Moram da priznam da nisam očekivao da ću povodom Bloga doći u situaciju da dam intervju nekom listu, posebno ne iz Crne Gore. Naročito sam bio siguran da se to neće desiti u ovoj fazi njegovog razvoja. Ipak, uredništvo lista Istok procijenilo je da zapisano na www.aleksic.wordpress.com može biti zanimljivo njihovim čitaocima. Ljubaznošću urednice lista Istok, bio sam slobodan intervju podijeliti sa Vama. Takođe, koristim priliku da im se zahvalim na populariziciji ovakvog načina komunikacije, koji je odavno postao sastavni dio moderne zajednice. Nadati se da će jednog dana to biti sasvim normalna pojava i u Crnoj Gori.

Zašto ste pokrenuli ovaj blog/sajt?

Profesionalno sam mnogo vezan za računar, i već punih deset godina imam veliku arhivu press klipinga regionalnih medija, političkih internet foruma i značajnih internet grupa koje tretiraju politička pitanja Balkana. Za crnogorske prilike to je prilično atipično, ali svuda u svijetu komunikacija u formi bloga je standard. Sam blog je po nekoj gruboj definiciji – potreba njegovog autora da na stvarnost oko sebe reaguje, bilo da se radi o političkim, profesionalnim ili sasvim običnim svakodnevnim dešavanjima. U medijskom smislu prostor Crne Gore je potpuno prazan, odnosno strogo kontrolisan od strane porodice na vlasti ili s druge strane finansijskog lobija okupljenog oko Miodraga Perovića. Njihov zajednički interes je da istorija Crne Gore s kraja XX i početka XXI vijeka bude izmijenjena. Prvi žele da spinuju javnost u pravcu ratne prošlosti, jer su sa Miloševićem učestvovali u svim ratovima sem kosovskog. Svoje imovno stanje ne mogu sakriti. Drugi žele da sa sebe skinu odgovornost za period od 97-e do danas u kome su porodice okupljene oko Đukanovića stekle milijarderska bogatstva uz njihovu podršku koja je, naravno, žestoko naplaćena. Njihova odgovornost je vjerovatno najveća, zato što su uspjeli da pacifikuju sve intelektualce koje su na ovaj ili onaj način kontrolisali i time stvore jak front kojim je s jedne strane svoju imperiju gradio Miodrag Perović, a sa druge porodica Đukanović i kumovi.

Kako dolazite do podataka?

Podaci koje objavljujem su u glavnom svi dostupni na internetu. Međunarodna zajednica je često pomagalau projekte kakav je Katastar, zatim, Privredni sud, Centralna depozitarna agencija itd. Bio je to suptilan politički pritisak kojim se danas u stvari potpuno javnim učinjela kompletna državna infrastruktura. Ako znate matične brojeve kompanija, lica u tim kompanijama ili “vezanih lica” u kompanijama, lako dolazite do podataka gdje se u stvari skriva vlast u Crnoj Gori. Kao i o tome koliko je ta vlast van vlade, tj. koliko je vlada marionetska, a posebno bila u godinama prisilne detronizacije Đukanovića, nakon referenduma.

 Koliko Vas košta ovaj projekat, da li imate neku pomoć, sponzora i slično?

Blog me košta jedino mog vremena, ali, što je mnogo bitnije, demonstrira apsolutnu slobodu interneta kao medija, na kom porodične CG cenzure nemaju odgovor. Budućnost medija je u internetu. U nekoliko zemalja svijeta najuticajniji dnevni listovi su prestali da izlaze u štampanim verzijama i samo su na internetu. Crna Gora je u tehnološkom smislu još uvijek na samom početku. “Penetracija”, posebno brze ADSL komunikacija jedva da je nešto preko dvadesetak hiljada korisnika. Ali tendencija rasta je iz godine u godinu ogromna. Trenutno najveće svjetsko političko iznenađenje Barak Obama zahvaljujući internet kampanji ostvario je neviđen uspjeh. Mnogi analitičari smatraju da je www.my.barackomaba.com , koju Ameri iz milošte zovu MyBO, “srce i duša” njegove kampanje. Izrasla iz Facebooka, lokacija je uvezala 175 različitih grupacija koje su vremenom prerasle u autohtoni pokret. Danas je uvezano preko pola miliona članova i 8 hiljada različitih grupacija. Smatra se da je takva kampanja uspjela ono što Clinton tabor nije nikada. Da u januaru ove godine omogući dnevne donacije za kampanju veće od milion dolara. Januarska donacija je iznosila preko 36 miliona $. Ovo jasno definiše snagu lokacije na kojoj je otvorena rasprava o budućnosti prostora. Posebno ako je rasprava kvalitetna i zdrava, i što je najbitnije – ako su povezani.

Koliko ljudi dnevno pristupi Vašem blogu/sajtu, da li su oni iz Crne Gore, koji su najčešći komentari?

Pristup i život lokacije (bloga) su suština. Iz mjeseca u mjesec rast je od 20 – 30% pojedinačnih pristupa više – ne računajući višestruke posjete. Pristupa se sa svih strana svijeta. Moja početna ideja je bila da nigdje blog ne reklamiram, kako bih što preciznije pokušao da skapiram kako se određena vrsta priče širi i uvezuje internet prostorom. Ostao sam najpozitivnije iznenađen brzinom rasta posjeta i kvalitetom komentara na blogu.

Vaš blog/sajt izgleda vrlo dobro, da li ste sami radili dizajn, da li pratite slične sajtove o Crnoj Gori, ako postoje?

Svi blogovi imaju prilično sličnu formu, ako odete do bloga slovenačkog diplomate Rupela ili šefa Forin ofisa Dejvida Milibanda, vidjećete koje su zajedničke crte. Isto je i sa hrvatskim parlamentarcija koji u ogromnom procentu pišu blogove i time komuniciraju sa javnošću. Moje intervencije odnosile su se na pojedine sektore kojima definišem dizajn kako bi blogu udahnuo život, odnosno, kako bi posjetioci znali da tu neko nešto ozbiljno radi, ali prije svega poštuje sve one koji posjećuju i iščitavaju političke teme o kojima se u Crnoj Gori ne govori.

Na koju web adresu najčešće idete?

Pratim sve CG sajtove koji se bave informisanjem i spinovanjem internet javnosti. Svima preporučujem da čitaju vijesti iz cijelog regiona i da vide na koji način se osvajaju slobode u Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji, Bosni. U svim zemljama se vode informativni ratovi u kojima se prilično otvorila suština rada centara moći. Ti sukobi proizvode kvalitet, jer su se društva otvorila, a to uvijek i svugdje zemlju gura naprijed. U Crnoj Gori se i dalje kao 1948-e sve kontroliše sa jednog mjesta.

Šta biste preporučili korisnicima interneta u Crnoj Gori – šta da čitaju i kome da vjeruju?

Ljudima preporučujem da počnu konačno da vjeruju sopstvenim očima, ušima i mozgovima i da postanu hrabriji, bolji ljudi i da svoju djecu uče da budu dobri. Da konačno pobijedi kvalitet, nasuprot čemeru na svakom koraku. Ničija nije gorela do zore, a sačuvati opljačkano bogatstvo nekad je mnogo teže nego ga steći. Zato postoji i mali komadić ljepote u beskrajnoj aroganciji uživanja u popljačkanoj crnogorskoj imovini. Ljepota njihove arogancije je u tome što nijesu sposobni da zamisle svijet u kome nisu u prednosti.

Šta mislite o brojnim državnim, policijskim i državnim sajtovima, koji svakodnevno niču na raznim adresama, propagirajući stavove vladajuće većine?

Trudim se da sve to u elektronskoj formi pamtim i arhiviram. To je ogromno svjedočanstvo o njihovom radu i to u najboljem – elektronskom obliku. Bila bi poslastica kada bi recimo vlada učinjela dostupnim sve odluke od 1990-1997 godine, kada bi recimo Crnogorska komercijalna banka učinjela dostupnim sve ugovore i bankarske garancije koje je davala po Crnoj Gori izrastajući u periodu paktiranja sa Đukanovićem u banku sa najvećim udjelom na domaćem tržištu kapitala itd itd. Ali to se u glavnom krije. Međutim, tehnologija napreduje strvičnom brzinom. Ako New York Times na svom sajtu može imati arhivu od 1851. godine do danas, zar je strašna filozofija postaviti i arhivu “Pobjede” samo od 1990-e na ovamo. “Vijesti” imaju dobru arhivu na internetu, ali bez perioda prije Marta 2000. godine, bolje makar i to nego ništa, Monitor jako lošu. Crnogorski književni list je najveći dio svog fašističkog djelovanja obrisao, ali sve je to otrgnuto od zaborava na njihovu ogromnu nesreću. Isto je i sa ostalima. Meni posebnu čast predstavlja činjenica da sam jedan od autora najveće elektronske baze podataka jedne političke partije na Balkanu. Naravno, radi se o Liberalnom savezu Crne Gore. Sve što je urađeno od 1990-te do danas, tamo možete naći. Zamislite da možete otići do sajta DPS-a i preslušati što se dešavalo u Aprilu 1997-e kada se DPS podijelio.

Da li se i Vama javljaju sa komentarima?

Čitaoci se javljaju sa komentarima, primjećujem, zrelijim nego na mnogim forumima. Otvaraju se prilično žestoke rasprave. Do sada je najposjećenija stranica ona koja nosi naslov – “Čija je Crna?”. Tu sam pokušao da objasnim svim posjetiocima kako se vlada Crnom Gorom, kome pripada i koliki je čiji doprinos u činjenici da danas par familija kontroliše svu crnogorsku stvarnost.

Osjećate li kao svoju ličnu hrabrost to što objavljujete podatke o bogatstvu porodice Đukanović i kruga oko njih, ili jednostavno koristite svoje ustavom garantovano građansko pravo?

Ne osjećam. Jednom je neko davno rekao: “Budućnost je štala iz koje izlazi strah, a ja se nadam da se moje ideje ne boje kao što se ja bojim.” Mislim da sve ovo o čemu pišem, zna većina građana Crne Gore, ali nema hrabrosti da u odnosu na to svoje saznanje donese i ključnu političku odluku u momentu kada je njegov stav najjači. U momentu glasanja. Time je svaki vid političke borbe u potpunosti obesmišljen. Ako tome dodamo da su crnogorski milioneri i milijarderske porodice u mogućnosti da kao na pijaci kupuju poslanike i odbornike dolazimo do modela prilično sumorne budućnosti. Uvjeren sam da neće proći mnogo vremena, a da ćemo sve svoje mjesečne račune plaćati kumovima i rođacima Prve porodice Crne Gore. Međutim, to je tako, i građani su sa tim saglasni. Bez obzira na sve političke pritiske, ljudi ih ipak glasaju. Opozicija je apsolutno lojalna takvom političkom ambijentu – ne shvatajući da ih takav ambijent čini politički impotentnim. Dok se igraju predsjedničkih ili parlamentarnih izbora gazde sjede zavaljene u foteljama sa tompusima u ustima ili za ruletima na kojima samo u jednom okretu cilindra, na broj znaju da izgube i po nekoliko desetina hiljada eura, a rezultati tih izbora su uvijek isti. Takođe smatram da je najveći broj ljudi koji sjede u samom vrhu opozicionih partija pod direktnom ili indirektnom kontrolom Agencije za nacionalnu bezbjednost, što je i tipično za sisteme kakav je crnogorski. Sjetite se Kilibardinog priznanja da mu je DB formirao partiju koja je stvarala početkom devedesetih Dubrovačku republiku. Iz nje su se rodile nekolke stranke. Sjetite se da je SNP nastao kao krilo DPS-a, a kasnije od njega rođen i NNS. Sjetite se da je iz LS-a nastalo najviše partija od LDP-a, preko LP-a, GP-a, te raznih pokreta, spavača službe koji su na tasterima aktivirani u poželjnom trenutku, sa jedinim jedinim ciljem – kako bi političku glavu Slavka Perovića donijeli Đukanoviću na tacnu. Na sreću nisu uspjeli.

Šta mislite o stanju slobode informisanja u Crnoj Gori i o kulturi naše zajednice?

Sloboda informisanja apsolutno ne postoji. A najgore je što za tu slobodu ne postoji nikakav interes. Narod je u apsolutnoj saglasnosti sa takvim stanjem. Sjetite se eksperimenta iz 1999. godine (11. Avgust) kada su mediji pred pomračenje Sunca uspjeli da pozatvaraju po kućama sve građane Crne Gore, dok na drugim stranama svijeta za posmatranje i uživanje u ovom fenomenu ljudi prelaze i desetine hiljada kilometara kako bi uživali u pojavi. Tada su kontrolori shvatili da građane mogu ubijediti u apsolutno sve. To govori o dubini sistemske kontrole političke stvarnosti. Osvajanje slobode u bilo kojoj sferi, nikome i nigdje i nikada nije servirano na tacnu ili palo sa neba. Za nju se ginulo, borilo, krvarilo. Građani Crne Gore su ubijeđeni da će i nju uspjeti da prošvercuju preko neke granice ili da će im i to “završiti” neko od ljudi vlasti. Mnogi vjeruju da je etalon slobode – klanjanje Prvoj porodici. Jer oni su u Crnoj Gori po defaultu – svemoćni. Građani su takvi zato što više od 60 godina sjede iza Gvozdene zavjese, koju je Čerčil precizno definisao krajem četrdesetih godina prošlog vijeka. Pada mi na pamet scena iz Puzovog Kuma, kada Don na početku romana dođe pored samrtne postelje svog bivšeg konsiljerea Đenka Abandanda, a ovaj ga zamoli: “Kume ostani ovdje pored mene i pomozi mi da dočekam smrt. Možda će On (Bog p.p.), ako te vidi pored mene, da se uplaši i ostavi me na miru. Ili bi ti mogao da kažeš koju riječ, da povučeš neke konce, a?” Ova rečenica slobodno može biti spomenik sistemu vladanja Crnom Gorom. Makar onima koji to vide.

Što se tiče kulture u našoj zajednici, znamo da danas vladaju mediokriteti na svakom koraku. Da je sve privatizovano, fakulteti, pozorišta, festivali, izložbe. Čast rijetkim izuzetcima. Kod umjetnika nema trunke pobune. Nema romana o sistemu vladanja, nema pozorišne predstave o pobuni protiv sistema, nema festivala na kome bi pobijedio neko ko govori istinu o Crnoj Gori, kakva je danas. Sjećam se priče o velikom crnogorskom vajaru Miodragu Šćepanoviću, kome su crnogorski kritičari govorili kako je loš i kako su mu skulpture male. Zamislite idiote – skulpture su mu male. Uz ogroman napor njegovih prijatelja skulpture su došle do čuvenog pariskog “Jesenjeg salona”. Bez materjalnih mogućnosti da mu i sam prisustvuje poslao je svoju dušu u svojim skulpturama. Te 2006-e godine osvojio je fantastičnu prvu nagradu i dokazao da i iz crnogorskih “okupiranih” umjetničkih stanica po nekad vozovi idu direktno do zvijezda. Tek poslije toga priznala ga je i Crna Gora. Danas iste problema ima i Matija Jauković, momak koji je ispunio olimpijsku normu, ali je naš olimpijski komitet blejao i nije odradio svoj dio posla i umjesto da navijamo za njega na Olimpijadi, navijaćemo za ko zna koga. Sam osjećam užasan stid zbog toga.

Katarina Brajović

____________________

Ukoliko želite ostaviti komentar, kao i za sve vas koji vole ovakvu vrstu muzike moj današnji favorit je Tasmin Archer i “Sleeping Satellite”, uživajte u nastavku…