Simbol nade

Svjedoci smo da se u posljednjih nešto više od godinu dana u Crnoj Gori homogenizuje politička grupacija koja na kritički i apsolutno argumentovan način iznosi sliku crnogorskog društva. Odbijam da vjerujem da će Miodrag Perović biti sposoban da sve ove ljude dovede pod svoju dirigentsku palicu, ako ni zbog čega drugog onda zbog toga što svi mi zajedno moramo njegovati nadu da će Crna Gora, kakva god da je danas, jednog dana biti mnogo manje kriminalizovano društvo, ljepše i prijatnije za život, a u kome će sistem vrijednosti poraziti sadašnji. Međutim, bojim se da će statistika raditi u korist Perovića. Opet mi se vraća njegov intervju sa TVCG pred referendum o nezavisnosti kada je ponosno podsjetio kako je Predragu Bulatoviću poručio da će mu dovesti desetine „„intelektualaca“ ako se SNP okrene nezavisnoj Crnoj Gori”. Ovo može izreći samo neko ko ih kontroliše. Da li će se moja nada još jednom izjaloviti i pretvoriti u novu „Crnogorsku komercijalnu banku” ovjerenu novim „paktom o nenapadanju” između Miodraga i Mila ne znam, ali znam da nemamo pravo ne nadati se da je moguće da jednog dana bude bolje.

Ono što lebdi u vazduhu i što predstavlja zajednički imenitelj cenzure ili autocenzure kod pomenutih intelektualaca, jedan je jedini – niko od njih ne smije da iskuca golu istinu da je Crna Gora imala svoj simbol nade, svoga “Obamu” (bez obzira u što će se pretvoriti novoizabrani predsjednik Amerike), utjelovljenog u Liberalnom savezu Crne Gore. Lomljenje političkih partija po udbinom receptu, a čemu smo svjedoci minulih godina kao i danas, činjenica je preko koje se olako prelazi. Po šablonima ljudskih tastera koji ustaju i kao fotoćelije reaguju na crveno svijetlo koje im u mraku crnogorske noći zasvijetli iz političkog podzemlja, pojedinci, čitave ekipe, spremno se i besramno preveslavaju iz jednog bloka u drugi, dijele i marginalizuju, sve u korist režima. Konačnica je ista.

Sjećam se kad je Koča Pavlović na forumu GZP-a u maju 2004-e godine napisao: „Liberali su bili glavna meta napada premijerovih partija u gotovo svim kampanjama. Mislim da razlog tome nije bila samo prosta želja da se LSCG-u pokrade politička platforma i uzmu birači. Jer takvi motivi ne objašnjavaju žestinu pomenutih napada (lopova interesuje plijen, ne i glava pokradenoga). LSCG je trebalo da nestane – mislim da je to bio pravi cilj koji objašnjava svu viđenu žestinu. Da nestane, jer nije pripadao niti jednom od vjerničkih tabora. I upravo time je bio izuzetak koji ruši pravilo.” Zbog ovoga se i pitam, kako je moguće da recimo dr Filip Kovačević, koji savršeno jasno vidi sliku Crne i odlično je prenosi na stranicama Vijesti i u medijima koji ga sve češće pozivaju da komentariše događaje, još uvijek ostaje „slijep” na činjenicu da je u Crnoj Gori postojala nada koja je raščerečena na očigled Crne Gore. Ili je stvar u tome da su liberale Milu pridržavali upravo ovi “zaboravni” intelektualci? Zato mi je i bilo zanimljivo kada je Zarija Pejović 26. Januara 2009-e iz skupštinske klupe poručio kako mu je list “Liberal” početkom devedesetih davao nadu.

U svakom slučaju sa stranica Foruma u Vijestima Veselin Vukotić nas redovno obavještava o tome kako treba graditi koncept države koja neće imati nikakvog uticaja na privatne korporacije. Jedino nas ne obavještava da li će pred bankrot privatnih banaka (korporacija) biti prirodno da se ruke ubace u državnu kasu iz nje izvuče 44 miliona eura i daju rođenom bratu kako bi spasili porodičnu banku. U toj situaciji mu društvena svojina ne smeta, jer ona vodi prevođenju crnogorskih ovaca preko mosta Blaža Jovanovića na šišanje. Nema te slobode medija koja može pojavljivanje Vukotića na stranicama Vijesti učiniti opravdanim, a da su u isto vrijeme tri važna teksta ljudi iz Liberalnog saveza glat odbijena. Đe je tu pravo na slobodnu riječ? Đe je polemika kao način dolaska do istine?

Na stranicama sarajevskog Oslobođenja, prije par dana pojavio se tekst Milo(šević). Zar nije dovoljan samo naslov, pa da on bude i program, i statut, i koncept, i motiv, i znak, i nada, i simbol, oko koga se treba okupljati i zbrajati: „Kao i pojedini njegovi sarajevski prijatelji, Đukanović teži društvu “vječne sadašnjosti”, društvu bez pamćenja, društvu u kojem akcije nemaju posljedice i u kojem zločin(c)e ne čeka kazna.” Marović je ruku takvog društva promovisao u izborni slogan „Evo ruka”. A Đukanović propušta nepogrešivo, po pravilu one koji u smislu promjene sistema, ne traže ništa.

Da se ne vraćam na izjavu generala Blagoja Grahovca o tome kako je tajna policija sistematski razbijala LSCG, danas je sistematski razbijeno u paramparčad nekoliko partija i nikome ništa. Branko Radulović i Batrićević sjede u poslaničkoj klupi i smijulje se jedan drugome. Ne znam kako je moguće ne sjesti za sto i ovo ozbiljno izanalizirati. Ne znam što to još ima da se kaže o nekome ko vlada monstruoznim aparatom koji zloupotrebljava van institucija i time lomi kičmu budućnosti i još ne rođenoj đeci u Crnoj Gori.

____________________

U nastavku možete ostaviti, kao i obično, komentar. Danas slušamo Joe Satriania sa koncerta iz San Franciska i  “Circles”. Uživajte…

Gvozdena riječ

Nemam nikakvu dilemu da je crnogorska diplomatija na tragu očekivanja da će, bez obzira ko i na kakav način pregovara sa EU, taj proces ići u korist njihovoj političkoj sudbini, a što, naravno, ne mora biti tačno. Prije nekoliko dana sam pročitao zanimljiv članak o tome na koji način se pregovara sa jednim predsjednikom jedne članice Evropske unije. Nisam siguran da ćete prečesto naići na ovakav način komunikacije u diplomatskoj praksi, o kojoj nekad eventualno budete čitali, zato sam želio djelove ovoga teksta podijeliti sa Vama.

Nisam bio neiznenađen načinom na koji se komunicira na nivou EU, čak i među članicama. Ovo vjerovatno nikada neće biti poznato velikom dijelu crnogorskih građana. Međutim, slični pregovori često mogu uticati na njihov život, vukući ga u jednom ili drugom pravcu, a da toga nisu ni svjesni, uz obavezno zaobilaženje da se uopšte u bilo kom smislu i pitaju da li žele tim «novim» pravcem da krenu. Približavanjem EU, koja je definisana kao super država, države koje pristupaju iz mjeseca u mjesec dio sopstvenog suvereniteta gube i prenose na veći nivo. Stavljaju ga na raspolaganje toj državi. Od bezbjednosti, preko monetarne politike, kontrole tokova novca, i tako dalje i tako dalje… Komparativna prednost Crne Gore u približavanju jeste njena demografska veličina. Njena ogromna mana jeste činjenica da se narod odavno pomirio sa tim da ne može da promijeni bilo što. Kao rezultat toga sve ankete pokazuju kako u Crnoj Gori vlada blagostanje, ali uz jedan ubitačan zaključak, iz tog „blagostanja“ želi da ode svaki drugi mladi građanin Crne Gore.

Ako se prisjetimo «uputstva», koje je bilo neviđen diplomatski skandal, u kome su Sjedinjene Američke države pismeno brifovale Sloveniju na koji način da predsjedava u prvih 6 mjeseci 2008-e godine EU, a koje je dospjelo u javnost, i čak dovelo u pitanje Rupelov mandat, kao i kredibilitet mnogo visočijih nivoa u Uniji, pa i same Unije, onda djelovi teksta koji Vam prenosim, ne predstavlja nikakvu novinu. Od 1. Januara šestomjesečno predsjedavanje EU, od Francuske, preuzela je Češka. Krajem prošle godine u NIN-u se pojavio članak koji slikovito opisuje tretman evropske administracije prema Vaclavu Klausu, Predsjedniku Češke, države članice EU, danas predsjedavajuće. Ko god da je odabrao da da naslov tekstu «Sovjeti u Pragu», pokušao je da umanji značaj samog teksta, jer tekst govori o svemu osim o tome da su Sovjeti ponovo u Pragu. Danijel Kon Bendit, član delegacija ispred Evropskog parlamenta, koja je došla na razgovor sa češkim predsjednikom počeo je, između ostalog, ovako:

Kon Bendit – Siguran sam da klimatske promjene nisu samo latentni rizik, već i neposredna, sasvim konkretna opasnost za budući razvoj naše planete. Ovo moje mišljenje temelji se na naučnim stavovima i sa njim je saglasna većina u Evropskom parlamentu, mada znam da se vi sa mnom ne slažete. Vjerujte vi u što god hoćete, ja ne vjerujem nego znam da je globalno otopljavanje sušta realnost. Što se Lisabonskog ugovora tiče, ne interesuje me vaše mišljenje o njemu. Ono što mene interesuje, jeste šta ćete vi uraditi ako Predstavnički dom i Senat češkog parlamenta usvoje taj dokument. Da li ćete poštovati volju narodnih predstavnika? Moraćete da ga potpišete. Želim da mi objasnite kakav je nivo vašeg prijateljstva sa g. Genlijem iz Irske? Kako možete da se sastanete sa čovjekom tako mutnih finansija? Vi na položaju na kome ste ne bi smjeli da se sastajete sa njim. To je čovjek čija finansijska sredstva potiču iz problematičnih izvora, a on želi da iskoristi upravo ta sredstva za finansiranje svoje predizborne kampanje za mjesto u Evropskom parlamentu.

Vaclav Klaus, Predsjednik Češke – Moram da kažem da mi se ovim tonom i u ovom stilu nije obratio niko u proteklih šest godina. Nisu vam ovo pariske barikade. Mislio sam da je ovo manir zgasnuo prije 18 godina, ali vidim da nisam bio u pravu. Ja se ne bih usudio da pitam kako se finansiraju Zeleni. Ako želite da u ovih pola sata koliko imamo na raspolaganju vodimo racionalnu raspravu, onda vas, gospodine predsjedavajući, molim da date riječ nekom drugom.

Hans-Gert Petering, Predsjednik Evropskog parlament – Ne, mi imamo mnogo vremena na raspolaganju. Moj kolega će nastaviti, zato što svaki član Evropskog parlamenta može da vas pita što god želi. (Obraćajući se Konu Benditu) Molim vas nastavite.

Vaclav Klaus – Ovo je nevjerovatno. Nikad nisam doživio nešto slično.

Kon Bendit – Zato što mene niste doživjeli…

Vaclav Klaus – Nevjerovatno.

Kon Bendit – Mi smo uvijek vodili sadržajne razgovore sa predsjednikom Havelom. I, šta možete da mi kažete o svom stavu prema Zakonu o zabrani diskriminacije? Inače, rado ću vas obavijestiti o našim finansijama.

Hans-Gert Petering – Brajan Krouli ima riječ.

Brajan Krouli, član Evropskog parlamenta – Vi ste, gospodine Predsjedniče, uvrijedili mene i irski narod onim što ste izjavili kada ste doputovali u državnu posjetu Irskoj. Za nas je uvredljivo što ste se sastali sa Deklanom Genlijem, čovjekom koji nema mandat narodnog predstavnika, koji nije izabran. Taj čovjek još nije dokazao iz kojih se izvora finansira njegova predizborna kampanja. Htio sam samo da vas obavijestim o tome što su Irci osjetili prilikom te vaše posjete.

Vaclav Klaus – Baš vam hvala što ste mi ovim sastankom omogućili da steknem jedno sasvim novo iskustvo. Zaista nisam ni pomišljao da je ovako nešto moguće i u proteklih 19 godina nisam ništa slično doživio. Mislio sam da je ovo nešto što je odavno pripadalo prošlosti i da mi sada živimo u demokratiji, ali se ispostavlja da Unijom, zapravo upravlja postdemokratija. Pomenuli ste evropske vrijednosti. Najvažnija vrijednost su sloboda i demokratija. Građani zemalja-članica EU ponajviše brinu za slobodu i demokratiju. Međutim, sloboda i demokratija u današnjoj Uniji gube tle. Njima treba težiti i za njih se treba boriti. Želio bih, prije svega, da naglasim da većina građana Češke smatra da članstvo u Uniji za nas nema alternativu. Upravo sam ja 1996-e podnio češki zahtjev za prijem u članstvo, i ja sam 2003-e potpisao Ugovor o pristupanju. Međutim, aranžmani unutar EU imaju mnoštvo alternativa. Protivno je samoj prirodi Evrope da se bilo koji pojedinačni takav aranžman, samo jedan, tretira kao svetinja, kao nešto što je nedodirljivo, nešto u što se ne smije sumnjati niti se na njegov račun smiju izreći kritike. Što se Lisabonskog ugovora tiče, želio bih da vas podsjetim da on ni u Njemačkoj nije ratifikovan. Evropski ustavni ugovor, koji je u osnovi isto što i Lisabonski ugovor, odbačen je na referendumu u još dvijema zemljama. Ako g. Krouli govori o uvredi irskom narodu, onda moram da kažem da je najveća uvreda irskom narodu neprihvatanje rezultata irskog referenduma. Ja sam se u Irskoj sreo sa čovjekom koji predstavlja većinu u svojoj zemlji. Vi g. Krouli predstavljate u Irskoj mišljenje koje je manjinsko. To je sasvim jasan referendumski rezultat.

Brajan Krouli – Uz dužno poštovanje, g. Predsjedniče, ne možete vi meni govoriti što je to što Irci misle. Kao Irac ja to najbolje znam.

Vaclav Klaus – Ja ne nagađam što Irci misle. Samo navodim jedine mjerljive podatke koji su se pokazali na referendumu… Ne mogu da potpišem Lisabonski ugovor, on nije na mom radnom stolu, već je parlament taj koji u ovoj fazi treba da donese odluku o dokumantu. Moja odluka nastupa tek pošto parlament usvoji, ako usvoji, Lisabonski ugovor…

Ako pokušamo atmosferu sa ovog sastanka da prenesemo na nivo Crne nam Gore, ne možemo a da ne postavimo nekoliko jako bitnih pitanja. Što mislite, na koji način se razgovara i pregovara sa predstavnicima vlade koja je rušila Dubrovnik; koja oko 30 ubistava na ulicama crnogorskih gradova ne želi ili ne može da riješi; koja je deportovala stotine izbjeglica kasnije pobijenih; koja je gušila slobodne medije; koja ima netransformisanu tajnu policiju i skrivene dosijee; koja kupuje odbornike i poslanike; koja kupuje kompletne partije i prepaid intelektualce; koja drži u «najljepšem zatvoru na svijetu» svoje građane; koja je tranzitna zona ka EU za narkotike i trafiking robljem; koja je godinama budžet članica EU štetila milijardama eura neplaćenog poreza na švercovani duvan; koja je štitila italijansku mafiju govoreći javnosti kako su to turisti; čije ključne poluge moći stanuju u političkom podzemlju; u kojoj partije nisu ništa drugo do firme preko kojih se kupuju političke odluke kojima će sistem ostati nepromijenjen, a građani zarobljeni; u kojoj brat zavuče ruku u državnu kasu izvuče 44 miliona eura i da ih svom bratu da ne trepne; u kojoj se svi utrkuju kako da budu dio baš takve vlasti zato što ona donosi mogućnost da se slikaju po TV-u i glumataju bitne i značajne; koja skriva podatke o broju mladih ljudi koji državu svake godine napuštaju tražeći normalan život u drugim zemljama; koja je sva na rasprodaju, a u kojoj su glavni pregovarači rasprodaje upravo takvim rasprodajama postajali milionerima; u kojoj je samo preko jednog medijskog profitera pacifikovano na stotine ljudi koji se predstavljaju intelektualcima, a u stvari su sluge, čak i više od same vlade, zaslužne za današnje stanje?

Odgovori na ova pitanja daju pravu sliku današnje Crne Gore i njenog potencijala za pridruživanje EU, a to, đe su sloboda i demokratija u današnjoj Crnoj Gori, vidi se na svakom ćošku.

____________________

Komentarišite u nastavku. Danas slušamo Simply Red, It’s Only Love…