Čija je Crna!

Porodični feud je jako teško sa malo toga opisati, a da se na pravi način shvati strategija i plan porodica koje je odabrao Đukanović, sa svojim mentorima, u nastojanju da Crnu Goru učini sopstvenom. Kada posmatramo bilo koji prostor, ili bilo koju zemlju, u ovom slučaju Crnu Goru, jako je širok pojam koliko ta zemlja vrijedi. Mislim na ono, najbukvalnije – cijena je toliko i toliko. Njena vrijednost kao i vrijednost svakog pravnog subjekta ili kompanije najviše zavisi od toga kako se njome posluje i kakav ima menadžment tj. Vladu i lokalne vlade. Takođe, stepen njenog razvoja i potencijal zavisi od onoga što je istom tom menadžmentu stavljeno na raspolaganje, tj upravljanje. U slučaju Crne Gore to je sirovina, obala, i industrija u stepenu razvijenosti kakav je danas. Postoje i zemlje koje svoje nacionalne interese ostvaruju, kao što je uvijek bilo kroz istoriju, osvajajući tuđe teritorije, što je sasvim legitimno ukoliko se napadnuti ne može odbraniti, i crpeći njihove sirovine i bogatstva za svoju korist.

I to je tako sa bilo kojom državom koju pronađete na zarotiranom zemaljskom šaru. Ako jedna zemlja ima loš ili nikakav plan svog razvoja i ako je sva stavljena vladinim planom privatizacije na prodaju to znači da će sva biti izložena raznim lobijima koji zavisno od sopstvenog uticaja idu da prigrabe što je moguće veći dio kolača. Njihov prvenstveni interes je njihova dobit. Oduzimanje bilo kakve mogućnosti kontrole od strane vlade, što vodi direktnom stvaranju marionetske vlade koja formalno postoji, a u stvari zemljom vlada premjer podzemlja…

Faza u kojoj se Crna Gora danas nalazi – užasna je. Sva njena nacionalna bogatstva čerupaju se i otimaju, pod ideološkom dirigentskom palicom Veselina Vukotića, i prevode u privatno vlasništvo, prodajući se u bescijenje. Kada se to tiče sirovina, ako idemo od juga prema sjeveru Crne Gore, imamo prekrasnu morsku obalu u srcu Mediterana koja je savršen razvojni resurs. Nakon toga malko sjevernije basen Skadarskog jezera. Bjelopavlićka ravnica koja ima makar minimalan potencijal, u nekim sferama, a posebno vinogradarstvu, sa najvećim vinogradom u jednom komadu na planeti Zemlji koji pripada Plantažama. Rudnici Boksita u Nikšiću, Rudnik uglja u Pljevljima, Rudnik mrkog uglja u Beranama. Zona šuma na sjeveru Crne Gore, gdje se nalazi i Perućica koja je ujedno i najveća prašuma u Evropi. I naravno, brze planinske rijeke koje po raznim osnovama predstavljaju ogroman potencijal. Planine koje imaju veliki razvojni potencijal u smislu raznih turistički atraktivnih razvojnih planova. Tu su naravno još infrastrukturni objekti, luka, željeznica, optika, telekomunikacije, etar iznad Crne Gore i još mnogo, mnogo toga… Znači kada sve ovo, naravno korigovano za sve ono što nisam naveo, postavimo na papir, dolazimo do podatka o tome koliko košta država Crna Gora. Namjerno sam izostavio i stratešku poziciju zemlje, i propustnost granice i kontrole i tokove roba u smislu krijumčarenja itd itd.

Svaka strana kompanija vidi svoj interes u smislu ulaganje. Međutim, ako bilo koji investitor želi ulagati svoj novac u Crnu Goru, ozbiljan onoliko koliko je ozbiljna cifra koju je spreman da uloži i naravno oplodi, prvo što mu je raditi jeste komunikacija sa svojom ambasadom u Crnoj Gori od koje će tražiti preporuke. U najvećem broju slučajeva, da ne kažem u svim slučajevima, informacija koju dobiju od svoje ambasade glasi: “U Crnu Goru možete i raditi i ulagati novac, ali sve dok ne zadirete u interes porodica okupljenih oko Đukanovića”. Ovakav stav najčešće odbija normalne investicione fondove i predstavlja jasnu poruku špekulantima koji znaju na koji se način pregovara sa korumpiranim krugovima oko Porodice.

Nameće se sasvim logičan razvoj događaja u smislu rasprodaje Crne Gore. Komunisti uglavnom nesposobni za normalno poslovanje do sada su rasprodali preko 80% svih resursa. U kompanijama koje su rasprodali i izgubili većinske pakete naslonili su se svojim fondovima kao veliki akcionari ili svojim kompanijama koje se bave trgovinom hartijama od vrijednosti odakle dijele dobit sa novim vlasnicima koji umiju da upravljaju kompanijama. A u onim drugim u kojima su postali većinski vlasnici uglavnom su uvodili „programirane stečajeve“ koji su im omogućavali beskompromisno otpuštanje i ucjenjivanje osiromašenih radnika.

Kako su rasprodavali firme najbolje svjedoči primjer KAP-a, Jugopetrola ili Telekoma. Ne zna se za koju je vezan veći skandal. Reket koji se uzimao legalizovan je tako što je obično uplaćivan na ime konsultantskih poslova. Ne znam da li se još neko sjeća čuvenog konsultanta Veselina Vukotića Marka Harisona, Glenkor ludila oko KAP-a, te prodaje Telekoma u kome je reket iznosio oko 10 miliona eura. KPMG koji je radio reviziju kao uslov za ovjeru izvještaja zahtijevao je ostavke u kompletnom menadžmentu u liniji odlučivanja između Podgorice i Budim-Pešte, kao i račune na koje su otišle pare. Zabranu bavljenja istim poslom Olegu Obradoviću na određeno vrijeme. Da ne govorimo da je upravna zgrada Telekoma prije par mjeseci potpuno van pameti prodata Acu Đukanoviću po cijeni od oko 750 Eura po m2, dok se samo preko ulice m2 stambenog prostora prodaje za oko 3000 Eura.

Drvna industrija je predata kumu Draganu Brkoviću preuzeo je Pljevaljsku korporaciju Jakić za 1,6 miliona eura. Tom prilikom je katunski ministar Simović poslao poruku o Brkovićevom senzibilitetu: „Potpisivanju ugovora ima razloga da se raduje i lokalno stanovništvo, jer će u Vektri dobiti partnera koji će u narednom periodu imati poseban senzibilitet za njegove potrebe.” Brković je preuzeo Hotelsko turističko preduzeće Boka, transportne firme Rumijatrans i Moračatrans, osnovao avio kompaniju Vektra aviation, preuzeo fabriku anoda Anotech, posjeduje i kompaniju za integrisani transport Horizon Logistic itd.

Fabrika vode je u vlasništvu kuma Barovića, kablovska TV isto tako, uskoro i internet wireless provajding, Solana isto Baroviću sa preko milion kvadrata zemlje koja će novim prostornim planom biti prekomponovana u turističku zonu, itd. Mobilni operater M-tel sakriveno iza Miroslava Miškovića kontroliše ista ekipa. Hotel Avala u Budvi, te Bjanka u Kolašinu direktno kontroliše porodica. Rođena sestra Đukanović Brothersa Ana Kolarević je pravni zastupnik. Metar kvadratni Avale za potrebe porodice kupljen je po 60 i nešto eura. Danas taj kvadrat ne košta na tom mjestu ispod 6000 eura. Rudnik uglja kontroliše u preko 30% Barović, a zalihe uglja se procjenjuje na oko 5 milijardi eura. Plan im je da rudnik prodaju za 50 miliona eura. On sjedi i u elektroprivredi u upravnom odboru i kontroliše preko svog Euro fonda oko 6 miliona akcija firme, što po današnjoj tržišnoj vrijednosti iznosi preko 55 miliona eura. Ovako bih mogao da nabrajam u nedogled. Ali u sve se možete i sami uvjeriti ulaskom u Centralni registar Privrednog suda ili uvidom u portfelje fondova i kompanija koje kontrolišu Atlas Grupa i Prijatelj Duško Knežević, Eurofond Barović, itd, na adresi Montenegro berze.

Proces preuzimanja države nije proces koji se može završiti za kratko vrijeme, potrebne su bile godine da se masakrira stanovništvo, popljačka inflacijom, demorališe svakakvim vrstama poraza, nepostojanjem univerziteta kao izvora znanja i nosioca moralnog kodeksa, export-import kiča, prostitucije, trgovine bijelim robljem, ubistvima, lojalnim sudovima, policijom i dosijeima, monopolima u svemu. A danas nakon akumulacije ovolikog kapitala, recimo samo Barovićev Eurofond na tržištu danas vrijedi nekoliko stotina miliona eura, zamislite Vladu koja dolazi nakon zaokruživanja svih procesa. Marionete. A onda se okrenete i pogledate opoziciju koja samo čeka da joj vlast bači kakvu kost, da ne kažem kobasicu usta. I na kraju vaspitanje, i za to su se potrudili, pa tako porodica danas ima univerzitet „Donja Gorica“, a kum Knežević univerzitet Mediteran. Tamo će se studenti učiti tehnikama opstanka na ostrvu na kom važe pravila koja ne važe niđe u svijetu. A danas je najavljeno da će i predsjednik Ustavnog suda Mladen Vukčević početi da predaje na kumovom univerzitetu. Da, on je, onako, nezavisan odlučio da se posveti pedagoškom radu uvijek ga je to vuklo…

Ultra-agresivnim napadom na finansijsko tržište banka brata Aca iz dana u dan povećava udio na crnogorskom bankarskom sektoru. Naravno, desetine miliona eura su uzeli prodajom svojih manjinskih paketa akcija u CKB-u i Aco i kum Dragan Brković u najvećoj berzanskoj transakciji od kad postoji berza u CG (104 miliona eura). No da se vratim na bildovanje Prve banke. Milo je kupio za milion i po eura 7% akcija bratove banke, za razliku od sestre Ane koja je svoj udio platila 240 hiljada eura. Nakon Mila Đukanovića, Ane Kolarević i Jelice Petričević koja je platila 490 hiljada eura, istom prilikom vlasnici su postali i Đukanovićev kum Vuk Rajković, inače član uprave banke, Goran Sito Rakočević, takođe, član uprave, zatim Dragan Bećirović, mlađi brat Zorana Bećirovića, vlasnika hotela “Avala” i “Bjanka”, Rado Arsić iz Tivta partner Aca Đukanovića, Vojin Žugić iz kompanije Stadion, Saša Aćimić iz Tehnoputa i drugi. Svi oni uložili su, prema pisanju Vijesti, između 42 i 330 hiljada eura.

Jedino Milo nije imao para, pa je morao da podigne kredit od jedne londonske banke. Najbolji je komentar dao jedan moj prijatelj koji misli da je kredit Đukanović odobrio sam sebi. “Njegova off shore firma je odobrila njegovoj firmi u CG kredit, a to je samo prošlo preko banke iz Londona. Ako je banka iz Londona porijeklom iz Grčke, Kipra ili Švajcarske onda je slika kompletna. Zato se i govori o pranju novca, a izvor i porijeklo transakcije se svejsno izbjegavaju, uz Medojevićevu pomoć, koji kao “opozicija” uporno gradi priču o kreditu banke. Očigledno je da se tim transferom samo demonstrira sila i doskorašnjim partnerima (bezgranična ljubav) koji imaju uticaj na medije, samo šalje još jedan šamar.” A onda je spiker sa državne TV koji je sada postao PR Uprave za borbu protiv pranja novca saopštio: “Transakcija nije sumnjiva i nijedna strana finansijsko obavještajna služba nije reagovala”, saopštila je Uprava.

Znači, svjetlosnom brzinom se približava dan kada će sve finansijski sposobne crnogorske porodice (koje su van i u zoni upravljanja) kumovima, porodici i njihovim firmama plaćati mjesečne rate na bankarske kredite, rate za kupovine auta, namještaja, račune za struju, za internet, za telefon, za kablovsku TV, prevoz trajektom, vodu, so, sve sačinjeno od drveta, odmarati se u njihovim hotelima ili sanjati o tome, uživati u njihovom pozorištu, školovati se na njihovim univerzitetima i glasati za njih ili za njihovu opoziciju, sasvim je sve jedno. Najgore je što se tome danu najveći broj građana Crne Gore raduje. Neka im je srećno!

____________________

Komentarišite u nastavku. Moj današnji favorit je Mike & The Mechanics – Another Cup Of Coffee…

Fenomen “Balašević”

Davno sam pisao ovaj tekst i morao sam ga postirati na ovom mjestu, a tiče se svima nama dobro poznatog fenomana “Balašević”. Svega sam se ponovo prisjetio slušajući muziku zajedno sa “Exeter-om, u Devonu tačnije sa EX46SD”. Ne znam zašto, ali svoju sopstvenu glupost na ovaj način želim “zguliti” sa svoje kože zato što u startu nisam pročitao licemjera, ali bio sam mlad, tako da se nadam da mi se prašta. Ovaj tekst je nastao par dana nakon što je Balašević izvršio ateriranje pod “noge” Đukanovićevog referendumskog zeza, iz koga je nastala Crna Gora, na ogromno zadovoljstvo Cetinja i svih onih ljudi koji su živjeli za taj dan. Tako da je i Boris Buden, nesporno, u svom Arkzinu, objašnjavajući isti fenomen, definitivno bio u pravu.

Ni danas mi nije žao što sam danima i noćima u svojim srednjo-školskim sazrijevanjima, između rijetkih muzičara sa bivših jugoslovinskih prostora, izabrao da slušam i pjesme Đorđa Balaševića. Naravno, radi se o afinitetu, i, tada, mom dubokom uvjerenju, da Balašević jeste čovjek koji ima principe koje slijedi i na kojima počiva njegov karakter. Skupljao sam bukvalno sve što je radio, od knjiga, muzike, intervjua… Danas deceniju, i malo više, kasnije, duboko sam razočaran njegovim političkim vratolomijama koje posebno na prostorima sa kojih ja dolazim, mogu predstavljati ubijanje nade onim ljudima kojima je nada jedina ostala. Da ne ostane nejasnoća – dolazim iz Crne, u narodu poznate kao Crna Gora. I pripadam onim ljudima koji su se i rukama i nogama i čime su god mogli, borili da Srbi i Crnogorci u Crnoj Gori zajedno izgrađuju bolje društvo, jer bez njihovog zajedničkog rada Crna Gora će ostati na margini viševjekovnih podjela na bijele i zelene, na petokrake i kokarde, na besmisleno i surovo, na krvavo i polupismeno…

Balaševićev ogroman doprinos ovim podjelama predstavlja njegova direktna politička podrška režimu Mila Đukanovića i njegovih kumova koji su sva nacionalna bogatsva Crne Gore prelili u džepove svojih familija ubijajući svaki dašak slobode na ovim prostorima, u narodu, koji je lažno proglašen za hrabar, a suštinski duboko lojalan i podanički svakoj vlasti. U svom prvom romanu “Tri posleratna druga” Balašević je zapisao da Crnogorci još dugo neće moći prisustvovati Dubrovačkim ljetnjim igrama zbog Milovih i Momirovih “Dubrovačkih zimskih igara”. Slika klavira iz kuće Tereze Kesovije koju su vojnici urnisali i popljačkali takođe je fino oslikana iz Balaševićevog pera.

Međutim, na ovim prostorima, odustajanje od svojih principa i izdaja sopstvenih sebe – nije ništa novo. I to nas sve spaja po šavu dvoličnosti i kukavičluka. Tako je i Jevrem Brković, vjerovatno najpoznatiji, usuđujem se reći, crnogorski fašista svih vremena, koga je urednik nedjeljnika “Onogošt standard” Rajko Zorić nazvao “isluženo policijsko smeće” iz svojih pjesama u novim izdanjima izbacivao sve stihove u kojima se, kao istorijski zapis, generacijama ostavlja istina o Đukanovićevim pohodima na Dubrovnik. Zatim je stihove zemijenio predsjedničkom foteljom izmišljene NVO Dukljanska akademija (sa kog je svojevoljno “detroniziran”) i službenim šoferom (koji je ubijen u napadu na Brkovića, a ubica nikada otkriven) i autom MUP-a Crne Gore (koji mu je u međuvremenu oduzet). U Brkovićevom duhu i Balašević je Đukanoviću poklanjao koncerte na kojima je kompletna crnogorska UDBA mentalno “masturbirala” ismijavajući sve one koji su se borili za istinu o, i u, Crnoj Gori, i koji su vjerovali da je Balašević sa njima u istom frontu. Da ne bude zabune, za mene su i Jevrem Brković i Matija Bećković i Bora Đorđević i Dobrica Ćosić i Radovan Karadžić i Milić od Mačve i Milošević i Đukanović i Bulatović i Marović sinovi vremena koje nas davi i koje mehanizam vladanja na ovim prostorima ne mijenja – ni makac, cijelu drugu polovinu XX i sad već cijeli XXI vijek. Film pokojnog Živka Nikolića “U ime naroda” predstavlja pravu sliku. Tek kad ga ministarstvo kulture Crne Gore, umnoži u milion kopija i svaka kuća dobije besplatno po dva primjerka, prvi koji će da razbiju o zid i drugi koji će njih da razbije o zid, dobićemo šansu da napravimo korak ka budućnosti. Do tada, slušaćemo moralna predavanja iz usta Balaševića koja danas mogu biti jedna, sjutra druga, a preksjutra – ko zna kakva. Ovim osuđujem njegov rad kao jako talentovan, ali neiskren i dvoličan. Čime se talenat pretvara u svoju suprotnost, jer se njime kiti sam Đavo, koji na najperfidniji način čini zla djela, ubjeđujući narod da to radi u ime DOBRA. I svako pravdanje najboljim namjerama prezirem, zato što je i “put do pakla popločan najboljim namjerama”.

Kruna svega je pismo koje je Balašević uputio Đukanoviću, čestitajući mu na nezavisnoj Crnoj Gori. Te večeri na Đukanovićevom licu nije bilo osmijeha, Evropa je priznala nezavisnu Crnu Goru i bez zvaničnih rezultata i isto veče Miroslav Lajčak, specijalni Solanin izaslanik, je čestitao. Siva zona je ostala kao nedosanjani san u sivoj zoni Đukanovićevog i Bulatovićevog moždanog tkiva. Od gradova, jedino se Cetinje radovalo – iskreno, ljudski… U svom siromaštvu u kome ga je Đukanović zbog svih pobuna koje su sa Cetinja dolazile, u decenijama iza nas, i doveo do statusa najsiromašnije opštine u Crnoj Gori. Ipak da se vratim pismu koje je Vojvođanin uputio crnogorskom premjeru. U pismu se između ostalog kaže:

“I izdržaću nekako da ovu čestitku i potpišem samo imenima Alekse, Jelene, Jovane, Olje i svojim imenom, kako sam je i započeo, ali bar ću nagovestiti da ovde ima puno ljudi koji misle kao mi. Nema ih dovoljno, ali ima ih puno, jako puno. I posle ovih reči biće mi malo lakše kad ih u prolazu sretnem među onima koji su umesto izbledelih majica sa simbolima izgubljenih ratova i likovima Junaka Koji Se Godinama Kriju već navukli majicu s originalnim ”Ne idem u Crnu Goru na more”, što nas konačno dovodi i do jednostavne poente ove priče… Ja ću, naime, majicu za nastupajuću sezonu prošetati i ovog leta po manekenskoj pisti obale u Pržnom, pa kud puklo da puklo… Jer, svašta sam bio u ovom životu… Jedino još nisam bio stranac u Crnoj Gori… Dok i to ne probam, želim vam, još jednom, puno sreće, i državu kakvu i sebi želim ali je, kanda, nikad neću imati…“

Zbog sebe, a nadam se, i u ime svih onih Cetinjana koji su se borili za drugačiju Crnu Goru moram da zapišem, da mi ne mislimo kao Đukanović. Mi smo protiv deportacija Muslimana Karadžiću pod nož, mi smo protiv bombardovanja Dubrovnika, mi smo protiv lažnog sukoba između Đukanovića i Amfilohija Radovića, mi smo protiv uslužnih Đukanovićevih medija i lažnih NVO-a, mi smo protiv lažnih dvorskih intelektualaca, pisaca i muzičara, mi smo protiv šverca droge, ljudi i duvana. Mi smo protiv kiča, polupismenosti i podjela, mi smo protiv zatvorenih vrata za Srbe u Crnoj Gori, mi smo bili i protiv protjerivanja Vuka Draškovića pa i Vojislava Šešelja iz Crne Gore, mi smo bili za slobodu kretanja uvijek, za razmjenu ideja i kulturnu razmjenu, za otvaranje prema svima koji nas mogu povući sa ove mrtve tačke ka normalnom svijetu od koga nas je upravo familija Balaševićevog prijatelja Đukanovića odvajala, mi smo protiv afera i njegovih kumova, ali i protiv lojalne opozicije koja je sva u službi režima i koja stvara najsofisticiraniji sistem formalne demokratije u Evropi, pardon u srcu Evrope, u kolijevci civilizacije, na Mediteranu. Zato će Balašević uvijek biti stranac u našem svijetu, a ja se nikada neću osjećati strancem među ljudima koji stvaraju i koji se bore za bolje, i za dobro, za lijepo, ma đe da žive i ma kako da se osjećaju. To su principi u koje vjerujem i na kojima ću vaspitavati svoju đecu. Ako u to ne bih vjerovao, više ne bih imao u što vjerovati… Žao mi je što je tako ispalo…

JuLLL 2006.

____________________

Komentarišite u nastavku. Danas sam osluškivao zadnji album Arsena Dedića, zato za sve Vas koji volite njegovu muziku, u duetu sa Mladenom Burnacom u pjesmi – Jer ti ljubiš drugoga…