Kada sam početkom devedesetih godina prošlog vijeka, tragajući za sopstvenom “Šredingerovom mačkom”, prvi put čuo ime Dragana Hajdukovića, crnogorskog nuklearnog fizičara koji živi i radi u Švajcarskoj, bio sam prilično zbunjen njegovom pričom o crnogorskom ekološkom raju, u kom su ratnim željama njenog rukovodstva, svakog dana u limenim sanducima donošeni vojnici sa okolnih ratišta. Njegova priča mi je djelovala kao i rezultat njegove predizborne kampanje. Bez i jednog jedinog čovjeka uz njega, sa borbom za predsjednička ovlašćenja koja su manja od ovlašćenja svakog opštinskog predsjednika, čovjek je sipao prašinu u oči građanima Crne Gore pokušavajući na taj način ublažiti surovu realnost vjetrova rata. Autorska prava na ideju ekološke države zaštitio je tako što su monografije na datu temu u super delux varijanti uradili Miloševićevi namještenici za Crnu Goru – Milo i Momir. Marović, crnogorski Gebels, momčio se kroz Pobjedu “Ratom za mir”, i pokrivao ratno-huškačku propagandu, na sličan način kao što je to nekada radio Hitlerov ministar propagande.

I tako iz izbora u izbore, svaki put se Hajduković pojavljivao i bivao tampon između direktnih sudara eventualno jakih kandidata. Njegova svrha, u suštinskom smislu kao predsjednika nije postojala, ali kao perfidnog pomoćnika režimu – i te kako. Na svako njegovo pojavljivanje u izbornim procesima nikad se nije pojavila bilo kakva osuda iz kvazi-intelektualnih krugova, još manje analiza njegovih političkih poteza, makar se potezima smatrale i njegove kandidature, čija je učestalost približno jednaka pojavljivanju joga letača. Time se pokazuje da su svi oni bili saučesnici u istom poslu. Za razliku od Živkovićeve gluposti, siguran sam da se ovdje, ipak, radi o sistemskoj grešci. Kao što je, recimo, Ajnštajn 1916-te godine u najvećem jeku Prvog svjetskog rata, radeći u Njemačkoj, uveo pojam vjerovatnoće u atomsku teoriju – smatrajući da je time napravio grešku. “Čak, gotovo, i da nije mislio ozbiljno – bio je to još jedan dodatak bućkurišu koji je učinio kako bi aktivnost Borovog modela atoma učinio što je moguće sličnijim ponašanju realnih atoma. Ipak, ovaj Ajnštajnov dodatak nadživio je Borov model atoma i postao kamen-temeljac osnove prave kvantne teorije, bez obzira što ga se Ajnštajn kasnije odrekao svojim čuvenim komentarom “Bog se ne kocka”.

Danas je situacija malko drugačija, zato što opozicioni kandidat na predsjedničkim izborima neće ni postojati, ako, naravno, potencijalne kvazi-opozicione kandidate smjestimo onamo đe im je i mjesto. Kukavičije režimsko jaje, zvano Hajduković, time dodatno gubi na svojoj bitnosti. Ali, ipak, prije nekoliko dana saopštio je da će se kandidovati i peti put. Uz prilagođavanje retorike rekao je da su “godine ratnog profiterstva, šverca i drske pljačke bivše društvene imovine stvorile uzak krug bezobzirnih superbogataša, koji su u ovom trenutku i vlast i vlasnici Crne Gore. Da zlo bude veće, prodajom teritorije i privrede, dovedeni su strani tajkuni i Crna Gora je već u velikoj mjeri ekonomski okupirana. Krajnji rezultat može biti sličan feudalnom sistemu u kome su građani i njihove porodice prepušteni na milost i nemilost moćnika moćnijih od države, milicije i zakona”, istakao je Hajduković.

Nije teško pretpostaviti zašto su, po njemu, strani tajkuni ti koji su okupirali Crnu Goru, a ne naši domaći tajkuni. Ali da ne ulazimo sad u to. “Čudno” je jedino to da njegov doskorašnji šef Filip Vujanović, aktuelni crnogorski predsjednik, na ove riječi nije reagovao. Za one koji su zaboravili, za sve svoje zasluge, nakon posljednjih predsjedničkih izbora na kojima su Vujanović i Hajduković bili protivkandidati, 16. Juna 2003. godine, Vujanović je imenovao Hajdukovića u svom kabinetu kao ličnog savjetnika. A u Vijestima od 17. Juna 2003. godine, Hajduković je saopštio: “Vujanović je napravio sjajan potez. Tu šansu nijesam htio da propustim, bez obzira na političke razlike koje smo imali dok smo bili konkurenti u predsjedničkoj trci. Poslije Vujanovićeve odluke da me imenuje za savjetnika za ekološki projekat, ja treba taj san da pretvorim u stvarnost. Vjerujem da će Crna Gora već poslije prve godine biti prijatno iznenađena rezultatima” – rekao je Hajduković. S obzirom da je Hajduković uživajući u postavljenju koje je prihvatio, a sa iste pozicije uradio ništa, danas će se “iz ljutnje” prema Vujanoviću pojaviti kao protiv-kandidat. U međuvremenu je i formalno, iz razloga formiranja sopstvene partije koja će učestvovati i na parlamentarnim izborima, napustio Vujanovićev kabinet, a predsjednik izrazio zadovoljstvo uzajamnom saradnjom. Strahota.

U tehničkom smislu, za Hajdukovićevu kandidaturu, potrebno je još svega 5000 potpisa građana koji će mu dati podršku. Ovu podršku neće biti teško obezbijediti. U Crnoj Gori se to radi tako što se uzme Birački spisak i iz njega se falsifikuje potreban broj imena, matičnih brojeva i potpisa punoljetnih građana i kandidat je tu. Ovakva praksa je posljednji put dokazana na cetinjskim lokalnim izborima kada je na desetine građana i porodica Cetinja objelodanilo da je Građanska partija na nezakonit način postala učesnik u izborima. Izborna komisija i kasnije sudovi, su listu pomenute partije učinili legitimnom. Komisija, zato što nema tehničku mogućnost i nije ovlaštena da uradi vještačenje autentičnosti rukopisa, a sudovi su uradili kako su morali. OEBS je rekao da je tako najbolje, čemu se nije protivio ni predsjednik mladih DPS-a, kandidat za njihovog odbornika, a koji je danas u OEBS-u zapošljen na reformi crnogorskih zatvora.

I tehnički problemi lako će se otkloniti – više sam nego siguran. Ne bi me iznenadila i pomoć Gojka Kličkovića, bivšeg premjera Republike Srpske iz vremena kada je na njenom čelu bio haški bjegunac Radovan Karadžić. Dok Srbija ovih dana traži dokument kojim su se Karadžić i Holbruk dogovorili oko američkih garancija, za zaštitu od Haga ako se Karadžić povuče, s druge strane se sprema potencijalna odbrana Karadžića pred tribunalom. Potpis na ovaj dokument je, po riječima Kličkovića, stavio i sam Kličković, a sve se desilo 19. Jula 1996. godine: “Ja sam ga potpisao, jer mi je rečeno da kao premijer RS moram biti garant da će biti ispoštovan. Sporazum su potpisali Šainović i Milošević, a Karadžić je na poleđini naveo da prihvata navedeno i da se žrtvuje za opstanak RS“.

Kličković, u Slobodnoj Bosni, dovodi u direktnu vezu odbranu Radovana Karadžića i Dragana Hajdukovića, Filipovog vječitog protivkandidata i doskorašnjeg savjetnika: “Bilo je dogovoreno da se američkom advokatu za početak da 300.000$, a kasnije bi to bilo daleko više. Procijenili smo da bi ta cifra mogla izaći na 1,5 milona $. Sve je išlo preko Strob Talbota, Olbrajtinog pomoćnika koga je kontaktirao Crnogorac, Dragan Hajduković, (doktor nuklearne fizike) koji se kretao u tim krugovima. Najvažniji čovjek kojeg je Hajduković trebao angažirati za Radovanovu odbranu bio je veoma uticajan američki diplomata Henri Kisindžer, koji je trebao obezbijediti da se ispoštuju Radovanovi zahtjevi. Naime, Radovan je želio ići u Hag kao slobodan čovjek i tamo sve objasniti“.

Ko voli nek izvoli, a Crnogorcima neka je sa srećom. Što bi rekao Ajnštajn: “Udba se nikad ne kocka”, pardon “Bog se ne kocka”. A u Crnoj su Bog i UDBA bili ruku pod ruku cijeli XX vijek… O XXI će suditi neko drugi. Za sad – mrka kapa!

___________________

U nastavku možete komentarisati tekst, a moj današnji favorit je Tanita Tikaram i kompozicija “Twist in My Sobriety”, uživajte…