeme svjetlosti na putu od Sunca do plave planete. Vijesti su dodale gas pa nedjeljno objavljuju po nekoliko “proanalitičkih” tekstova sve samih istaknutih članova PZP-a, vraćajući se staroj ljubavi. Doduše, provuče se i po neki “slobodni novinar” koji je sasvim “slučajno” aktivno agitovao za pomenutu “opozicionu” partiju, posebno kada je 12. Marta 2008. kazao da su samo promjene “konstanta našeg svijeta, te da možete probati da ih istjerate kroz vrata, ali će vam ući kroz prozor”, aludirajući na pokret u pokušaju.

Da se ne lažemo više, evergrin svih opozicionih lažnjaka zvani “zdravo jezgro DPS-a” ponovo se vraća u igru, a LSCG u veselom ćaskanju na Facebook wall-u nanovo naziva “sektom”. Bilo bi ogromno iznenađenje da je drugačije. Uzorni vladin službenik iz devedesetih, stučnjak za demokratizaciju i privatizaciju, pognuo je glavu i ćuti. Znači da su svi njegovi pozivi ka LSCG-u da obnovi svoj rad bili iskreni koliko i onaj naslov u Vijestima iz juna 2007-e, ako se ne varam, kada je Medojević rekao: “Slavko, vrati se”, a u sebi se duboko nadao da “sekta” to neće uraditi, ili da hoće i time njemu vratiti ulogu zbog koje je i formirana njegova “NVO” od strane Đukanovićeve vlade one ne tako davne dvije hiljade i neke. Pitam se u čemu je danas razlika između PZP, DC, GP, LP, zbog čega su se dijelili ako su svi za “zdravo jezgro DPS-a”?

Sluteći po budvanskim događajima izgleda da je nešto dobro ugrijalo oko džepa Miodraga Perovića. Intenzitet kampanje koju vodi preko svojih medija predstavlja molitvu za ponavljanje 1997, čiji je rezultat bila finansijska imperija. Međutim, tu molitvu je odavno odmolio, a oni koji su mu savjetovali posljednju naslovnicu Monitora sasvim sigurno ne žive u Monitoru. Toliko agresivnu poruku šalje neko ko pokreće ili neku veliku akciju ili neki veliki spin. Slažući statistiku onako kao što se slažu štipavice između lencuna na nekoj prelijepoj zelenoj livadi sa pobodenim sohama, dolazimo do neumoljive statistike. Ta naslovna strana biće samo još jedan SPIN. Moguće potreban da opravda novi salto mortale politički rastrojenog Pokreta za promjene.

Stara japanska poslovica kojom se čeličila nacionalna lojalnost glasila je: “Ne budi ekser čija glava viri iznad ostalih”, jer je to ekser na koji će pasti čekić. Prevedeno na jezik crnogorskih političkih partija to znači da ćete sa svih strana imati političke neprijatelje i protivnike, zato što svi u glas govore kako je vlast legitimno osvojena na izborima, a građani savršeno dobro znaju da to nije istinito, ali ipak glasaju. To najčešće znači da će vas mlatiti po glavi i prijatelji i neprijatelji, a nerijetko čak i porodica. Kao krajnja pozicija u toj borbi reći će vam se da ste ludi. Ili što bi rekao Medojević, da ste “sekta”. To naravno ne znači da ste stvarno ludi, kao što ne znači ni da ste sekta. To znači da je ono što vi govorite beskrajno daleko od onoga u što su ovi, koji vam kažu da ste ludi, ubijeđeni da sad treba da vjeruju. Poznavati ovaj proces, a koji je najvećem broju ljudi totalno nepoznat, znači biti u poziciji ogromne moći. Ta moć znači moć manipulacije biračkim tijelom koje se već decenijama uvjerava da je potpuno normalno da mafija može da napravi državu za sebe. Ovo medijski tajkun Miodrag Perović odlično zna, njegovo oružje ne ispaljuje metke, njegovo oružje ispaljuje situacije ka javnom mnjenju skrećući pažnju sa suštinskih problema ka imaginarnim.

Zanimljiva je međutim i nova pojava udvaranja MMF-u od strane PZP-a, kada savjetuju Đukanovića da nas zadužuje, a da naredne generacije vraćaju dugove. Istu stvar radi i SNP ka italijanskoj kompaniji A2A koja učestvuje u tuči za crnogorsko elektroenergetsko blago. SNP je prije par dana pozvala crnogorsku Vladu da za najmanje “dva mjeseca produži rok za dostavljanje ponuda na tenderu za dokapitalizaciju Elektroprivrede”. Prvo, ne radi se o dokapitalizaciji nego o bukvalnoj rasprodaji najvrednijeg državnog resursa kako bi se krpile budžetske crne rupe, što u SNP-u znaju, ali tancuju po taktu vladine harmonike, a drugo u maju 2007. zajedno sa SDP-om svi su bili protiv rasprodaje elektroenergetskog sektora ruskoj “En plus” grupi. Tada su u usvojenom skupštinskom dokumentu napisali da bi: “navedena prodaja predstavljala rješenje s nesagledivim posljedicama za elektroenergetski sektor, ukupnu privredu, kao i građane Crne Gore”. I dodali: “Strateški interes Crne Gore je da ima jaku elektroenergetsku kompaniju, konkurentnu na tržištu, s većinskim državnim vlasništvom, koja će racionalnim korištenjem prirodnih resursa uz očuvanje životne sredine na najbolji način ostvarivati interese Crne Gore i svojih potrošača”.

Današnja prodaja najvrednijih državnih resursa neće imati nesagledive posljedice?! Kako to odjednom, što se promijenilo – kupac, i što još, stavovi partija. Ako znamo da partije sve kontroliše isti centar dolazimo do prostog zaključka da su u ovoj igri predstavljale alat kojim je trebalo izmajmunisati rusku stranu u pregovorima, za interes novih kupaca. Kada ovome dodamo događaje iz KAP-a u kojima radnicima ništa nije kriva vlada koja je dovela ruskog investitora i dogovorila prodaju, a sve je kriv ruski vlasnik, uočava se da i te konce vuče isti centar.

U konačnici država ostaje bez svega, osim bez aparata kojim će naplaćivati poreze od građana i tako vraćati dugove ka međunarodnim institucijama koje su uspjele da je učine dužnom. Svi najveći profiti izlaziće napolje opet ka nekim državnim kompanijama, ali koje pripadaju pametnijim državama. Helenik Petroleum, Telenor, Dojče Telekom, NLB itd itd, sve državne firme koje godišnje iz Crne Gore povuku milijarde eura samo zato što Crnu Goru posmatraju po jedinici koja je sposobna da plaća njihove usluge, bez obzira da li je ta jedinica Srbin, Crnogorac, Zanzibarac ili Mauritanac.

Da ne ispadne da napadam, postavljam prosto pitanje: kako to da MANS nije više protiv prodaje, kako to da MANS više ne pritiska vladu po ovom pitanju, ili postaje jasno da su svi stali u isti front kako bi Ruse najbrutalnije otjerali. Da ne bude zabune, svi znamo da je dogovor oko prethodne prodaje KAP-a Rusima bio dogovor koji je realizovan u poznata četiri oka, i da nije predstavljao interes građana Crne Gore, a da bi jedini interes Crne Gore bio definitivno gašenje KAP-a. Međutim, trovanje se nastavlja, od Pljevalja preko cementara, do jalovišta, Željezare, sela oko KAP-a, pa sve do Skadarskog jezera koje se sprema da hladi nuklearne reaktore, a od čega nas jedino može spasiti eventualna pobuna građana Albanije koji su već protestom iskazali svoj stav, dok su građani Crne Gore poslušno klimali prvim usnama koje su saopštile da su zainteresovane, ali da je to biznis na duugom štapu.

Ni u Srbiji se više ne govori o Srbima, ali zato u Crnoj Gori dežurnim braniocima srpstva to predstavlja ključ, naravno, identično kao i dežurnim braniocima crnogorstva. Nekad su jedni drugima podigravali metalnim crkvama, danas spomenicima. Jasno mi je da je većina onih koji ni kroz Habl repetiran na vrhovima Lovćena ovo ne bi vidjeli, ali nema veze. I za ovo postoji rješenje, jedino je pitanje kada će se upravo to rješenje ukazati kao jedino spasonosno i beskompromisno, a uvijek spremno na borbu.

Naši vladari odavno ne žive u realnom svijetu. Raskoš njihovog života mogao bi ih jednog dana podsjetiti na realnost. To osjećaju politički lešinari spremni da zabodu kljunove u leš koji se raspada na suncu krize. Očigledno je da je svakog dana sve veći broj onih koji im kao molitvu za laku noć požele da ih upravo ta realnost pronađe, a i sam front se, nesporno, širi.

____________________

Danas slušamo još jednog velikana. Imao sam čast uživati u njegovom koncertu u stravičnom Royal Albert Hall-u, vjerovali ili ne po cijeni od 6 funti (nešto manje od 7 eura), čuveni PROMS festival koji organizuje BBC. Danas slušamo “Round Midnight” sa jednog koncerta iz 1987, i naravno neponovljivi Bobby McFerrin. U nastavku možete komentarisati tekst…

Kada je izbila Francuska revolucija, krenula je ubitačna pljačka. Poharani su manastiri širom zemlje, a svi rukopisi i knjige poslati u Pariz – na čuvanje. Napoleon je zatim 1810. došao na ideju da stvori “konačnu” svjetsku biblioteku. Ta ideja, vodila ga je u pohod na vatikanski arhiv. Bukvalno je natovario preko 3 hiljade ogromnih sanduka građe, dovukao ih u Pariz i započeo “krvavi” posao. Formirao je tim koji je sve pažljivo razvrstavao, popisivao, istraživao. Najveći dio građe i danas je u Francuskoj, dio je vraćen. Nemam namjeru upoređivati Crnu nam Goru sa Francuskom, ali potrebno je da shvatimo koliko je velik značaj arhivske građe. Ono, o čemu će se kad – tad otvoriti velika priča u Crnoj Gori, jeste priča o arhivskoj građi, građi vremena koje danas živimo, kao i vremena koje su živjele prethodne generacije, posebno one nakon Drugog svjetskog rata. Dakle, govorim o vremenu vladanja jednih te istih, koji su samo 1992, partijskim aktom promijenili ime iz Saveza komunista u DPS, koji nam se svima zajedno sprdaju svojim izbornim vatrometima i svojom opozicijom sa kojom glumataju višestranačko otvoreno društvo.

Sjećam se kada sam prvi put u londonskoj British Library koja, onako kružna, uživa zagljaj genijalnog British Museuma, u koji su Englezi dovlačili što god su mogli sa svih strana planete gdje je kročila njihova noga, ukucao u elektronski pretraživač pojam zemlje u kojoj sam se rodio. Na moje veliko iznenađenje pojavila se novčanica sa nulama najveće inflacije ikad zabilježene na plavoj nam planeti. Autori novčanice i nosioci iste politike u Crnoj Gori i danas vladaju.

Nadam se da se svi možemo lako složiti oko toga da najveći broj mladih ljudi, koji su svoje glasačko pravo stekli od 2000-e godine, na ovamo, (govorim o generacijama koje su izrastale svoju mladost kontaminirane ratovima, cecom, bijedom, stojom, inflacijom i jami), u suštini ni ne znaju kakva je bila uloga kog političkog subjekta u novijoj istoriji Crne Gore. Svjedoci smo da je jako često zbog potrebe bogaćenja određenih krugova istorija falsifikovana, kako bi se što agresivnije u svijest građana Crne Gore, usadila poruka da je Crna Gora „planirana“ još 1992-e, kako se nikada nije išlo na dubrovačko ratište, pa čak i do tvrdnji boraca iz tih sramotnih ratova, kako su upravo liberali operisali u dubrovačkim pohodima. Nema ništa novo u tome da „pobjednici“ žele uraditi sve, kako bi svoj prvi zarađeni milion učinili legalnim, ali i elementarna logika i statistika nalažu da to neće proći. Kratkoročan privid i nekako, dugoročno – nikako.

Ako su neki već odustali od čitanja ovog teksta, dozvolite mi još jedan pokušaj da Vas zadržim. Sredinom 2007-e godine kada je postalo očigledno da će Haški tribunal uskoro prestati sa radom, radio Slobodna Evropa počeo je da se bavi sudbinom arhiva ovog suda, jer su bili u posjedu informacije da je “sudbina arhiva” vidno zaintrigirala države bivše Jugoslavije. Riječ je o milionima štampanih stranica, satima tonskih zapisa, fotografijama i video snimcima, koji su prikupljeni tokom višegodišnjeg rada suda. Savjet bezbednosti Ujedinjenih nacija, koji je danas i vlasnik arhiva, čak je formirao posebnu “Komisiju za nasljeđe” koja će se baviti rješavanjem ovog pitanja, ali je pojedine zvaničnike Bosne i Hercegovine najviše uznemirila mogućnost da arhiv Haškog tribunala bude prebačen u Beograd. Naime, Srbija i Hrvatska već su, indirektnim kanalima, počele da lobiraju kako bi došli u posjed tog materijala koji je, kako saopštavaju, od neprocjenjivog značaja, ne samo za dalje procese pred lokalnim sudovima, nego – što je mnogo bitnije, za tumačenje onoga što se zbivalo tokom devedesetih.

Ako se sad nadkrilimo nad Crnom Gorom primjećujemo da vladari žive u uvjerenju da je najveća opasnost po njihovu vladavinu upravo snaga dokumenata koje su ostavili iza sebe. Oni koji su po nešto čitali iz fizike elementarnih čestica, od kojih se i mi sami sastojimo, znaju da vrijeme ne postoji. Takođe, znaju i dokazuju da je prošlost upravo ono što osjećamo i da jedino na bazi tih osjećaja možemo graditi budućnost. Ovo nas vraća na svoje strahove, nade, potrebe, na ono što vidimo kad pogledamo sopstveno dijete koje na naše oči stasava, smije se, plače, voli. Nije se teško prisjetiti onoga što smo osjećali dok je gorio Dubrovnik, gdje smo bili, o čemu raspravljali sa najbližima tih dana. Na čije skupove smo se okupljali u nadi da na putu do Tih Trgova više nećemo šutirati iste one novčanice iz londonske biblioteke sa rekordnim nulama, koje bi nedjelju dana kasnije postajale bezvrijedne. Ovo nas vraća na fakt da je budućnost u nama samima isto kao i prošlost, zato što budućnost nije ništa drugo nego buduća prošlost.

Naravno da nisam mislio na našeg novog mandatara, iako istorijski splet okolnosti  zna da se zavrti u krug kao u Vrtlogu Milstrom Edgar Alan Poa, pa mora da objašnjava kako nema veze sa “Amsterdamima” izvedenim iz kuće čovjeka koji je govorio da našeg premjera “voli kao sina Marka”, ali jesam mislio na sve ono što se pokušava sakriti od onih koji dolaze, i koji žele drugačiju i bolju Crnu Goru, zato što rezervnu domovinu nemaju, ni oni, ni mi.

Krajem Avgusta 2007. u Vijestima se pojavio korektan tekst o arhivskoj građi državne TV iz devedesetih godina. Čitajući tekst zamišljao sam lica bivših i sadašnjih urednika TVCG kao i njihove unutrašnje ponore vezane za sudbinu arhivske građe. Jedna rečenica učinjela mi se posebno značajnom, a dovodi nas do nas samih i našeg elementarnog doprinosa da spasimo od zaborava stvarnost oko sebe. Ta rečenica glasi: “U Cavtatu 91. godine, dok u Dubrovniku nije bilo struje, svaka konaovska porodica koja je držala do sebe svakodnevno je snimala crnogorski dnevnik i specijalne emisije.” Bilo bi od Ogromnog značaja da svako ko ima sopstvene snimke iz tog perioda, svako ko ima novinske članke iz tog perioda, svako ko ima radio i tv snimke iz tog perioda, makar to bile i muzičke emisije “Tamo daleko” ili “Meni je to važno” to prevede u elektronsku formu, sačuva na diskovima i podijeli sa svima nama, zato što je to danas praktično besplatno. Internet je u tom smislu – Revolucionaran. Ta istina treba da bude mjesto na kome ćemo se povezati u najbukvalnijem smislu te riječi, a ideje o takvim pokretima već postoje. Vjeruje se da i Crnu Goru jedino takva veza, zbog njene brutalne medijske zatvorenosti, može izvući na pravi put. Jer je samo internet mjesto koje čini da ne postoje dvije Crne Gore, ona koja je napolje i ona koja je unutra. U stvarnosti postoje, i jedna o drugoj sve znaju. Samo jedan od dokaza za to je i ogroman broj ljudi koji posjećuje blog Slavka Perovića, a koji je upravo o ovoj temi rekao: “Mogao sam da sjedim, pišem dopise, prazne izvještaje, sastančim, mogao sam da radim sve drugo osim da mislim na ono potkrovlje, na onoga kita (nesređena građa iz potkrovlja državnog arhiva), da budem pametan i vodim svoga posla…”

Gledali ste desetine filmova u kojima glavni junaci uđu u čitaonice i iščitavaju besplatno stare elektronske arhive, tražeći tragove u kojima se kriju problemi današnjice. Ako odete na sajt New York Timesa vidjet ćete kapitalnu arhivu od broja JEDAN iz 18. Septembra 1851-e godine. Oči Vas ne varaju. Samo četiri strane tog prvog broja koliko ih je tada i bilo. Samo četiri – ali  postoje. Mora se shvatiti, da je za crnogorske prilike ovo pionirski posao, ali posao od strahovitog značaja i posao u koji se mora vjerovati. Da se ima “u što” vjerovati dovoljan Vam je dokaz Vaš monitor u koji sad gledate. Prije samo 100 godina bio je jednako zamisliv kao i let na Mars. Ali neko je želio da ga napravi. I napravio ga je. Ovako je sa Vašim mobilnim telefonom, ovako je sa Vašim autom, sa Vašim fotoaparatom, sa Vašom veš mašinom, sa ukusnom hranom koju kuvate, avionima koji lete, raketama, piramidama, bukvalno sa svim…

Zato i nije težak odgovor na pitanje zašto na internetu nema kompletne arhive Pobjede, zašto taj posao nije započet, zašto nema arhive državne televizije, zašto taj posao nije započet, zašto nema arhive DPS-a na njihovom sajtu, SDP-a, SNP-a, NS-a, zašto na internetu nema arhive o njihovim unutrašnjim obračunima, kada znamo da su to obračuni ljudi koje svakog dana srijećemo… Sjeća li se iko kolekcija ljudi čiji su frontmeni bili Božidar Čolović, Zoran Jocović sa radija, sjećali se iko Radmile Burić (danas u Vujanovićevom kabinetu), Emila Labudovića, Dragoljuba Pavićevića… Vidoja Konatara iz Pobjede pa Petra Ćetkovića, Miodraga Tripkovića, Šćepana Vukovića, Milenka Vica, Jovana Plamenca, Gordane Vujović, Vaska Radusinovića… Ljudi, znate li da su u gradskim čitaonicama čupani tekstovi iz dnevne štampe, kako bi se ubila navika ljudi da uopšte i dolaze.

Zašto se ljudi i na ovom blogu žale da im iz Vijesti niko ne odgovara na zahtjev za omogućavanje čitanja njihovog on-line arhiva? Zašto taj arhiv nije kompletan? Zašto nije kompletan arhiv Monitora i kako je moguće da nikad u on-line izdanjima Monitora rubrika “Pisma čitalaca” nije prenošena? Da li je to zato što su upravo u tu rubriku gurana sva kvalitetna reagovanja i otvorene polemike. Da li je to godinama rađeno kako bi se od dijaspore koja je imala samo on-line pristup Monitoru sakrila priča? Ako značaj te rubrike ne postoji, kako je moguće da je Veseljko Koprivica uradio svoj odabir upravo tih tekstova i objavio knjigu 2006-e godine, živopisnog naslova “Polemike: Gospodine akademiče avetinjo jedna”, u izdanju Foruma za ljudska prava, reklamirajući tuđa imena i stavove zarađujući pare (stavove koji su svoju najveću težinu imali upravo onda kada su i saopštavani, a Monitor ih gurao pod tepih)? Naravno, jedna od najvažnijih polemika nije ušla u odabir, a to je upravo polemika između Miška Perovića i Jevrema Brkovića koja razobličava obojicu, a čiji je značaj ravan polemici Milo – Momir u predsjedničkoj kampanji 1997-e, koju možete pogledati ovdje, i ovdje, i ovdje, i ovdje, i ovdje… Da ne govorimo da su, sa interneta, promptno obrisali što god su uspjeli iz fašističkog Crnogorskog Književnog lista, ne kapirajući da su samo napravili glupost, jer je sve sačuvano. Ovako se nameće hiljade i hiljade pitanja – zašto???

Odgovor je prost, zato što je to matrica, sistem koji bi istog sekunda pojeo naše tamničare. Sjajan je osjećaj da možemo svi zajedno onako u pidžami, uživajući uz muziku, kafu, masiranje ili češkanje od strane osobe koju volimo, jednostavnim klikom na link nekog internet sajta dati svoj mali doprinos nečemu što i danas raste. Bilo da smo dokumenta ili novinske članke skenirali, pa postavili na internet, bilo da smo postavili na youtube, na google video itd. Taj posao umjesto nas samih neće uraditi niko. Zato što se mora shvatiti da nije poenta u tome koliko će nas naši gospodari osiromašiti, pobiti, poniziti, pokušati isprepadati; poenta je u tome – ko će duže izdržati. Oni koji su najduže izdržali, oni su bili pobjednici svih ratova na svijetu, ikad. Tako će biti i u ovom ratu za novu Crnu Goru. I to sasvim sigurno svako od nas osjeća. Internet je jedino bojište koje oni ne kontrolišu, zato su u svim bitkama koje traju već više od 10 godina, upravo tu, potučeni do nogu. Jedini princip koji internet razlikuje od drugih bojišta zove se sloboda.

I što je najbitnije – to je najmanje što možemo da uradimo.

____________________

Uživajte u nastavku, danas slušamo Jan Garbareka, Manu Katchéa uz Ustad Fateh Ali Khana sa albuma “Ragas & Sagas” koji je objavljen 1990-e, taman kad je počelo promaljanje svjetlosti kroz prozore koje je do tada zaklanjala Gvozdena zavjesa…

Sudeći po pisanju američkog Nacionalnog savjeta za informisanje, koji je u saradnji sa CIA, objavio „Mapu budućnosti 2020.  godine“, biće jako zanimljivo. Iz dokumenta se nameće elementarno pitanje – Kada će Crna Gora ući u Evropsku Uniju? Najvjerovatniji odgovor je – onda kada Engleska, Francuska, Njemačka i ostalih 24 zemlje iz same EU izađu, ili prostije rečeno – NIKAD.

Što ovo praktično znači? Naravno – da nemamo što više čekati, vrijeme je da odemo pravo pred ogledalo, i saspemo sebi u lice da ovako više ne ide, i da se moramo promijeniti. Kakva nam je promjena potrebna, to je najlakše spoznati. Dno koje ovih dana Crna Gora uspješno probija ka novim podrumima kezi nam se u lice sa svih strana. Ako je suditi po statistikama ovakvih situacija spas se obično pojavljivao upravo na onim mjestima na kojima je rasla opasnost, iz prostog razloga, jer što se više budemo približavali ponoru i opasnosti to ćemo biti svjesniji da smo na pogrešnom putu i bićemo sposobniji da reagujemo. Posebno zbog toga što nije država Crna Gora stvorila Prvu porodičnu, osnovanu 1900 i neke, pa da je građani svojim parama vade iz gliba, samo zato što je to nampalo bratu premjeru, nego su je stvorili kumovi i familija, kako bi građane Crne učinili dužnim dajući im kredite, a što su visoki DPS funkcioneri najbolje osjetili na svojoj koži. Izbori su, naravno, po ko zna koji put pokazali da u uslovima kakvi vladaju Crnom nam Gorom isti nemaju nikakvu težinu i da ih je prosto trebalo ignorisati, bez obzira što nas Medojević tek danas obavještava kako je familija (Mila) Đukanovića i (Miodraga) Perovića u paktu o podjeli Crne Gore još od davne 1997-e.

Nije ni Veso Vukotić jedini čiji se protekcionistički samoregulišući neoliberalizam na montenegrinski način, kao ideologila raspao, a iz čijeg pepela i danas, trepćući na jedno oko dok je ono drugo začepljeno, sa stranica Vijesti proviruje, osluškujući da li će se konačno pojaviti neki student da ga rokne u lice pitanjem – zašto laga “pofesore”?! Utoliko prije, ako istom tom studentu predaje i Milan Popović, ili koji makar podržava Popovića.

Britanski finansijski istoričar Neil Ferguson nedavno je govorio o “dobu ustanaka” koje dolazi. S obzirom da mu mentor nije bio Srđan Darmanović, a ni Dragan Vukčević sa UDG-a, on je proučavajući uzroke ustanaka u XX vijeku, na osnovu zdravog razuma zaključio da su samo tri faktora ključna za izbijanja sukoba na određenom prostoru: etnička dezintegracija, ekstremna ekonomska kriza i rušenje imperija. Sva tri faktora su prisutna i danas. I to, mahom, u cijelom svijetu.

Dakle, što se više budemo približavali razvalinama KAP-a, Željezare, Prve banke, propale turističke sezone, a da niko ne spominje ni elementarne mjere štednje, to ćemo se više približavati totalnom krahu. Taj krah će postati moguće opipati prstima na svakom od nas pojedinačno i taj faktor će nas dodatno činiti svjesnim da je mala državica u pogrešnim rukama, a to će sve veći broj ljudi povezati. To povezivanje pojačaće sposobnost svakog pojedinačno da reaguje. Jer oni koji nas 20 godina vuku za nos – žive, dok građani Crne – preživljavaju. Preživljavanje znači da se možemo skloniti, elementarno prehraniti, ne pomišljajući na putovanja, školovanja na dobrim školama i slično, a sve vagajući na ivici koja će nas, varljivo se nadamo, zaštititi od gubitka sebe. Neće – svako takvo vaganje završava padom u ambis. Vaganje nije život, to je iscrpljujuće, nedostojanstveno bitisanje. Naše lipsavanje, da bi oni živjeli.

Kada oni koji pakuju regije to i objelodane, to podrazumijeva da neće omanuti, makar je do sada tako bilo. Dakle, očigledno je da će se u narednom periodu dešavati preraspodjela intersnih sfera, ili, ako vam je milije, nova podjela svijeta. U novoj podjeli svijeta svako od nas se mora vratiti sebi i svojim najbližim, kako bi se opremio znanjem koje će mu omogućiti da upravo od toga znanja prehrani i sebe i svoje najbliže. Godine blejanja i viceva uglavnom na tuđi račun moramo ostaviti iza sebe. U cijeloj Evropi mladi ljudi politiku doživljavaju kao dosadnu, tačno onako kako je spinovano. S druge strane vladari u toj činjenici uživaju. Jer, imati nekog ko je isključen iz stvarnosti sa zabodenim iPod-om u ušima iz koga glavu otvara „muzika“ koju ne sviraju ljudi nego ritam mašine, a čiji zvuk podsjeća na muziku iz Commodora 64 (da li ga se sjećate?), upravo znači naručenu nesvjest od koje se ne očekuje želja za bilo kakavom promjenom, a najmanje želja za promjenom sistema. I ne samo katunskog, nego ni bilo kog drugog. Pa Atina je danas grad pokriven sa 1100 nadzornih kamera, sa spinom policije kako su oni koji se bune teroristi i da je kriminal zbog njih u narastajućoj fazi. To je grad sa formiranom najelitnijom delta brigadom koja se bori protiv Svjesnih, i sa zakonom koji određuje da protestantu koji ima pokriveno lice (da ga kamere ne mogu snimiti) prijeti uvećavanje kazne zbog maske i do 10 godina zatvora. Demokratija?

A sad ću vam ponovo ispričati, kao onda onu 27-mo martovsku srpsku priči, o tome kako se pakuju regioni. Vrijeme – nakon dolaska Mosadega, mjesto Iran. Mohamed Mosadeg je došao na vlast na proljeće 1951-e godine. Želio je da od Irana stvori naprednu zemlju koja bi svoju sirovinu (naftu), upotrijebila za razvoj svoje zemlje. Bio je elitni aristokrata, obrazovan na najboljim evropskim univerzitetima i pred sobom imao viziju Nacionalizma i Demokratije. U Iranu tog vremena pod nacionalizmom se smatralo da Iran vlada sopstvenim naftnim bogatstvom, a pod demokratijom da se politička moć koncentriše u legalno izglasanom parlamentu i u premjeru, koji neće biti izabrani, kao do tada, odlukom Šaha (Mohameda Raze). Prvom svojom vizijom Engleze je, kao glavne eksploatatore iranske nafte pretvorio u svoje neprijatelje, a drugom se udaljio od Šaha.

Njegovim dolaskom parlament je odmah donio odluke o nacionalizaciji, ali i da se Britancima u novcu nadoknadi sve što su do tada izgradili u Iranu (čak iako nikakav dug nije postojao, jer su decenijama crpili ogroman ekstraprofit). Insistirao je  na tome da se u zemlji pokrenu reforme i da joj je za to potreban novac, kako se ljudi ne bi okrenuli revoluciji. Englezima nije trebalo mnogo da u kompletan posao oko sprečavanja Mosadega u njegovom naumu privole i Amerikance.

Prema pisanju Stivena Kinzera, New York Times-ovog spoljnopolitičkog komentatora sa svih strana svijeta i svih kontinenata, čovjeka sa ogromnim iskustvom, američki agenti su potrošili 150 hiljada dolara da podmite novinare, urednike medija, vjerske propovjednike, i druge javne ličnosti, kako bi „stvorili, širili i jačali javno neprijateljstvo, nepovjerenje i strah od Mosadega i njegove vlade“. Zatim su angažovali lokalne kriminalce da izvedu dogovorene napade na vjerske vođe i druge cijenjene Irance, ali tako, da djeluje kao da ih je lično Mosadeg naredio. Za to vrijeme će general Zahedi dobiti određenu sumu novca, kasnije ugovorenu na 135 hiljada dolara, kako bi „osvojio“ nove prijatelje i „uticajne ljude na pravim mjestima“ (kroz glavu mi se vrte likovi koje je “osvajao” Prvi profiter). Predviđeno je bilo još 11 hiljada dolara nedjeljno, što je bila ogromna suma u to vrijeme, kako bi se podmitili poslanici iranskog parlamenta. Na „dan puča“, hiljade plaćenih demonstranata okupiće se ispred zgrade parlamenta i zahtijevati Mosadegovu smjenu. Skupština će odgovoriti „kvazilegalnim“ glasanjem za smjenu. A ako se Mosadeg bude opirao vojne formacije lojalne potplaćenom generalu će ga uhapsiti. Operacija se zvala „Ajaks“.

Kad je Mosadeg saznao što mu se sprema u parlamentu, sazvao je referendum koji mu je trebao omogućiti raspuštanje parlamenta. Rezultat je bio da je dobio ogromnu podršku. Podmićeni poslanici više nisu mogli ništa da urade, pa se prešlo na Plan B. Plan je bio da Šah donese kraljevski dekret firmans kojim će ga smijeniti i na njegovo mjesto dovesti plaćenog generala. Akcijom je rukovodio Kermit Ruzvelt (unuk Teodora Ruzvelta, bivšeg predsjednika USA). Na zadnjem sjedištu automobila parkiranog ispred kraljevske palate pokušao je da ubijedi šaha da prihvati ovaj plan, ali se šah plašio da će učešćem u zavjeri ugroziti svoj tron. Šah nije popuštao. Onda je potplaćena šahova sestra bliznakinja koja je iz Francuske doputovala da ga ubijedi. Prema Kinzerovom pisanju pored novca koji je dobila plaćena je i bundom od nerca, onako usput. Ni ona nije uspjela. Nakon što je sve odbio, Ruzvelt je šahu poslao generala Normana Švarckopfa, (čiji će sin 4 decenije kasnije predvoditi invaziju na Irak, čuvenu „Pustinjsku oluju“). U ogromnoj dvorani u kojoj ga je dočekao, šah je o prijedlogu uporno odbijao da govori. Onda su sto povukli na sredinu dvorane, popeli se na njega, pošto je sva palata bila ozvučena, i Švarckopf je šahu saopštio da iza svega stoji moć Sjedinjenih Država i Ujedinjenog Kraljevstva i da mora da sarađuje. Popustio je, pod uslovom, da odmah nakon što potpiše firmans može da odleti avionom u svoj ljetnjikovac na Kaspijskom moru, a ako plan propadne, dalje za Bagdad. I ovu zavjeru je Mosadeg provalio, i pohapsio zavjerenike, nakon čega je Šah po dogovoru sa Ruzveltom, odletio iz ljetnjikovca za Bagdad, a odatle za Rim.

Ruzveltov unuk je nakon toga čak dobio i nalog iz centrale da se operacija prekine. Pokušao je još da se sretne sa dvojicom agenata koji su imali odlične kontakte sa lokalnim bandama i da ponovo pokuša pokrenuti ulično nasilje. Na njegovo zaprepašćenje, oba agenta su ga, u letu – odbila. Onda im je ponudio po 50 hiljada dolara, a oni su rekli da je rizik postao ogroman, ne trepnuvši. Nakon toga je rekao i drugi dio svoje ponude: ako ponovo odbiju – pobiće ih. Napuštajući teritoriju ambasade, sa koferima punim para, prihvatili su i otišli. Te nedjelje je kuga nasilja zavladala Teheranom, bande su lomile sve pred sobom, pucale u džamije, tukle prolaznike, i vikale „Živio Mosadeg, živio komunizam“ (kroz glavu mi se provlače parole sa mitinga LSCG-a koje je puštala UDBA, na kojima je pisalo „Srbe na vrbe“ i slično). Tako je Mosadegu prišiven komunizam, sa kojim nije imao blage veze. Ostali banditi, toboš zakleti šahu tukli su se sa ovim prvima, a vođe obije grupe radile su za Ruzvelta i za pare iz onih kufera. Ovo se dešava samo pet dana nakon prethodnog neuspjelog pokušaja. 19. Avgust 1951. godine – dan koji je Ruzveltov unuk odabrao za „dan puča“. Toga jutra hiljade i hiljade demonstranata su jurcale ulicama i tražile Mosadegovu ostavku. Zauzeli su Radio Teheran, zapalili redakciju provladinog dnevnog lista, a u podne i vojne i policijske stanice, čije je oficire prethodno Ruzvelt takođe debelo potplatio. Svi su jurišali ka ministarstvu spoljnih poslova, glavnoj policijskoj stanici i sjedištu glavnog štaba vojske.

Kad je Teheranom zavladala totalna anarhija, Ruzvelt je mirno otišao iz ambasade do mjesta gdje je skrivao generala Zahedija. Bilo je to vrijeme kad je general trebao da odigra ulogu iranskog spasitelja. S oduševljenjem je sa svojim pristalicama dojahao do Radio Teherana, odakle je objavio naciji da je on „zakoniti premijer, imenovan po šahovom naređenju“. Komandant tenkovske brigade krenuo je sa tenkovima ka Mosadegovoj kući koja je snažno branjena. Mosadeg se uskoro predao nakon čega je odmah odveden u zatvor. Za to vrijeme šah je večerao u hotelu u Rimu. Kada je primio vijesti iz domovine nije mogao da vjeruje da će tako brzo morati nazad. Tako je general Zahedi je postao premijer Irana.

Prije nego što je napustio Teheran, agent Ruzvelt je došao u oproštajnu posjetu šahu. Ovoga puta ne na zadnjem sjedištu auta, u ko zna kom mraku, nego u palati. Sluga je donio votku, a šah je predložio zdravicu i svečano izgovorio: „Dugujem svoj presto Bogu, mom narodu, mojoj vojsci – i Vama“.

I tako se to radi širom zemaljskog šara. AB revolucija i džemperaši bili su obična uspavanka za laku noć. Zločini i krvavi balkanski kotao su već nešto drugo, malko komplikovanije.

____________________

Komentarišite u nastavku, a meni se danas sluša Keith Jarrett, čuveni koncert iz Kelna iz zime 1975-e, nekoliko mjeseci nakon što sam se rodio. Kao da sam znao kada to da odradim… haha… Uživajte, jer u ovoj muzici sve prestaje, ili počinje, ko će ti ga znati…

Pokušaj političkog oživljavanja Žarka Rakčevića u predizbornom Monitoru, iz koga nam je i Milka Tadić poručila kako Crna Gora „sigurno može drugačije“, govori da se taj politički lobi, nakon ne prelaska cenzusa LP-DC kolicione političke gluposti, te izvjesnog nestajanja Građanske partije čiji je nekadašnji lider uspio da se uvuče u parlament i to preko izborne liste DPSDP-a, nakon čega ga je pozdravio Rifat Rastoder, te u svijetlu najnovijeg transfera staroga Radoša Rotkovića SDP-u, ipak govori da se krug na neki način zatvorio. Najsmješnije mi je bilo da je portparol LP-a Andrija Petković uradio isto što i Rotković, očajnički se uvlačeći u SDP, a da je 7. Februara 2009. (obratite pažnju na datum) u Dan-u saopštio: „liberali (LP) nijesu ono što sam očekivao, i ključnu grešku sam napravio kada sam pri podjeli u bivšem Liberalnom savezu povjerovao pogrešnoj strani“. Već pola sata tražim riječi kojima bih ovo objasnio. Uzalud…

I dr Filip Kovačević, koji je imao zanimljivih komentara na stranicama Vijesti, pred same izbore saopštio je par ključnih političkih stavova koje valja zapamtiti. Na pitanje „Kad polijeće sova mudrosti?“, odgovara da ona to radi u jutro „kao što svojim primjerom pokazuje Milan Popović“. Dakle, ovo je laž. Milan Popović nije „poletio“ danas, Milan Popović je poletio jako davno. Nije teško procijeniti zbog čega Kovačević vidi da je Popović tek sad uzletio. Kovačević saopštava kako je režim lomljen samo jednom „na izborima 2001“. Ovo je laž broj dva, režim je bio slomljen i 1996, kada je pokradena Narodna Sloga. Takođe, režim je bio slomljen i nakon potpisivanja Beogradskog sporazuma kada je 2002. u parlamentu postojala većina na čijem čelu je bila Vesna Perović.

Zašto Kovačević navodi samo izbore 2001? Postoje tri razloga. Prvi je jer time želi da prikrije kolaboraciju Prvog profitera koja je definisana čuvenim „Paktom o nenapadanju“ Đukanovića i intelektualaca koje kontroliše Prvi profiter, i koja je trajala onoliko koliko je želio Đukanović. Drugi razlog zbog koga Kovačević ovo saopštava jeste taj što 1996-e SDP postavlja klipove u točkove Narodnoj slozi i izlazi samostalno na izbore ne ulazeći u parlament i kao vanparlamentarna stranka, a na profiterovim krilima ulijeće u koaliciju „Da živimo bolje“ 1998-e. Tri godine kasnije (2001) LSCG nije pretvoren u SDP, što je bio plan Prvog profitera za interes Đukanovića, a 2002-e nakon najstrašnije jednogodišnje kampanje pucanja iz svih oružja i oruđa po LSCG-u Prvi profiter pokušava da rušenjem LSCG-a izgradi Građansku partiju, još ranije Rackovićevu Liberalno demokratsku partiju (sumnjam da je se sjećate), zatim tivatsku partiju Rada Kuševije, zatim u godinama koje dolaze LP, pa GZP, pa i ovaj najnoviji politički drhtaj zvani Demokratski centar.

Ne znam kako Kovačević gleda na javno saopštenu iskrenost Željka Ivanovića kako je izbor saputnika na crnogorskim letovima bio jednostavan, jer se biralo između „srpske i crnogorske mafije“. Teško da će mi ovo ikada biti jasno, a posebno mi neće biti jasno da je neko, nekome ko je spreman tako nešto javno da saopšti, spreman da u ruke pokloni tako moćno „oružje“ kakvo je dnevna novina, i to novina sa najvećim uticajem na jadnu crnogorsku političku svijest građana (treba li reći – čast izuzecima). Ipak, Đukanović ih je doktorski procijenio, trabalo je samo bačiti kobasicu Profiteru, ovaj će je u letu zgrabiti zubima i vać u narednom trenutku znaće kako da je najbolje „podijeli“ i sa kim. Ovim izborima uskoro će biti stavljana tačka i na sramotnu epizodu pacifikacije crnogorske inteligencije od strane prvog Profitera preko njegovih medija iz prostog razloga što im se više ne vjeruje.

Rezultat kojim se okitila današnja Crna Gora, najbolje se da uočiti preko lokalnih izbora u Budvi, đe je pored svih nerasvijetljenih ubistava, Avala, Zavala, MANS-a, nikad vraćene imovine, divlje gradnje, kreditnog zaduženja opštine, i ko zna čega sve ne, vladajuća, sa kolaborantskim partijama osvojila nevjerovatnih skoro 72% glasova.

Da analitičare sa svih strana hvata totalna panika govori i još jedna bezočna laž, danas saopštena od strane sociologa politikologije dr Srđana Vukadinovića. Vukadinović saopštava u današnjem Dan-u citiram: “Od raspada Narodne sloge, 1996. godine, LSCG i NS nikada više nijesu nastupili na izborima samostalno i nije se znala njihova prava snaga. Zato se od vremena te njihove koalicije može spekulisati sa zaključkom da liberali i Narodna stranka više nijesu imali realne snage da ozbiljnije ugroze vlast DPS-a u Crnoj Gori.”

Podsjećanja radi LSCG je prva i jedina politička partija u Crnoj Gori koja je zvaničnim partijskom aktom definisala odnos prema predizbornim koalicijama. To je čuvena “Budvanska rezolucija” iz 1997-te godine kojom se definiše da LSCG na svim izborima nastupa SAMOSTALNO. Od te 1997-e pa do dana današnjeg LSCG nikad i ni sa kim nije nastupio u bilo kakvoj vrsti koalicije nego uvijek i isključivo pridržavajući se i poštujući svoje partijske dokumente – SAMOSTALNO. Ovome valja dodati da nikada mediji u Crnoj Gori nisu ozbiljno razmatrali, kako ovu, tako ni ostale rezolucije LSCG-a. O profiterovim medijima da i ne govorimo.

____________________

U nastavku možete ostaviti komentare, a danas slušamo Black Sabbath – Neon Knights…

Dok se u Crnoj Gori samoproglašavaju novi državni neprijatelji, juče se na milanskoj berzi desio nesvakidašnji skandal kada je jedna italijanska porno glumica izvela striptiz u znak protesta protiv krize. U Crnoj Gori kriza se još uvijek ne tretira na normalan način, a o čemu na ovom mjestu raspravljamo već više od pola godine. Bilo mi je zanimljivo što je Laura Perego svoj performance izvela na jednom stolu, samo sa gaćicama na sebi, ali tijela obojenog u boje italijanske zastave. “Italija je svučena do gole kože”, uzviknula je glumica rodom sa Sicilije prije nego što ju je odvela policija. Bez obzira što je optužena za “opsceno ponašanje” ne kaje se zbog svog performansa. “Željela sam uputiti poruku svima koji su oštetili narodnu ušteđevinu”, izjavila je porno – glumica najavljujući i druge akcije u javnosti.

Jedan moj prijatelj, a sa čijim stavom se skroz slažem, za ovaj gest kaže: “Svaka joj čast. Njene pare su pošteno i krvavo zarađene.”

Pokušavam u svojoj glavi da smotam paralelu sa malom, lijepom zemljicom sa druge strane Jadrana, u narodu poznatu kao Crna Gora. Prvo mi je protest nezamisliv, a o patriotizmu iskazanom u tom protestu da i ne govorimo. Sjetimo se samo jedva nekoliko ljudi koji su protestvovali ispred republičke skupštine kad je naš dragi premjer potpisao Beogradski sporazum i smrznuo referendum na neodređeno, potvrđujući slutnje liberala o moratorijumu, a koju godinu kasnije ista mu je Evropa onako žestoko sasula državu pravo u lice poništavajući sve njegove nade o skontanoj “sivoj zoni”, kao sjedlu za jahanje krize i magarčenje Zapada. Liberali su tada obrađivani i odrađivani da ne glasaju na referendumu, a istovremeno Slavko Perović je perfidno pozivan da uzme učešća u kampanji. Kad se ostvari “siva” reklo bi se: “eto, ni sa Slavkom se nije moglo”.

Ovakve i slične paklene računice su sama duša premjerove “politike”, njegovog budvanskog alter-ega i najbliže okoline.

Naše patriotske striptizete, na zdravlje Lauri i na dugi život, na sebi bi vjerovatno trebale imati istetoviranog Dragana Kujovića, ili Ranka Krivokapića. Zamišljam leđa sa ogromnom tetovažom Prvog profitera, Srđana Darmanovića ili profesora Vukotića, pa listove sa diskretnom patriotskom tetovažom Miška Vukovića, u korijenu dojke UDG, a da ne govorimo o nekim intimnijim i manje intimnim djelovima na kojima bi bila strašna borba koga odabrati.

Ipak, s obzirom da BITI patriota i NE-BITI patriota, u kategorijama crnogorskih mentalnih zabiti ne znači mnogo, osim ako se za patriotizam ne uzima pridržavanje liberala Đukanoviću, dok ih UDBA čereči i ruke i noge im vezuje divljim konjima za repove. Ali što nas ne ubi, ojača nas…

U kontekstu tetovaža, ovih dana ponovo kruži internetom fotografija jednog starog sapuna. Na njemu piše da odlično pere “obraz”, a zove se “Milo”. Mene je zanimalo da li može da skida ove patriotske tetovaže, pošto može da zatreba, jer se režim, nekako nakrivio, i malo se ljuljuška. Naravno, ovo nema blage veze sa tekućim izborima. Izbori su značajni kao sjednica mjesne zajednice Donja Gorica, na kojoj će biti zaključeno isto što i prethodnih 50 godina, tako da od njih niko ništa i ne očekuje, osim da se izbilducka SNP, za svaki slučaj. Vjerovatno bi nam na sve ovo Duško Vuković vlasnik PC Nen-a preporučio da pročitamo, kao što je već jednom i uradio, “Analizu vjekovnog fenomena autoritarnosti na Balkanu” (Autoritarnost političke stranke, Atributi autoritarne ličnosti, Posljedica ponositosti, Porijeklo ponositosti i sujete, Priroda autoritarnosti različitog stranačkog opredjeljenja, On je otišao, ali ostali smo mi). Slične analize liberalima je često preporučivao i Miomir Mugoša na radost i cvrkut crnogorskih “nezavisnih” kolaboratora, govoreći im da su ludi i da im treba liječenje samo zato što su govorili golcijatu istinu koju danas uredno prepisuje Profiterova ekipa redovno “zaboravljajući” da citira original.

Na žalost, ni ovi “izbori” nijesu prošli bez “posjeta” visokih zvaničnika ne samo Evropske unije, što je godinama dekuražiralo sve iskrene borce protiv crnogorske demokrature. U svježem sjećanju su nam otvorena “vatanja” Haviera Solane sa ovdašnjim zvaničnicima pred TV kamerama. Prije par dana posjetio “nas” je na daleko poznati “demokrata” Silvio Berluskoni, Svetozarov prijatelj, koji, ako ikad prestane biti premjer, ostatak života će provesti po raznim sudovima. Sigurno se podsjetio one dirljive epizode kada je u Milanu, u svojoj kući, pokucao na vrata milog mu gosta Svetozara, da provjeri da li je ovaj sa sobom ponio aparat za brijanje.

Ne sjećam se da je slično iskustvo sa Marovićem imao i Mirek Topolanek, češki premijer, koji je u svojstvu predsjedavajućeg Savjeta ministara EU, takođe posjetio Crnu Goru u sred izbora pokazujući na koga, i u ovim izborima, tipuje Brisel. Nezaboravno je ostalo kada je Havijer posjetio Crnu Goru i to u jeku kampanje za podgoričke lokalne izbore. Prethodno je republička vlast u apsolutnom smislu pripala Đukanoviću. Identičnu podršku DPS-u u Budvi na lokalnim izborima pružio je svojevremeno i aktuelni predsjednik Srbije Tadić. Sve je ovo čista zloupotreba svojih funkcija. Da ne govorimo o onome kada je na lokalnim izborima u Tivtu USA konzul u Crnoj Gori baš to jutro prošetao tivatskom rivom i pio kafu sa šefom lokalnog DPS-a.

Čudim se Prvom profiteru i ekipi da ovakve posjete kao što su Topolaneka i Berluskonija ne koriste za izražavanje javnog protesta. Sigurno bi bilo vrlo učinkovito da sa transparentima ispred vile Gorica stanu Prvi profiter, Prvi pisac, Balša, Željko, Andrej, Milan, Mirko iz Rovinja i Marko iz Sarajeva došli bi sigurno na poziv, a da na transparentima piše DOSTA SA PODRŠKOM MAFIJI!

Nije šala, izgleda da počinju da duvaju neki drugi vjetrovi. S obzirom na izbacivanje naglavačke dopisnika Glasa Amerike iz vile Gorica na dan posjete Berluskonija, a što se šefovima Crne Gore, kao greška, nije moglo desiti ni kad su skakutali Miloševiću oko nogu, a i s obzirom na redovne kafice izbačenog sa Najprvim bratom, očigledno je da se brod ljulja. Sigurno će se brzo vidjeti zašto kolaboracionisti buše brod na kojem su do juče, zajedno sa Mafijom, sigurno plovili.

Srećom sa ovih prostora su počeli da se pojavljuju i nešto zanimljiviji izvještaji. Američki ambasador, prvo u Bosni i Hercegovini u periodu od 1992-1995, pa u Sloveniji od 1995-1998. Victor Jackovich, samo je jedan od ljudi koji sjede u savjetu IFIMES instituta iz Ljubljane. Na čelu savjeta IFIMES-a, nalazi se savjetnik Međunarodnog suda za ratne zločine u Hagu dr. Robert J. Donia. U njihovom izvještaju, kao i u izvještajima koje emituje DW radio, pojavila se ista ova priča koju ovdje pričam. Citiram: „IFIMES smatra skandaloznim, da nekoliko dana prije izbora najviši evropski zvaničnici primaju lidere režima u Briselu ili da posjećuju Crnu Goru u vrijeme trajanja izborne kampanje. Analitičari smatraju, da EU treba da poduzme mjere distanciranja od režima Mila Đukanovića na način, da reducira susrete sa crnogorskim zvaničnicima i da uskrati vize za najviše predstavnike režima, dok istovremeno treba sprovoditi liberalizaciju viznog režima odnosno ukidanje viza za građane Crne Gore.”

U samom izvještaju ima dosta simbolike: “Ulična dešavanja će vjerovatno odlučivati i o sudbini režima Mila Đukanovića. Time se ne isključuje politički motivirano nasilje i moguće likvidacije u Crnoj Gori.” Ako se sjećate, Đukanović je prosperirao i dobio podršku zapada kada je izjavio da je “Milošević prevaziđen političar”. Danas IFIMES ne citira niti jednog jedinog političara sa crnogorske političke scene, sa čime se slažem, zato što oni kao da ne postoje. Međutim, IFIMES citira političara koji odavno ne daje izjave javnosti, političara čiju su izjavu morali tražiti i koja je u simboličkom smislu identična izjavi koju je dao Đukanović o Miloševiću. Izjava glasi: “Milo Đukanović je najobičniji manipulant i veliki učenik Slobodana Miloševića. On je, baš kao i Milošević, bio i ostao samo za golu vlast, on je čovjek prošlosti i jedan potpuno prevaziđen političar”. Pitanje glasi – koji je to političar? Odgovor nije težak – SLAVKO PEROVIĆ!

____________________

U nastavku komentari… Danas slušamo Depeche mode “Wrong”. Uživajte...