Ofanziva informacija

Na globalnom planu dolazi do tektonskog udara u medijski sistem iz koga će se izaći tako što više nećemo juriti za informacijama nego bježati od njih. Informacije će pojuriti za nama, i uz svaku će biti upakovana po neka reklama koja je plaćena onoliko koliko je validan izvor informacije (čitaj: onoliko koliko ljudi želi da bude informisano putem baš toga medija). S druge strane ljudska priroda je takva da ako joj zdrav razum govori da nešto ne štima u činjenici da je nekome zabranjeno da se njegov glas čuje u nekim medijima onda tim medijima ne treba skroz vjerovati jer su zatvoreni. Ako isti ti mediji manipulišu i spinuju javnost onda te medije ne treba čitati informišući se, nego (ako ih uopšte i treba čitati) pokušavajući prozreti u namjere vlasnika medija iza kojih stoji politički lobi. Ovo će, nesporno, rušiti dosadašnji način poimanja informacija čak i u predpolitičkoj Crnoj Gori. U tom smislu sam pokušao sprovesti i mali eksperiment. Želio sam dobiti povratnu informaciju o tome na koji način blog utiče na brojeve. Bio sam iznenađen u najpozitivnijem smislu, naravno, zahvaljujući svima Vama koji čitate ove stranice.

Nakon što je Slavko Perović na svom blogu otvorio priču o podršci Florans Artman uradio sam najobičniji banner do potpisivanja peticije podrške, na njegovom i svom blogu, iako je do završetka suđenja pred Haškim tribunalom, u tom trenutku, bilo ostalo svega nedjelju dana. U tom smislu sam imao i privatnu prepisku sa saradnicom gospođe Artman iz koje sam saznao nekoliko, naizgled, nevjerovatnih podataka. Njene riječi su bile: “Evo pokušavam od dana podizanja optužnice (protiv g. Artman) organizovati i putem interneta i preko raznih organizacija podršku gospođi Hartmann. Niti jedne novine na cijelom Balkanu, niti jedna radio stanica nije željela objaviti niti naša saopštenja, kada smo slali, niti da se potpisuje peticija na našem websajtu, samo dva internet portala. Vjerovali ili ne sa Balkana imamo samo 250 potpisa podrške i to većinom dijaspora. Više imamo iz Indonesie i Ujedinjenih Arapskih Emirata.” Nemam dilemu da se Artmanovoj sudi samo zbog toga što je filigranski objasnila da: “Krivični tribunal u Hagu nije stvoren da bi sudio najvišim političkim i vojnim krivcima za krvoproliće u bivšoj Jugoslaviji, nego da bi mogao da obezbijedi mir u zamjenu za njihovu nekažnjivost”.

Ovo govori da je posljednje pakovanje regiona bilo uspješno i da igrači na terenu rade na dugme (puce) bez mogućnosti da propuste ono za što su upravljači marionetama odlučili da ne smije da prođe. Posljednji put je dugme pritisnuto kad je Đukanović rekao kako postoji mogućnost da se u Parlamentu preispita odluka o priznanju Kosova ako sud u Hagu donese odluku da je priznanje bilo nelegalno. Da nije tužno bilo bi presmiješno. Ovo saopštava čovjek koji je otišao u Beograd da potpiše ustavnu povelju za stvaranje Srbije i Crne Gore, a da prethodno nije konsultovao o tome ni Vladu, ni sopstvenu partiju, ni parlament, o javnosti da i ne govorimo. Posebno o onoj javnosti koja prodaje glasove na izborima.

U međuvremenu smo saznali od američke ambasade u Albaniji, kako ovakvi  izbori nijesu legitimni, upravo zbog prodaja, a samo nekoliko kilometara vazdušne linije ka Crnoj Gori takvi izbori su, čak i kada se prodaja glasova reklamira u dnevnim novinama, proglašeni za legitimne. I to je mjesto na kome stav američkog osoblja u Crnoj Gori u potpunosti korespondira sa stavom “šefice” Vesne Medenice. Izgleda da Albanija nema svoju svoju Medenicu i ko zna kako bi se u tom slučaju ponašao ambasador John Withers Drugi. Ili možda Albanija nema svog Rodericka Moorea, ko će ti ga znati…

Nije mi baš najjasnije o kakvom negativnom odnosu prema medijima u Crnoj Gori ovih dana govore vlasnici osuđujući činjenicu da vlada želi selektivno da podrži samo neke medije, sebi lojalne. Da nije tako sve bi predstavljalo diskontinuitet, koga naravno nema. Ovakva reakcija govori da direktori i vlasnici crnogorskih medija, posebno štampanih, vjerovatno ni ne znaju da su njihovi štampani mediji i sa i bez svjetske krize, i sa i bez Vlade Crne Gore osuđeni na gašenje i zatvaranje. Prije nekoliko dana je preminuo Michael Jackson. Dnevna štampa je objavila vijest na papiru dok su se online mediji već „tukli“ oko informacija o njegovom nasljedstvu i zaostavštini. Izgleda da je Jackson prekasno umro to veče po “crnogorskom” vremenu. Online mediji odavno grabe velikim koracima anulirajući sve one koji su spori, inertni, a posebno će poništiti one koji su neistiniti, koji održavaju monopole u informisanju i kao takvi bivaju osuđeni na propast.

Naspram online medija štampani izgledaju kao retro walkmani s kraja osamdesetih iz čuvene “My SONY” kampanje koja je tadašnjem japanskom gigantu donijela ono što Apple-u danas donosi iPhone 2G-3GS. Generacije su izrasle na internetu, i to generacije koje nikad u svom životu neće ni znati da su se ljudi nekada pretplaćivali na stripove, na Galaksiju, na časopise i mjesečnike iz raznih oblasti… Dakle, ljudi se danas ne informišu iz štampe, ljudi se danas informišu preko twittera, preko facebooka, preko blogova, rss čitača, preko osoba u koje imaju povjerenje. I najveći broj ljudi je, čak i u Crnoj Gori, provalio način funkcionisanja urušene medijske scene. Ovo nesporno vodi rastućem tržištu online oglašavanja u kome je Crna Gora u stravičnom zaostatku, posebno kada se medijski sadržaji u online varijanti daju na odloženo sa odlaganjem od pola dana ili čak 24h. Tržište online medija u Crnoj Gori u najbukvalnijem smislu ne postoji što se vidi po interesovanju oglašivača.

Dalekovidost Frederik Pohla i Cyril Kornblutha koji su 1953. napisali “Reklamokratiju” (original: The Space Merchants) onda je izgledala kao naučna fantastika, danas je to stvarnost. Iz godine u godinu postajala je sve boljim i boljim SF djelom. Ono oko čega je trenutno podijeljen svijet po pitanju online medija jeste, da li naplaćivanje informacija može da preživi u digitalnom mrežnom svijetu. Borba je žestoka, ali sve je manje onih koji se slažu sa Rupertom Murdocom vlasnikom, pored ostalih medija i, Wall Street Journala, londonskog Timesa i moskovskih Ведомости, o tome da se mora konačno naći mehanizam naplate informacija sa interneta. Njega to ipak ne sprečava u naumu da do kraja godine počne da naplaćuje pristup mnogobrojnim internet sajtovima koje kontroliše. Naravno, “niko se još nije sjetio” onoga što rade Dan i Vijesti da informacije sa njihovih sajtova imamo na odloženo, kao da su samo informaciono blago, a ne lagani spinovi javnosti koji se iz dana u dan približavaju internet otpadu. Čudi da većinski vlasnici ovo još ne vide i da toliko podcjenjuju koliko toliko tehnološki pismene mlade naraštaje, pa i u Crnoj nam Gori. Da ne govorimo o tome da danas (4. Jula 2009.) na naslovnoj stranici jedine novinske agencije u Crnoj Gori i dalje stoji kao udarna vijest “Mur: Podgorica i Priština da razmijene ambasadore”. Tu vijest koja je stara više od mjesec dana na naslovnoj stranici Mine prati 11 (slovima jedanaest) identičnih fotografija Podgorice. Šta reći.

Kada je New York Times odlučio da svoje stranice korisnicima učini besplatnim broj posjeta se popeo za rapidnih 40%. U Crnoj Gori se radi sve da pristup sajtovima bude što manje zanimljiv, što manje privlačan, o blogovima se među novinarima vodi prava mala kampanja kako se na njima svako “psuje” i kako im ne treba pristupati, zaboravljajući da je jedini validan podatak u tom smislu broj posjeta istim. I o mom prethodnom tekstu takođe je vođena prava mala online kampanja kako sam optužio Medojevića da je dio klana koji je ubio Đinđića što je notorna glupost i spin kojim se pokušava diskvalifikovati blog i okrenuti priča sa suštinskog pitanja, da li je Medojević još na samom početku, kako bi rekla profesorica Kuljak – “ODABRAN”. No, na to smo svi navikli, glupost je u Crnoj Gori prevelika, a vremena u jednom životu premalo da bi se gluposti posvećivalo.

Internet saobraćaj će u narednih pet godina prema najnovijim istraživanjima porasti najmanje pet, a najviše osam puta. Ovo govori da će mediji kakvi su danas u Crnoj Gori, prestati da postoje ili će tradicionalne monopole na informisanje svojih ciljnih grupa morati okrenuti ka istraživačkom novinarstvu, odustajanju od štampanih izdanja, otpuštanju radnika u štampi i u konačnici okretanju ka nezavisnim istraživačima. Time će se doći do onoga što najčešće i daje publicitet najvećim, a to su inside informacije koje su prije objavljivanja morale da budu plaćene, a izvori istih zaštićeni. Čak je i jedan od nekoliko najbogatijih investitora planete Warren Buffett izjavio da „nikad ne bi investirao u štampu“. Iako, neki će znati, Buffet sjedi u Upravnom odboru Washington Posta, lista koji je otkrio aferu Watergate koja je srušila Nixona i dovela do Pulicerove nagrade Carla Bernsteina i Boba Woodwarda po čijem scenariju je 1976. snimljen film All the President’s Men.

Da li će ovo onemogućiti crnogorske manipulatore javnim mnjenjem ostaje da se vidi. Danas, imaju veliki problem da ubijede šefove kako to da su 1999. (13. Avgust) uspjeli svu Crnu Goru da zatvore u kuće sa spuštenim roletnama zbog pomračenja Sunca, a danas ne mogu da ubijede nikoga da Crna Gora treba da pristupi NATO paktu. Čak i 25% onih koji su se prijavili za misije odustaju.

Sve u svemu informacije će početi nas da traže, a ne mi njih. Počeće rovovska bitka za korisnike informacija kako bi im se uz informacije „uvalio“ šampon, prašak za rublje, itd… A da blogovi pokreću stvar govori i pismo koje sam prije nekoliko dana dobio od iste one gospođe koja sarađuje sa gospođom Artman. Dio tog pisma predstavlja zahvalnost svima Vama i želim da je podijelimo: „Zahvaljujući Vašem odazivu za pomoć, sada je već više potpisnika iz Crne Gore nego iz Srbije i Hrvatske zajedno, a ako izuzmemo bosansku dijasporu dobro ste se približili Bosni.“

____________________

Komentarišite u nastavku, a danas slušamo Michael Jacksona i “Beat It” sa čuvenom solo dionicom koju je uradio Eddie Van Halen u produkciji Quincu Jonesa sa albuma “Thriller” koji je potukao sve moguće rekorde iz davne 1982. Na svjetskoj turneji iz 1992-e godine gitaru je svirala Jenniffer Batten koja je izabrana na audiciji između više od 100 kandidata, upravo zbog načina na koji je uspjela da ugradi sebe u pomenutu solo dionicu. Snimak koji slijedi je sa svjetske turneje iz Bukurešta kojom je promovisan album Dangerous, a baš tih dana sam boravio u Rumuniji. Uživajte…

Smjena generacije

Ako uzmete jabuku i ispustite je sa visine od 2 metra ona će pasti na zemlju. Isto će se desiti i u Tokiju, i u Londonu, i u Rimu, i u Njujorku. Na našu sreću, isto će se desiti i u Podgorici, i u Beranama. Dakle, pad jabuke je siguran, univerzalan, prosto – radi. Crnogorski politički sistem nije. On ne radi nigdje u Evropi osim u Podgorici i dvadesetak okolnih mjestašaca. Ostao je nepromjenljiv već više od pola vijeka. Generacije i generacije žive i stasavaju, a da ne dožive promjenu okruženja, navika, busanja, čojkanja, nerada, ležanja… Izranjaju nove generacije “džemperaša”, nove generacije “penzionera”, nove generacije “studenata”. Priroda radi svoje, ali ne pobjeđuje, kao kad dijete pustite u vodu gdje jedva dodiruje pijesak prstima – i propliva, prirodno, u borbi sa dubinom i boreći se za nove osjećaje koji ga čine sposobnim da preživi. Priroda kod nas ne pobjeđuje jer djeca Crne Gore na nogama imaju lance sa okačenim teškim bremenom prošlosti, nasukanim na mitove o velikim Nama.

Pročitao sam na blogu Slavka Perovića tekst komentatora koji je prepričao kako je Medojević reagovao kada ga je u emisiji “Živa istina”, Darko Šuković priupitao kako će odgovoriti na poziv o napuštanju parlamenta. Želio sam da odgovor i lično čujem, ali sam ostao razočaran kada sam vidio da je na sajtu PZP upravo taj dio Medojevićevog odgovora ostao neobjavljen. Na žalost, nisam imao mogućnost da uživo pratim pomenutu emisiju, ali zato vjerujem da Zarija Pejović jeste, i da je shvatio poruku.

Ipak, moram da priznam da podsvijest progovori mnogo brže od pameti, posebno kod ljudi koji su politički jedva upotrebljivi, da ne kažem neupotrebljivi. Zato nam je valjda, po mojoj procjeni, nesvjesno, u istoj emisiji Medojević saopštio kako je “prvu lekciju” iz biznisa odslušao još u bivšem SSSR-u. Ne bi bilo loše da nam je saopštio po čijem nalogu je otišao do Moskve? Ovaj podatak na prvi pogled može zvučati nebitnim, ali ako se nakon ovoga zna da je isti radio na prvim privatizacijama u Đukanovićevoj Vladi iz kojih je izašao nezadovoljan, ako se zna da je bio, od strane Vlade, LSCG-u podmetnuti politički trojanski konj, koji je nakon neobavljenog posla isti LSCG nazvao “Klozetom sa Tuškog puta”, ako znamo da mu je Đukanovićeva vlada kompletirala ekipu osnivača ”Grupe za promjene”, ako znamo da je Medojević i danas lojalno prisutan u politički impotentnom i karikaturalnom “parlamentu,” ako Medojević i danas LSCG pljuje kao “sektu”, za razliku od najvećeg  broja glasača i simpatizera Pokreta za promjene, i na kraju, ako sve ovo znamo, a znamo, sve rečeno ukazuje na kontinuirani Medojevićev status ne borca, nego partnera i, nakon toga, sparing – partnera vlasti. Ovdje se treba prisjetiti i Vladimira Bebe Popovića, kome su po prirodi posla informacije bile dostupne i koji je Medojevića ubrojio u organizacionu šemu klana čiji je jedan sastavni dio ubio premjera Srbije Zorana Đinđića. Darko Šuković je, kako on to najbolje zna, u emisiji branio Vladu i njemu se tu nema što zamjeriti, čovjek se odavno “fer” pozicionirao na strani vladara, u skladu sa potrpežnjačkom crnogorskom tradicijom, ali sa Darkom znamo na čemu smo.

Problem je u političkim kameleonima koji sebe vide kao nekog ko u predizbornoj kampanji podilazeći svim biračkim target grupama, mijenjaju svoje političke maske, pokušavajući nahvatati što je moguće više glasova, praveći se kao da ne znaju da će imati tačno onoliko koliko im je nacrtao Đukanović. Tako je i bilo na svim izborima. A takvi su i slični sistemi regiona. Svi premreženi i uvezani čudesnim nitima Panbalkanske mafije o kojoj je i u svojoj knjizi McMafia pisao britanski novinar Miša Gleni. Ali i kao takvi, drugi djelovi regiona, makar su mijenjali vlast. Crna Gora – nikad.

Prije nekog vremena profesorica Mirjana Kuljak u svom autorskom tekstu za Daily News Montenegro pisala je o načinu na koji dolazi do smjene generacija u sistemu, a da sistem ostane “odbranjen”: “Ovo vam govorim iz prve ruke – Milo i ja smo ista generacija na fakultetu, odlično se znamo svi. On je odabran da radi to što radi. Da nije on, bio bi neko drugi. Prethodno su bili pokušali sa mnom, ali nisam se dala. (Veselin) Vukotić je iz sjenke sve kontrolisao”, bile su, između ostalog, riječi uvažene profesorice.

Generacija koja je na putu i koja je u neku ruku projektovana da zamijeni džemperaše okupana je u “moderne” evropske boje. “Bori se” za svoj prostor i redovno piše svoje političke deklaracije u Vijestima. Djeluje preko NVO sektora namećući se i promovišući kao prirodan nasljednik navedenih, ali to rade onako kako se od njih traži. Zaokruženo, lojalno, poslušno. Svima u generaciji koja treba da bude sljedeća, provijava jedan zajednički negativan stav o LSCG-u. Taj njihov stav je logičan, a razlog je samo jedan – LSCG svjedoči da je njihova Crna Gora postavljena na užasnim, neriješenim zločinima i državnoj organizovanoj pljački. Ako se ikad svijest građana Crne Gore pomjeri sa mrtve tačke, a što je prirodno da će se desiti, ogromno je pitanje posledica i odgovornosti.

Profesorica Kuljak dodaje, da su: “zato i pokušavali da LSCG satjeraju u crnogorski nacionalni korpus, jer nacionalno uvijek pali, pa i u varijati “građanskog””.

Pitanje nacionalnog oduvijek mi je bilo zanimljivo, ali ne u kontekstu ovih brdsko-planinskih nacionalista koji s vremena na vrijeme jedni drugima prijete spomenicima, nego onako kako na nacionalno posmatraju oni koji odlučuju. Ovo će me u konačnici dovesti do najnovije priče o eventualnoj viznoj liberalizaciji koja se smiješi građanima opasanim viznim lancima već treću deceniju. Iz ovog razloga sam i ispričao priču o tužnoj sudbini Mosadega i Irana pedesetih godina. Gotovo identičnu sudbinu doživjele su i Gvatemala, Južni Vijetnam i Čile. Oteta su im bogatstva u zemlji (rudna nalazišta, nafta), bogatstva na zemlji (plodno tlo, rijeke, hidropotencijal) i bogatstva u vazduhu (etar, telekomunikacije). Sve vlasti u ovim zemljama su svrgnute akcijama koje su vođene pod opravdanjem borbe za demokratiju. Rezultat su bile nove vođe, diktatori, vojne hunte, generali, koji su ugušili demokratije u povoju. Rezultat su bile mafije kojima su date države koje su iza sebe ostavile pakao pobijenih žrtava od kojih mnoge ni dan danas nisu umirile svoje duše. Barak Obama je prije nekoliko nedjelja u Kairu priznao: “U jeku hladnoga rata, SAD je imao ulogu u rušenju demokratski izabrane iranske vlade”.

Bogatstva Crne Gore “u zemlji” su: potencijalno nafta (istraživanja obavljaju državne kompanije drugih država), boksiti (ruska privatna kompanija koja je na ivici nacionalizacije), mrki ugalj (borba je u toku za 5 milijardi eura zalihe u Pljevljima). “Na zemlji” brze planinske rijeke, hidropotencijal koji zemlju čini energetski veoma bogatom po glavi stanovnika (A2A kompanija iza koje stoji takođe kapital, uslovno rečeno, pametne države). “U vazduhu” etar i telekomunikacije koje su preuzele državne kompanije Njemačke (Dojče telekom, kćerka kompanija Mađar telekom), Norveške (Telenor, Promonte) i Srbije (Mtel, ali koji će dugoročno biti DT). Samo telekomunikacione kompanije povlače godišnje na stotine miliona eura i to samo iz male Crne Gore.

Dakle, imamo države čiji se kapital nalazi na desetine hiljada kilometara daleko od Berlina (T-com), Atine (Jugopetrol), Osla (Promonte), Moskve (KAP), Rima (EPCG A2A), Vašingtona (Datacard, Microsoft, Coca Cola Hellenic Bottling, DoMEn, Philip Morris), Ljubljane (NLB, Maestral). Kod skoro svih uloženi kapital je odavno povraćen i sada već predstavlja čiste enormne zarade tamo negdje daleko u nekoj maloj Crnoj Gori. Zanima ih jedino i isključivo sigurnost tog kapitala. Sačuvati ga, znači sačuvati vlast koja garantuje nesmetan protok i zaradu na građanima Crne Gore kao korisnicima. Ovo su ključni razlozi zbog kojih zemljama EU nemamo ni jedan jedini razlog da kažemo HVALA zbog toga što su na ivici da nam ukinu vize. I ne samo to, nego još snažnije treba da tražimo da prestanu da nas ponižavaju, posebno kada smo u ekonomskom smislu svoje gaće bacili na zemlju. Naravno, ne mi, nego naši vladari. Što nama ostaje kao državi. Sada jako malo. Nakon Đukanovića, vjerovatno jedno veliko NIŠTA.

Zbog čega sam napravio ovoliku digresiju? Zbog toga što sve strane službe bezbjednosti država koje imaju finansijski interes u Crnoj Gori, nacionalnim smatraju samo jedno – jaku državnu kompaniju koja zna da upravlja sopstvenim resursima i dobit zadržava u zemlji kojoj pripada. To je jedini nacionalizam koji njima predstavlja opasnost, to je jedini stvarni nacionalizam. Ovaj moj stav ne znači da sam protiv demonopolizacije i slobodnog tržišta, naprotiv, sve piše u onih nekoliko osnivačkih stavova LSCG-a o slobodnom tržištu, pojedincu… Ali sam i protiv banana države. Tako da ako imamo na čelu države ljude koji su sve državne firme uspjeli da masakriraju dok ih na kraju nisu rasprodali, ili doveli u stanje da niko i ne želi da ih kupi, i ako imamo s druge strane činjenicu da je recimo Dojče telekom povukao dividendu samo iz crnogorskog T-coma od skoro 40 miliona eura, da je isto to uradio iz još nekoliko regionalnih telekoma kojima gospodari, a da je prije četiri dana grčka vlada saopštila da će prodati dodatnih pet odsto akcija operatera “OTE” takođe Dojče telekomu za 674 miliona evra (skoro pa koliko crnogorski budžet), onda to znači da iza te državne kompanije stoji državna kompanija druge države koja hrabro osvaja prostore savršenim menadžmentom, a da preko puta nje recimo u Grčkoj stoji državna kompanija koja jedva, zbog krize na kašičici prodaje male komadiće svog giganta.

Još jedan podatak o kolikom biznisu se radi, i to samo po pitanju telekomunikacija, najbolje možete shvatiti posmatrajući ga u godini najveće krize od Velike depresije na ovamo. Mislim na 2008. Deset telekomunikacionih kompanija isplatit će ove 2009. godine ukupnu dividendu od skoro 1,3 milijarde eura. Hrvatske telekomunikacije, Telekom Slovenija, Telekom Srbija, Telekom Srpske, BH Telecom, HT Mostar, Telekom Crne Gore, Makedonski telekom, Magyar Telekom i Telekom Austria prošle godine zajedno su prihodovali 12,17 milijardi eura, uz ukupnu neto dobit od 1,01 milijardu eura. Ovo je samo region. Region kojim već uveliko vlada DT. To nije nacionalizam nego čist njemački patriotizam. Patriotizam za poštovanje.

A gdje je naš patriotizam? Zaglavljen u parlamentarnim raspravama da li je Milić na jednu ili na dvije noge ustao na himnu. Ili na facebook wall-u Medojevića koji voli LA Lakerse i mrzi “sektu”. Ili u vapaju Lize Meklejn kako je NDI pred gašenjem, jer im nedostaje novca za dalje širenje “demokratije” po Crnoj Gori. Kolin Pauel je bivši američki državni sekretar koji nije imao problem da potpiše dokument u kome je LSCG lažno optužio da ima oružanu formaciju. Takođe, Kolin Pauel je čovjek koji nije imao problem da prizna da ono što je Amerika uradila u Čileu predstavlja “dio američke istorije na koji nije ponosna”. Žrtve to najbolje znaju.

Pada mi na pamet i lično gorko osjećanje jer mi se 4 godine sudi u Crnoj Gori i svaki put kad pristupim Sudu primijetim namještaj. Skoro na svakom komadu, stoji velika oznaka da se radi o donaciji USAID-a. Donaciji građana Amerike kako bi se sudilo u ime pravde, a ne u ime politike naših tamničara. Na slobodu svi imamo pravo i dužni smo da se borimo do zadnje kapi sopstvene snage. Između ostalog i u ime Amerikanaca koji iz svojih džepova svakog dana upumpavaju po 3 milijarde dolara za spas Wall Streeta, i sada već preko 3 milijarde za ratove i vojni budžet, a koji im oduzimaju finansijsku slobodu. Oni su nacija u koju moramo vjerovati koliko i u sopstvenu. A sloboda pripada svima, i za nju se sami moramo izboriti. Ne tako što ćemo dovesti umivene kako bi sistem promijenio “zimsku” robu, nego kako bi na sasvim novim osnovama sistem bio promijenjen i konačno nestao sa optužnica od kojih se Crna Gora brani imunitetima. To je jedini pravac u kome treba usmjeriti sve kreativne energije Crne Gore kako nam se ne bi ponovila pretužna decenija koja je započela čuvenim Paktom sa Đukanovićem. Priča o “zdravom jezgru” u DPS-u, identična je pomenutom paktu o kome svi već sve znamo, a koštao nas je deceniju razdržavljenja Crne Gore po svim parametrima, osim ako ne računamo u zastavama, jezicima ili nacionalnostima. Prave države tako ne računaju.

I ona jabuka s početka teksta sama će pasti jedino kad postane trula. Drvo treba ljuljati i to jako. Borislav Pekić je znao zapisati: “Jedino se iz haosa rađaju svjetovi”. I što drvo budemo jače ljuljali to će plodovi koji padaju biti ukusniji i sočniji. Moramo stisnuti zube i konačno pobiti sopstvene strahove.

____________________

Komentarišite u nastavku, a danas slušamo malko drugačiju izvedbu “Rehab-a” bez Amy Winehouse, ali uz Marcus Miller Band sa ubitačnim gostima, sa amsterdamskog North Sea Jazz festivala iz 2007. Uživajte…