Panbalkanska mafija

Prije nekoliko dana, Miodrag Vuković, jedan od svjetskih rekordera po broju napisanih ustava, ostao je zabrinut zbog irskog odbijanja Lisabonskog sporazuma. Razloga za brigu nema. Postalo je očigledno da proces približavanja EU kompletnog regiona oko Crne predstavlja ireverzibilan proces, bez obzira na kriminogenu dominaciju u društavima regiona. Turska će ostati najduže upitna zbog svoje demografske strukture i Kipra. Crna Gora, recimo, sva u komadu da traži iseljenje u druge zemlje EU, jedva da predstavlja 0,15% strukture EU. Glavna procjena koja je opredijelila EU, da pridruživanje regiona u kom vlada, mahom, organizovani kriminal, ide ovim intenzitetom, data je na osnovu iskustava iz Češke, Mađarske i Slovačke, u nešto manjoj mjeri i Poljske. To je bio i ključ da se i Bugarska primi u EU, uz procjenu da će slabljenje kriminalnih struktura manjim ili većim intenzitetom teći kao proces u periodu od 10 do 15 godina od momenta prijema.

Zbunjenost Miodraga Vukovića i gest odvažnih Iraca nemaju blage veze jedan s drugim. I to je vjerovatno svakome jasno sem eventualno – Vukoviću. Irci su odbili nešto što je zamjena Evropskog ustava, koji su Francuzi i Holandezi odbili još 2005-e, pa proces pridruživanja nije zaustavljen. Dakle, odbili su listu od 50 članova koji sadrže ustanovljena prava uključujući slobodu govora i vjeroispovijesti. Predsjednika EU i ministra inostranih poslova, koji bi kontrolisali budžet pomoći koju daje EU, kao i veliku mrežu diplomata. Odbili su smanjenje komisije nakon 2014-e sa 27 na 18 članova. Odbili su veća ovlašćenja evropskog parlamenta i smanjenje broja članova sa 785 na 751. Odbili su ukidanje prava veta među 27-oricom u mnogim oblastima, nakon čega bi se odluke umjesto opštom saglasnošću donosile većinski, čime bi se vlast centralizovala. Odmah nakon irskog ne uslijedilo je britansko da. Tako da je “irska” priča vladajućoj i lojalnim opozicionim marionetama, samo još jedna tema za zabavu, pred sezonu odmora.

Širenjem EU stvara se ogroman poslovni sistem, odnosno tržište bez granica. Nešto što bi trebalo, dugoročno posmatrano, predstavljati stvaranje superdržave koja bi faktički predstavljala Sjedinjene Evropske Države. S druge strane ključni problem Balkana, koji će biti najteže i najsporije rješiv, predstavlja mafija, za koju evropski analitičari smatraju da može biti pobijeđena i svedena na nivo evropske statistike za deceniju, deceniju i po maksimum. Na stvaranje tog ogromnog evropskog tržišta organizovani kriminal morao je dati odgovor. I taj odgovor bio je ubitačno surov, posebno prema građanima bivših jugoslovenskih država. Neki analitičari idu čak dotle da je finalni proizvod ratova vođenih na ovim prostorima tokom devedesetih godina činjenica da su kriminalne strukture dobile svoje države, koje se koriste kao meki trbuh Evrope za šverc svega i svačega. Te strukture su savršeno povezane u jedinstvenu organizacionu cjelinu, koja se zove panbalkanska mafija.

Miša Gleni novinar BBC-a, autor knjige «Mekmafija – kriminal bez granica», koja treba da se pojavi u par sljedećih mjeseci na balkanskim jezicima, tvrdi da “je pravi pokretač u pozadini exyu ratova veoma malo imao veze sa nacionalnim konfliktom, već da se radilo o tome da organizovani kriminal osvoji što veća područja, na kojima će imati ekonomsku moć. Te da se kriminalci pozicioniraju kao ključni ekonomski igrači u ovim zemljama.” Dakle, uvaljeni nacionalizam predstavljao je potrebnu površinsku masku ispod koje su se dešavale tektonske “promjene” u vlasništvima nad imovinom kompletnih država. Politički su i lančano uslijedila uništenja svih demokratskih pokreta u korist nacionalnih, što radikalnijih. Ovo je jedan od razloga zbog kojih je, recimo, crnogorska UDBA od LSCG-a pokušavala da ka Srbiji i ka svijetu šalje sliku o teškoj nacionalističkoj partiji, a što je bila notorna laž, koja je imala za svrhu spinovanje javnosti. Taman kao što je bila jednako velika laž i ona, koja je na osnovu izvještaja ljudi iz Crne Gore uspjela da se ugura u izvještaj Stejt Dipartmenta za 2002. godinu, o stanju ljudskih prava u Crnoj Gori – kako LSCG ima svoju paramilitarnu formaciju koja je na lokalnim izborima u Nikšiću uticala na izborni proces. Pečat na te izvještaje udario je Antiratni Profiter koji je to žestoko naplatio. Trebalo je teškim budalaštinama od LS-a praviti nacionaliste i pravdati vreće švercerskog novca kojima se finansirao Đukanović kao jedini mogući lider u borbi protiv Miloševića. Demokratski pokreti u svim exyu državama predstavljali su ključnog unutrašnjeg neprijatelja, tako da je sasvim očekivano bilo pojavljivanje dokumenta sa IO DPS-a u kom je stajalo da je jedini neprijatelj naroda i države Crne Gore – upravo LSCG.

No vratimo se relacijama iz knjige engleskog novinara Glenija. On smatra da može i prepoznati ključni momenat kada su u stvari trasirani preko Blakana putevi droge, trafikinga ljudi, cigareta i sve robe koju treba švercovati, i kao takvu je uvaliti neoporezovanu ili zabranjenu rastućem evropskom tržištu. Po njegovim riječima to se dogodilo: “na sastanku koji su dogovorili italijanski advokati na karipskom ostrvu Arubi, između Solneceva, najveće bande iz Moskve, i dva kolumbijska narko-kartela. U to vrijeme Kolumbija je maksimalnu količinu droge plasirala u Ameriku i Amerika je dostigla tačku zasićenja. Amerikanci čine 5 odsto svjetske populacije, ali troše 40 odsto kokaina proizvedenog u svijetu. Tražila su se tržišta u Evropi. Sastali su se sa Rusima na Arubi i dogovorili su otvaranje novih tržišta i novih tranzitnih puteva, preko Albanije, Bugarske i Hrvatske. Bugarska je najvažnija, droga iz Južne Amerike stizala je u luku Varna, iz Varne u Sofiju, onda u Beograd. U to je direktno bio umiješan Zemunski klan.“

Na ovo se naslanja i priča o sudbini nesrećne Moldavke S.Č. čija sudbina, bez obzira na zahtjev svih međunarodnih kancelarija u Crnoj Gori, nije nikada doživjela sudski epilog. Nakon užasnih seksualnih tortura uspjela je da se spasi pod krov Sigurne ženske kuće, a tadašnji ministar policije Andrija Jovićević pokrenuo je akciju za koju je tvrdio da vodi do vrha države. Na kraju S.Č. je, nakon posredovanja američkog konzula Brajan Hojt Jia, predata na ruke Helgi Konrad, tadašnjoj šefici Pakta za stabilnost JE, i sklonjena na sigurno, ako bi eventualno, po pisanju tadašnje štampe, nekada bilo potrebno pritegnuti neposlušne sigurnim svjedokom saradnikom, kome je dodijeljen i novi identitet.

Ugroženo srpstvo, ugroženo hrvatstvo, prava ovih ili onih, jezici i crkve, azbuke i abecede, onima koji znaju stvarnu pozadinu tokova novca postaju smiješni fakti za narodne mase. Mediji predstavljaju kopču do narodnih masa kojima se te priče prosipaju, dok se “biznis” odvija, sa sankcijama ili bez njih, sasvim je svejedno. Sve partije koje nisu državni neprijatelji predstavljaju super dekor.

Pljačka unutrašnjih državnih resursa započela je u paketu sa rastom stope kriminaliteta društva. Kada je u prvoj polovini devedesetih Milošević sagradio u Crnoj Gori jedinstven DPS privjesak, na čelu KAP-a, iz crnogorskog reprolanca, nalazio se visoki funkcioner SNP-a Danilo Vuksanović. Znači, upravo u njegovom direktorovanju, kumova Vektra (osnovana 10. Aprila 1990. godine) dobija pravo na ekskluzivan ugovor o uvozu repromaterjala za potrebe KAP-a i istovremeno za izvoz aluminijum. Aluminijum je tih godina bio jedan od rijetkih izvoznih proizvoda, onoga što se zvalo Crna Gora. Njegovu cijenu definisao je londonski stock market i u momentu jurcanja na Dubrovnik, jednako kao i u momentu kada su Hrvati Đukanoviću oprštali i zaboravljali Dubrovnik i Konavle. Da bi se izvozio aluminijum u pogon je morala biti stavljana Elektroprivreda sa Rudnikom uglja, Rudnik boksita, Željeznica, Kombinat aluminijuma i na kraju Luka Bar. To je dugo godina bila jedina proizvodno-izvozna stavka koja je peglala crnogorski budžet razvaljen jezdama i dafinama Miloševićevih crnogorskih junoša. Ona se uvaljivala sa TV-a kao statistika koja pokazuje kako, ipak, nije sve tako crno u Crnoj, i kako je «važno da je mir». Vuksanović, naravno, nikada nije ispričao kako je Crna Gora do kosti pljačkana preko repro-lanca, a znao je sve. Kao što ni Predrag Bulatović nikad nije ispričao kako je pokradena Narodna sloga 1996. godine. A bez dileme, znao je sve, jer je upravo on bio u DPS-u odgovoran za izborne manipulacije.

Baš te 1998-e godine, kad je krenula otimačina crnogorskog repro-lanca, kao glavni savjetnici pojavili su se francuski lobisti. A pravac oduzimanja žile kucavice Crne Gore podstican je advokatskim kancelarijama koje su zaključile i čuveni ugovor sa Glenkorom. Čak je i Mihailo Banjević 29. Marta 2002. godine saopštio kao je spreman da stavi na uvid javnosti obimnu dokumentacija o “reprogramiranju dugova, koje je izvršeno uz koordinaciju Vlade SAD i uz stručnu pomoć advokatske kancelarije Skaden Arps iz Pariza i CCF-a, koje je angažovala vlada.”

I što je jedino ostalo upitno. To je istina. Odnosno pranje hiljada biografija i stvaranje od njih biznismena koji su špurijus za biznis, ili kako to voli reći Miodrag Perović – humanizam, dobili u genetskom kodu. I ponovo se vraćam Glenijevoj knjizi i tvrdnji da će članstvo u EU, a po procjeni njihovih analitičara, uništiti organizovani kriminal ili ga svesti na prihvatljivu meru. Ukoliko ostanemo van EU, onda će se otvoriti mogućnosti da organizovani kriminal dodatno ovlada našom zemljom. Tamo ili ovamo suština je u sljedećem, državni resursi su oteti. A oteto će se braniti svim raspoloživim sredstvima.

Kod pranja biografija, pada mi na pamet i jedan intervju Srbljanovićke, kada su je pitali koju bi knjigu željela da je napisala upravo ona. Iz topa je odgovorila da je to, između ostalih, prvi dio “Njujorške trilogije” Pola Ostera “Grad od stakla”. U trilogiji sam po ko zan koji put naišao i na onu analizu Don Kihota, kako se, u stvari, Servantes trudio da ubijedi čitaoca da on nije autor. “Nego da je knjigu na arapskom napisao izvjesni Sid Hamete Benengeli. I opisuje, kako je rukopis slučajno otkrio jednog jutra na pijaci u Toledu. Unajmljuje nekog da mu ga prevede na španski i predstavlja se kao priređivač prevoda. S tim što ističe, kako je Benengelijeva verzija jedina prava o Don Kihotu. Da su sve ostale falsifikati iz pera prevaranata. Žestoko insistira da se sve o čemu piše u knjizi zaista odigralo. A sve iz razloga što se knjiga na kraju krajeva bori protiv izmišljotina. Želio se baviti eksperimentom, stati pred svijet i sa krajnjom samouvjerenošću prosipati laži i besmislice. Drugim riječima – do koje bi mjere ljudi prosipali besmislice i bogohuljenje, ukoliko bi im to bilo zabavno. Odgovor je bio užasan i glasio je – preko svake mjere. Čak ih je lako bilo ubijediti da se slože i ako im ne vjeruju.”

Ja sam siguran da većinski zdrav razum u Crnoj Gori režimu ne vjeruje, ali se po komandi ponaša kao da je u sve ubijeđen. I na kraju specijalna poruka od Pola Ostera: “Čovjek koji život provede skrivajući se od drugih sigurno će se potruditi da za sobom ukloni sve tragove.“

____________________

U nastavku možete ostaviti, kao i obično, komentar. Nezaobilazni Clapton i Layla.

Pljevaljsko blago

Malo ljudi u Crnoj Gori zna koliko je njeno ukupno i stvarno bogatstvo. Naravno, među one koji to znaju ne ubrajam ni sebe. S druge strane, sebe ubrajam u one koji žele da uče. U tekstu Čija je Crna, pokušao sam dati obrise ovog današnjeg teksta, i podstaknuti na razmišljanje sve one koji ga budu čitali. Ako budete nadlijetali Crnu Goru Google Earthom moći ćete primijetiti prekrasne pejzaže. Fotografija koju prenosim je pogled na Pljevlja. I, naravno, na ono što su Prva porodica i kumovi, u obavezi da otme i prebace na ko zna čije račune, a što je još uvijek ostalo u državnom vlasništvu. To su Elektroprivreda i njena pljevaljska Termoelektrana, i Rudnik uglja koji funkcioniše kao poseban pravni subjekt. Jedno bez drugog ne idu. A “Rusi” su spremni sagraditi i drugi blok Termoelektrane. Još kako su spremni…

To jutro je bilo sunčano, ali ne kao u drugim gradovima Crne Gore. Zbog užasne zagađenosti, koju stvara Termoelektrana i njena deponija šljake i pepela, grad najčešće okupira magla. Sunce maglu teško probija, a nastaje kao posljedica aerosoli. Do 60-tih godina prošlog vijeka Pljevlja su bila grad sa najčistijom atmosferom u Crnoj Gori. A onda se desio rudnik uglja i eksploatacija, započeta prije više od 50 godina. Termoelektrana je počela sa radom 1983. godine. Praštajte mi zbog gole statistike koju iznosim u nastavku. Ali, vrlo je korisno i ovo znati. Rudnika uglja i Termoelektrana sagore oko 1,5 miliona tona uglja. Zagađenju doprinose i gradske kotlarnice i individualna ložišta, u kojima godišnje izgori više od 100.000 tona uglja. Dnevno se u vazduh izbaci oko 50,4 tone sumpordioksida, 37 tona prašine i 84,8 metara kubnih dima. Tokom svakog sata u atmosferu poleti oko 2,4 tone sumpor-dioksida, 1,5 tona prašine i 3.552 kubika izduvnih gasova. Termoelektrana “Pljevlja”, za samo sat rada, u atmosferu ispušti 128.000 metara kubnih vodene pare. Ovim su Pljevlja postala najzagađeniji grad na Balkanu i jedan od najzagađenijih u Evropi. U januaru 2007. godine u Pljevljima je padao crni snijeg. U 2004-toj godini ljekaru se javilo oko 1.300 djece sa tegobama vezanim za disajne organe, od kojih je veliki broj na astmatičnoj bazi. U prethodnom tekstu sam prenio izjavu gradonačelnika Pljevalja kako će Vektra kuma Dragana Brkovića u buduće zagrijavati Pljevljake.

Kroz svu ovu maglu probila se “ratnička delegacija”, koja najavljuje finalni obračun. Brković, Đukanoviće, Gvozdenović… Finalna bitka za sirovinsko bogatstvo Pljevalja. Delegaciju je predvodio Milo Đukanović, vraćen na tron upravo zbog energetskog “rata” koji predstoji oko crnogorske energije. Uzalud su svi zlatnici ovoga svijeta ako se izgubi kontrola nad energijom. “Rusima” Kombinat aluminijuma bez jeftine energije predstavlja propalu investiciju. Po povlaštenim uslovima ugovor o snadbijevanju KAP-a ističe za dvije godine. U periodu pred nama, obezbjeđivanje energije se mora realizovati. En Plus Grupa, koju kontroliše ruski tajkun Oleg Deripaska za interes države Rusije, spremna je da kupi i rudnik uglja i termoelektranu tako što bi prethodno termoelektrana bila izdvojena iz sastava Elektroprivrede.

Cijena izgradnje drugog bloka termoelektrane je oko 190 miliona eura, a prvi blok planiraju prodati za oko 40 miliona. Van pameti, ili za veliki reket – nema druge. Super pljačkaški plan. Reket ili udio u vlasništvu sasvim je svejedno. Posebno ako država nema nikakvu strategiju razvoja i ako je sva stavljena na doboš, kao što to Crna Gora – jeste.

Rudnik uglja u Pljevljima za 53 godine postojanja proizveo je blizu 52 miliona tona uglja, a otkopano je 125 miliona metara kubnih otkrivke. Ukupne rezerve uglja u pljevaljskom i maočkom basenu iznose preko 170 miliona tona čija je vrijednost, uz pravilnu valorizaciju, oko pet milijardi eura. “Pljevaljski Rudnik je proizveo 962 hiljade tona uglja za osam mjeseci prošle godine, što je jedan odsto više od plana”, rekao je tehnički rukovodilac u Rudniku uglja u Pljevljima Stjepan Gazdić.

A sad bih volio da se svi podsjetimo događaja od prije godinu i nešto dana. Kada je u Vijestima osvanuo sljedeći tekst “Rusi kraći za sedam odsto akcija KAP-a“, i sa 65,4% udjela u vlasništvu KAP-a, za samo 15 minuta prešli na 58,7% udjela u KAP-u. Zbog ovoga sam bio slobodan Ruse staviti pod navodnicima. Pretpostavljam da je jasno o čemu se zapravo radi i koji je biznismen sa vrata banke komandovao “sve počistite”. Nakon ovoga je hotel Fjord iz Kotora, koji je pod kontrolom Eurofonda, tj. Barovića, postao vlasnik 4,11% akcija KAP-a. Da ne bude zabune Moneta Fond koji kontroliše Miodrag Perović iz Monitora, posjeduje 0,5% akcija. Ranije sam rekao da je u Moneti Željko Ivanovića iz Vijesti vlasnik 1,98% kapitala, odnosno nešto preko 3 miliona akcija. Slavoljub Šćekić, takođe iz Vijesti ima preko 2,5 miliona akcija, Milo Perović (Miodragov brat) tačno 8,7 miliona akcija.

Pošto Đukanovićev prethodnik nije obavio posao oko rudnika i termoelektrane krenula je salva tekstova koji svi imaju isti zajednički imenitelj “KAP na ledu, ako ne bude jeftine struje“. Uz medijski zaključak da je “Država spremna da pomogne, ali ne mimo standarda”. Nije prekomplikovano poslagati ove kockice i dokučiti što će uslijediti nakon Đukanovićevog obilaska Pljevalja, i koji su to “državni standardi”, ako se na čelu te države nalaze Đukanović, Marović i ostali. Dakle, 5 milijardi eura po sadašnjoj cijeni, i pod pretpostavkom da ta cijena ne mrda (što je nemoguće, jer mora da raste, kao što raste cijena energije) predstavlja najveće blago grada koji se zove Pljevlja.

Veliki su to emotivci, ne bi oni dozvolili da se u Pljevljima, kao u okolini KAP-a, počnu rađati zelene mačke. A posebno bi ih zabrinulo, ako bi, kao u Botunu selu pored KAP-a, u preko 80% porodica neko imao, recimo, karcinom testisa. Ekološka Crna. Jedina Ekološka Crna – ovakva. I opet mi se vraća rudnik iz Pljevalja. Vraća mi se Crna Gora onakva kakvu je vidio Petar Lubarda i kakve je generacijama ostaje sve manje i manje. Vraćaju mi se njegove riječi upravo o rudarima, koliko god oni duboko odranjali zemlju. Smatrao ih je “ljudima koji su prometeji, koji iz zemlje vade vatru i svjetlost i poklanjaju je drugima. A sebi su je oduzeli.”

________

Nemam dilemu da Zeppelin-i u “Stairway To Heaven” govore o nadi. Srednja škola, Cetinje, s kraja osamdesetih i početka devedesetih. Ni na kraj pameti nam nije bio dolazak kulturnog holokausta. Uživajte…