Kada sam prvi put čuo za ovaj pojam, posebno kao ljudsku osobinu, koja kao takva ulazi u opis ličnosti i njenog karaktera, mislio sam da je autor „renomea“ za isti saznao iz priča o nekom grofu, careviću, knezu ili njegovoj ekselenciji u bilo kom smislu te riječi. Često su naslovi filmova, knjiga, pjesama, slika, crteža, fotografija predstavljali ljude „sa nečim“. Tako je sasvim poznato da postoje naslovi kao što je čovjek: sa gvozdenom maskom, sa kišobranom, sa satom, sa 101 glasom, sa 1000 lica, sa zlatnim pištoljem (James Bond), sa šibicama, sa dva života (Dylan Dog), sa četiri noge, čak i čovjek sa mjesecom u oku, ali nikad, baš nikad, čovjek sa hotelskim renomeom. Pardon, nikad do sad. U životima ljudi koji žive pod maskama i koji se kao kameleoni po potrebi uklapaju u ovaj ili onaj ambijent zavisno od situacije, postoji skala renomea o kojima se non stop razmišlja kako bi slika o velikom sebi ostala netaknuta, po mogućnosti uljepšana, a u stvari skrivala misli istog, na njegovom putu koji gazi prelazeći preko leševa.

Pokušao sam da čovjeka sa „hotelskim renomeom“ ukucam i predstavim Googlu, anglosaksonskoj bazi znanja – Britannici, te La Rusovoj enciklopediji itd, odgovor na moj upit je glasio – Your search – “hotelski renome” – did not match any documents. Ako isti pojam ukucate na svim jezicima ovoga svijeta i pokušate ga povezati sa personom, ponovo dobijate isti odgovor. Ipak, Crna Gora je iznjedrila ljude koji vole da „gaje svoj hotelski renome“. Posebno, ako uz njega gaje laži, fažizam u elementarnom obliku i isijavaju govor mržnje, a sve za potrebe izgradnje sistema u kakav se crnogorska stvarnost dijamantski brusi.

Graditi „hotelski renome“ nije moguće, ako preko puta Vas ne sjede ljudi koji prate kako to radite. Koji se dive, i koji se čak plaše da zapišu, jer ne žele grešku, zbog ne znanja. Ipak je to – renome. Svjetska istorija je imala tu “čast” da Jevrem Brković o tome po nešto i zapiše. Svijet, do tog momenta ne razmišljajući o pomenutom pojmu konačno je progledao. I bi – Čovjek sa hotelskim renomeom!

Kao nekada Egipćani koji su slagali svoje piramide, ili Vavilonci koji su gradili kulu do neba, kako bi prkosili Bogu, nakon čega im je Bog pomiješao jezike i više nisu mogli da se sporazumijevaju. E isto tako pisac, gradio je svoj „hotelski renome“. U “najcrnogorskijoj” Crnoj Gori je u njemu uglavnom uživao, a gradio ga je ranije obično sa Matijom Bećkovićem, Radovanom Karadžićem, Milićem od Mačve, tokom svoje velikosrpske mentalne faze. Danas to radi po crnogorskim hotelima, mahom skupljaonicama u kojima postoji jedan sto, a koji je njegov, koji ne smije biti zauzet, koji se cijeni kao tek otkrivene mošti nekog velikog sveca, koji ne smije biti oskrnavljen, koji je prosto – njegov. Po povratku u najcrnogorskiju Crnu Goru nastavio je i sa „dogradnjom“ u hotelu “Crna Gora”, o čemu piše u svojim Dnevničkim zabilješkama, citat: “Mikan je Zec, direktor hotela “Crna Gora”, uspio da našem stolu prinese sveukupnu svoju obimnost i gotovo kvintalsku težinu. I on me prilično srdačno i patetično pozdravlja, čestita i kaže da će od ove noći to biti sto moj i mojega društva! Zahvalio sam mu za takvu pažnju, govoreći mu kako ja zaista mnogo držim do svog hotelskog renomea, to jest renomea hotelskog gosta, pića koja pijem, pa i o jelovniku najdražih jela.”

Autor najmonstruoznije novine koja je ikada štampana u Crnoj Gori, kome bi i Hitlerov ministar propagande, a i sam Marović sigurno pozavidjeli – Crnogorskog književnog lista, konačno je javno saopštio da je novina nastajala tako što su lokalni starci, po službenoj dužnosti širili udbaške laži o ljudima po Crnoj Gori, on štampao u hiljade primjeraka, a onda dijelili građanima kao novinu. Autor knjige Misija, i dugogodišnji urednik „Onogošta“ Rajko Zorić, Brkovića je nazvao „isluženim policijskim smetlarom“. U svojoj polemici sa Jevremom Brkovićem direktor crnogorske policije Veselin Veljović, rekao je da Brković ima “dnevnu potrebu da vrijeđa i omalovažava ljude”, ali su ipak, dodaje Veljović “pripadnici jedinice kojom sam ja rukovodio vršili njegovo obezbjeđenje, ta mjera primijenjena je po nalogu, u to vrijeme, mojih neposrednih starješina”.

“Najcrnogorskiji” pisac i privatna partijsko-policijska država Crna Gora jednojajčani su blizanci, kako po mentalitetu, tako i po porukama i činjenju koje su kao takvi emitovali oko sebe, gradeći crnogorsku kulu, prkoseći svojim parama i bogatstvom, zdravom razumu. Iz faze Sodome i Gomore, gradova zbrisanih vatrom sa neba zbog nemorala, čak i faze pada rimskog carstva kada je Aurelije Viktor objavio brevijar “O carevima” u kome je uzroke slabljenja (a zatim pada) carstva vidio u stalnom kvarenju tradicionalnih moralnih načela, u nepoštovanju vrijednosti obrazovanja i kulture, dolazimo do faze današnjeg crnogorskog carstva. Slažem se da je smiješno poređenje, posebno kada imamo u vidu pregnuća koja je čovječanstvu ostavio Rim, ali razumijemo se. Isto tako će i crnogorski porodiči feud završiti na smetlištu istorije – kad tad.

___________________

U nastavku možete komentarisati tekst, a moj današnji favorit je akustična verzija “Sweet Sixteen”, Billy Idola sa Storytellers-a, uživajte…