Srećna Nova

Konačno, i 2008-a godina cijedi svoje posljednje dane. Odlazi sa 44 miliona eura otetih iz džepova građana Crne Gore i predatih Prvoj porodičnoj banci, kako bi prva familija uspjela da sačuva makar uloženo, s obzirom da je dužnicima sve manje u interesu da plaćaju kamate. Paramilitarni naplatni bataljoni formirani u tu svrhu u glavnom pogađaju prijatelje Prve porodične. Kvadratni metri po Podgorici na lokacijama na kojima su se, samo godinu dana ranije, prodavali po najmanje 2000 eura, danas se daju i za 800 uz učešće od 25%, tako da cijena keša rapidno raste u odnosu na cijenu svih ostalih roba. Kumovi se još uvijek bacakaju tražeći slamke spasa od bukvalnog preuzimanja njihove nepokretne imovine, ali zainteresovanost za njihovu imovinu moraće da sačeka. Najatraktivnijem crnogorskom rudniku blaga Elektroprivredi i pljevaljskom basenu cijena je drastično pala, s obzirom na keš probleme u koje je zapala porodična finansijska ekspozitura. Više je nego sigurno da će oni koji uđu u poharu posljednjih vrijednosti Crne, ubuduće, mnogo laganije pregovarati oko pomenutog blaga.

Problemi Prve porodične banke vješto se pokušavaju skrivati od građana Crne Gore. Prema nekim procjenama više od sto puta dodijeljeni su krediti koji iznose između 1-1,5 miliona eura, tako da dubioza iznosi nekoliko stotina miliona eura. Dnevni list Vijesti, i pored toga, smatra da je stranim investitorima koji su spominjani kao potencijalni (za)kupci Ade Bojane i Velike plaže Prva banka logično potrebna. U današnjem broju pišu da je „Vladarska porodica iz Abu dabija – Al Nahijan, trenutno jedan od najvećih svjetskih investitora, zainteresovana za ulaganja, u Veliku plažu i Adu Bojanu. Ukoliko se i definitivno odluče na taj korak, ulazak u Prvu banku bi bio logičan slijed, jer im je za velika ulaganja potreban servis, oličen u nekoj domaćoj banci.“ Zašto još uvijek zadržavaju tezu da propali bankarski servis predstavlja dobru investiciju ne mogu nikako objasniti sem podrškom banci.

Ovakav stav Vijesti, i dalje, u potpunosti korespondira sa stavom Milana Popovića kome novogodišnji Monitor čini magareću uslugu nazivajući ga „crnogorskim Čomskim“, posebno imajući u vidu da je njegov stav da Đukanovića „treba obuzdati“, a ne nikako da DPS treba smijeniti. Mnogo mi je bliže da povjerujem da se jednog dana može pojaviti neko ko bi se realno mogao nazvati „crnogorski Alen Grinspen“ ili „crnogorski Bernard Madoff“. Pridjev „crnogorski“ i vlastita imenica „Čomski“ više su u domenu SF-a, kada se povežu sa imenom Popovića. Da ne pominjemo realne likove Dafinu i Jezdu kojih se malo ko i sjeća, a koji su devedesetih u dogovoru sa superbiznismenima iz Prve porodične banke već jednom poharali Crnu, razvrćući slamarice i otimajući ušteđevinu desetinama godina sakupljanu u onoj bivšoj nam domovini.

Kriza u kojoj su se naprasno našli prijatelji i kumovi prve familije, nesporno, će uticati i na njihovu finansijsku sposobnost da pred najavljene proljećne parlamentarne izbore odriješe kesu za kupovinu još jedne većine u parlamentu. Međutim, opozicija ih sasvim sigurno neće ugroziti. Da li će neko drugi pokušati finansijski isparirati tržištu kupovine glasova na narednim izborima ostaje da se vidi. Rizik za tu investiciju više je nego evidentan. Ono što, međutim, raduje jesu sve češći i češći glasovi, koji govore kako je UDBA sistematski morala razbiti LSCG, o čemu je Slavko Perović govorio na svojim stranicama. Evidentna je težina riječi generala Blagoja Grahovca koji već nekih pola godine po medijima regiona govori o tome da je Crna Gora u kandžama organizovanog kriminala i dugoročno nacrtana kao strateška pozicija. „Neprijatelj broj jedan naroda i države“ 1999-e obilježen je LSCG, i ta akcija sada je (skoro deceniju kasnije) malo jasnije. Morao je biti zbrisan svim raspoloživim sredstvima. Najgore je od svege, što je u tom paketu sva opozicija morala biti preparirana, a mozgići većine građana isprani. Rezolucija LSCG-a o prestanku političkog djelovanja danas se vidi na svakom koraku Crne Gore. Ne vide je samo oni koji ne žele da je vide. Siguran sam da je to jedini dokument o nekom „prestanku“, koji prihvaćen od većine građana znači dokument o velikom „POČETKU“. Ipak, sudbina Crne, takva je da je to teško vidljivo. Prašinu na Taj dokument i dalje uspješno i združeno pokušavaju bačati oni koji su najzaslužniji da privatna država nema alternativu, da im ne ponavljam imena.

Ostaje mi još da Vam svima, koji ste posjećivali stranice ovog bloga, čestitam božićne, novogodišnje i božićne praznike, i da Vam poželim da u novu 2009-u godinu uđete zdravi i sa osmijehom, okruženi ljudima koje volite, i da isto tako zdravi, a sa još većim osmijehom iz nje izađete, kada se i tada na ovom istom mjestu, Bože zdravlja, nađemo za godinu dana.

____________________

U nastavku komentari… Danas slušamo genijalnog Massima, a pjesma je baš legla, čini mi se “Da mogu”…

Prva porodična

Današnje vijesti, koje emituju mediji iz Crne, bile su prepune rezultata rada svih koji su Crnu Goru učinili ovakvom kakva je danas. Premijer se svima u lice “smije” izjavom kako je u interesu građana spas porodične banke Đukanovića. Ovako nešto u literaturi koju sam prevrtao i iščitavao nisam nikada pročitao. Bezrezervna podrška građana vjerovatno je i samog Đukanovića dovela do ivice, da i sam povjeruje u izgovorene “riječi”. O svemu nas je obavijestila jedina novinska agencija, citiram: “Crnogorska Vlada će kreditnom podrškom bankama i potencijalnom dokapitalizacijom podržati uspostavljanje njihove likvidnosti, što nije samo interes akcionara već građana i privrede, saopštio je danas crnogorski premijer, Milo Đukanović.” Kada budete sjutra išli na kafu ili sok, ili kupovali novine, hranu, najelementarnije potrepštine za život, treba da znate da onaj dio koji na računu predstavlja porez ide direktno vladi. Dakle, u prodavnici ste, među rafovima, i odlučujete se da kupite neku paštu, kako bi porodici uz paštu pripremili, recimo, bolonjez.Svaki sastojak pripremljene večere, koju kuvate nekom koga volite, od crnog luka, do crnog vina, preko bijelog luka, maslinovog ulja, bosiljka, petrusina, pašte, mrvice ruzmarina, vode i struje koju potrošte, salveta, sredstava za pranje posuđa, cd-a koji vam svira neki džez u pozadini, knjiga koje prethodno sklanjate sa stola, svaki, baš svaki od ovih elemanata u lancu poreskog sistema svake države, pa tako i Crne, na ovaj ili onaj način biva oporezovan. I to je jedan od elemenata punjenja budžeta države. I tako Vi to radite, poslušno, lojalno, mirno, saglasno sa svim što se oko Vas dešava, jer nemate moć da išta promijenite, a onda premjer donese odluku sa klimaocima iz vlade da veliki dio budžeta čak 44 miliona eura, dodijeli sebi samome, za spas sopstvene porodične banke. I to još Prve porodične banke. Druga danas izgleda prilično daleko, ali siguran sam da će na osnovu izvještaja stranih kancelarija i lokalnih izvještača, opet neka strana banka biti sklona da pomogne našem premjeru kako bi jednog dana, on, ili eventualno neko od drugih članova njegove porodice bio spreman da otvori i Drugu banku. Pa Treću, i tako do besvijesti. A sve uz neviđenu saglasnost poslušnih građana.

Onda nam premjer dodatno saopšti kako se: „Uspostavljanjem likvidnosti stvaraju uslovi za jačanje povjerenja u bankarski sistem i mogućnost da ovaj sektor nastavi sa kreditnom aktivnošću. To će uticati na bolju likvidnost i građana i privrede, kroz dobijanje novih kredita.“

A novi krediti znače da će Vas (građane), na ovaj način premjer i njegova porodična banka uspjeti učinjeti još više dužnim, umjesto da odete na šalter banke i pokupite sve što imate, ukoliko je to uopšte više moguće. Dakle, sopstvenim parama, preko poreza koje plaćate, ulažete u banku koja će Vas učinjeti dodatno zaduženim kroz kredite, kako bi pritisnuti kreditima bili što je moguće bolje poslušni i disciplinovani od posla, ulice, kafića, restorana do svakog momenta od kad, na zoru, otvorite oči dok ih naveče, nakon one večere kojom plaćate Prvu banku, ne sklopite i utonete u san.Ovo će vjerovatno biti super zanimljivo onima koji su se već kreditno zadužili kod Prve i ostalih prvih banaka. Umjesto da pogase banke tako što će prestati da plaćaju stambene kredite i jednostavno im vrate ključeve od stanova koji su u svojoj vrijednosti totalno precijenjeni, a posebno u momentu odobrenja zajmova. Pa tako recimo bankama danas plaćaju kredite za stanove koje su po metru kvadratnom kupovali za 2,5-3 hiljade eura. Činjenica da je vraćanje ključeva od kuća i stanova bila najracionalnija opcija milionima Amerikanaca i da je proizvela stvaranje nekoliko avetinjskih gradova u kojima u prelijepim kućama više niko ne živi, jer im je bilo glupo da plaćaju stanove, a da u isto vrijeme nemaju novca i načina da sebi život učine likvidnim. Možda bi pomoglo i juče saopšteno da je stopa nezaposlenosti u Americi najveća u posljednjih 34 godine, a da je gradnja novih kuća u novembru pala za čak 19% u odnosu na oktobar. Njihovim ekonomistima ne predstavlja nikakav problem da saopšte da će predstojeći talas insolventnosti kompanija i otpuštanja radnika dovesti do toga da oko milion Amerikanaca u narednoj godini ostane bez kuća, pošto neće biti u stanju da otplate hipotekarne kredite. A statističarima da saopšte da je u prosjeku u svim američkim gradovima broj ljudi bez krova nad glavom povećan za 12%, a najveće povećanje – od 50% zabilježeno u San Francisku. Organizacije za prava beskućnika kažu da čitave porodice u nezapamćenom broju preplavljuju utočišta za ljude sa ulice, borave u motelima ili žive kod prijatelja ili rodbine poslije oduzimanja više desetina hiljada kuća pod hipotekom. Kod građana Crne Gore je sasvim drugačije. Oni će uraditi sve, samo da bude onako kako ih usmjerava premijer. Mora mu se priznati da opasno dobro vlada svojim carstvom.Prije par dana na RTS-u je gostovao Džozef Stiglic, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju, i profesor sa njujorškog univerziteta Kolumbija. On bi se baš oduševio događajima sa Prvom porodičnom bankom. Njegov stav o iskupljivanju posrnulih banaka i kompanija koje američka administraicija sada sprovodi jeste sljedeći: “Jednostavan odgovor je da smo potrošili ogromne pare, stotine milijardi dolara, a nemamo čime da se pohvalimo. Suštinski, davali smo bankama pare, a za uzvrat smo tražili veoma malo. Mi smo davali bankama pare, a one su ih onda prosljeđivale svojim akcionarima ili su plaćale velike bonuse menadžerima. Jedna banka sada traži da isplati deset miliona dolara bonusa, a vi ih pitate, za šta? Vaša kompanija gubi novac kao pjana i još uvijek se bune. Prvi čovjek jedne od velikih investicionih banaka to radi iako je njegovu banku preuzela druga banka koliko je bila slaba. Nisu naučili lekciju, čak ne razumiju ni politiku. Rezultat ovoga je, budući da nisu postavljena nikakva ograničenja i imamo jedan veoma loš dogovor, da će američki poreski obveznici podnijeti ogroman gubitak.”A naš premjer je bio „presimpatičan“ i prije nedjelju dana kad je pričao sa čuvenim sindikatom. Tada je rekao da, citiram: „Svi koji budu slušali savjete Vlade kako da se ponašaju u uslovima globalne finansijske krize moći će da poberu benefite od svega onoga što smo planirali u narednim godinama.“ U ovoj izjavi će uživati radnici, posebno onih firmi koje više niko ne želi da kupi, a ima ih na gomile, od Oboda u kom je nekad radilo čak 1% cijele Crne Gore, preko hotela po Žabljaku… A najkonkretniji benefit njihove poslušnosti nije ništa drugo nego 44 miliona eura naših para za Prvu banku. Problem globalne finansijske krize u Crnoj Gori se pretvorio u problem dnevne likvidnosti Prve porodice i kumova. Sve mi miriše na mućenje vode, a kad počnu prvi da isplivavaju, a neki bogami i da plutaju svaki ishod postat će moguć.

Znam da je građanima teško shvatljivo zašto su u kompletnoj parlamentarnoj većini 2002. godine odbili prijedlog LSCG-a da se naš Milo proglasi za doživotnog vladara, od strane parlamenta, zvanižno Zakonom, a sin Blažo za nasljednika trona. Time bi se legitimisala stvarnost, i momentalno bi na podgorički aerodrom aterirale desetine aviona sa stranim delegacijama da pitaju o čemu se radi. Time se trebao internacionalizovati problem porodičnog feuda koji se stvorio u Crnoj Gori uz pomoć Miodraga Perovića, DPS-a, banke kojom je tada vladala sestra Miodraga Perovića, a u kojoj je ogromno učešće imao kum Dragan Brković i brat Aco. Bilo bi zanimljivo, morate priznati. A onda nas onako surovo 4. decembra, prije samo par nedjelja, Zoran Žižić podsjeti na to vrijeme pitanjem koje je uputio potpredsjedniku SNP-a, Vasku Laloševiću u emisiji na TVCG: “Da li Svetozar Marović sada više ili manje nego prije upravlja politikom SNP-a?”

A možda bi u nekom od tih aviona, koji bi slijetali i ponirali nad Titogradom, bilo i onih koji su juče saopštili da su njihove vojne operacije, uključujući one u Iraku i Avganistanu, koštale od 2001. godine 904 milijarde dolara. Dakle, to je prosječno 11 milijardi dolara mjesečno. Ovaj iznos se taman poklapa sa novim zaduženjem Amerikanaca pred i oko izbora Baraka Obame, čime, ako ćemo pošteno, zaduženje ne predstavlja ništa drugo, nego ekvivalent još jednom ratu, koji je vođen u kompjuterima njihovih banaka i saldima kojima su spašavane njihove promašene investicione odluke, a menadžeri i direktori propalih banaka ispraćani milionskim otpremninama. Iz ovoga rata (za blago) Ameri su izašli potučeni do nogu, na nesreću i na žalost ogromnog broja poštenih i dobrih ljudi koji i danas vjeruju da bolji dani, ipak, dolaze.S obzirom na urušavanje američke auto industrije koja je budžetski bila jača od desetina i desetina država na planeti, što znači da ih možemo posmatrati kao države u državi, (ako države uopšte više i postoje) nobelovac Stiglic rekao je da je automobilska industrija u Americi “zbir svih mogućih grešaka napravljenih u Americi”. Moje skromno mišljenje je da je Prva banka zbir svih mogućih grešaka napravljenih u Crnoj Gori.

Ne znam koliko je lijepa ovakva realnost, ali znam da je Takva.

____________________

Ukoliko želite ostaviti komentar, kao i za sve vas koji volite ovakvu vrstu muzike moj današnji favorit je Toto, i fenomenalna kompozicija “I will remember” sa koncerta održanog u Jokohami 1999-te godine, uživajte u nastavku …